Imala sam brata i
dragoga,
obojicu na vojsku
spremila.
7. juni 1993.
Ko mi danas na
muštuluk dođe,
te mi reče: „Evo tebi
brata!“;
dala bih mu devet
boščaluka.
Ko mi reče: „Evo tebi
dragog!“;
dala bih mu deset
boščaluka,
i po vrhu osmjeh
djevojački.
Gledam kako Lehini brčići svakodnevno napreduju,
s radija dolaze vijesti u kojima se riječ primirje nikako ne pominje, neki me
pritisak iznutra tjera da slutim kako će uskoro i ovdje da zagrmi. I sam sam od
onih što pomalo uzdišem za svakim mirnim danom koji prođe, i koji nastoji svaki
sljedeći još bolje, življe, duže iskoristiti. I za onaj sutra, jednako kao i za
ovaj danas, spremno ću reći ono što se zadnje vrijeme najčešće ponavlja „sve
ide u ratni staž“.
Uzdahnem usput i osvrćući se na to kako se taj
ratni staž dvojako pokazivao. Istini za volju, ni u prvih pola godine rata se
ja ne ispucah metaka, ozbiljno tek onih nekoliko na Vranovini, s ispaljenim
minama - bi prema tome kako ih ni nemasmo, ali sve ono što, skupa s ostalima,
preko glava, nogu i leđa preturismo, dovoljno bi i za najmanje dva rata. A od
Nove godine, pa evo skoro do polovine juna, osim što jednom bijah glup i lud, i
jednom samo glup, sve ostalo - jednom rječju kazano - preležah.
Vratim se tako slutnji da uskoro i ovdje mora
ponovo zagrmiti.
Pa počeh i poluozibljno razmišljati o još jednom
preskakanju smjene. Zahladnilo je naglo, neuobičajeno za ovo doba godine.
Slutio - doslutio. Sinoć nisam pročitan za
smjenu, a ne raspitivah se zbog čega. Znam da ću nekako već saznati. A dok mi
se ne kaže, ponašaću se kako bih i da sam sam izostao.
Što je
dobro, ako se od nogometa već odustane, odnekuda smo šahova nabavili sasvim dovoljno.
Ni neki profesionalni klub nam ne bi zamjerio.
Naš su, uglavnom zauzimali Salko i Remzija. Onu
partiju nikada nisu riješili, i neće, ali od nje počinju brojati svaku narednu.
Protvinici su po mjeri, smjenjuju se stalno u vođstvu. Možda da sam navijao za Remziju, ali ne toliko. Ja sam
svakako pripadao drugom šahovskom svijetu. Mrzio sam to, odigrati dvadesetak
partija dnevno.
Zato ću sve više vremena provoditi u društvu
Murata Fulurije Uča. Učo protiv Uča, zar i može biti zanimljivije!
Nije bio bolji, ali jeste iskusniji. Mada, s obzirom
na to kako smo mi igrali, to mu iskustvo nije ni bilo neka prednost. Pričali
smo tokom igre. Zapravo, mi i nismo igrali jedan protiv drugog. Više - zajedno.
Partiju počnemo normalno, tako odigramo nekoliko poteza, a onda počinjemo
misliti na glas. Upozorimo protivnika na svoje zamisli, da se sam puno ne muči,
te krenemo zajedno tražiti najbolji odgovor. Dalje smo zajedno spremali napade,
zajedno se branili. Nije nikakvo čudo što je i najveći broj naših partija
završavao remijem. Ponekad bi neko i dobio, bilo je i takvih otvaranja. Dobro
je dolazilo da bar malo začepljamo usta onima koji nas gledaše, a kojima se naš
način igre nikako nije dopadao.
Najgrlatiji su bili Edhem Hajdarević Dedo i Zijo
Lojo, koji su kao jedino pravilo poznavali „pestu šeh“. Nama to bi problem, u
susretima s nekim od njih dvojice, a pošto već prihvatismo da nas četvorica
činimo redovnu postavu za Muratovim šahom, i po sistemu „na ispadanje“. Pomalo
naviknuti i na pomoć protivnika, uglavnom smo vodili računa samo o vlastitim
figurama, potezima.
Više nam je smetalo što smo tako postajali u
njihovim očima manji šahisti nego što bijahosmo. Statistika je bila na njihovoj
strani, ali i naše pravo da ih izazovemo na neobičan meč: nas dvojica protiv
njih dvojice. Imali su bolje međuskorove protiv nas, prihvatili smo i njihovo
„pestu šeh“ pravilo, poznato i kao takac-makac.
Oni su bili samouvjereni, mi uvjereni. Imali smo
jasne adute. Kao prvo, bilo kakva druga podjela na parove ne bi imala smisla.
Drugo, sata nema, vrijeme za razmišljanje neće biti ograničeno. Treće, oni na
to nisu navikli, to će ih samo dodatno dekoncentrisati. Zatim, nisu navikli ni
na uvažavanje tuđih misli. Čak je upitno i kako će se oni podijeliti, a kako je
dogovor da samo jedan vuče figure.
