Mala Fata, ali plemenita,
pute gradi preko moje bašče.
Vodu nosi sa moga bunara.
Da te mogu uhvatiti Fato:
B'jelo bih ti lice obljubio,
crne bih ti oči posisao,
ruse kose bih ti pomrsio.
On mislio niko ga ne čuje,
slušala ga pomalena Fata.
Slušala ga pa je govorila:
"Možeš, ago, ako ti je drago.
Al' u tvome dvoru, ne u mome.
Kad me vjenčaš, ljubi i obljubi.
Ak' ne vjenčaš, samo me poljubi,
da nas mlade crna želja mine."
Sam
početak marša nije bio naporan, usiljen, odabrani tempo nije ni blizu kakav smo
zamišljali. Bit će kako i nije nužno žuriti, razmišljam da je neko sve dobro
isplanirao, vjerovatno postoje dionice koje se trebaju proći noću. A valjda nam
treba vremena da se zagrijemo.
Također,
nismo se dugo kretali ni uobičajenim putem. Brzo smo skrenuli desno, suprotno
od onoga što smo svi očekivali. Ako su na Trebovoj ostali oni koji ovo nikako
nisu shvatali kao Majorove zamisli, više ni mi nismo bili sigurni.
Teren
je bio blago naget, vrijeme vrlo ugodno, toplo ali ne previše, i dok je tako
nemamo razloga se žaliti.
Prvi
odmor smo očekivali ranije. Uslijedio je tek po silasku u dolinu, poslije više
od sata hoda, pred kraj - i nakon što smo išli dosta ubrzanijim tempom.
Odmor
nije dugo trajao. Koliko je trebalo da oni što puše zapale cigaretu načinjenu
od onoga čime su raspolagali, uglavnom od raznih trava kojima je Trebova bila
bogata.
Vrijeme,
koje sam ja potrošio da se kod Semira probam raspitati za trenutni pravac. Nije
mogao biti siguran, ali je pretpostavio jedinu realnu mogućnost. Očito ćemo
negdje prijeći Sutjesku, potom i Drinu, tako da ćemo u Goražde - obilazeći Foču
s druge strane.
Ako
je on u pravu, a ja nisam imao svoje mišljenje, teško da će nam tri dana biti
dovoljna. Odnosno, sve je izvjesnije da je do sada izdržani napor ništa u
odnosu šta nas tek čeka. Mislim da će neki ubrzo požaliti što su se
priključili, ako ne dođe i do odustajanja.
Ipak,
puno je rano da se to desi još na prvoj pauzi, dok je put još sasvim
podnošljiv.
***
Nastavljamo
uz brdo. Ali, više se ne držimo nikakvog puta. Ako je nekada i postojao,
izvjesno se već dugo rijetko ili nikako koristio. U tempu nismo gubili, što je
moglo značiti da raste dvoumljenje kod onih kod kojih je postojalo.
Sve
vrijeme smo se kretali šumom, izlazeći na brdo susrećemo tek prve ogoljene
predjele. Gazimo po kamenju, koje doduše ni izbliza nije nezgodno kao po Orufi,
svejedno idemo prebrzo.
Čistina
na koju izbijamo omogućava da po prvi put vidimo veći broj ljudi ispred ili
iza. Vježbao sam oko - kada bi mi se učinilo da je ispred mene tridesetak
ljudi, brojanjem ne bih izašao ni na dvadeset. Shvatam kako ovakva kolona,
ovako žureći i držeći ovakvo rastojanje, svakako se čini većom nego jeste. Da
nisam znao, mislio bih da nas ima preko dvije stotine!
Za
druge nisam znao, ja nikako nisam slutio dokle smo stigli. Ipak me nešto
čudilo. Ako ćemo već preko Sutjeske, ona ne može biti toliko daleko. Zbog čega
smo izabrali ovaj dio dana za kretanje, zbog čega žurimo, u ovome broju teško
možemo dugo ostati neprimjećeni...
U
jednom trenutku izbijamo na kosu s koje se pruža predivan pogled. U daljini se
jasno vidi Prijeđelska kotlina. Put, ako je ikako postojao, nije pružao drugi
izbor. Morali smo preko ove kose. Vrijeme sunčano, vidljivost izuzetna, ako
neprijatelj ima bilo gdje iznad Prijeđela osmatračnice - sigurno ćemo biti
uočeni.
Dužina
kose je bila pedesetak metara, bez obzira na povremenost zaklanjanja dužina
kolone je opominjala. Kako smo išli usiljenim maršom, to se nismo mogli
prebacivati niti puzati, mada je bilo i onih koji su i to pokušavali.
Trebali
smo koristiti noć, osim ako Mujo ne računa sa zavaravanjem. Možda ubrzo naglo
promijenimo pravac, pojačamo još tempo, pa na nekom drugome mjestu „udarimo“ na
Sutjesku...
***
Kada
smo ponovo svi ušli u šumu, uslijedio je novi odmor. Koji smo bili bliže kraju
nikako nismo mogli vidjeti Muja i one iza njega. Nikada nismo čuli komandu za
odmor.
Čim
vidiš da je sjeo onaj ispred, činiš isto. Znaš da nemaš vremena tražiti kakav
panj ili uočljivu veću žilu, sjedaš na mjestu gdje si se zadesio.
Krećeš
na isti način. Bez komentara, za onim ispred.
Odmor
je opet bio prekratak, ali se bar dalje krećemo brinom, bez previše uzvišenja i
nizbrdica, odlično zaklonjeni, već naviknuti na tempo, opet s nadom da bi mogli
i uspjeti. Ne razmišljamo više o ovim suvišnim manevrima, možda iza stoji
Mujova riješenost da nas provjeri, da prvi dan samo vidi ko je doista spreman
izdržati...
Nakon
sat vremena, brina nas ponovo dovodi do novog prokresa. Prijeđelsku kotlinu
opet vidimo, sada iz drugog ugla. Znak da smo savladali dobar dio puta, ali da
smo još uvijek daleko od Goražda!
Ponovno
hvatanje šume najavilo je i novi odmor. Da ćemo tu i ručati znali smo kada su
oni ispred počeli vaditi meso.
Jelo
se halapljivo, nije se znalo koliko bi odmor mogao trajati. Posebno pušači,
kako bi stigli i zapaliti. Srećom, brze zalogaje su omogućavali svjež hljeb i
dobro kuhano meso...
***
Bili
smo u po ručka, kada smo naglo prekinuli. Bar mi koji smo bili pri samom
začelju. Sustizao nas je - Caka!
Semir
je provreo od ljutine, prepoznavši lagani korak brata. Nosio je lagani ruksačić
na leđima, očito se sam pobrinuo za hranu, dok ispod dobro oznojenog lica nije
skrivao odlučnost i nimalo kajanja zbog učinjenog.
Dopola
sažvakan zalogaj je sačekao da se Caka skroz približi.
-
Sakrio sam se u šumi, dok ste uzimali hranu.
Pratio sam vas polahko, da me ne primijetite, nisam se puno približavao. Sada
se više ne mogu vratiti! – u dahu je Caka Semiru objašnjavao.
-
Babo i majka? – Semir se borio sa zastalim
zalogajem, ali i situacijom u koju je doveden.
-
Ne znaju. Ali će skontati!
Bilo
mi je žao zbog Semira, ali i drago zbog Cake. Znao sam da slijede Semirove
psovke, koje ne bi trebale potrajati.
Biće da je kasno za ispravke, brzo će to i
Semir shvatiti:
-
Jedi sad! – nekako je prevalio preko usana.
