Pošetala Hana pehlivana,
ispred dvora Firdus-kapetana.
Za njom ide Kumrija robinja:
"Kumrijice, po bogu sestrice,
je l' mi kratka peča i feredža?
Vide l' mi se džamfezli dimije?
Vide l' mi se noge do šljanaka?
Gleda li me Firdus-kapetane,
gleda li me i begeniše l' me?"
Njoj besjedi Kumrija robinja:
"Kod dvora je Firdus-kapetane,
sevdiše te i begeniše te!"
Hanina
priča, sem što je stalno praćena kletvama i psovkama, sadržavala je i puno više
gorčine. Pričala je snagom volje, ne mareći za napor, ne želeći ništa
propustiti, ne plašeći se da će zaostati na započetom putu slobode. Nije se
bunila zbog naših prekidanja, ali ni previše marila. Kao da smo mi posljednji
kojima će ispričati svoju priču. Zbog toga se i trudila prisjetiti svega što je
bilo bitno.
Imali
smo osjećaj da je tu priču proteklih noći toliko puta ispričala, Ibru i sebi
samoj. U glasu je imala puno gorčine, ali ne i užasa koji je proživjela. Kao da
samo priča ružan san koji je sanjala.
Pažnju
smo obraćali na detalje koje nismo znali.
Krenula
je od svog Edhema. Ubijen je iznad kuće, par metara od mjesta gdje je imao
nekoliko skrivenih bombi. Krenuo je prema njima, ali je zaustavljen. Rafalom.
Nije stigao, ali je dokazao da je imao srce i želju da ponosnije pogine!
Dušmani nisu imali obzira na njegove godine, na to što se nikada nikome nije
ozbiljnije zamjerio. Nije mu pružena mogućnost predaje... mada i Hana vjeruje
kako je tako bolje, prisjećajući se onoga što je i sama vidjela pod Kremenikom.
A i mi, poznavajući ga, znali smo da se nikada ne bi ni predao. Pamtićemo ga
kao najvećeg protivnika predaje naoružanja!
Nije
nam Hana trebala reći, već sam shvatio kako smo Memo, Mufo i ja one noći naišli
na Selmana Kobiljara.
Za
Sulejmena i Zinetu Pekas je potvrdila mučenje prije ubijanja, kao i
iživljavanje nad mrtvim tijelima.
O
Abidu i Đuni, također, nije mogla ništa novo reći. Sem što je potvrdila sumnje
da su živi zapaljeni.
Jednako
i za Ibrovu majku. Dok mu je baba Murata pronašla kasnije, ubijenog nedaleko od
kuće.
Od
viđenog pod Kremenikom osvrnula se na neke detalje. Za Meha je tumačila rane od
mučenja, jasne dokaze da ni njemu nije dato da odmah dušu pusti. Patio je zbog
jedinog „grijeha“ - tri izuzetno ponosna i odvažna sina. Neki od naših „vrlih“
komšija su, u nekim danima ranije, uživali zamišljajući kako će njih trojicu
nataći na tri uporedna i nepodmazana ražnja, poredati po starini, peći na tihoj
vatri, povremeno im mrtva usta rakijom napojiti, pritom se takmičeći s drugom
grupom koja će isti ritual provoditi na Stupovima - nad sinovima Alije Čorba!
Ostali su golih ražnjeva, ali su se znali iživljeti nad nemoćnima.
Zaplakali
smo slušajući priču o Zijadu Ziki Barlovu. Mogao je on izaći, ali je nosio
dvogodišnjeg sina u naručju. Nesigurni četnici su rafalali cijelom šumom, metak
je mogao zalutati... Zika je zatražio da prekinu, da mu ne pogode sina. On se
predao. Spasio je sina jedinca, žrtvujući sebe. Hrabro, do suza!
Nismo
suze zaustavljali ni slušajući o Izetovima. Jedina puška koja je izašla pod
Kremenik našla se u Izetovim rukama. Jednim okvirom se pokušao oduprijeti, za
zamjenu nije imao vremena. Ranjen je, potom mučen. Što nisu stigli na njemu,
nastavili su na starijem mu sinu. Koliko je to bilo strašno i bolno, mlađi
Sifet nije mogao gledati. A bio je skriven, mogao je pokušati pobjeći. Izabrao
je da umre zajedno s bratom, pored oca.
I
ostali muškarci su zvjerski mučeni. Jedino, Hana vjeruje da su Selima i Fadila
slučajno pogođene.
Činilo
nam se kako nećemo čuti ništa što bi nam duši dalo bar malo olakšanja, ipak je
jedna vijest sadržavala nešto od toga!
Prije
četiri dana svi ispod Kremenika su pokopani. Zbog perioda toplijih dana, koji
su se odrazili na mejtove, četnike je počeo gušiti smrad vlastitog zločina.
Došla je grupa i na licu mjesta nabacala malo zemlje.
Ali, ni
to nisu uradili mirno. Razabrala je kako jedan u povratku skoro vriskom govori
„Oli, sad, na kavu, kume Usa?“. Nije Husa među njima imao puno kumova. Još, u
njih postoji poslovica "Bog je na nebu, kum na zemlji". Pada mi na pamet
ta poslovica, dodajem joj kako Bog gleda šta kumovi rade.
Nisu ih mogli
s mirom ni pokopati. A ja sam se, slušajući ovo, i dok je Hana pravila pauze teško
povezujući riječi, češao po osjećanjima. Koliko sam samo puta volio istaći kako
svi Srbi nisu četnici. Za neke bih se zakleo da nisu. Za neke ću i sada, ali sam
se kod nekih prevario u procjenama!
Jednog pokušavam
zamisliti kako s lopatom o ramenu hoda kroz selo i mrtvog kuma „zove na kavu“.
Može se zamisliti. Zašto o nekome misliti da nije četnik, ako on sam – voli što
jeste.
Teško je
Hana izgovarala riječi, teško je bilo slušati njena svjedočenja. Jedino je bilo
lako primijetiti kako saosjeća s patnjama i stradanjima drugih, dok je svoje
junački podnosila. I podnosi.
