Elem reše bijele,
bijele se djevojke.
Hoće l' nama jednu dat'?
"Daćemo vam Pljevaljku!"
Nećemo je, nećemo,
Pljevaljke su spavljive!
Elem reše bijele,
bijele se djevojke.
Hoće l' nama jednu dat'?
"Daćemo vam Pr'jepoljku!"
Nećemo je, nećemo,
Pr'jepoljke su gušave!
Elem reše bijele,
bijele se djevojke.
Hoće l' nama jednu dat'?
"Daćemo vam Uhćupku!"
Hoćemo je, hoćemo,
Uhćupke su pjevljive!
Kada
smo se u tom sklonjenijem dijelu sela konačno svi iskupili, otkriven je prvi
problem. U selu nismo zanoćili svi sa spiska. Falila su bar petorica-šestorica.
Da
bi se spriječila očekivana negodovanja, Mujo se dosjetio najaviti i naše
rasterećenje. Prema tom, novom planu, organizovaćemo se u dvije grupe. Jedna
angažovana, danju na položaju a noću na straži. Druga bi ostajala u selu, kako
bi sutradan bila potpuno odmorna.
Lako
smo se podijelili. Prvo će na liniju oni s puškama, mada je u nekoliko slučajeva
naređeno posuđivanje. Jer, gledalo se i da na okupu ostanu vidljiva
prijateljstva.
Tako,
nas četvorica danas odmaramo. Svi ostali „naši“ idu.
Određena
su i dvojica koja će do Trebove, zbog hrane i obećanih pušaka.
Dato
nam je i pola sata da se rasporedimo u ovih nekoliko praznih kuća. Ne znajući
šta je ostalima na umu, nas četvorica smo se ponovo odvojili. Svidjela nam se
jedna mala kućica. Ispod veće, u koju su se nagurali ostali.
***
Nama
se kućica dopala, mada je sigurno bila najsiromašnija. Bila je čista, više
prazna. Vidljivo je njeno napuštanje samim početkom rata, još vidljivije
nekoliko posjeta njoj - neposredno poslije. Sve što bi čovjeku u ovim vremenima
koristilo, više nije bilo dio njenog enterijera!
Upoznavanje
s našim domom smo, tako, brzo završili.
Sve
što je vrijedilo bila su četiri kreveta, oko kojih se nismo svađali. Svako je
bilo bolje od one štale.
Namjestili
smo se da nadoknadimo nešto od noćas. Ali, kao da smo zaboravili na udobnost
koju kreveti pružaju. Već mjesecima niko od nas to nije osjetio.
Nismo
se mogli smiriti. Remzija je krenuo s pričom, koja nas je trebala sve
nasmijati.
-
Kako dozvoli da te odvoje od tvog ahbaba Fadila?
– ciljao je mene.
-
Prvo, nisu odvojili mene od njega, već njega od
mene. Drugo, meni je sasvim svejedno s kim sam, rat je. Treće, s Fadilom sam
radio dvije godine, mi smo se već ispričali.
-
Ih, kako bi ti im'o šta s njim pričat'. Jah,
radili ste vi skupa, u različitim smjenama. On na pos'o, ti s posla...
-
Četvrto, znam na šta ciljaš, al' to nema veze s
istinom. Elma je dijete i sad, a od kad ja s Fajom jaranim, ona nije imala ni
deset godina. Osim toga, familija smo. Ako nisi znao, meni su Pendeci dobro
svojat. Kad sam se rodio, babo se baš počeo „znojiti“ kako će mi ime dati, kad
ono - eto ti Asima Pendeka na vrata. Pošto nam je bio baš dobar rod, to babo
obriše znoj sa čela i veli kako sam ja sam sebi ime dao. Uh!
-
Što uzdišeš. Ako ti je taj Asim bio familija, ne
znači da je i Mevla!
-
Ne uzdišem ja zbog toga. Nego, kontam kako sam
dobro proš'o. Šta da je prvi u kuću ušao Gojko Filipović!?
-
„Gojko“, ne skreći temu! – bilo je vrijeme da i
Mufo priskoči.
-
Samo vi meljite. Znam da svi moramo proći kroz
razne mašine, ali znam i da je bolje ne opirati se. Kad vas jezik zaboli, kad
počnete nešto pametnije pričati, probudite me...
Odmah
su me popustili. Prešli su da zezaju jedan drugog, dok je Alija uporno žurio sa
šivanjem drugog ruksaka, kojeg je usput obećao dati meni lično.