Još nešto, dugo ću pamtiti samo jednu svoju
partiju protiv Zija, od dvadesetak koje do sada odigrasmo. Unio sam je i u dnevnik,
pored one Remzije i Salka, ne znam koju bih mogao još. Jedan je potez bio
ključan. Povukao sam lovca, i odmah se počešao iza uha. Jedina šansa mi je bila
da Zijo neće uočiti moj prijevid. Znao sam kako on predugo ne razmišlja, pa
pokušah odglumiti kao da je taj moj potez bio dobro smišljen. Ipak me Zijo
najprije iznenadi što ostavi neuobičajeno puno vremena na razmišljanju, gdje
sam ja nekoliko puta provjerio - doveo sam sam sebe u izgubljenu situaciju.
Međutim, nakon tog dugog njegovog premišljanja, čekalo me još veće iznenađenje
- predao je, mrtav-hladan. Čak je odmah počeo i nanovo da slaže figure! Zaustavih
ga. Meni rezultat nije toliko bitan, a smatrao sam grehotom da mu ne otkrijem
potez kojim je dobijao partiju. Čini mi se kako je poslije tog poteza Zijo malo
iskorigovao mišljenje o meni kao šahisti, ali i o mom i Učovom načinu igranja,
makar su oni i Dedo to i dalje zvali - vježbanjem!
Ako ništa, brže je ubijedio Deda da prihvate naš
izazov. Pritom je pristao da Dedo sjedi za pločom. Kod nas dileme nije ni bilo,
Učo je iskusniji, ja mlađi, pa će svrsishodnije biti moje gledanje „odozgo“.
I dok se nas dvojica savršeno slagasmo,
nadopunjavasmo, oni jedva da su i komunicirali. Stekao sam utisak da nisu
svjesni kako nije štetno naglas reći ono što je očigledno, tek prećutati što je
potrebno - a što je moguće kad dvojica slično razmišljaju.
Dok je u prvoj partiji i bilo neke borbe, dotle
drugu nismo morali ni igrati. Puklo je i ono malo povjerenja među njima, sve
više su shvatali kako će oni morati ispoštovati to u šta smo igrali. Da nije
bilo svjedoka, nisam siguran ni da bi preturili preko zuba istinu da je bolji
šah kakav igramo nas dvojica!
Jedan od publike je bio i Šeks. Poželio je s
nekim odmjeriti snagu, kako reče dugo nije igrao, među diverzantima i nema
raspoloženih.
Izabrao je mene za protivnika, u startu mi se to učini
logičnim, partiju smo davno bili dogovorili. Prijsetih se toga dana, dana kada je
Admin i poginuo. Dalje od toga nisam slutio.
Posvećujem se partiji, uz to da sam još bio sumnjičav
u njegovo šahovsko znanje. Međutim, trebalo je samo nekoliko poteza da
promijenim mišljenje, uvjeravah se kako je možebiti bolji od sve četvorice nas
ponaosob.
Žalio sam što prvu partiju ne zapisivah, nisam se
sjećao da sam zanimljiviju dugo igrao. Na kraju sam i izgubio samo za jedan
tempo, za jedan potez pješaka. Bio je dan, nije bilo agregata...
Ni Šeks nije bio drukčijeg mišljenja, odmah je
ponudio revanš. Sada sam odlučio zapisivati poteze, uvjeren da će mi prednost
bijelog biti dovoljna. Ipak, ponovo sam izgubio. Opet za potez, za pješaka
kojeg sam žrtvovao otvarajući „damin gambit“. I dalje držim da je to najljepše otvaranje,
samo je i sasvim izvjesno da ja nikada neću dostići savršenstvo.
Kraj partije je bilo i vrijeme da Šeks otkrije
stvarne razloge svoga dolaska, izvlačeći mi osmijeh koji sam samo ja razumio. Bio
je to povratak zaboravljenih slutnji, nikako strah od onoga što imam čuti.
Sprema se diverzantska akcija, trebaju mu fizički
spremni, pouzdani, hrabri. Nisam jedini ja lahko zaključio kako je na mene
ciljao.
Već je naviknut na moje lahke pristanke, bar kada
je on u pitanju, pa dok bude pojašnjavao o čemu se otprilike radi, ponudi još
nekoga za jednu partiju. Iz nekog poštovanja, niko me ne htje pomaći iza stola.
Šeks je džentlmenski ponudio da ja ponovo vodim
bijele figure, više želeći da tako lakše smanjim nego što se je kao smatrao i
za toliko boljim.
Nije pomoglo, izgubio sam zbog - krivopoljnog
lovca.
Čestitajući Šeksu na pobjedama u sve tri partije,
prihvatajući njegovu želju da se nekada ponovo ogledamo jer smo ipak „tu
negdje“, ne skrivah radost zbog povoda našim današnjim partijama, odnosno ni
najmanje se ne ljutih što moj izostnak s Variza neće biti kao oni ranije.
Tek usput, zanimah se i za sam spisak. Otćutaću
svaki komentar, mada sam imao priupitati za par momaka.
Ali, izbor
je svakako njegov. Jednako kao što će se i neki drugi pitati - otkud mene na
tom spisku. Vezista im sada nije prijeko potreban, Vladimir Nazor ili Ivan
Goran Kovačić pogotovo, a još manje Gari Kasparov.
pogled
na Jahorinu, iz Delijaša
