Pod noć pođoh po
akšamu
preko polja širokoga,
te do mosta kamenoga;
sretoh dragu na sred
mosta,
poljubih ju jednom,
dosta.
13. juni 1993.
Ostaše mi medna usta
ka da nešto s medom jedoh,
ili s medom il
šećerom.
Ja joj rekoh: „Dobro
veče!“
Ona reče: „Dođ do
veče!“
Ja ne odoh onu veče,
no ja odoh drugu veče.
Draga mi se naljutila,
slamkom vrata
potkočila.
Akcija je pomjerena nekoliko dana. Četnici su
bili brži. Napali su na Grebak i Rogoj, ali i na Pošćenje. Tamo su u ispomoć
išli naši diverzanti, te Ekova četa.
Bilo je vatreno svugdje, ali četnici nisu ništa
probili. Nema ni informacija o većim našim gubitcima, na Pošćenju tek jedan
lakše ranjen. Na Rogoju i Grepku još vatrenije, nekoliko ranjenih.
Napadi odbijeni, ali su dvije stvari drukčije
nego prije. Četnici su ofanzivu sad usmjerili prema Goraždu. A drugo, Ekovima
smjena nije upućena, nekako se preklapamo, ali se Zuhdija oko toga počeo
ozbiljno svađati s Komandom brigade. Mi ljudstva nemamo i za Varize i za
Pošćenje.
Nama je dosta neobično. Znamo da se ni Major nije
uvijek slagao s pretpostavljenima, ali je on to drukčije rješavao. Mi nismo znali
kao on, pa smo samo gunđali u sebi.
Njega sada nije tu, a mi se mnogo ne mijenjamo. Ne
gunđamo, ali šutimo. I navijamo za Zuhdiju. Za njegovu borbu za nas.
Većina šutimo, neki su ipak odlučili i djelovati.
Na vojnički, ratnički način. Ne znam koliko je to u dogovoru sa Zuhdijom, ili je
sve skupa razlog da se brže vratimo onoj diverzantskoj akciji.
Šeks nas okupi. Da nam predstavi zadatak, a
polazak je večeras. Lehini brčići potvrđuju da nam je vrijeme. Nisam likovao
zbog opklade koju dobijam, ali ni pretjerano žalio zbog toga.
Sam zadatak mi se sviđao, mada ne baš i moja
uloga u njemu. Već sam kazao da bih sa Šeksom pošao Mjesec zauzimati, ni
dizanje mosta u zrak nije zanemarljivo, ali sam ja tu samo da Šeksovoj petorici
pravim društvo. Ostali će nas obezbjeđivati, lijevo i desno. Nije nama
opasnije, mi trebamo samo postaviti eksploziv, dok je moguće da četnici cestu
koriste i noću.
***
Noć je tmurna. Vrijeme nam je saveznik. I, tiha.
Kao da Lehini brkovi bez razloga rastu, kao da se na trenutak vratilo primirje.
Pritiska me nekakva šuhva, kao da smo izdati, da
nas četnici čekaju negdje u zasjedi. Teško je ne razmišljati o osjećanjima.
Mislim da je svega pet-šest takvih među nama, koji vjeruju da uvijek sve mora
biti kako je planirano.
Jedva dočekah da začujemo šum Bistrice. Nekako se
navikavam da tu prestajem s crnim mislima, da se koncentrišem na njen prelazak.
Ovaj put nam nije zadatak - preko Bistrice.
Zaustavljamo se na izlazu na cestu, i razdvajamo.
Dvojica nas ostaje čekati da dobijemo signale s bokova kako je sve u redu.
Za to vrijeme Šeks s jednim već prilazi mostiću.
Nekoliko sekundi je dovoljno da daju signal Šefi i Dževadu da im se pridruže.
Ne znam kako se njih četvorica osjećaju, imaju li
oni vremena i o čemu razmišljati, znam da narednih više od pola sata ja jedva da
sam treptao. Nisam se mogao namjestiti da vidim figuru bilo koga od njih
četvorice, samo sam vlastitim disanjem prekidao tišinu koja je potvrđivala da
se sve odvija po Šeksovom planu.
Kada su se začuli njihovi koraci, bili smo
spremni pridružiti im se, kako bi svi zajedno čim prije bili stotinjak metara
uz šumu, na mjestu ranije dogovorenom za ponovno javljanje onima koji su bili
bočno osiguranje. A dok i njih čekasmo da se povuku, pitah se da li smo nas
dvojica morali i ići.
Nije ni bitno, bitno je da je sve prošlo bez
ikakvih problema. Znam da moramo sad naviše, još tiše i opreznije, ali me ona
šuhva posve napustila. Jedino što se još ima dogoditi je aktiviranje daljinskog
upaljača.
Ne znam ko je procijenio, odnosno zbog čega
ostajemo čekati da svane. Lijepo će biti gledati kako most leti u zrak, ali bih
volio da to i propustimo, a da ovo još malo noći koristimo za sigurnije
izvlačenje. Nije se šuhva vratila, ali...
Biće da sam malo i drjemnuo, tek čujem da trebamo
biti spremni. Vidim kako je zora već stigla, a čujem kako se ostali još nešto
došaptavaju između sebe.
Prilazim Šefi, koji mi jedva objašnjava.
Pokušavam golim okom vidjeti. Ne vidim, ali vjerujem, jednako se ježim.
Eksplozija
odjeknu. Kroz tek rođeno jutro nekako se izdiže dim. Zamišljao sam ovo
puno drukčije.
Opet sasvim ne kontam, ali čujem psovke njih
nekoliko. Onih što su u ovih par sekundi stigli imati dvoglede u rukama.
Povlačimo se. Ne trčimo, ali ni ne štedimo. Ipak,
uspijevam čuti, slaba tačka mosta je promašena. Šeks se pravda, po svemu je
morala biti ondje gdje je on posumnjao. Eksploziva je bilo dovoljno, most je
morao biti srušen...
most na
Bistrici
