Široka kita rakita,
široko polje prekrila,
jednog mi kraja ne stigla.
Otud mi idu svatovi,
svatovi Šemsi-begovi.
Pred njima bego Šemsi-beg,
na ruci nosi sokola.
Šemsi-beg pusti sokola,
da vidi gdje će panuti! 17. juli 1992.
Izvi se soko visoko
i klonu mladoj na grudi.
Gledala mlada sokola,
iz oka suza kanula:
„Sokole, pitom sokole,
puče mi srce na dvoje;
Do sad sam majku dvorila,
od sada pitom sokola!“
S jednim ni ja nisam računao. Zaboravio sam na ono što je jučer Sejo Bajrović kazao!
Momak zadužen za provjeru ustajanja, jutros je baš poranio. Takva je bila naredba, džaba smo mi sinoć dugo u noć ispredali svoje ideje.
Za razliku na neke ranije primjere ovog puta smo brzo uvidjeli da se ova naredba odnosi na cijeli logor. Na doručku se nije pravila gužva, nije bilo uobičajenog rasporeda, na liniju podjele se išlo kako je ko pristizao. Nije bilo moguće pogledom pronaći nekog ko tačno zna šta je iza svega toga, ali se većina nadala kako je sve povezano samo s pokretom civila.
To se činilo i zbog mjesta postrojavanja, pokraj onih stećaka, bez obzira što su pozvani samo muškarci. Majora nije bilo, pa niko nije želio vjerovati da bi iko preko njega preduzimao bilo šta drugo.
Ja se - kao još nisam bio probudio. Sumnjao sam u odanost i Majoru, sada gledam kako se svi okupljamo oko Admira. Da li iza svega stoji samo briga o porodicama, da li će ovakva poslušnost trajati samo dok su i civili tu?
Nešto je ozbiljno, uz Admira su i svi ostali članovi Komande, neke vidim i prvi put. Ozbiljnost se čitala sa lica svakoga od njih. Ipak, najozbiljnije mi se doimalo samo Admirovo držanje, nije ni silazio s konja. Ne samo da je glumio Majora, sada ga je i nadmašivao. Kako je Major bio poznat po bijelom konju, Admir je izabrao najcrnjeg.
- Siguran sam da ste sinoć slušali vijesti – Admir je počeo bez okolišavanja, odmah nam je misli od izvlačenja civila okrenuo prema Goraždu – čuo sam se s Majorom, dobili smo instrukcije...
Od prve rečenice je nastao muk, koji nije prestajao. Govorio je drukčije nego kada drži časove. Ozbiljnije! Štedi riječi, vrijeme, ali ne gubi suštinu. Tekst naučen napamet, prati naše ponašanje. Ne vjerujem, ali se stekao dojam da je ovakvih govora održao već mnogo.
Skoro je u potpunosti prenio izvještaj s radija, imao je razlog za to. Brzo je prešao preko informacije da se čuo s Majorom, nije objašnjavao kako ni kada. To je moralo izazvati sumnje, samo se čekalo da završi. On je iz Goražda, dovoljno da se povjeruje kako je ovo njegova ideja. To što bi kao trebalo da su u sve ugrađene Majorove instrukcije moglo je ličiti na bajku za djecu. Mudro pominje kako je sinoćnja grupa uspješno prošla opasni dio puta i najavljuje nastavak izvlačenja civila, s napomenom da će to biti rađeno u razmacima od po nekoliko dana.
Zatim se vraća na glavni zadatak. Stiže istaći da su pripreme već izvršene, pripomenuvši samo kako je taj dio posla Buzdo Ožegović, glavni logističar, obavio u toku noći. Znali smo šta to podrazumijeva, ali i da, sigurno, ni oni koji su noćas po naredbi pripremali veće količine hljeba i pekli janjad - nisu bili upoznati o razlozima.
Poslije ovoga, skoro smo pretpostavljali šta slijedi. Ipak nas je zbunio činjenicom da on ne ide na taj zadatak:
- Vođa će biti Mujo Humić. On je dobio precizne upute. Treba mu što više dobrovoljaca, kako s naoružanjem tako i bez. Ko se osjeća zdravim i spremnim, neka istupi. Oni s puškama neka se postrojavaju lijevo, nenaoružani desno. Ko ne može izdržati dug, naporan i opasan put - neka ne izlazi!
Muk je zamijenjen opuštajućom tišinom, potrebnom za razmišljanje onih koji su bili u dilemi. Oni koji nisu imali dilema tiho su počeli negodovati. Moglo se već čuti kako nas ni za ovdje nema dovoljno, kako je situacija s oružjem još gora, kako je nama važnije da se pobrinemo za svoje porodice...
Niko ne može sad reći da sve to nije tako. Prva moja pomisao je i pošla u tom smjeru, da je sve ovo samo čišćenje savjesti. Još uvijek se gleda isključivo dobrovoljnost. Ako je Major i naredio, ja u suprotno ne mogu ni vjerovati, možda je Admir pogodniji da to provede. Javiće se nedovoljan broj ljudi, biće da se željelo, pokušalo, ali da nemamo ljudi za to. Na kraju krajeva, oni hrabriji su već na položajima. Ako se još sada mnogi izdvojimo, ko bi onda trebao obezbjeđivati konvoje...
Ipak me naprijed gurnu druga misao. To može biti najbrži način da dođem do puške, a to je ono što trenutno najviše i želim. Još kada sam vidio kako se njih nekoliko također kreće, bilo lijevo ili desno, samo sam ubrzao korak. Uopšte nisam obraćao pažnju na to ko je već izašao, niti ko bi sve mogli biti oni koji će još izaći.
Tek se okrenuvši, i potpuno se opustih. Među nekoliko sljedećih jasno sam vidio Mufa, osjetio sam njegov ponos na mene. Kao što i ja odmah postadoh na njega ponosan. I ne samo na njega, prostor na kojem smo mi Trošnjani stajali sasvim se praznio.
Tišina je postajala sve opuštenija, prijatnija. Oni što su negodovali, sada su mogli biti još glasniji. Nikome to više nije smetalo.
Iskreno sam bio iznenađen, mogao sam još jednom provjeriti da li sam uopšte budan. Prebiram po onima koji su izašli, vidim one za koje bih se do maloprije kladio da ovako nešto neće učiniti ni za godinu. Primjećujem i neke koji su očito povučeni u toku noći s linija, što otklanja i posljednju moju sumnju da je ovo urađeno napamet.
Strojevi se povećavaju, priznajem sebi kako sam se prevario u procjenama. Rijetki trenutci u životu kad je čovjeku drago zbog toga.
Tri minute su bile dovoljne za više od sto ljudi. Dobrovoljnost je potrajala još pet-šest minuta. Sveukupno, mada se naoči moglo učiniti više, u dva stroja je stajalo nešto preko sto trideset ljudi. Pri čemu je nešto više bilo nas bez pušaka.
Goražde, grad heroj
