Draga moja, đe ti ljeto prođe,
cijelo ljeto ti k meni ne dođe.
Niti dođe, nit selama prati,
dragi ti se s dušom rastavljao,
rastavljao, na tebe mislio!
„Dragi mio, ti ne prebolio,
Mene ljeto u planini prođe.
Čekajući i planinujući
i tebe se, dragi, nadajući;
Niti dođe, nit habera prati,
mogla sam ti triput umrijeti!“
Potpisivanje primirja je kod nas s još velikim upitnicima. Iako su
već počeli konkretni potezi u njegovom sprovođenju. Ranije sam navikao da neke
ovakve zadatke ja dobijam, ovaj put je Jakup odlučio drukčije. Odredio je drugu
grupu koja će početi sa spuštanjem naših minobacača.
Izvršene su procjene, jedan od položaja sa Surdupa se može odmah
evakuisati, drugi će sačekati još neko vrijeme. U sebi sam bio zloban, vjerovao
sam kako će se to desiti upravo u toku naredne smjene pa to smatrah razlogom
svoga trenutnog izostavljanja.
Kao ni ranije ni sada se nisam bunio. Desetak dana vrljanja po
Tarčinu i Pazariću mi je prijalo. Pa je i to doprinijelo da po izlasku nisam ni
postavljao pitanje na koji položaj idem. Iako sam očekivao raspored na gornji
Jakup me odredio u manju grupu, koja je uz one minobacače koje smo već spustili
ispod Treskavice.
Malo me začudiše priče kako je gore zima kao poranila i ne kani se
odmah smirivati. Na donjem položaju je vrijeme bilo skoro proljetno. Ekipa
naša, udružena s jednom grupom iz Bošnjačke, koja je boravila prije nas,
pričala je o tome da su išli uokolo šumom u potrazi za gljivama. Ranije sam
mislio da gljive nestaju s početkom jeseni sada saznajem da i nije tako. Doduše,
od ovih smo saznali da su im ovo zadnji trzaji, da ih već početkom decembra
neće biti sem ako im pogodniji vremenski uslovi malo ne produže vijek. Uvjerili
su nas i kako je ovaj krajnji period i doba kada su najukusnije.
Njih je bilo dvadesetak, zajedno s Bošnjacima, nas svega petorica.
Nisam Jakupa pitao zašto nije mogao iskupiti više, vjerovao sam kako je ovaj
položaj i previše bezbijedan, udaljen od linija, siguran čak i da nije na snazi
nikakvo primirje.
Prvi zadatak je bio da se nas petorica podijelimo u dvije grupe,
minobacači su razmaknuti više od pola sata hoda. Sem naših tu su i oruđa
Bošnjačke brigade, a tako su kao zamišljeni ovi novi, rezervni položaji,
odnosno položaji pripravnosti za slučaj da iz bilo kojih razloga trenutno
primirje bude prekinuto.
Drugi zadatak je bio kako, čime ispuniti narednih deset dana.
Vrijeme je promjenjivo, kako bi stariji rekli – šuhveli, pa je i ono faktor
koji će bitno uticati na to šta nas čeka.
Damira Imamovića, Mehemeda Hodžića i Mehmeda Šesta mi je teže bilo
razdvojiti negoli od njih odvojiti Ramiza Barlova. Jeste i on dio te ekipe,
komšija im iz Švrakina sela, ipak je rodom iz Trošnja. Ramiz i ja smo u
jednome, ostali u drugome šatoru.
Dosadno je. Dosta smo već bili skupa pa smo se prilično i ispričali
ranije, nekih novih tema nije bilo. Jasno je da će priča između nas ići od
besmislene do one s nešto smisla.
Prvi dan smo pregrmili uglavnom bolje čisteći šator i okruženje,
često obilazeći minobacače kao da je postojala mogućnost da budu ukradeni.
