49 Sumnjam

 

Kraj Akova, kraj novoga druma,

novi hani, a novi dućani.

 

U njima su mladi bazerđani.                                    

                                9. novembrar 1995.

Ne daju im ni na vodu proći,

a kamoli niz mrklu meraju.

 

 

 

 

Po povratku u kasarnu u Mehinim lukama saznao sam za još jednu novost. Tužnu, tragičnu.

S Feridom Nezirevićem nisam bio naročito blizak, svejedno me je njegova pogibija zatekla, potresla. Pogotovo jer se desila mimo Treskavice.

Stižem čuti nekoliko verzija. A mrzi me bilo koju izdvajati, u cjelini u dnevnik unositi. No, želim svakako upisati više od puke konstatacije da je jedan naš saborac poginuo.

Ne znam šta i kako da upišem. Sem jedno, da se iskreno plašim kako opet niko neće odgovarati.

48 Kome treba

 

Prošetao Mujo mlad,

niz Koševo raspasan.

 

Gledala ga djevojka,

sa visoka čardaka.

                     29.  oktobar 1995.

Pitala ga djevojka

sa visoka čardaka:

 

„O, Boga ti, Mujo mlad,

što ti ideš raspasan?“

„Tri djevojke, a ja sam,

moram biti raspasan!“

 

 

 

 

Posljednjih mjeseci borbe su bilo vrlo intenzivne. Sada je to dobrano splahnulo, kao da se čeka šta će biti s ovim primirjem. Iako još ne možemo sasvim vjerovati priznajemo da se razlikuje u odnosu na one ranije, koji su bili istinski i svima dobrodošli odmori ali zato ne dugog trajanja. Ovaj period nije sasvim miran, ali traje.

Podsjetilo me to malo na Voljevac, jek sukoba s ustašama. Nismo tamo dugo bili ali smo dosta ratovali. Stalno smo se smjenjivali s ustašama u pokušajima ofanziva. Ne mogu se oteti utisku da nismo tada zaslužili više. Naš bataljon je nekoliko puta pomjerao ustaše ali to nisu drugi pratili. Pred kraj se jednom desilo i obrnuto.

Kad bih znao

Godine prolaze,

nove ljubavi nema

ni tebi ni meni.

Život nas je razdvojio

al' su srca ostala spojena.

Kada smo se rastajali

suza nije bilo.

Plakali smo kasnije.

Prve ljubavi se rado sjetim.

Al' jedino, poslije tebe

drugu nisam mogao da zavolim.

Kad bih znao da ću

sutra umrijeti,

ne bih poželio

ništa novo da doživim.

Jedino bih Boga molio

da mi vrati zadnji susret s tobom.

47 Naša čudnost

 

Jutros rano prođoh

kraj Morića hana.

Sretoh lijepu Đulu

pokraj bezistana.

Ašik, ašik, jedno na drugo,

gledasmo se zadugo.

 

Hem je sokak tijesan,

hem ja momak bijesan.

Ja joj bogme rekoh

i dva i tri puta:

Ašik, jesam, na tebe,

iskaću te dušo za sebe.

                            28. oktobar 1995.

Nasmija se Đula                                                            

i na njoj đerdani.

Stadoše preda mnom

igrati dućani.

Aman, aman, jarabi,

ja kad je se dograbim!

 

Pomrsih joj kose,

potrgah đerdane.

A ona se više

ne nasmija na me.

Samo reče: Arsuze,

svu me vatra obuze.

Samo reče: Hrsuze,

svu me vatra obuze!

 

 

 

 

Odavno nisam bio u prilici popričati s velikim prijateljem Muratom Fulurijom. A koristili smo svaku priliku. Koliko nam je vrijeme dopuštalo. Sada ga baš i nismo previše imali. Pa ipak, moradoše biti bar dva momenta koja ću pamtiti.

Neko je zaturio temu u vezi četničkih i naših patriotskih pjesama. Još smo jednom potvrdili da su njihove nekako grlatije, borbenije. Povezali smo to s njihovom hirovitošću, iskazanim divljaštvom nad nejači, uzimajući iste razloge da su naše patriotske pjesme nježnije, merhametlije.

46 Mnogi bi davno odustali

 

U svijetu se naći ne mogaše,

što Ali-beg dragu milovaše.

To dušmani gledat ne mogaše,

Ali-begu dragu omrziše.

 

Za godinu ni ne viđoše se,

a za drugu ne progovoriše.

Kad je treća godina nastala,                                  

Ali-beg se oko dvora šeće.

                                 24/25. oktobar 1995.

U ruci mu sedefli tambura,

sitno kuca, ljepše popijeva,

a uz svaku riječ pripijeva:
„Nejma cara nad našega cara,

ni djevojke nad moju djevojku!“

 

 

 

 

Što više razmišljam o trenutnoj situaciji sve manje mi je ona jasna.

Kako izgleda, u Krajini je operacija zaustavljena. Ne znam je li istina ali se šuška kako je NATO i nama zaprijetio. Niti mi je jasno zbog čega, još manje da smo ih baš morali poslušati. Ako to ni Hrvatska nije uradila.

Sve slatko što se u Krajini uradilo dobija i treću gorčinu. Nakon uzimanja nekoliko gradova stali smo kada smo bili pred vratima Prijedora, Manjače i Banjaluke. Navodno su i civili, a i četnička vojska bili spremni za bježaniju. Po tim neprovjerenim pričama upravo je to zasmetalo UN-u pa je odlučio zaustaviti naše napredovanje. A nije im smetalo četničko opkoljavanje Srebrenice i Žepe, koje su sami proglasili zaštićenim zonama, nego su dopustili ubijanje civila i zarobljenika!?