29 Sreća samo jednom izdaje

Salko kosi zelenu livadu,

Salko kosi, a djevojku prosi.

Karala ga ostarjela majka:
„Prođ se, Salko, sirote djevojke!
                                    4. i 5. juni 1993.
Šta će tebi sirota djevojka,

ti si, Salko, roda gospodskoga!

U djevojke puno ruha nema,                                            

a u tebe puno roda tvoga!
Puno roda – velika gospoda!“

Nasmija se Čelebija Salko:
„Dosta dara za mene bećara;

Bože, spari – ko za koga mari;

Hajdmo mati, svadbu pripremati!“

Prepričavalo se po logoru. Neki nisu razumijevali kako se slično moglo uopšte dogoditi. Nekoliko sam puta ponovio istu priču.

Tridesetak nas je, na desetak rovova. Fino vrijeme, svi smo vani. Njih su dvojica htjeli oprobati sreću u lovu. Po dogovoru su se vratili pola sata prije smjene. Kako je i red, došli su mome rovu, javiti se.

Poput većine drugih, i ja sam od onih koji ne vole pušku stalno držati u rukama. Nikada je ne držim napunjenom, ali ne biram gdje ću je kada poturiti. Jutros sam je uslonio uz žile, na mahovinu obližnjeg drveta. Sajo i Mujo su došli, skupa smo iščekivali smjenu. Oni su puške metli na zemlju. Pričali smo, ustajali prohodati, ne sjedajući ponovo na isto mjesto.

Smjena je dolazila, Sajo je prvi krenuo. Uzevši pušku koja mu je bila najbliža. Uzeo sam i ja jednu, toliko sličnu mojoj.

-       Ostalo je dokaz dvije stvari – pred svojim Trošnjanima sam priču i dopunio – prva je da Bog postoji. Zastali smo u onome ko kamenjaru, i baš zaturili priču o takvim puškama. Hajde sad to što je Fućo pito je li slučajno napunjena, i što sam ja bio tvrdoglav, pa i Glibo što se podigo vidjevši da Fućo hoće u čelenku da me gađa, kontam kako je suđeno da se to odmah riješi, šta bi da sam na sljedeću smjenu otišo s tom puškom, i ja - ne znajući da je puna, slučajno okreno u nekoga...

-       E kud ne opali, kud ga Glibo zaustavi – Fadil Barlov je uz ovu moju priču uzdisao više nego ja.

-       Šta je drugo dokaz? – Salko je pokazao da me je s pažnjom slušao.

-       A drugo je to, da je Bog mene odabrao da preživim ovaj rat!

-       Drugi put, kad ti puška ostane napunjena, daj je meni, da ti ja objasnim zašto zakiva – Fadil je u ovakvim situacijama uvijek pola na šali, a sasvim ozbiljan.

U nastavku smo se vratili na Salemov i moj dolazak kroz Kiseljak. Većina je stala uz Fadilov zaključak, tada sam bio glup i lud, sada samo glup. I uz dodatak, da imam na umu da sreća samo jednom izdaje.

Koliko god se predstavljao drukčije, podsjećanja na oba događaja me iznutra preznojavaše. Snova se nisam sjećao, ali sam i ustao preznojen.

Suprotno od ranije, ovaj put s radošću prihvatih Remzijin prijedlog da skupa s njim malo pobjegnem od svega. Ranije sam izbjegavao, drugi su išli i da mijenjaju ono brašno, ulje i šećer, ali i da rade za ručak, pitu, teglu kajmaka. Nekad se išlo i samo pomoći, svakako bi se ostalo na ručku. A poslova uvijek ima, rat je i sa svime se žuri.

Brzo sam prežalio još jedan dan bez fudbala, žurno sam slijedio Remziju.

Dok se približavasmo Slavljevićima, on me detaljnije podsjeti  na iskustvo koje ja propustih zbog Variza. Dva dana su išli u Baške, kod Memovih prijatelja.

Imao je samo riječi hvale za gostoprimstvo, no drugi je razlog te traži da se i to u mom dnevniku nađe. Složismo se da čitaoci vagaju čiji je postupak kakav, tek je činjenica da smo jedni voljeli i na položaju pušku poturiti, a drugi se od nje nisu odvajali ni kada rade.

Sunce je pržilo jače nego što je uobičajeno za ovo doba godine, pa su se svi kosci morali skinuti goli do pasa. Niko nije mogao biti izuzetak, ali bi i onih koji potom ponovo odjenuše - automat. Za vidjeti takvog kosca - vrlo ružno, ali za nasmijati - dušu dalo!

Još mi Remzija ispriča i jedan raniji događaj odavde, iz Slavljevića, a o kojem su nerado govorili. Taj su dan pomagali jednoj ženi koja je živjela s majkom. Bez da čovjek dušu griješi, teško se odlučiti koja su luđe. Ali, kažu, sevap je. Međutim kad je bilo vrijeme ručku, pozvati su u kuću, opet im bi mrsko odbiti.

 Uspomene na ono što ih je unutra dočekalo i ispratilo, dovoljno je da sad Remzija sa mnom strogo bježaše u drugi kraj sela.