Sve što smo radili činili smo to po tabijatu, što sporije. Tako smo
dosadu pretvarali u nešto što se da podnositi. Tako je bilo i kod cijepanja
drva, loženja, otvaranja konzervi, čišćenja i pranja suđa nakon jela. Nekih
drugih poslova nije bilo niti smo ih mogli izmisliti. A ni vijesti više nisu
interesantne kao nekad.
Nismo žurili ni s ustajanjem. Izlazio sam pred zoru, zadržavši se
nekoliko minuta. Tišina koja prija, koju samo priroda može pružiti. Miris rose,
koji će mi, siguran sam nedostajati kada ovaj rat i definitivno bude gotov.
Proplanak je uvučen, nije nam pružio puno doživljavanje spuštanja sutona ali je
ovo buđenje dana nadomjestilo taj nedostatak.
Blaga hladnoća se samo uklapala u kompletan ugođaj. Nakon nje prija
i ponovni ulazak u šator. Potom i pripremljena potpala koja svojim pucketanjem
zaokružuje naše buđenje. Sad je pametno sačekati da se vatra malo rasplamsa.
Ramiz će par puta da ubacuje tankih bilja u peć.
Tek kada se šator zagrijao ustali smo. Slijedi umivanje, potom i
metanje vode za kahvu. Na kraj peći, nije žurbe.
Kafa se popila s ćeifom, neki šuplji muhabet je krenuo. Odužio se
taman toliko da doručak dođe u pravi vakat, malo iza deset sati. Ni s njim nije
hititi pošto će sunce u naš proplančić zaviriti tek za nekih pola sata.
Vrijeme je i za posjetu. Danas su nama došla ona trojica. U petero
je priča raznolikija, usput se da razbaciti i karti, vrijeme brže prolazi, glad
nas podsjeti na vrijeme ručka. Ramiz uzima zadatak da napravi čaj, uz koji i
konzerve bolje idu. Damir je podsjetio na priču o gljivama, obećao je sutradan
podraniti.
Pred večeru su oni otišli svome šatoru, mi smo obećali sutradan
uzvratiti posjetu...
***
Ne znam zašto, odlučili smo da do kraja smjene nas dvojica idemo
njima u posjetu. Četvrto jutro je prilika da se našalimo i na taj način. Ramiz
je pitao kod koga ćemo ići na sijelo, kao da je bilo nekog izbora.
A jedan dan smo odlučili umjesto odlaska u goste i nas dvojica se
zadati traganjem za gljivama. Već nekoliko dana smo uživali u onome što je
Damir spremao. Bilo je tu nekoliko vrsta gljiva, trudili smo se upamtiti im
izglede.
Razdvajili smo se ali i držali u vidnom polju. Tri puna sata smo
tumarali šumicom, nije da nije bilo gljiva i u našem području no ja se nisam
usuđivao ubirati niti jednu koja mi je bila sumnjiva. A i ove dvije koje sam
ubrao više su ličile na lisičarke nego što sam bio siguran.
Ramiz je bio bolje sreće. On je donio punu kesu raznih gljiva.
Odmah smo se dali prebrati one za koje smo sto-posto u pravu da su jestive.
Moje dvije smo odvojili na stranu. A i iz Ramizove kese samo su dva vrgnja bila
sasvim pouzdana.
Žuriti nam nije nigdje. Zatvaranjem očiju pokušavamo vratiti slike
od Damirove grupe. Slike se mute, prisjećanjem na brojne priče o trovanju
gljivama. Hoćemo da budemo i racionalni i mudri, ako se neko otrovao zato što
je bio baš gladan to dakako razumijemo i sažaljevamo. Ukusne jesu, ali samo uz
dva uslova. Ako te glad ne tjera onda ih trebaš odlično poznavati. Mi gladni i
nismo bili.
Nakon nekoliko minuta dogovora, uz smiješak smo odlučili preskočiti
dodatak ručku...
jesenjski vrganj
