Prošetao Mujo mlad,
niz Koševo raspasan.
Gledala ga djevojka,
sa visoka čardaka.
29.
oktobar 1995.
Pitala ga djevojka
sa visoka čardaka:
„O, Boga ti, Mujo mlad,
što ti ideš raspasan?“
„Tri djevojke, a ja sam,
moram biti raspasan!“
Posljednjih mjeseci borbe su bilo vrlo intenzivne. Sada je to
dobrano splahnulo, kao da se čeka šta će biti s ovim primirjem. Iako još ne
možemo sasvim vjerovati priznajemo da se razlikuje u odnosu na one ranije, koji
su bili istinski i svima dobrodošli odmori ali zato ne dugog trajanja. Ovaj
period nije sasvim miran, ali traje.
Podsjetilo me to malo na Voljevac, jek sukoba s ustašama. Nismo
tamo dugo bili ali smo dosta ratovali. Stalno smo se smjenjivali s ustašama u
pokušajima ofanziva. Ne mogu se oteti utisku da nismo tada zaslužili više. Naš
bataljon je nekoliko puta pomjerao ustaše ali to nisu drugi pratili. Pred kraj
se jednom desilo i obrnuto.
Kad saberem taj boravak tamo otprilike smo ostavili kako smo i
zatekli.
Ali, nakon toga smo prešli u Dusinu gdje je bilo znatno manje
borbi. Kao da je to slutilo primirju koje će biti potpisano s ustašama.
Znam za priče da smo bili spremni uzeti ustaške gradove u Srednjoj
Bosni, također i da se to nije desilo upravo zbog primirja oko kojeg se uveliko
pregovaralo. Navodno je Stjepan Kljujić sugerisao ostatku našeg političkog vrha
da se odustane od plana, u suprotnome bi ustaše odustale od primirja, tačnije
nastavili borbu s ciljem pripajanja Hrvatskoj Hercegovine...
Vučem paralelu, pa i Treskavicu dijelim u dva dijela. U prvome
ofanzive nisu bile česte ali su redovito donosile uspjehe. I to više naše nego
četničke. U početku su oni držali kompletnu Treskavicu, sad je većim dijelom mi
kontrolišemo.
U posljednjih par mjeseci stalno smo nešto pokušavali, četnici
uzvraćali, situacija se u osnovi nije mijenjala. Uzmemo zamah, onda se
zaustavimo. Jedan dio smo uspjeli zadržati, ostalo su četnici vraćali.
Gledajući samo iz ugla nas artiljeraca napredovali smo. Naši
trenutni položaji na Surdupima dobacuju do neosvojenih rubova Treskavice.
Čini mi se kako nedostaje još samo jedan, odlučniji naš napad i da
završimo s Treskavicom.
Otuda smo lakše podnosili takvu dinamiku borbi. Usuđujem se reći
kako smo bili u fazi da se mi nikako ne možemo umoriti prije četnika. Pa, bez
obzira što su i četnici pokazivali zavidnu borbenost osjećao sam kako je
pitanje dana...
***
Navike se lako stiču, teško mijenjaju. Iako se o miru sve glasnije
govori, režim smjena ne mijenjamo. Zadnjih mjeseci smo imali i neredovno ili
nejednako odmaranje. Nekad nas se pusti desetak, nekad koji dan više.
Borbena djejstva su bila takvog intenziteta da smo ishranom
uglavnom bili orijentisani na suhe obroke.
A suha hrana nam je vremenom dosadila. Nekad mi je to bilo
nezamislivo. A dobijasmo najkvalitetnije, one što smo zvali bosanskim suhim
obrocima. U svakome je pašteta, gulaš, haše, čokolada.
Neki su od početka štedili, skupljali da ponesu familiji. Znaju da
negdje tamo situacija nije bitno promijenjena. Mi drugi smo sprva jeli sve,
kasnije konzervu manje, pa dvije...