Pobjeći nismo mogli, sretosmo ih obje na velikoj česmi. Remziju su poznale, a on se nekako oprje da se sprema neka akcija, da očekujemo kako će naš bataljon možda ovuda proći, pa mi kao pošli u izviđanje.

Moglo je biti da naš dolazak ovdje i mislima tako preorijentišemo, ali nas na izlazu iz sela srete jedna starija žena.

Pošto nas je nekoliko trenutaka znatiželjno, činilo se i pomalo oprezno, samo posmatrala, na kraju se odvaži i progovori:

-       Jeste li vi s Tjentišta?

-       Jesmo.

-       Znate, onda, sigurno, onog komandanta sa žutim brkovima!

Remzija i ja se u sekundi sagledasmo. Jedina asocijacija nam je bio naš Major, ali bi previše neočekivano da baš za njega pita.

Kako nam niko drugi ne pada na um, to ova žena shvati našu zbunjenost i dosjeti se kako će nam pomoći da se sjetimo na koga misli:

-       Onako, malo je poniži, srednjih godina, malo trokira kad priča.

-       Joj, znaš ko je to!? – odmah se okrenuh Remziji.

-       Ko?

-       Čuj, ko!? Krnjo, ko drugi može odgovarati ovakvom opisu.

-       Kontam i ja. Ali, kakav je on komandant!?

-       On reče... – žena se stade skoro pravdati.

-       E, onda jeste to Krnjo – Remzija se glasno nasmija – vjerujem da se predstavljo ko komandant, ali je on komandant - kolko sam i ja.

Žena je lijepo pričala o Krnju, da je dolazio ovdje nekoliko puta, pomagao im sad oko koševine, par puta je s konjem išao drva dotjerati. Još doda kako je njen čovjek slabijeg zdravlja, oba sina u Sarajevu, svi drugi u selu jedva stižu svoje da porade.

Remzija je brzo kopčao stvari. To da ćemo na kraju biti zamoljeni za pomoći, već je bilo više nego evidentno, tako da je on sam preduhitri.

Dok smo išli za njom ka njivi na kojoj treba to nekakvo sijeno sadjenuti, Remzija mi otkri i ostalo što je zaključio:

-       Ovdje ima da ručak bude bogovski. Znaš Krnja, on ima njuh samo za imućnije kuće.

                                 ***

Travi nije dato da velika naraste, ovi su dani bili neuobičajeno topli, sijeno je bilo suho. U prilog nam je išlo da se ovdje diju manji stogovi nego kod nas, pa je i sadjeven više nego dobro, bez obzira da ga ni jedan od nas prije nije dio. Nismo dugo žalili što od onih koji znaše, niko iz Luku ne htjede poći s nama.

Remzija je bio sasvim u pravu, u pogledu imućnosti naših domaćina. A zajedno se uvjerismo i u gostoljubivost, te i iskrenu prijatnost. Lahko se složismo i predložismo im, a oni prihvatiše, da sadijemo i drugo sijeno, koje je po našim procjenama također bilo dovoljno suho.

Ne samo da smo dobro ugošćeni, već smo i posebno nagrađeni. Dvije kutije cigareta su, bez nekih dilema, najvrijednije što je za sličan rad bilo ko dobio.

Iako smo u povratku, kao opravdanu ljutnju što nam se od ostalih niko nije htio pridružiti, napravili dogovor kako ćemo dolje pušiti krijući, poštujući to da im bar još i „ne vadimo mast“, sudbina bi da prelazeći cestu u logoru, ugledamo baš Derva Rahmana kako po njoj nervozno, ali i polubeznadežno traga za bačenim pikavcima.

Bilo nam je dovoljno što smo se za ovih nekoliko dana poznanstva s njim uvjerili koliko je dobar čovjek. Naš bi veći grijeh bio, nego sevap kojim zaradismo cigarete, da ga ne počastismo s po jednom.

A kad je već tako bilo, onda se zamislismo i nad time kako bismo se osjećali svaki puta kada bi se išli iskradati iz vikendice, zapaliti. Možda da jednom ili dva puta ne bismo ostali sumnjivi.

Samo jedan minut je bio dovoljan da svi iz vikendice shvate šta smo, osim ručka, dobili kao naknadu za naš cjelodnevni rad. Postaše jako pažljivi s nama. Nisu nam noge prali, ali činiše sve drugo što iskasmo. Večeras sebi nećemo ni čašu vode dohvatiti.

Divno je osjetiti svu tu pažnju, znati da si dao primjer kako trebamo dijeliti baš sve što imamo. Najmanje je bitno što je drugima bilo prevruće, što smo se malo i umorili, kao i što ćemo već za dan-dva zajedno s ostalima Dervovim primjerom, svaki put kad uočimo kako je neka grupa prošla s Grepka, ili ka njemu, tražiti nešto što je rjeđe i od djetelke s četiri lista.

Ako, trenutni osjećaj nam kazuje kako se zbog ovoga, ni tada nećemo kajati.

podjahorinska livada