Elem reše bijele,
bijele se djevojke.
Hoće l' nama jednu dat'?
"Daćemo vam Pljevaljku!"
Nećemo je, nećemo,
Pljevaljke su spavljive!
Elem reše bijele,
bijele se djevojke.
Hoće l' nama jednu dat'?
"Daćemo vam Pr'jepoljku!"
Nećemo je, nećemo,
Pr'jepoljke su gušave!
Elem reše bijele,
bijele se djevojke.
Hoće l' nama jednu dat'?
"Daćemo vam Uhćupku!"
Hoćemo je, hoćemo,
Uhćupke su pjevljive!
Kada smo se u tom sklonjenijem dijelu sela konačno svi iskupili, otkriven je prvi problem. U selu nismo zanoćili svi sa spiska. Falila su bar petorica-šestorica.
Da bi se spriječila očekivana negodovanja, Mujo se dosjetio najaviti i naše rasterećenje. Prema tom, novom planu, organizovaćemo se u dvije grupe. Jedna angažovana, danju na položaju a noću na straži. Druga bi ostajala u selu, kako bi sutradan bila potpuno odmorna.
Lako smo se podijelili. Prvo će na liniju oni s puškama, mada je u nekoliko slučaja naređeno posuđivanje. Jer, gledalo se i da na okupu ostanu vidljiva prijateljstva.
Tako, nas četvorica danas odmaramo. Svi ostali „naši“ idu.
Određena su i dvojica koja će do Trebove, zbog hrane i obećanih pušaka.
Dato nam je i pola sata da se rasporedimo u ovih nekoliko praznih kuća. Ne znajući šta je ostalima na umu, nas četvorica smo se ponovo odvojili. Svidjela nam se jedna mala kućica. Ispod veće, u koju su se nagurali ostali.
Nama se kućica dopala, mada je sigurno bila najsiromašnija. Bila je čista, više prazna. Vidljivo je njeno napuštanje samim početkom rata, još vidljivije nekoliko posjeta njoj - neposredno poslije. Sve što bi čovjeku u ovim vremenima koristilo, više nije bilo dio njenog enterijera!
Upoznavanje s našim domom smo, tako, brzo završili.
Sve što je vrijedilo bila su četiri kreveta, oko kojih se nismo svađali. Svako je bilo bolje od one štale.
Namjestili smo se da nadoknadimo nešto od noćas. Ali, kao da smo zaboravili na udobnost koju kreveti pružaju. Već mjesecima niko od nas to nije osjetio.
Nismo se mogli smiriti. Remzija je krenuo s pričom, koja nas je trebala sve nasmijati.
- Kako dozvoli da te odvoje od tvog ahbaba Fadila? – ciljao je mene.
- Prvo, nisu odvojili mene od njega, već njega od mene. Drugo, meni je sasvim svejedno s kim sam, rat je. Treće, s Fadilom sam radio dvije godine, mi smo se već ispričali.
- Ih, kako bi ti imo šta s njim pričat. Jah, radili ste vi skupa, u različitim smjenama. On na poso, ti s posla...
- Četvrto, znam na šta ciljaš, al' to nema veze s istinom. Elma je dijete i sad, a od kad ja s Fajom jaranim, ona nije imala ni deset godina. Osim toga, familija smo. Ako nisi znao, meni su Pendeci dobro svojat. Kad sam se rodio, babo se baš počeo „znojiti“ kako će mi ime dati, kad ono - eto ti Asima Pendeka na vrata. Pošto nam je bio baš dobar rod, to babo obriše znoj sa čela i veli kako sam ja sam sebi ime dao. Uh!
- Što uzdišeš. Ako ti je taj Asim bio familija, ne znači da je i Mevla!
- Ne uzdišem ja zbog toga. Nego, kontam kako sam dobro prošo. Šta da je prvi u kuću ušao Gojko Filipović!?
- "Gojko", ne skreći temu! – bilo je vrijeme da i Mufo priskoči.
- Samo vi meljite. Znam da svi moramo proći kroz razne mašine, ali znam i da je bolje ne opirati se. Kad vas jezik zaboli, kad počnete nešto pametnije pričati, probudite me...
Odmah su me popustili. Prešli su da zezaju jedan drugog, dok je Alija uporno žurio sa šivanjem drugog ruksaka, kojeg je usput obećao dati meni lično.
