Imala sam brata i
dragoga,
obojicu na vojsku
spremila.
Ko mi danas na
muštuluk dođe,
te mi reče: „Evo tebi
brata!“; 7. juni 1993.
dala bih mu devet
boščaluka.
Ko mi reče: „Evo tebi
dragog!“;
dala bih mu deset
boščaluka,
i po vrhu osm'jeh
djevojački.
Gledam kako Lehini brčići svakodnevno
napreduju, s radija dolaze vijesti u kojima se riječ primirje nikako ne
pominje, neki me pritisak iznutra tjera da slutim kako će uskoro i ovdje da
zagrmi. I sam sam od onih što pomalo uzdišem za svakim mirnim danom koji prođe,
i koji nastoji svaki sljedeći još bolje, življe, duže iskoristiti. I za onaj
sutra, jednako kao i za ovaj danas, spremno ću reći ono što se posljednje
vrijeme najčešće ponavlja „sve ide u ratni staž“.
Uzdahnem usput i osvrćući se na to kako se taj
ratni staž dvojako pokazivao. Istini za volju, ni u prvih pola godine rata se
ja ne ispucah metaka, ozbiljno tek onih nekoliko na Vranovini, s ispaljenim
minama - bi prema tome kako ih ni nemasmo, ali sve ono što, skupa s ostalima,
preko glava, nogu i leđa preturismo, dovoljno bi i za najmanje dva rata. A od
Nove godine, pa evo skoro do polovine juna, osim što jednom bijah glup i lud, i
jednom samo glup, sve ostalo - jednom rječju kazano - preležah.
Pa počeh i poluozibljno razmišljati o još
jednom preskakanju smjene. Zahladnilo je naglo, neuobičajeno za ovo doba
godine.
Slutio - doslutio. Sinoć nisam pročitan za
smjenu, a ne raspitivah se zbog čega. Znam da ću nekako već saznati. A dok mi
se ne kaže, ponašaću se kako bih i da sam sam izostao.
Što je dobro, ako se od fudbala već
odustane, odnekuda smo šahova nabavili sasvim dovoljno. Ni neki profesionalni
klub nam ne bi zamjerio.
Naš su, uglavnom zauzimali Salko i Remzija.
Onu partiju nikada nisu riješili, i neće, ali od nje počinju brojati svaku
narednu. Protivnici su po mjeri, smjenjuju se stalno u vođstvu. Možda da
sam navijao za Remziju, ali ne toliko. Ja sam svakako pripadao drugom
šahovskom svijetu. Mrzio sam to, odigrati dvadesetak partija dnevno.
Zato ću sve više vremena provoditi u društvu
Murata Fulurije Uča. Učo protiv Uča, zar i može biti zanimljivije!
Nije bio bolji, ali jeste iskusniji. Mada, s
obzirom na to kako smo mi igrali, to mu iskustvo nije ni bilo neka prednost.
Pričali smo tokom igre. Zapravo, mi i nismo igrali jedan protiv drugog. Više -
zajedno. Partiju počnemo normalno, tako odigramo nekoliko poteza, a onda
počinjemo misliti na glas. Upozorimo protivnika na svoje zamisli, da se sam
puno ne muči, te krenemo zajedno tražiti najbolji odgovor. Dalje smo zajedno
spremali napade, zajedno se branili. Nije nikakvo čudo što je i najveći broj
naših partija završavao remijem. Ponekad bi neko i dobio, bilo je i takvih
otvaranja. Dobro je dolazilo da bar malo začepljamo usta onima koji nas
gledaše, a kojima se naš način igre nikako nije dopadao.
Najgrlatiji su bili Edhem Hajdarević Dedo i
Zijo Lojo, koji su kao jedino pravilo poznavali „pestu šeh“. Nama to bi
problem, u susretima s nekim od njih dvojice, a pošto već prihvatismo da nas
četvorica činimo redovnu postavu za Muratovim šahom, i po sistemu „na
ispadanje“. Pomalo naviknuti i na pomoć protivnika, uglavnom smo vodili računa
samo o vlastitim figurama, potezima.
Više nam je smetalo što smo tako postajali u
njihovim očima manji šahisti nego što bijahosmo. Statistika je bila na njihovoj
strani, ali i naše pravo da ih izazovemo na neobičan meč: nas dvojica protiv
njih dvojice. Imali su bolje međuskorove protiv nas, prihvatili smo i njihovo
„pestu šeh“ pravilo, poznato i kao takac-makac.
Oni su bili samouvjereni, mi uvjereni. Imali
smo jasne adute. Kao prvo, bilo kakva druga podjela na parove ne bi imala
smisla. Drugo, sata nema, vrijeme za razmišljanje neće biti ograničeno. Treće,
oni na to nisu navikli, to će ih samo dodatno dekoncentrisati. Zatim, nisu
navikli ni na uvažavanje tuđih misli. Čak je upitno i kako će se oni
podijeliti, a kako je dogovor da samo jedan vuče figure.
