Široka kita rakita,
široko polje prekrila,
jednog mi kraja ne stigla.
Otud mi idu svatovi,
svatovi Šemsi-begovi.
Pred njima bego Šemsi-beg,
na ruci nosi sokola.
Šemsi-beg pusti sokola,
da vidi gdje će panuti!
17. juli 1992.
Izvi se soko visoko
i klonu mladoj na grudi.
Gledala mlada sokola,
iz oka suza kanula:
„Sokole, pitom' sokole,
puče mi srce na dvoje;
Do sad sam majku dvorila,
od sada pitom' sokola!“
S
jednim ni ja nisam računao. Zaboravio sam na ono što je jučer Sejo Bajrović
kazao!
Momak
zadužen za provjeru ustajanja, jutros je baš poranio. Takva je bila naredba,
džaba smo mi sinoć dugo u noć ispredali svoje ideje.
Za
razliku na neke ranije primjere ovaj put smo brzo uvidjeli da se ova naredba
odnosi na cijeli logor. Na doručku se nije pravila gužva, nije bilo uobičajenog
rasporeda, na liniju podjele se išlo kako je ko pristizao. Nije bilo moguće
pogledom pronaći nekog ko tačno zna šta je iza svega toga, ali se većina nadala
kako je sve povezano samo s pokretom civila.
To
se činilo i zbog mjesta postrojavanja, pokraj onih stećaka, bez obzira što su
pozvani samo muškarci. Majora nije bilo, pa niko nije želio vjerovati da bi iko
preko njega preduzimao bilo šta drugo.
Ja
se - kao još nisam bio probudio. Sumnjao sam u odanost i Majoru, sada gledam
kako se svi okupljamo oko Admira. Da li iza svega stoji samo briga o
porodicama, da li će ovakva poslušnost trajati samo dok su i civili tu?
Nešto
je ozbiljno, uz Admira su i svi ostali članovi Komande, neke vidim i prvi put.
Ozbiljnost se čitala s lica svakoga od njih. Ipak, najozbiljnije mi se doimalo
samo Admirovo držanje, nije ni silazio s konja. Ne samo da je glumio Majora,
sada ga je i nadmašivao. Kako je Major bio poznat po bijelom konju, Admir je
izabrao najcrnjeg.
-
Siguran sam da ste sinoć slušali vijesti – Admir
je počeo bez okolišavanja, odmah nam je misli od izvlačenja civila okrenuo
prema Goraždu – čuo sam se s Majorom, dobili smo instrukcije...
Od
prve rečenice je nastao muk, koji nije prestajao. Govorio je drukčije nego kada
drži časove. Ozbiljnije! Štedi riječi, vrijeme, ali ne gubi suštinu. Tekst
naučen napamet, prati naše ponašanje. Ne vjerujem, ali se stekao dojam da je
ovakvih govora održao već mnogo.
Skoro
je u potpunosti prenio izvještaj s radija, imao je razlog za to. Brzo je prešao
preko informacije da se čuo s Majorom, nije objašnjavao kako ni kada. To je
moralo izazvati sumnje, samo se čekalo da završi. On je iz Goražda, dovoljno da
se povjeruje kako je ovo njegova ideja. To što bi kao trebalo da su u sve
ugrađene Majorove instrukcije moglo je ličiti na bajku za djecu. Mudro pominje
kako je sinoćnja grupa uspješno prošla opasni dio puta i najavljuje nastavak
izvlačenja civila, s napomenom da će to biti rađeno u razmacima od po nekoliko
dana.
Zatim
se vraća na glavni zadatak. Stiže istaći da su pripreme već izvršene,
pripomenuvši samo da je taj dio posla Buzdo Ožegović, glavni logističar, obavio
u toku noći. Znali smo šta to podrazumijeva, ali i da, sigurno, ni oni koji su
noćas po naredbi pripremali veće količine hljeba i pekli janjad - nisu bili
upoznati o razlozima.
Poslije
ovoga, skoro smo pretpostavljali šta slijedi. Ipak nas je zbunio činjenicom da
on ne ide na taj zadatak:
-
Vođa će biti Mujo Humić. On je dobio precizne
upute. Treba mu što više dobrovoljaca, kako s naoružanjem tako i bez. Ko se
osjeća zdravim i spremnim, neka istupi. Oni s puškama neka se postrojavaju
lijevo, nenaoružani desno. Ko ne može izdržati dug, naporan i opasan put - neka
ne izlazi!
Muk
je zamijenjen opuštajućom tišinom, potrebnom za razmišljanje onih koji su bili
u dilemi. Oni koji nisu imali dilema tiho su počeli negodovati. Moglo se već
čuti kako nas ni za ovdje nema dovoljno, kako je situacija s oružjem još gora,
kako je nama važnije da se pobrinemo za svoje porodice...
Niko
ne može sad reći da sve to nije tako. Prva moja pomisao je i pošla u tom
smjeru, da je sve ovo samo čišćenje savjesti. Još uvijek se gleda isključivo dobrovoljnost.
Ako je Major i naredio, ja u suprotno ne mogu ni vjerovati, možda je Admir
pogodniji da to provede. Javiće se nedovoljan broj ljudi, biće da se željelo,
pokušalo, ali da nemamo ljudi za to. Na kraju krajeva, oni hrabriji su već na
položajima. Ako se još sada mnogi izdvojimo, ko bi onda trebao obezbjeđivati
konvoje...
***
Ipak
me naprijed gurnu druga misao. To može biti najbrži način da dođem do puške, a
to je ono što trenutno najviše i želim. Još kada sam vidio kako se njih
nekoliko također kreće, bilo lijevo ili desno, samo sam ubrzao korak. Uopšte
nisam obraćao pažnju na to ko je već izašao, niti ko bi sve mogli biti oni koji
će još izaći.
Tek
se okrenuvši, i potpuno se opustih. Među nekoliko sljedećih jasno sam vidio
Mufa, osjetio sam njegov ponos na mene. Kao što i ja odmah postadoh na njega
ponosan. I ne samo na njega, prostor na kojem smo mi Trošnjani stajali sasvim
se praznio.
Tišina
je postajala sve opuštenija, prijatnija. Oni što su negodovali, sada su mogli
biti još glasniji. Nikome to više nije smetalo.
Iskreno
sam bio iznenađen, mogao sam još jednom provjeriti da li sam uopšte budan.
Prebiram po onima koji su izašli, vidim one za koje bih se do maloprije kladio
da ovako nešto neće učiniti ni za godinu. Primjećujem i neke koji su očito
povučeni u toku noći s linija, što otklanja i posljednju moju sumnju da je ovo
urađeno napamet.
Strojevi
se povećavaju, priznajem sebi kako sam se prevario u procjenama. Rijetki
trenutci u životu kad je čovjeku drago zbog toga.
Tri
minute su bile dovoljne za više od sto ljudi. Dobrovoljnost je potrajala još
pet-šest minuta. Sveukupno, mada se naoči moglo učiniti više, u dva stroja je
stajalo nešto preko sto trideset ljudi. Pri čemu je nešto više bilo nas bez
pušaka.