Ovoj dvojici je brzo dosadilo zezanje udvoje, pa je Mufo došao na drugu ideju:
- Nas dva idemo tražiti gljiva. Možda imadnemo neki delikates za ručak. Ko zna kad će ovi s Trebove, a znate da hljeba imamo samo mrvu. Za to bi vrijeme vi mogli malo pronjuškati selom. Šta misliš, Aljo, malo da odmoriš ruke?
- Ja neću nikud. Neću da mi neko glavu razbije. Šta ja znam kakvih sve budala ima.
- Ništa, vi haj'te berite te guberine – meni se njihov prijedlog dijelom svidio – mada im ja nisam ljubitelj, to je pametnije nego da samo baljezgate bezveze. Ja ću, svakako, malo ovuda da se promuvam. Nikad u životu nisam ovdje bio, pa nikom neću ni biti sumnjiv. Ako šta skužim, neću dirati dok vi ne dođete. Poslije ćemo vidjeti. Neka Alije u kući, ako ko bude uvrać'o. Neće ništa slagati, vi ste u gubama, ja u šetnji.
Njih dvojica su brzo zamakli u šumu. A ako će ko uvratiti do Alije, ništa mu neće slagati. Moj se izlazak iz kuće pretvorio u običnu šetnju.
Na to me je navela tiha ljepota sela, ne vidljiva na prvi pogled. Mogao sam uživati, zamišljajući se nekoliko mjeseci nazad, kada je selo živjelo.
Ispred jedne kuće nekoliko naoštrenih kolaca. Pored, nekoliko spremnih za obradu. Zamisliš, i vidiš domaćina koji ih podoštrava. Sjeo, smotao škiju, i upravo odmara.
Ideš dalje i pred jednim dvorištem poturena kanta za vodu. Kao da je neka žena pošla natočiti, usput se svratila upitati s komšinicom, samo što se nije vratila.
Na jednoj kolibi, pri vrhu, od obruča za bure napravljen koš. Nije teško zamisliti dva dječačića kako igraju „jedan na jedan“.
Par koraka dalje, idealno mjesto da tri djevojčice igraju lastike, ili kad se umore - škole.
Kraj potoka sjedeš i zamišljaš kako svako malo, ili čovjek ili hajvanče dođe tu. Digneš li malo pogled, u obližnji šumarak, uzdahneš i mahneš rukom, ni slučajno ne ideš gore ako je prvi akšam pao. Nije lijepo prekidati nekog kada ašikuje.
Nisam remetio život u selu, koji se odvijao u mojoj mašti. Otišao sam do one dvije kuće, u kojima su živjele dvije nane, jedini ovdašnji stvarni žitelji.
Rečeno nam je da s njima uopšte ne kontaktiramo, mogli smo pretpostaviti zbog čega. Zato sam pažnju posvetio kokoški koja se nelogično odvojila od ostalih. Zapratio sam je, do sokačića uz šumicu. Pošto se tu zadržala desetak minuta, provjerio sam. Nisam griješio, našao sam malo neobično leglo, s desetak snesenih jaja. Opipao ih, jedno je bilo toplo. Sama je tu nosila! Zapamtio sam mjesto.
Ispod najdonje kuće, stari klozet već obrastao šibljem i visokom žarom. Prosto me natjerao posjetiti ga. Godinama nekorišten, skoro u ruševnom stanju, još jače me mamio.
Jedva sam se nekako probio kroz žaru i ušao u šiblje. Još zaraslija duboka jama, da čovjek i ne pomisli spustiti se u nju. I ne bih sigurno, da nisam uočio oveću kesu koja nije mogla biti prazna. Zašto je prije niko nije našao, nije mi bilo teško shvatiti. Vidljiva je bila samo s mjesta na kojem sam ja ušao.
Prva pomisao je da se radi o rakiji, zbog čega mi je džigerica zaigrala, iz želje da ostale obradujem. U uši mi dolazi kako toga ovdje nije bilo, a nije ni logično da je u kesi skrivena. Radoznalost jača, ali rekao sam kako sam neću ništa preduzimati. Zadovoljavam se time što prilaz i mjesto nije bilo teško zapamtiti.
