Zelje bere aga
Hasan-aga,
u Mostaru, na sred
Sarajeva!
Gledalo ga vlašče
ispod Beča,
na Biograd pušku
naslonilo! 6.
juni 1993.
Na zlo ga je mjesto
pogodilo,
pod koljeno među oba
oka!
Mrtav pade aga
Hasan-aga;
mrtav pade – zdravo
kući dođe!
Kako noć završila, jutro nastavilo. Salko je, bez
riječi, otišao kod Murata Fulurije po žar. Latif je već unio i pripremio
potpalu. Fadil je čekao s onim što zvasmo kahvom - pšenica pomiješana s
cikorijom, koje ovuda bi u izobilju. Koji su zadnji ustali, pospremali su
posteljinu kako bi kahva bila na miru popijena.
Remzija i ja svoje obavismo kada je bila gotova.
Iz vikendice se dimilo, a u njoj veselije nego ikad. Sve šale su potisnute,
činilo se kako ih više ni ne namjeravamo zbijati jedni s drugima. Ja sam skoro
i žalio što sam, na kraju ipak popustio pred naredbom, što ću sutradan sam da
čuvam vikendicu.
Zato danas ponovo odustah od nogometa. Dogovorili
smo svi zajedno otići u šetnju. Prvi put kako smo se ovako skupili. I, samo
kako bi smo se cijeli dan družili. Negdje u prirodi.
Bilo ko je mogao predložiti da to bude nekamo
prema Delijašu.
Zaustavismo se kod nekadašnjeg planinarskog doma,
u novije vrijeme kao nekakve kafane, dalo se zaključiti po znakovima na
zidovima. Sam objekat je bio prilično oštećen, ali je bio i okružen predivnom
prirodom. Sve, ono što smo i tražili.
Sjedili smo, ležali. Ćaskali, šalili se. Onako,
posve obično, bez i pomisli za uvrijediti nekoga. U pravo vrijeme krenuše dvije
cigarete u krug.
Nećemo nikamo dalje, tako nam je lijepo.
Neko usta noge protegnuti. Za oko mu zape čašica
na električnom stubu koji je tuda prolazio. Možda ni sam nije bio siguran, ali
pogodi iz prve. Time ponuka još neke.
Praštale su čašice, bilo je među nama dovoljno
dobrih strijelaca. Očekivati je da neće trebati dugo vremena da uskoro u
vidokrugu ne bude niti jedna čitava.
Fadil me pita zbog čega ja ne uzeh skinuti makar
jednu, i tako će sve otići. Pravdah se da ne želim sudjelovati u ovome, da ne
zamjeram ostalima ali i da ne vidim neko uživanje u uništavanju nečega što će
nam sutra-prekosutra opet trebati. Rekoh i da bi pamentije bilo da smo
napravili kakvu metu, i tako provjerili koliko je ko dobar strijelac.
Danas se ni jedan prijedlog ne odbija. Brzo je
pronađen u objektu dovoljno veliki komad daske, taman i u bijelo ofarban, te
odmah i nađeno mjesto gdje će biti postavljen. Iole bolji strijelac bi trebao
sva tri metka pogoditi, pa će se gledati čiji su najbolje grupisani.
Bilo je malih nadmudrivanja, ali mene sve to nije
toliko zanimalo. Tek su trojica promašili po jednom, i ja - sva tri puta.
Znao sam da me sreća ne može uvijek pratiti, ovo
je treći put da smo negdje provjeravali pušku, ruku i oko. Dva sam puta
iznenadio samoga sebe, ovaj put - ostale. Fadil, čak nije htio povjerovati da
je do mene. Najprije je optužio moju mađaricu, ali se odmah uvjerio kako je
preciznija od njegove ruskinje. Potom me ubjeđivao da sam namjerno fulio.
To znam da nisam. Mada sam donekle bio sklon
prihvatiti da je za moju lošu koncentraciju malo kriva i puška. Kako to objašnjavah
Fadilu, nekako sam podsvjesno osjećao tu u blizini Fuća.
- Ne smije da te toliko drži – Fadil je znao biti
uporan – kako bi se tek osjećo da si na Krnjovom mjestu bio!?
- To, kad su iskakali iz vikendice? Nisam znao da
je i on bio.
- Jok to. A, nismo ti to pričali. Eh, to je i bilo
onaj dan kada si ti otišo na položaj. Zapravo su to oni prvo probali na sebi,
diverzanti. Ali je ovaj fol, s Krnjom, kažu ispo puno bolji. Avda, Okruglog su
zadužili da ga provocira, znaš da to njemu i basta. Za to je vrijeme Ciroli već
prošo Krnju iza leđa. Ovaj je sjedio na nekaku kamenu. Dobro su se on i Avdo sporječkali,
da nije Avdo potego pušku na njega, Krnjo bi! Kažu da se Krnjo bio tako
zajapurio, da ga sličnog nikad prije niko nije vidio. Nešto je Okrugli, valjda,
opsovo u vezi njegovih bivših žena. Krnjo zatrokiro, bezbeli je i on Okruglom
nešta zdrmo. Ovaj je to i jedva dočeko, odmah će mu „izvini se, ili ću te
ubiti!“ Nije čeko, nego odmah nišanio. A, Ciroli - opali! Bezbeli da bih volio
da sam to gledo, ovi pričaju da Krnjo deset minuta nije mogo sebi doći. Nije
mogo da skonta je li ubijen, ili je još živ.
