„Ah, moj doro, dobri
doro,
šta je tebi dodijalo?
Lahko sedlo šimširovo,
Il uzdica pozlaćena,
Il kandžija
biserlija?“
„Ah, moj gazdo, dobri
gazdo,
nije meni dodijalo:
lahko sedlo šimširovo,
nit uzdica pozlaćena,
nit kandžija
biserlija!
Već je meni dodijalo,
svake noći putujući,
kad ti ideš u mejhanu,
mene vežeš pred mejhanom,
grizem travu iz korijena,
ližem vodu sa kamena;
to je meni dodijalo!“
Navikne se čovjek brzo, kao što se brzo i umori.
Ponovo smo priču vezli do iza ponoći, ali se ovaj put nisam budio. Prije nego
je bilo vrijeme da se obave uobičajeni jutarnji rituali, poslije kojih se
pristojno raspoložen možeš uputiti ka osmatračnici.
Gore jutro, tmurno i maglovito. Sumorno poput
rečenice koja se jučer i prekjučer najčešće mogla čuti, a govori o -
podvlačenju Keminih.
Sem izvornog, danas imamo i satirični prijenos te
poruke.
Tokom noći je Komanda Korpusa odlučila i sama
nešto preduzeti pa je Kemi upućena ispomoć. Broj onih koji su upućeni nije
velik, jedva jedan vod, ali to i nije ono što se dojmilo zabrinjavajućim.
Naišli su kraj našega položaja u trenutku kada smo mi kretali ka osmatračnici,
bio je to susret brige i ironije. Iskoristili su priliku da se uz našu vatricu
odmore i ogriju, zadržavajući i nas riječima da ne trebamo žuriti, nikad se
Kemini neće podvući!
Taj vod je mogao biti povučen, prebačen s nekog
drugog pravca, ali nije djelovao umoran, razočaran, zabrinut. Mogao je biti
tokom noći transportovan iz Sarajeva, u tom je slučaju samo napola informisan.
Mogao je biti neka Kemina rezerva, onda je krenuo pomoći mu u podvlačenju!
Mogao je doći i iz Živinica, u tom slučaju ćemo ih ubrzo gledati i odozgo...
***
Dvogled pokazuje da ih tamo i ne čekaju. Gledamo
Kemine, nastavili su gdje su jučer stali. Podvlače se.
Uočavamo i određeni napredak, vidimo par boraca
koji su stigli pod same stijene. Osjetim neku jezu, opet sam pod dojmom kao da
sam s njima. Rado prepuštam dvogled Midu, ne bih volio vidjeti nekog kako
pogođen pada.
Strijepnje i slutnje se obuzdavaju, nešto drugo
mi puno više ide na živce. Dosadio mi je jedan uporni četnički osmatrač. Ne
samo meni, nekoliko puta je ciljano gađan baš rov s kojeg je on osmatrao.
Prije nego bi se dim razišao on je ponovo bio na
osmatranju. Hrabrosti mu ne manjka, ali ni sreće. Doduše, čini mi se da će ga
otjerati jedino direktan pogodak. S obzirom da su već pale dvije-tri sasvim
blizu, poslije kojih nas je i sve nervirao. Sve skupa mi dođe kao neki poseban
četnički inat, spram našoj nemoći, našem podvlačenju.
Moram se prisjetiti i dosadnog četničkog veziste,
ponovo mi u ušima odzvanja njegovo ubacivanje „Ođe Rade Agresor“. Tada smo i
realno bili nemoćni da učinimo nešto drugo, sem nerviranja i čekanja. Sada
vidim da radimo što trebamo, nerviram se jer efekta nema.
Ne znam zašto, kroz glavu mi prolazi dio
sinoćnjeg razgovora s momkom koji nam je priključen, i koji je nakon tri dana
postao „jedan od nas“. Mirno je saslušao kratak razgovor žicom između Mida i
Bešovića. Razumio je, doduše više nismo imali potrebe da išta krijemo od njega,
kako je Bešović zatražio da budemo štedljivi s minama, ako možemo da polovimo
naredbe.
Momak je osjećao neugodnost što u ovakvoj
situaciji pripada pogrešnoj strani. Kazao je ono o čemu nije odmah, ali u
međuvremenu jeste mnogo razmišljao. Ukoliko dobijemo opet neku naredbu od
Bešovića, postupićemo po njoj. Ovi s položaja posvjedočiše kako je to već
praksa.
