Karanfil se na put sprema, i pjeva,
a draga mu konja sedla i plače:
„Karanfile, cviječe moje, iz bašče,
ti odlaziš, mene mladu ostavljaš!?“
„Ostavljam te mojoj majci i tvojoj!“
„Šta će meni tvoja majka i moja,
kad ja nemam tebe mladog kraj sebe!“
Teško je reći jesmo li se navikli na mir. I jesmo li sasvim
povjerovali u njega, njegovo trajanje.
Ako i nismo, čini mi se da se navikavamo. Na dobro se uvijek bilo
lahko navići. Zima nije još stigla, da se još sjediti vani, zabavljati se,
zapjevati, popiti koju.
Borbi nema. Gdjegdje se čuje puščano šenlučenje, ja li nas ja li
četnika. Nekako tako pozdravljamo vijesti s radija koje postaju monotone. Nema
više ratnih javljanja na koja smo navikli, sad se sve svodi u dvije riječi -
poštivanje primirja. Tu i tamo bude sitnih kršenja, ali i u njih baš mnogo ne
vjerujemo. Kontamo, ni novinari da se naviknu na mir. Pa neko šenlučenje,
slično našima, objavljuju kao kršenje primirja.
Vijesti se slušaju, više iz navike. Tako se i komentarišu. Kako ta
sporadična kršenja primirja tako i informacije o toku, i daljnjim pripremama za
njegovu potpunu implementaciju. I vjerujemo, i sumnjamo.
Komentare brzo okrećemo na drugu stranu. Nije nam svejedno hoće li
primirje ostati, ali nam je dakako muka što je došlo prije vremena. Tačnije, za
Zaima Imamovića je zakasnilo jedan dan, za mnoge druge poginule i puno duže, za
nas preživjele je preuranilo. Ako ostanemo izvan Foče, i iznad Drine računamo
da su svi koji su izginuli uzalud živote dali. Oni su sve češće dio naših
priča, prisjećanja. Zajedno s njima smo bili uvjereni u našu pobjedu nad
četnicima, sada se osjećamo poraženima.
Kada se osamim ponovo osjećam i stid. Krećem od baba rahmetli i
ostalih iz našega sela. I pitam se jesmo li mi koji smo preživjeli učinili
koliko smo mogli. Dvojica su odlikovani najvišim ratnim
odlikovanjem, značkom zlatni ljiljan. Šestorica između nas je dobilo oficirske
činove, još toliko su postali podofociri, broj koji je ranjavan je još veći. Za
malo selo kao što je Trošanj to je dovoljno, i mnogo. Ipak, Trošanj ostaje u
„Republici Srpskoj“...
Dolaze lica mnogih koje poznavah, koji dadoše živote vjerujući u
pobjedu i pravdu, prebiram po nekim razgovorima s njima, najviše se zadržavam
na pričama koje negiraše ovo što se ipak dogodilo. Pričali smo često o tome da
dogovori Tuđman-Milošević nisu izmišljeni, da Svijet zna istinu o Bosni ali je
iz nekih svojih razloga trpi, da će rat stati kada te svjetske velesile odluče
tako... Pričali smo o tome ali smo svaki put priču završavali istom rečenicom –
rat će se završiti kada pobijedimo!
Koji izginuše otišli su s tom vjerom, mi se stidimo što tako i ne
bi. Pitam sebe hoće li pristigli mir biti takav da potre ovaj moj stid. Hoće li
donijeti više pravde nego mi sada izgleda. Ne znam, ali se lažem.
Vučem paralelu premu Kipru. Tamo ima jedan poseban dio, Turski,
kojeg jedino priznaje Turska. Kojeg Turska i održava, i u kojem se lošije živi
nego u onom priznatijem. Lažem sebe da će tako biti i s Bosnom. Srpski dio će
podržavati i održavati jedino Srbija, u našemu dijelu će se bolje živjeti.
Lažem se, pa se sebi nasmijem. Kako nam Dejtonski sporazum predočiše Trošanj i
Foča su u tom nepriznatijem, lošijem dijelu. A suviše je u meni Trošnja i Foče da
bih se razdvojio od njih. Kako god okrenem, rat me na kraju smjestio u poraženi
dio.
Klimam glavom i razmišljam o Sarajevu, Ustikolini i drugim
dijelovima koji su ušli u sastav te nekakve Federacije. Ti ljudi mogu biti
sretni, slaviti mir i Dejton. Za nas to ne važi...