Još nešto, dugo ću pamtiti samo jednu svoju
partiju protiv Zija, od dvadesetak koje do sada odigrasmo. Unio sam je i u
dnevnik, pored one Remzije i Salka, ne znam koju bih mogao još. Jedan je potez
bio ključan. Povukao sam lovca, i odmah se počešao iza uha. Jedina šansa mi je
bila da Zijo neće uočiti moj prijevid. Znao sam kako on predugo ne razmišlja,
pa pokušah odglumiti kao da je taj moj potez bio dobro smišljen. Ipak me Zijo
najprije iznenadi što ostavi neuobičajeno puno vremena na razmišljanju, gdje
sam ja nekoliko puta provjerio - doveo sam sam sebe u izgubljenu situaciju.
Međutim, nakon tog dugog njegovog premišljanja, čekalo me još veće iznenađenje
- predao je, mrtav-hladan. Čak je odmah počeo i nanovo da slaže figure!
Zaustavih ga. Meni rezultat nije toliko bitan, a smatrao sam grehotom da mu ne
otkrijem potez kojim je dobijao partiju. Čini mi se kako je poslije tog poteza
Zijo malo iskorigovao mišljenje o meni kao šahisti, ali i o mom i Učovom načinu
igranja, makar su oni i Dedo to i dalje zvali - vježbanjem!
Ako ništa, brže je ubijedio Deda da prihvate
naš izazov. Pritom je pristao da Dedo sjedi za pločom. Kod nas dileme nije ni
bilo, Učo je iskusniji, ja mlađi, pa će svrsishodnije biti moje gledanje
„odozgo“.
I dok se nas dvojica savršeno slagasmo,
nadopunjavasmo, oni jedva da su i komunicirali. Stekao sam utisak da nisu
svjesni kako nije štetno naglas reći ono što je očigledno, tek prećutati što je
potrebno - a što je moguće kad dvojica slično razmišljaju.
Dok je u prvoj partiji i bilo neke borbe,
dotle drugu nismo morali ni igrati. Puklo je i ono malo povjerenja među njima,
sve više su shvatali kako će oni morati ispoštovati to u šta smo igrali. Da
nije bilo svjedoka, nisam siguran ni da bi preturili preko zuba istinu da je
bolji šah kakav igramo nas dvojica!
***
Jedan od publike je bio i Šeks. Poželio je s
nekim odmjeriti snagu, kako reče dugo nije igrao, među diverzantima i nema
raspoloženih.
Izabrao je mene za protivnika, u startu mi se
to učini logičnim, partiju smo davno bili dogovorili. Prijsetih se toga dana,
dana kada je Admin i poginuo. Dalje od toga nisam slutio.
Posvećujem se partiji, uz to da sam još bio
sumnjičav u njegovo šahovsko znanje. Međutim, trebalo je samo nekoliko poteza
da promijenim mišljenje, uvjeravah se kako je možebiti bolji od sve četvorice
nas ponaosob.
Žalio sam što prvu partiju ne zapisivah, nisam
se sjećao da sam zanimljiviju dugo igrao. Na kraju sam i izgubio samo za jedan
tempo, za jedan potez pješaka. Bio je dan, nije bilo agregata...
Ni Šeks nije bio drukčijeg mišljenja, odmah je
ponudio revanš. Sada sam odlučio zapisivati poteze, uvjeren da će mi prednost
bijelog biti dovoljna. Ipak, ponovo sam izgubio. Opet za potez, za pješaka
kojeg sam žrtvovao otvarajući „damin gambit“. I dalje držim da je to najljepše
otvaranje, samo je i sasvim izvjesno da ja nikada neću dostići savršenstvo.
Kraj partije je bilo i vrijeme da Šeks otkrije
stvarne razloge svoga dolaska, izvlačeći mi osmijeh koji sam samo ja razumio.
Bio je to povratak zaboravljenih slutnji, nikako strah od onoga što imam čuti.
Sprema se diverzantska akcija, trebaju mu
fizički spremni, pouzdani, hrabri. Nisam jedini ja lako zaključio kako je na
mene ciljao.
Već je naviknut na moje lake pristanke, bar
kada je on u pitanju, pa dok bude pojašnjavao o čemu se otprilike radi, ponudi
još nekoga za jednu partiju. Iz nekog poštovanja, niko me ne htje pomaći iza
stola.
Šeks je džentlmenski ponudio da ja ponovo
vodim bijele figure, više želeći da tako lakše smanjim nego što se je kao
smatrao i za toliko boljim.
Nije pomoglo, izgubio sam zbog - krivopoljnog
lovca.
Čestitajući Šeksu na pobjedama u sve tri
partije, prihvatajući njegovu želju da se nekada ponovo ogledamo jer smo ipak
„tu negdje“, ne skrivah radost zbog povoda našim današnjim partijama, odnosno
ni najmanje se ne ljutih što moj izostanak s Variza neće biti kao oni ranije.
Tek usput, zanimah se i za sam spisak.
Otćutaću svaki komentar, mada sam imao priupitati za par momaka.
Ali, izbor je svakako njegov. Jednako
kao što će se i neki drugi pitati - otkud mene na tom spisku. Vezista im sada
nije prijeko potreban, Vladimir Nazor ili Ivan Goran Kovačić pogotovo, a još
manje Gari Kasparov.