Ovoj
dvojici je brzo dosadilo zezanje udvoje, pa je Mufo došao na drugu ideju:
-
Nas dva idemo tražiti gljiva. Možda imadnemo neki
delikates za ručak. Ko zna kad će ovi s Trebove, a znate da hljeba imamo samo
mrvu. Za to bi vrijeme vi mogli malo pronjuškati selom. Šta misliš, Aljo, malo
da odmoriš ruke?
-
Ja neću nikud. Neću da mi neko glavu razbije. Šta
ja znam kakvih sve budala ima.
-
Ništa, vi haj'te berite te guberine – meni se
njihov prijedlog dijelom svidio – mada im ja nisam ljubitelj, to je pametnije
nego da samo baljezgate bezveze. Ja ću, svakako, malo ovuda da se promuvam.
Nikad u životu nisam ovdje bio, pa nikom neću ni biti sumnjiv. Ako šta skužim,
neću dirati dok vi ne dođete. Poslije ćemo vidjeti. Neka Alije u kući, ako ko
bude uvrać'o. Neće ništa slagati, vi ste u gubama, ja u šetnji.
***
Njih
dvojica su brzo zamakli u šumu. A ako će ko uvratiti do Alije, ništa mu neće
slagati. Moj se izlazak iz kuće pretvorio u običnu šetnju.
Na
to me je navela tiha ljepota sela, ne vidljiva na prvi pogled. Mogao sam
uživati, zamišljajući se nekoliko mjeseci nazad, kada je selo živjelo.
Ispred
jedne kuće nekoliko naoštrenih kolaca. Pored, nekoliko spremnih za obradu.
Zamisliš, i vidiš domaćina koji ih
podoštrava. Sjeo, smotao škiju, i upravo odmara.
Ideš
dalje i pred jednim dvorištem
poturena kanta za vodu. Kao da je neka
žena pošla natočiti, usput se svratila upitati s komšinicom, samo što se nije
vratila.
Na
jednoj kolibi, pri vrhu, od obruča za bure napravljen koš. Nije teško zamisliti
dva dječačića kako igraju „jedan na
jedan“.
Par
koraka dalje, idealno mjesto da tri
djevojčice igraju lastike, ili kad se umore - škole.
Kraj
potoka sjedeš i zamišljaš kako svako
malo, ili čovjek ili hajvanče dođe tu. Digneš li malo pogled, u obližnji šumarak,
uzdahneš i mahneš rukom, ni slučajno ne ideš gore ako je prvi akšam pao. Nije
lijepo prekidati nekog kada ašikuje...
***
Nisam
remetio život u selu, koji se odvijao u mojoj mašti. Otišao sam do one dvije
kuće, u kojima su živjele dvije nane, jedini ovdašnji stvarni žitelji.
Rečeno
nam je da s njima uopšte ne kontaktiramo, mogli smo pretpostaviti zbog čega.
Zato
sam pažnju posvetio kokoški koja se nelogično odvojila od ostalih. Zapratio sam
je, do sokačića uz šumicu. Pošto se tu zadržala desetak minuta, provjerio sam.
Nisam
griješio, našao sam malo neobično leglo, s desetak snesenih jaja. Opipao ih,
jedno je bilo toplo. Sama je tu nosila! Zapamtio sam mjesto.
Ispod
najdonje kuće, stari klozet već obrastao šibljem i visokom žarom. Prosto me
natjerao posjetiti ga. Godinama nekorišten, skoro u ruševnom stanju, još jače
me mamio.
Jedva
sam se nekako probio kroz žaru i ušao u šiblje. Još zaraslija duboka jama, da
čovjek i ne pomisli spustiti se u nju. I ne bih sigurno, da nisam uočio oveću
kesu koja nije mogla biti prazna. Zašto je prije niko nije našao, nije mi bilo
teško shvatiti. Vidljiva je bila samo s mjesta na kojem sam ja ušao.
Prva
pomisao je da se radi o rakiji, zbog čega mi je džigerica zaigrala, iz želje da
ostale obradujem. U uši mi dolazi kako toga ovdje nije bilo, a nije ni logično
da je u kesi skrivena. Radoznalost jača, ali rekao sam rekao kako sam neću
ništa preduzimati. Zadovoljavam se time što prilaz i mjesto nije bilo teško
zapamtiti.
