Akcija je pomjerena nekoliko dana. Četnici su
bili brži. Napali su na Grebak i Rogoj, ali i na Pošćenje. Tamo su u ispomoć
išli naši diverzanti, te Ekova četa.
Bilo je vatreno svugdje, ali četnici nisu
ništa probili. Nema ni informacija o većim našim gubitcima, na Pošćenju tek
jedan lakše ranjen. Na Rogoju i Grepku još vatrenije, nekoliko ranjenih.
Napadi odbijeni, ali su dvije stvari drukčije
nego prije. Četnici su ofanzivu sad usmjerili prema Goraždu. A drugo, Ekovima
smjena nije upućena, nekako se preklapamo, ali se Zuhdija oko toga počeo
ozbiljno svađati s Komandom brigade. Mi ljudstva nemamo i za Varize i za
Pošćenje.
Nama je dosta neobično. Znamo da se ni Major
nije uvijek slagao s pretpostavljenima, ali je on to drukčije rješavao. Mi
nismo znali kao on, pa smo samo gunđali u sebi.
Njega sada nije tu, a mi se mnogo ne
mijenjamo. Ne gunđamo, ali šutimo. I navijamo za Zuhdiju. Za njegovu borbu za
nas.
Većina šutimo, neki su ipak odlučili i
djelovati. Na vojnički, ratnički način. Ne znam koliko je to u dogovoru sa
Zuhdijom, ili je sve skupa razlog da se brže vratimo onoj diverzantskoj akciji.
Šeks nas okupi. Da nam predstavi zadatak, a
polazak je večeras. Lehini brčići potvrđuju da nam je vrijeme. Nisam likovao
zbog opklade koju dobijam, ali ni pretjerano žalio zbog toga.
Sam zadatak mi se sviđao, mada ne baš i moja
uloga u njemu. Već sam kazao da bih sa Šeksom pošao Mjesec zauzimati, ni
dizanje mosta u zrak nije zanemarljivo, ali sam ja tu samo da Šeksovoj petorici
pravim društvo. Ostali će nas obezbjeđivati, lijevo i desno. Nije nama
opasnije, mi trebamo samo postaviti eksploziv, dok je moguće da četnici cestu
koriste i noću.
***
Noć je tmurna. Vrijeme nam je saveznik. I,
tiha. Kao da Lehini brkovi bez razloga rastu, kao da se na trenutak vratilo
primirje.
Pritiska me nekakva šuhva, kao da smo izdati,
da nas četnici čekaju negdje u zasjedi. Teško je ne razmišljati o osjećanjima.
Mislim da je svega pet-šest takvih među nama, koji vjeruju da uvijek sve mora
biti kako je planirano.
Jedva dočekah da začujemo šum Bistrice. Nekako
se navikavam da tu prestajem s crnim mislima, da se koncentrišem na njen
prelazak.
Ovaj put nam nije zadatak - preko Bistrice.
Zaustavljamo se na izlazu na cestu, i razdvajamo. Po petorica odlaze na bokove. Dvojica nas ostaje čekati da dobijemo signale od ovih s bokova kako je sve u redu. Za to vrijeme Šeks s jednim već prilazi mostiću. Nekoliko sekundi je dovoljno da daju signal Šefi i Dževadu da im se pridruže.
Ne znam kako se njih četvorica osjećaju, imaju
li oni vremena i o čemu razmišljati, znam da narednih više od pola sata ja
jedva da sam treptao. Nisam se mogao namjestiti da vidim figuru bilo koga od
njih četvorice, samo sam vlastitim disanjem prekidao tišinu koja je potvrđivala
da se sve odvija po Šeksovom planu.
Kada su se začuli njihovi koraci, bili smo
spremni pridružiti im se, kako bi svi zajedno čim prije bili stotinjak metara
uz šumu, na mjestu ranije dogovorenom za ponovno javljanje onima koji su bili
bočno osiguranje. A dok i njih čekasmo da se povuku, pitah se da li smo nas
dvojica morali i ići.
Nije ni bitno, bitno je da je sve prošlo bez
ikakvih problema. Znam da moramo sad naviše, još tiše i opreznije, ali me ona
šuhva posve napustila. Jedino što se još ima dogoditi je aktiviranje daljinskog
upaljača.
Ne znam ko je procijenio, odnosno zbog čega
ostajemo čekati da svane. Lijepo će biti gledati kako most leti u zrak, ali bih
volio da to i propustimo, a da ovo još malo noći koristimo za sigurnije
izvlačenje. Nije se šuhva vratila, ali...
Biće da sam malo i drjemnuo, tek čujem da
trebamo biti spremni. Vidim kako je zora već stigla, a čujem kako se ostali još
nešto došaptavaju između sebe.
Prilazim Šefi, koji mi jedva objašnjava.
Pokušavam golim okom vidjeti. Ne vidim, ali vjerujem, jednako se ježim.
Eksplozija odjeknu. Kroz tek rođeno
jutro nekako se izdiže dim. Zamišljao sam ovo puno drukčije.
Opet sasvim ne kontam, ali čujem psovke njih
nekoliko. Onih što su u ovih par sekundi stigli imati dvoglede u rukama.
Povlačimo se. Ne trčimo, ali ni ne štedimo.
Ipak, uspijevam čuti, slaba tačka mosta je promašena. Šeks se pravda, po svemu
je morala biti ondje gdje je on posumnjao. Eksploziva je bilo dovoljno, most je
morao biti srušen...
