57 Koračam lagano

Iz kamena voda tekla, bistra studena,

iz zemljice cvala ruža, ruža rumena.

Tu djevojka ružu brala, pa je zaspala.

Tu se dala tanka staza, tanka tanana.

Po njoj šeće mlado momče, budi djevojče:
„Ustaj, ustaj djevojčice, što si zaspala?

Ruža ti je uvehnula, što si nabrala,

dragi ti se oženio kog si voljela!“

„Neka, neka, nek se ženi, sretno mu bilo,

ja ću ružu zaljevati, za njim plakati?!

Neka, neka, nek se ženi, sretno mu bilo:

vedro nebo zagrmljelo, grom ga ubio!

Crna zemlja raspuknula, u nju propao!

Ja ću drugu ružu brati, njom se kititi,

drugoga ću dragog gledat, s njim se dičiti!“

                            

Sjetih se malenog dječaka, iz Jablanice, ispred kino sale. Okolo su padale granate, a on se igrao sa svojim kamenčićima. Slika koja ostaje u očima, slika koja se javlja kad god mi je teško, ili nešto ne razumijem.

Sunce prži nad treskavičkim stijenjem, ja se osamio uz jedan veliki kamen, s nekoliko malih koje kotrljam. Da li bi se onaj dječak meni čudio, kao što sam se ja njemu. Bio začudio, potom ostao zadivljen.

Žal i želja

Na tvome tijelu
ima više izvora slatkoće
neg što u cijelom svijetu
ima izvora vode.

Uvijek žalim
zašto imam samo jedne oči
pa ne mogu nikako
sagledati svu tu ljepotu.

Ponekad poželim
da se napijem toliko
da te vidim četverostruko.
Bio bi to moj prvi
grupni seks u životu.

56 Nismo mogli odmah

Zasijala jasna misečina

po njoj šeće momče i divojče.

Al divojka viša od junaka.

Njojzi veli momče neženjeno:

„O, Boga ti, gizdava divojko,

il si rasla bora gledajući,

il jablana drva visokoga,

il oraha lišća širokoga,

il si bila jedina u majke?“

Njemu veli gizdava divojka:

„A, Boga mi, momče neženjeno,

nisam rasla bora gledajući,

ni jablana drva visokoga,

ni oraha lišća širokoga,

neg sam bila jedina u majke.

Plaho me je majka milovala,

rano me je u ložnicu slala,

kasno me je iz ložnice zvala,

kad ustanem iz mehka dušeka,

šećer šerbetom bi me pojila,

rumenom me ružom utirala,

prije vakta ručak bi mi dala,

prije vakta večerati dala““

Čim se na našem ratištu primiri onda smo bezbeli posvećeniji onome što se dešava na drugim ratištima. Katkada nam te vijesti dižu raspoloženje, čine da nam boravak ovdje bude lakši. To je kada slušamo o našim pobjedama. Međutim, naslušali smo se i drugačijih vijesti.

Teško je bilo slušati javljanja Mustafe Kurtovića iz Goražda, a kada smo i sami počeli sumnjati da će se uspjeti odbraniti. Pokušali smo pomoći, naša ofanziva ovdje je bila s tom nakanom.