- Kolko je Okrugli bio daleko od Krnja?
- Tri metra. Tako nekako.
- Kako će sebi doći!? Samo, mogu ti reći da je to
pravi fol. Svaka mu čast, ko je god ga prvi osmislio. Ko, Krnju je bilo sto
puta jebenije nego meni. Ja jesam mogo poginuti, on nije. Samo, ja toga ne bih
bio svjestan. Kao što ni on nije mogo odmah biti svjestan da nije pogino. A, ko
je bio meta kada su - diverzanti među se?
- Pa - Okrugli! Zato je on i izveo to tako.
- Nije se bojo da se ogriješi. Brzo zaboravio kako
je njemu bilo!?
- Eh, ma znaš ti mahnitog Okruglog. Redžo priča,
umalo im nije fazon skroz propo. Ciroli je opet bio iza leđa, a sad je Redžo provociro
Okruglog. Eh, valja njega isprovocirati. Još, on uvjeren da ga Redžo neće
pucati, nije lud. Nije se on ništa u licu mijenjo dok ga je ovaj držo na
nišanu, a samo se malo brecno kad je čuo pucanj. Odmah je pomislio da ga je
Redžo puco, ali i - namjerno promašio.
- Ma jah. A to su oni njemu htjeli vratiti dug za
ono iskakanje kroz prozor.
- I neka su. Njegova je zajebancija bila jebenija!
- Dobro si, sva je sreća da se niko ne povrijedi.
A, ono, od njeg se čovjek svašta i mogo nadati. Iako ja ne mislim da je to iz
njegove glave, neko je to drugi skonto, samo su iskoristili to što je on takav,
uvijek nasmijan - ali i ko zapeta puška. Taman, zapili se, njega ko fol
naljutili, njih tri-četiri sve znaju, ostali pojma nemaju, već spremna - bomba
bez punjenja. Kad je on ko biva popizdio, trzno bombu, izvuko osigurač, prvi su
ovi ko krenuli vratima da bježe. Pa kad ju je tako i bacio, ostali su, šta će,
morali prema prozoru. Neki su se, silom prilika morali za kauče sakriti, ali su
ovi što su poiskakali dobro prošli. Sreća, pa niko ništa ne slomi.
- E... a moglo je i ovamo nekog srce pući. Ja bih
zabranio sve te zajebancije!
Fadil je dijelom u pravu. Ali, ko će izdržati a
da se ne našali. Bar, dok imamo vremena.
- Slažem se ja, Faja, ali sam ja protiv i
pretjerivanja u nekim bezazlenim šalama. Evo, recimo Huso Alibašić, meni je
njega malo i žao. Jeste da me on najviše proganjo što mi se ono odlučivanje
hoću li uz minobacačlije ili s vama oteglo, ali je i imo pravo. Malo sam ja bio
bezobrazan.
- Malo!?
- Dobro, malo više. Mada, bar je Zuhdija mogo
vidjeti da sam non-stop dolje, svaki smo dan na fudbalu samo ja i on bili. A
nikad me ne upita, kako ja to izbjegavam smjenu. Međutim, Huso je velika
poštenjačina. Nebitno što sam sad ja bio na tapetu, svi bi se trebali buniti -
ko god da bilo kako mulja. Nego, kažem ti da mi ga je žao, što ga svi onako
ismijavaju. Šta će, Bog mu nije dao da zna reći r, pa šta! Nije to razlog da ga se stalno navodi da ga izgovara,
samo da bi mu se smijali. E, vidiš, pomoću toga sam ja i skonto da je on pravo
pametan, inteligentan. I nije ni čudo što je prvi uočio da ja haman mjesec
nisam bio na Varizima. Vidio si samo kako se on ekspresno snalazi. Sjećaš se
kad mi bacačlije, to jest Sutkovi, tačnije Salja, ukrade tortu od Dine. Huso je
to skonto, ali je Sutka pito - što smo maznuli kolač! Odmah ga pitaju - koji
kolač, on će - obični! Kako je ukraden - hladio se! Je li bio dan ili mrak -
bila je noć! Kolko god ga navode da kaže r,
on nekako izbjegne.
- Jest, vala, nikad neće reći da ide u Trnovo, nego
- dolje. Gdje dolje, on rukom pokazuje i ponavlja - pa, dolje!
- Jah, najteže mu je bilo snać se za Sarajevo. Kako
god bi kazo, ima r. Ne može ni
Sarajevo, ni Grad, ni Šeher, ni čaršija, ni Hrasnica, ni Butmir... Nego se
dosjetio, pa veli - tamo gdje mi je mama!
- Dobro si, raja je prebezobrazna. Ne treba ga
onoliko zezati.
- To ti i govorim, zato i kažem da mi ga je žao.
Evo se baš kontam, sad ću pred sljedeću smjenu morati na lopti malo nogu da
sjebem, nema smisla da tek tako ne odem.
- Ne moraš ti čekati loptu, samo se meni javi, i
reci koju ćeš, i kuda, da ti je ja prebijem.
Još smo sat vremena ležali i pričali. I još bi, da
ostali nisu kretali.
Pridružujući im se završavamo i naš razgovor.
- Nemoj misliti da sam ti ja dušman – koliko god se
Fadil šalio, na kraju uvijek hoće biti ozbiljan.
- Da su mi svi dušmani kao ti, ja ne bih imao ni jednoga
– ovaj se put i ja na kraju uozbiljih.
Delijaš