Kako je vrijeme odmicalo, podvlačenje jednako
kaskalo, to je i on polahko mijenjao stranu. Nevoljko je primao radio-pozive,
rađe se raspitivao gdje su iz naše brigade. Naredbe koje je primao nije
prenosio, puštao je da ih sami čujemo, odmahivao je rukom i sam sugerišući to
što smo mi već radili a što će Bešović kasnije i lično tražiti.
Možda je i on dio nekog predznaka. Pozitivnog.
Drugi dio je razumljiv. Ne samo da je gužva na
radiovezi, sada se sve uskomešalo i na žičnoj. Uzvraćaju četnici artiljerijom
pa je došlo i do nekih prijekida.
***
Najvažniji predznak je onaj koji je mene najviše
iznenadio, dolazak do nas neočekivanog gosta. Ne znam kako, ali ga je Mido
prepoznao. Jedva povjerovah da je do nas došao lično Kemo Ademović!
Mlađi nego sam ga zamišljao, figura nešto
skromnija. Glas piskutav, uživo više nego motorolom. Kratka i svijetla kosa,
uglađeno lice, ni dovoljno oficirski ni prefiše ratnički izgled.
Svejedno, bio sam sretan da ga lično upoznajem,
da se rukujem s njim, pomalo i tužan zbog okolnosti. Zapjevušio bih rado
Toskićevu pjesmu, pitao bih ga štošta ali je jasno da njemu do razgovora nije,
još manje do pjesme. Iza neočekivano nevinog lica stajao je vidljivi bijes.
Vrišti Kemo u motorolu, tjera svoje da konačno
krenu. Rat je i nekome je ginuti, ni manje i slabije branjene kote nisu uzimane
bez gubitaka.
Svjedočimo i jednom razgovoru s Karavelićem, ako
se monolog drugog može cijeniti kao razgovor. Bilo je svega, sem psovki.
Tačnije, psovke su, iako sasvim umjerene, uslijedile s Kemine strane. Pošto je
isključio motorolu. Uz psovke ju je i bacio.
- Ako me general bude tražio recite mu da mi je
baterija prazna... Recite mu da sam otišao na prvu liniju! – posljednja je
rečenica koju je Kemo nama izgovorio, kojom nas je i pozdravio.
Mido i ja smo nijemo odgledali kako je hitro
nestajao niz Treskavičku strminu. Još nekoliko smo riječi čuli, koje razumijemo
kao psovke, ovaj put isključivo prema svojim borcima, prije nego nam je nestao
i iz vidnog i iz čujnog polja.
Utisci se ne mijenjaju lahko. Treba se nešto dogoditi
da ih promijeni. I dogodilo se.
Prije nego je akcija krenula, osjećaj je izazivao
sumnju. Loše je krenulo, krivce sam tražio na nekoliko strana. Poslije ovoga, ne
mogu a da situaciju ispred ne gledam i malo bistrijim pogledom. I da misli držim
na Kemu.
- Šta misliš šta mu je – pitam Mida – je li
ozbiljan, ili je samo poludio. Hoće li se negdje sakriti samo da ne sluša
Karavelića, ili će stvarno gore?
- Da se htio kriti ne bi nam govorio. Sad ćeš ti
njega da vidiš gore.
- Ne znam zašto onda nije odmah išao, što je uopšte
izlazio ovdje.
- Rekao nam je, nisi čuo!? Pobjegao je od Karavelića!
Valjda je još vjerovao svojima, a mislim da je sad tek snimio pravo stanje. Šta
da ti kažem, to su takvi karakteri, radije će poginuti gore nego da trpi
poniženja. Ja sam siguran, čim on stigne napad će početi. Vidjećemo hoće li se
moći uzeti.
- Sve mi je nekako čudno, i ovo što baci
motorolu... Ne znam, meni je sad viša muka nego prije. Ali što kažeš, nešto će
sigurno da bude. I nešto se kontam da siđem dolje do položaja, kad si ti već
ovdje ja nisam potreban.
- Kako hoćeš...
Nije to kako ja hoću, već kako trebam. Zapalih
cigaretu da lakše razmislim. I ustah, još jednom pogledati u dvogled.
Ne mogoh vjerovati, ali Kemo je već prevaljivao
dolinu. Ne znam koliko mu je još snage ostalo, ali ne smijem sumnjati da neće
izdržati i da neće najbrže što se može - biti gore. Kako Mido reče, na čelu
svojih.
- Neka Harisa i Nerka s tobom, oni su svakako
izviđači – pakujući se predočih izbor Midu – ja sam ipak računač i mjesto mi je
dolje. Sa svojima.
Treskavica, plato