Dođem tako ponovo na početak. Hoću da vjerujem da će ovo potrajati
negdje do proljeća. A onda ćemo mi, nekako napraviti našu „Oluju“. Samo bi to
bilo pobjeda i pravda, samo bi to donijelo stvaran mir.
Ipak, ima stvari koje tome ne idu u prilog. Smanjen je broj boraca
na pješadijskim položajima, mi na artiljerijskim samo čuvamo naoružanje. Ni
kuhinja više ne radi punom parom. Zapravo smo okrenuti suhim obrocima. Poput
kuhinje odmaraju i logističari i konji. Nemam šta posebno upisati ni u dnevnik.
Zato mi se jednom ote da zapišem kako su trenutno najaktivniji vezisti.
Upravo su
vezisti ti preko kojih doznajemo kako je sve više situacija koje slute skorome
završetku rata. Ne da mi se još reći da je rat već završen. Nešto Komande već
preklapaju, približio bih to onoj Titovoj mirnodopskoj: živimo i radimo kao da
će sto godina biti mir, a spremajmo se kao da će sutra ponovo biti rat.
Svjesno
ili nesvjesno mi se sve više tako ponašamo. Vrijeme odmaranja nam nije
smanjeno, odnosno odsustvovanja iz jedinice, samo se pominje kako nećemo svi
svaki put izlaziti na Treskavicu. Pa opet dijelom mi sve ovo miriše kako bi ovo
moglo potrajati samo do proljeća. Ali, dokle trajalo da trajalo imamo pravo da
sada u svemu imamo i malo više sabura.
Sjećam se
kolike su ranije bile gužve i nestrpljenja kada bi sišli s
Treskavice i čekali na potpisivanje dozvola. Naravno, bilo je tu i nas nekoliko
koji se ni tada nismo žurili, koji katkada nismo znali ni kuda bi. Familije
dovoljno, ali bez one najbliže pa i uvijek malo bojazni kome smo najmanje
dosadili. Međutim, osjećaj skorijeg kraja rata je svuda pomalo provejavao pa
nam je to olakšavalo.
Sada sam i ja žurio ići bilo gdje, po mogućnosti opet stići na
dvije-tri destinacije. U glavi sam premetao kako da ponovo saopštim Eku da mi
na dozvoli upiše nekoliko gradova, koji još i nisu povezani.
Sve je u logoru bilo ležernije pa sam tome pripisivao odsutnost
gužvi i raspitivanja. Ipak, u jednom trenutku shvatam da je najveći broj već
krenuo.
Krenuo sam i ja, u potragu za dozvolom. Rekoše mi kako je Eko već
otišao, na dopust. A kada sam potom priupitao šta je s dozvolama ne iznenadih
se odgovorom da su u njegovoj kancelariji. Ali se iznenadih kada ih tamo ne
nađoh.
Još jednom sam išao do Žute. Sada je i ona pošla sa mnom. Na Ekovom
stolu su bile dozvole. Potpisane, opečaćene, i - bjanko. Moje je bilo samo da
upišem svoje ime, te destinacija, gradova koliko želim, odnosno koliko može
stati.
***
Koliko god se i ja slagao da tako ne bi trebalo, opet u sebi
okrećem drugu priču: tako treba. Pa u tome se mi i razlikujemo od nekih drugih,
što bi se reklo „ustrojenijih“ jedinica. I to onoliko koliko se rat razlikuje
od vojske u miru.
Na kraju krajeva, ko će uzeti više od jedne dozvole. A i ona
ograničenja datumima, kao da su ikada predstavljali nešto.
Odemo svi na onoliko koliko je planirano, ko doista želi taj se i
vrati na vrijeme, kojima je nešto drugo u glavi ako mogu nađu neku drugu
jedinicu kojoj se priključe. Možda su tamo i bliži familiji, i imaju bolju
logistiku, možda im je i lakše, ali siguran sam nigdje nemaju što su imali
ovdje.
Sjetim se ja i riječi Alije Šljiva kada je govorio da bolje
jedinice nema, jer samo u Fočanskoj možeš otići kad hoćeš, vratiti se kad
hoćeš, „jebati mater komandantu“ ako hoćeš...
Sjetim se i svojih riječi da od onih boraca koje policija dovede na
liniju vajde nema, bolje je bez njih: tada bar znaš da nikoga nemaš negdje,
nego kada misliš da imaš.
Pamtiću i ovu priču s bjanko dozvolama. Koja se brzo prenijela i na druga područja. Jer, sve je to Fočanska.
