Druge moje, ne hodile
lude,
ne vjerujte nikakvom
bećaru!
Muška glava –
šušnjevita grana;
Udri granom po zelenoj
travi:
list opani, a grana
ostani –
E, taka ti je vjera u bećara!
29. oktobar 1993.
Danas, sjutra: Uzeću
te, draga!
Prekosjutra: Dok
upitam baba!
Babo veli: Da pitamo
roda!
A rod veli: Dok rodi
pšenica!
Rodila mu ljuljom i
kukoljom;
ljuljala ga troljetna
groznica!
Da vidim Trošnjane radovalo me, ali sam očekivao
da će druženje s njima pričekati.
Novi komandant bataljona Eko Džamalija, koji je
zamijenio Ćuzu poslije njegova ranjavanja, na jutarnjem postrojavanju je
pročitao spisak naredne smjene na kojem mene nije bilo. To što smo dobri
prijatelji nije mogao biti razlog.
Zato sam zatražio objašnjenje zbog čega sam
„pošteđen“.
-
Mora mi neko
voditi narednu smjenu...
Davno sam riješio slične stvari ne komentarisati.
A u razmišljanjima sam stao na tome da su sada otišli diverzanti, i činjenici
da oni baš ne vole one „druge“. Opet, nije ni njih mnogo, a još mislim da mene
i ne bi odbili. No, problem i nije u tome što ne idem sad, već što bih trebao
sljedeću smjenu da vodim.
Misli mi se vraćaju Trebeviću i Vranovini, u
vrijeme kada sam zadnji put vodio pješadijsku grupu, i kad sam pomislio da će
mi najbolje biti ako do kraja ostanem samo artiljerac. Rat ne haje mnogo za
lične želje.
Ako ovo gledam kao lošiju, odmah nalazim i bolju
stranu ovakve naredbe. Vrijeme proboravljeno u Jablanici mogu već slagati u
sjećanja. To što me neki tamo smatraše dezerterom, pa se i sam donekle takvim
osjećah, ovdje više ne važi. Mnogo je istine u onome da brigada nije htjela
slati kamion po nas, lakše je i razumjeti da smo prihvaćeni kao da kasnili
nismo, mogu čak reći kao da ni išli nismo.
Jednostavno, situacija je takva. Gdje sam bio,
kako mi je bilo, koliko i zašto sam se zadržao, sve to kada se stavi na jedan
tas vage, ostane lakše od onog što je samim dolaskom palo na drugi.
Preko toga, još je nešto dobro. Dobih odmah tri
dana da se ispričam sa svojim Trošnjanima.
Jeste da su tu, u toj kući koja je već dobila ime
„kuća Trošnjana“, svega još trojica. Fadil Barlov, Ferid Pekas i Latif
Odobašić, te još Salja pride.
Bez mene, onoliko koliko ih je trenutno i u
diverzantima. Kako je i bataljon u međuvremenu osiromašen ljudstvom to i
Dževad, Sajo, Redžo i Nail počesto svrate. Za Salema su rekli da je ostao sa
Šeksom u Voljevcu, a ostali su u obilasku porodica, kao i ja što bijah...
Laci mi je odmah predao ranac koji sam bio
ostavio u Voljevcu. Donio ga je, uvjeren kako ću se ja pojaviti kad-tad. Jedino
je paste za zube prodao, odnosno razmijenio za duhan. Nisam imao pravo se
ljutiti.
Sačuvao je ono najbitnije. Dnevnik. Zbog kojeg
sam već dva puta puno rizikovao, i isto toliko puta slagao sebe da se od njega
neću odvajati. Kad čovjek sam sebe slaže, lahko i opravdanja nađe. Opravdanje je
jako, kao sama laž. Ostavljeni dnevnik je bio garancija da ću se vratiti. Kome sam
davao garanciju? Sebi?
O zbivanjima tamo više od onog što mi je Macan
već rekao nisu mi imali šta reći. Osim, tog ličnog dijela.
Salja se požalio da sam ga negativno iznenadio
nepovratkom tamo. Osjećao je i sukrivnju, on je jamčio za mene, a grijeh je što
bi se djevojka i dječačić koji su mi bili povjereni, na kraju morali sami
vratiti. Čekali su me desetak dana duže od dogovorenog, a onda je naišla neka
druga vojska...
Nije mi o tome ni morao pričati. Znao sam,
osjetio ranije.
Ima nešto što ne služi kao pravdanje. Istina. A istina
je, u to sam se uvjerio već mnogo puta, i još ću nekoliko puta po mnogo, vrh
svakog bremena koje iznosimo na plećima sudbine. Da sam se vratio na vrijeme,
da je tako bilo suđeno, ne bih onda...
Izigrao sam jedno povjerenje. Salji sam pokušavao
objasniti, on se trudio shvatiti me. Složili smo se samo da ćemo, ako se ukaže
prilika, nekad obavezno posjetiti selo u kojem smo bili tako fino i toplo
primljeni, i kome bar toliko dugujemo. Ja i više, jedno korektno izvinjenje.
Salja je pričom išao do tvrdnje kako mi u
Jablanici nije moglo biti toliko dobro koliko bi mi tamo bilo da sam se na
vrijeme vratio. Po njemu sam više propustio nego doživio...
Izvinjenje dugujem, ali ne ono koje se daje
lažnim kajanjem.
Sa Saljom se i ne slagah, i razumjeh. Sjetih se
knjige koju čitasmo u Voljevcu, rekoh kako u njoj ima jedan hadis koji
nedostaje. Kada god se insan na nekoj
raskrsnici nađe, jedno mora znati: koji god put da izabere, tim izborom nešto
dobija, ali nešto i gubi.
***
Puna smo tri dana prićali o proteklih mjesec i
po. Na kraju smo pogledali i malo unaprijed. Zatraženo je da vidim s Ekom da i
oni svi uđu u tu moju smjenu, bez obzira što će odmarati tri dana manje. Jedino
je Fadil bio za to da se podijelimo, odnosno da uvijek neko bude da čuva kuću.
Pristao je i Fadil, a tu su i Munja Komar i Samir
Kurtović, dok ni na ostatak smjene neću imati zamjerke.
Već čujem da će gore najveći problem biti kako
ubiti vrijeme, a da tu ima i istine slutim zbog samog Lacijevog odlaženja na
liniju. Priznajem i da je zanimljiv način na koji se on „branio“, kao puno je
lakše samo ići na pložaj. I tako - uvijek biti odmorne glave, a ne praviti
ručak „od ničega“ i čekati kako i kada će ti neko tanjurom glavu razbiti.
Zec
planina, s dolinom Vrbasa