Nekima su porodice daleko, u Fojnici ili Zenici, ne mogu sve ni
nositi, a s obzirom da se Komanda pobrinula da nam obezbijedi i pakete s nekim
drugim artiklima. I to je lahko objašnjivo, za ono vrijeme koje smo neki
trebali provoditi u kasarni uglavnom je oko polovina izbjegavala tu obavezu. A
sljedovanja su dobijana prema broju koliko je trebalo da bude. Doduše, na kraju
je svega bilo manje od onog kako smo bili dočuli.
Sjećam se razgovora s Eminom Bičom, kojeg smo svi zvali Mazbata.
Pričao je kako su napravljene tolike zalihe, a koje se prazne zbog kontrole
koja dolazi iz Komande Korpusa, tolike da će na svakoga od nas doći skoro po
sto kila brašna.
Dok su jedni brinuli šta s tolikim brašnom, pored i ostalih
namirnica, Fehim Glibo je upozorio da prerano brinu. Najavljena kontrola dolazi
tek za petnaestak dana, što je više nego dovoljno vremena da naša Komanda
prepolovi taj višak.
Glibo je bio itekako u pravu, na podjeli smo dobili tačno po
dvadeset pet kilograma. Sigurno da je umanjeno i sve ostalo.
I opet, mnogi su odustali od brašna iako je obezbijeđen prijevoz do
Hrasnice, Visokog, Zenice, Jablanice. Vozači su dobili upute da pokušaju
pokriti što više prostora, odnosno kome je god moguće odvesti što bliže kući.
Ja sam s nijetom ići u Sarajevo i dijelih sudbinu tih ljudi.
Odrekao sam se mnogo čega, kroz tunel mi se nije mnogo nosilo.
Po nesreći zadesio nas je dodatni peh. Naš kamion se pokvario iznad
Hrasnice. Bio sam ponosan na sebe što ću u Sarajevu šutjeti da nisam ni mogao
više donijeti nego da se mučim niz ružne, sticajem okolnosti i kaljave Igmanske
serpentine. Mada, nije sve bilo kako sam mislio.
Bio sam u društvu Raleta Šukala, i flaše konjaka koju smo
naizmjenično nosili, s kojom nam se ni najmanje nije žurilo.
Svejedno, brzo smo pristigli Seja Bajrovića. Sem punog ruksaka
drugih namirnica i svoje vreće brašna nosio je i polovinu vreće koju mu je neko
dao. Jedva se borio s teretom, ali sem znoja i premora s lica mu se čitala
odlučnost da izdrži do kraja. Vidjela se i nevjerica da gleda nekoga ko gotovo da
ništa ne nosi.
Donekle nas je shvatao, znao je da mi i nismo s onom najužom
famelijom. Mi smo njega u potpunosti razumjeli.
Bila je dovoljna jedna razmjena pogleda da malo popustimo konjak a
prihvatimo se pomoći Seju.
Zajedno smo vrlo brzo bili u kući u kojoj su bili smješteni Sejovi
žena i djeca. Nismo ga mogli odbiti da budemo mu gosti na kafi.
Ja malo mlađi, Rale malo vrijedniji, pa govorismo da nema potrebe
da nam se toliko zahvaljuje, ni on ni njegova žena. Jednostavno, cijenili smo
Sejovu požrtvovnost, koja je vrijednija pomena od naše pružene pomoći. Kao i
svih onih koji su na bilo koji način žrtvovali da porodici priušte nešto
zadovoljstva.
***
Po povratku smo čuli još zanimljivih priča. Ja sam u dnevnik
odlučio zabilježiti jednu.
Naš Meho Herac je svoju vreću brašna donio do pred tunel. S obzirom
da je kući već imao sasvim dovoljno tu je vreću ostavio pred ulazom u tunel. Na
vreći je samo napisao „neka uzme kome treba“. Bez potpisa.
Hrasnica
