Tešanj grade, moj
veliki jade,
gdje u tebi moj
alkatmer raste!
Trgaću ga, ako mi ga
dadu,
kupiću ga, ako ga
prodadu.
Ako mi ga i tako ne
dadu,
ja ću ići gradu na bedeme,
pa ću bedem suzam'
pokapati,
i sevdahom kule
opasati.
Uzdahom ću maglu
rastjerati,
a jadom ću Tešanj
zapaliti,
neka gore svi redom
dućani,
i mejhane, gdje se
vino pije.
Nisam trčao kao Kemo ali sam žurio. Nije daleko
do položaja ali nisam htio ništa da propustim.
Na trenutak sam razmišljao o pokušaju Harisa da
nađe Keminu motorolu. Žbunjast teren ima i prednosti i mane, ima orijentire
kako koji dio pretražuje, ali ih ima i takvih koji se ne mogu detaljno ni
pretražiti. Ili će imati odmah sreće, ili će brzo odustati.
Misli ustavljam, pogled mi prati dešavanja na
položaju. Ne mogu znati šta je tačno uzrok, ali je položaj oživio.
Tridesetak sekundi sam stajao, usput skupljam
energiju s kojom ću strčati bez novih zaustavljanja, i uživam u još jednom
poznatom a ranije ne viđenom prizoru. Toliko sam puta bio dio tih aktivnosti,
ali priznajem kako sve izgleda još bolje iz ove, skoro ptičje perspektive.
Dobili smo naredbu, i saglasnost da gađamo. Bili
su skupljeni, u momentu se raspršuju.
Svako zna gdje mu je mjesto i trči ga zauzeti.
Edin Barlov je kleknuo na koljena, traži na karti dobiveni cilj, uz njeg je
drugi računač Hašim Pezo, elementi će za minut-dva biti proslijeđeni vatrenom
dijelu. Do tada će sve nišandžije biti uz nišanske sprave, uz svakog će biti
još po jedan, sa spremljenom minom, tempirači se bave pregledavanjem narednih
mina, dok trka pikedžija jasno potvrđuje kako gađamo cilj koji ranije nismo
gađali.
Trka je završena u tih tridesetak sekundi,
slijede aktivnosti koje su mi također poznate ali više nisu toliko lijepe za
gledati sa strane. I da jesu nije vrijeme za to. Ne sumnjam je u Edina i
Hašima, samo vjerujem da se i oni komotnije osjećaju kad sam i ja uz njih.
***
Na prva ispaljenja nisam stigao, ali jesam na
prvu pauzu.
Objašnjavaju mi kako je Bešović izvjestio
Karavelića da su se naši podvukli pod samu Pašinu planinu, kako mu je predložio
da mi umjesto Keminih krenemo na Toranj. Nije dobio saglasnost, rečeno mu je da
budemo spremni tu gdje jesmo, da će napad krenuti koordinirano.
Par minuta kasnije od Bešovića je došao zahtjev
da poklopimo usjek između Pašine planine i Tornja, bez preciznog objašnjenja o
svrhi. Prije nego upitaše onoga momka - on je sam rekao da gađamo što Bešović
traži.
Hvatam sam sebe u čudnom razmišljanju, provjeri
iskrenosti prema sebi. Nisam volio osmatračnicu, uvijek mi je draže bilo
računati, a ovaj put sam birao drukčije. Mogu ja nekog drugog lagati o
kojekavim razlozima, sebi moram priznati da mi je osmatračnica bila bježanje od
tog momka, koji nam je pridodat, nametnut.
Vratio sam se položaju, pod utiskom Keminog
postupka, ili pak novog predosjećaja. Čuh šta govore o momku, ne mogu a
povremeno ne vrljati pogledom ka njemu. Teško je reći skriva li se od naših
pogleda, smetaju li mu, čini se da je i lično najviše shrvan samim razvojem
situacije.
Uspijevam šapatom od Barlova doznati da je i
ovdje bilo bacanja motorole, s razlikom što nije letjela daleko a s obzirom
kako je nekome ona i primarno sredstvo. Jasno je da nesmanjeno ponavljanje
rečenice o podvlačenju, nije iritirajuće djelovala samo na Kema.
Neukusnim smatrah da se uplićem, remetim rad
Barlova i Peza, jednako i uvjeren kako za tim nemam ni potrebe, te šetkanje
položajem u jednom trenutku usmjeravam ka momku. Prilazeći shvatih da nije
mudro remetiti ni njegovu čamu. Samo ću stati pored, ispušiti cigaretu,
dimovima pokazati da su nam uloge u ovome drukčije, ali osjećanja ista.
- Trebalo je odmah slušati vašeg komandanta – uz
pljuvačku, i razumijevanje moje dobronamjernosti, jednom kratkom rečenicom saže
sve o čemu je proteklih dana, i još uvijek razmišlja.
Nije se mogla ne osjetiti iskrenost. Koja
nadopunjuje ispušenu cigaretu, raspoloženiji se vraćam dešavanjima na samom
položaju.
***
Ispaljeno je svih šest mina, koliko je traženo, i
sada svi skupa čekamo daljnja naređenja i daljnji razvoj situacije.
Nekih desetak minuta je prošlo do novog
Bešovićevog poziva. Nema korektura za prošlo gađanje, samo smo vatru prebacili
dublje u usjek. I opet isti broj mina.
I nova pauza. Koja će potrajati novih desetak
minuta.
Još jednom djestvujemo. Sada sva tri minobacača
gađaju različito, pokrivamo cio usjek ali na način da vatru raspemo
neharmonično. Ni vremenski ni prostorno. Ukupno nam je odobreno dvadesetak mina
i vremenski okvir od deset-petnaest minuta.
Osjećaji se gomilaju. Još ima onih tmurnih, s početka,
tu su i oni obilježeni neizvjesnošću, iz sredine, ipak sada prevlađuju optimističniji.
Koji zanemaruju činjenicu kako se pješadija još uvijek podvlači, naše djejstvovanje
sluti kako je akcija u punom jeku. Kako se sada radi na položaju, to je ono što
smo radili i svaki put do sada.
Ispoštovali smo traženo, izmiksali koliko se
moglo s tim brojem mina. Uglavnom su to bila pojedinačna ispaljenja, tek dva
puta su išle po dvije mine istovremeno. Pravili smo i pauze od dvadesetak
sekundi, ali i od tri-četiri minute. Pokrili smo cijeli usjek, nikako redom.
Ako je to bio Bešovićev cilj, zakovati četnike na
neko duže vrijeme, mislim da smo ga ispunili. Ne mogu biti mirni, sigurni da
nova mina neće doletjeti baš u trenutku kada nanovo krenu.
Ako ubrzo ne krene naš napad očekujem ponavljanje
posljednje naredbe. Možda malo izmjenjen, manji broj mina...
četnički
rovovi na Đokinom tornju
