Dva prebjega gorom prebjegoše,
prebjeg momče i prebjeg djevojče.
U prebjeg se razbolje djevojka.
Ljuto pišti momče kod djevojke:
„Lele mene i tebe, djevojko,
na zlo si se mjesto razboljela,
ni kod tvoga ni kod moga dvora.“
Prolazili
su minuti, jedan za drugim. Svaki duži od prethodnog. Tišina je nekako
postajala gluhlja. Sve više smo mogli jedino čuti kucanje vlastitog srca.
Ptice
kao da nisu željele cvrkutati, da ne remete naš mir. Ili ih mi nismo bili
sposobni čuti!?
Davno
sam prestao razmišljati o jutrošnjoj grešci, zbog koje se moja hrabrost
izravnjala s ludošću. Nije bilo pametno ni poći samo sa sapunom, ne ponijeti šibicu je bilo ludo. Sada razmišljati o otporu
eventualnom napadu, i odlučnošću da im se ne padne u ruke, bilo bi mučno.
Preostaje
nam jedino brojati minute. Mislima pratiti kretanje i brzinu Azemove grupe.
Nadati se naklonosti sudbine. Da će njih sreća dovoljno poslužiti, da neće
predugo tražiti Ibra i Hanu. Istovremeno pokušavati ostati i realni, kako se
naše čekanje ne bi pretvorilo u očaj.
Kiša
je zarosila. I to smo uračunavali. Znali smo da se ne mogu brzo kretati, pa smo
lakše trpili vrijeme koje je jednako sporo prolazilo.
Ako
bi ih jedan požurio, drugi su se trudili ponoviti neko „ako“ ili „ali“...
***
Sav
naš nemir, želje i slutnje, prekinuli su šumovi što su nam se primicali. Prva
misao je govorila da bi mogli biti oni.
Ipak,
s oprezom smo uvijek morali računati. Latif i ja smo se povukli malo nazad, dok
je Ramo zauzeo najpogodniji položaj za promatranje brijega ispred, prethodno
provjerivši i otkočivši pištolj.
Čekali
smo mirno, osjećajući da se taj neko ne trudi prikrivati svoje kretanje. Koraci
su postajali jači i oštriji, dijele nas sekunde od saznanja kako je ovo ono što
priželjkujemo...
Začuvši
otežano disanje pred nama, Ramo je mogao s olakšanjem ustati. Odahnuli smo.
Odmah
zatim, miješaju se osjećanja. Nije nas iznenadilo što se svi nisu povratili,
očekivali smo to, dovoljni su bili Dževad i Sajo.
Teško
je bilo prihvatiti izgled Ibra i Hane! Očekivali smo i slutili da je ovih deset dana ostavilo puno tragova na njima, ali je ono što smo vidjeli bilo još
strašnije.
Hane
je falilo više od pola. Žena na koju smo navikli i kojoj je baš pristajalo malo
više kilograma, djelovala je sablasno. Oči joj se gotovo nisu ni vidjele, kao
da su bile uvučene u očne duplje. Dimije, koje su, svakako, krojene prema njoj,
sada je jedva pridržavala. Izvjesno je da su joj i njeni opanci postali golemi.
Ovako pokrivena šamijom, koja je također prijetila da spadne, skoro da i nije
ličila na sebe.
A
šta tek reći za Ibra. Jeste zadržao crte lica, jaki su brkovi jasno govorili o
kome se radi, snažan čovjek kojega sve ovo nije moglo potpuno slomiti, ipak to
nije bio onaj Ibro koji je zajedno s nama zanoćio one noći. Prvo smo ga požurili
prežaliti, zatim saznali da je živ, sada ga opet sažaljevamo. Gledamo crte lica
koje pamtimo puno vedrijeg ozračja. Čovjek dosta mračnog izgleda, pa ipak veoma
veselog duha. Ko ga nije poznavao lako bi pogriješio u procjeni, bio je puno
veseliji nego što je to ostavljao prvi utisak. Njegove oštre crte, muški
izražene, neočekivano lako i brzo, i veoma često su njegovo lice razvlačile u
osmijeh. To je, upravo, ono što nam je na njemu sada najviše i nedostajalo.
Ovakvog ga nikada prije, vjerovatno ni poslije, niko od nas neće vidjeti.
Trebao
im je predah. Koristimo to da ih zagrlimo, s čime se Sajo baš i nije slagao:
-
Pustite sad to. Nek samo malo uzmu zraka, nek se
ne hlade. Ne morate previše žuriti, ali ni dangubiti. Gledajte da s njima
pređete što više mognete. Mi se vraćamo nazad, čekaju nas povrh Azemove kuće.
Čuli smo neke četnike, hodaju i pucaju po Osoju. Ovi motre na njih, vidjećemo
šta nam je činiti. Ako ne mognemo opet sići u dno, nešto ćemo svakako uraditi.
Sajo
se okrenuo i pošao žurnim korakom, tako da smo posljednje riječi jedva
razumjeli. A ako je još nešto dodao, to već nismo čuli.
Zato
jesam Dževada, koji nije zaboravio da mi priđe i opet me zagrli:
-
Čuvajte se, stari. Mi se ne vraćamo dok nešto ne
saznamo, ili uradimo. Ne sikirajte se, danas ćemo sve učiniti da izbjegnemo
susret s njima. Cilj ostaje da se proba sići u Bista, i ja ne odstupam. Svi smo
za to. Akciju ćemo praviti drugi put. Biće vremena da osvetimo Aṥa i Fiza, i
ostale. Još je rano... Ipak, nabaci je: Ako se sudarimo s njima, beli im sada
nećemo biti jagnjad za klanje!!!
Stisak
ruke. Čvrst. Rođački. Jaranski. Muški. Ratni.
Njegova
ruka je snažnija, ali mogu trpiti. Kao što i razumijem. Jedno je bilo kada smo
kretali s Trebove, drugo dok smo ih ovdje čekali, sasvim treće ovo sada. On se
vraća u selo, nazad u veću opasnost, neizvjesnost, ja već krećem s izvlačenjem.
Njegova
opasnost moja je odstupnica. Dok bih o tome razmišljao možda bi i neka suza
navrla, stisak ruke to ne dozvoljava. Niti bilo kakve, dodatne komentare.
Žurio
je za Sajom. A mi - da provjerimo jesu li Ibro i Hana spremni nastaviti.
Hana
je klimala glavom, dok je Ibro bio konkretniji:
-
Ja mogu sam. Ne mogu puno brzo, zapravo moram
računati da ne stojim na... gdje je tvrdo. Ako me dočeka kamen ili nešta,
probode me u grudima. Odmah osjetim. Ali, izdržaću. Pomozite vi Hani, ona je
jedva i dovde došla.
Bilo
je to vidljivo. Ibro se lako pridigao, uz malu Ramovu pomoć, dok Hani nije bio
Latif sam dovoljan, morao sam i ja pripomoći.
A
i prvi su koraci pokazivali da će ići vrlo teško. Da bar ne udari jača kiša...
-
Samo da nam je do Koprevine, prije nego nas oni
stignu – stalno ćemo ih bodriti – poslije nećemo morati ni žuriti.
