Niz Olovo sitna kaldrmica.
Kud se šeće Fata ljepotica.
I sa njome Mujo sirotica.
Niz Olovo dućan do dućana.
U svakom je Fata naslikana!
Mir. Možda to tako lijepo, i nestvarno zvuči. I zato nam je još
uvijek teško povjerovati.
Ipak jedno i sebi moramo priznati, osjeća se. A onda, nije problem
razumjeti ni neka dešavanja koja bi se prije godinu, ili mjesec, možda drukčije
promatrala. Ili da budem precizniji, makar bilo manje razumljivo, ništa se u
nama nije promijenilo, već upravo oko nas.
Od svoga osnivanja, uvjeren sam u to, bili smo specifična, posebna
brigada. Nismo mi brigada koju je neko došao da napravi, pa je samim time nije
mogao ni ustrojavati po svome. Ova brigada se rađala, u fočanskim selima i
planinama, kroz samostalne grupe i čete, sudbinski kasnije spajane u bataljone,
na koncu uvezane u ovo što je imenom i djelima, nikada brojnošću bilo brigada. Bila brigada, i ostala.
A bilo je onih kojima smo smetali. Kad god se budem prisjećao našeg
ratnog puta ta prisjećanja bit će sjeckana i takvim nekim događajima,
problemima da očuvamo ime brigade, da ostanemo na okupu, ali i otpor i ponos
koji smo pokazivali samo su pečat više našoj posebnosti.
Lagao bih ako bih rekao da smo uvijek, i u svemu bili bolji od
drugih. Neću lagati ako budem podsjećao da nismo imali velikih grešaka, velikih
ratnih poraza. Ljudi smo, mladi smo, sitnim greškicama nismo mogli biti imuni. A
upravo to što smo ratni put prošli bez mrlja dozvoljavalo nam je trenutke opuštanja,
koje smo opet provodili na sebi svojstven način, u čemu smo opet nastojali
držati određenu granicu. Ponekad se drugima činilo da su te naše granice preširoke,
iako se ne može osporiti kako su ponekad...
Uzimam dnevnik da ubilježim kako ću, kada za to dođe vrijeme,
pojasnim ovo o čemu trenutno razmišljam. Jedna od najelitnijih brigada postali
smo zbog rešeta kroz koja smo prosijavani. Čast svakome ali zna se koliko je
naša opština imala vojnosposobnih, prevelik je broj onih koji su stradali u
početku prije nastanka brigade ali nije zanemarljiv ni broj onih koji su
odlazili. A gdje god je puno odlazaka logično je da uglavnom najbolji ostaju.
Ima jedna rečenica koju sam od našeg Majora čuo, koja mi je tada
kad je izgovorena zvučala pretjerano, da ne kažem čudno, u kojoj je naglasio kako
jednog dobrog borca treba da opslužuje sedam ljudi. Kasnije sam vidio da je u
ovim brojnijim, prije svega sarajevskim brigadama tako otprilike i bilo. U Majorovoj
rečenici je posebno naglašena riječ – treba. Nije nas bilo toliko pa smo, u
najkraćem, opsluživali sami sebe!
Jeste, u svakoj brigadi treba da ima jedan, ili nekoliko brica,
ali...
***
Samo u Fočanskoj načelnik saobraćajne službe jedva čeka kada će
akcija, ne zato da bi lupao glavu na koliko kamiona potrpati vojsku, kako u
decilitar izmjeriti potrebnu naftu, makar vozači naniže uglavnom vozili na
leru, već da bi sva ta pitanja potpuno gurnuo u ćošak, uzeo puškomitraljez i
stao među diverzante. Takva je Fočanska, takve su njene starješine kova Nedžiba
Čola.
I kako se onda čuditi da su i dozvole za upotrebu kamiona bjanko.
Istina, brigada nema viška nafte ali ako vam u ovome još uvijek ludilu porodicu
treba premjestiti negdje gdje će joj biti malo bolje više to nije nužno raditi
pješke. Para za naftu negdje nađete, zamolite vozača s kojim ste najbolji a
koji nije već zauzet, i problem ste riješili. Dozvole ionako nisu zbog nas,
nego zbog previše vojnopolicijskih punktova i bijelih opasača na njima.
U redu, bude tu i tamo i malo zloupotrebe. Osim kamiona imamo u
svome voznom parku i par lada-niva i džipova. A i što bi i oni ležali. Hoće
neko negdje na pijanku, odnosno na udvaranje curama, zašto se ne poslužiti. Ako
nije daleko, to je samo par litara nafte. Pješke da ideš toliko bi rakije
popio.
E sad, kažu da nismo ni stigli sva naša vozila registrovati. Zašto
i kako, ne znam. Nije me ni zanimalo, a čujem da to ni oni u bijelim opasačima
ne gledaju. Važno je da vide prvu tablicu. Pa tako, čujem da imamo jednog džipa
i jednu ladu istih registarskih oznaka. Oboje imaju po jednu tablicu...
***
Bio sam par dana u Jablanici. Stiglo je novo pismo iz Turske, do
daljnjega su obustavljeni povratci...
Vrativši se u Tarčin slušam još jednu zanimljivu priču. Bjanko dozvole,
sloboda posuđivanja vozila je ono što svakako odobravam. I ne vidim u tome
ništa loše, čak razmišljam kako je to trebalo i ranije. I bez obzira na to što
smo, u odnosu na mnoge, većinu drugih jedinica, sloboda tih vrsta imali
dovoljno.
Kad je rat svuda okolo tebe malo slobode puno znači. Pogotovo, kad
shvatiš kako se od sudbine može bježati, ne i uteći. Bez obzira što uz ovu ide
i ona da se nerijetko sudbina izaziva.
Tako je to. A ko đavola traži, đavola i nađe.
Dva naša diverzanta, Zele i Kodži, nisu od onih koji su bili brzi
nabaviti malo nafte za lične potrebe. Ali su bili majstori u nečemu drugom,
uspjeli su „ukrasti“ ladu Galibu Hodžiću, i to dok su s njim pili.
Nisu se odvezli daleko. Iz podnožja Zovika samo su stigli do
krivine kod džamije u Pazariću. Tu su sletjeli, odnosno udarili u brinu i
prevrnuli se. Bog ih je dobro pripazio, ništa polomili nisu iako su dobro se
ugruvali. Par sati su se borili i s povratcima svijesti.
Ostaće anegdota jedne od posjeta nekih im saboraca. Ne samo po tome
da je neko stigao prigovoriti Zeletu kako mu se dopao boravak u bolnici nakon
ranjavanja te je požurio što prije ponovo se vratiti. Više po tome koliko su se
sjećali, odnosno nisu cijelog događaja. Bili su upitani da opišu kako je došlo
do udesa.
Ovi su ih pažljivo saslušali. Poslije čega neko stiže da postavi
direktno pitanje, čiji se odgovor nije vidio iz njihove priče.
- A ko je vozio, ti ili Kodži? – pitanje je upućeno Zeletu.
- A, pa kako ćeš nas to pitati? Pa da znamo ko je vozio ne bi ni bili
ovdje!
