42 Još je nešto htio reći

 

Prvo tiho, pa sve jače,

cijela Bosna sada čuje:

sa mezarja stižu riječi

koje mora da poštuje!

    Svi tvoji šehidi šalju ti amanet,

nemoj nama, Bosno, predavati rahmet;

Ako budeš snena kao što si bila,

ako se zauvijek nisi probudila!

                                  10-11. oktobar 1995.

Zaklinje te tvoja mladost

što je za te život dala:
„Mi ginuli nismo za to,

da prkosna Bosna spava!“

    Svi tvoji šehidi...

 

Probuđena, sva u krvi,

punim glasom sada kaži:

Ko ne voli tebe, Bosno,

drugu zemlju neka traži!

    Svi tvoji šehidi...

 

/ Meho Puzić /

 

 

 

Ni prva jutra neizvjesnog primirja nećemo pamtiti po primirju. Prvi znaci njegovog zaživljavanja su tu, manji dijelovi jedinica koje su do sinoć bile po položajima jutros se povlače.

Uspijevamo s nekim malo popričati. Pitanje je isto, Zaimova pogibija. Većina ne zna mnogo više. Jedino to da je poginuo od granate.

Naišla je grupa od koje smo prvi put čuli i sumnju u način Zaimove pogibije! Zvuči nevjerovatno, nemoguće, jedino što možemo mi koji smo od svega bili udaljeni jeste da budemo zbunjeni. Istina, osjetilo se kako ovi više iznose svoja razmišljanja nego što su čuli neke pouzdanije informacije. Sumnje su i sami gradili upravo na tome što se pogibija desila posljednji dan pred primirje.

41 Noćas je sve drukčije

 

Zima nikad proć, sabah nikad doć,

samo tekbir čuje se kroz noć:
„Allahu ekber! Allahu ekber!“

Duga zimska noć, majko moram poć,

rodna gruda pradjedova

to me zove u pomoć!

Ako se, majko, ne vratim,

nemoj me zalud čekati...

Pusti jednu suzu tihu

i prouči mi fatihu,

nek me ona isprati!

Samo još jednom da mi je,

ispred džennetske kapije,

da na krilima ezana

stigne mjesec Ramazana,

iz naše čaršije

                                 9. oktobar 1995.

Nijet veliki, zulum dušmanski,

sabur, nam i inat u nama,

silan bosanski.                                                                

Duga hladna noć, valja meni poć,

rodna gruda pradjedova,

evo, zove u pomoć!

Čuvaj mi sestru, pazi je,

jer, majko, jednom da mi je,

vidjeti iz zemlje rosne

kako šćeri moje Bosne

sad rađaju gazije!

Samo još Bosne da mi je,

pa da me sevdah opije,

da me bude pjesme stare,

i mujezin sa munare,

sa bijele džamije.

Samo još Bosne da mi je,

pa da me sunce ogrije,

da me bude pjesme stare,

i mujezin sa munare,

sa Bijele džamije!

 

/ Benjamin Isović /

 

 

 

Iščekivanja vijesti s ratišta nije bilo. Više smo mislima bili uz ponoć, kada bi primirje trebalo da zaživi. Barem u toj nekoj svojoj prvoj fazi.

Možda je razlog tome što su četnici promijenili taktiku u odnosu na posljednjih par dana. Iako smo bili spremni i na njihove juriše nije ih bilo. Orijentisali su se da zadrže ono što drže, dok su naše položaje zasipali granatama.

Bilo je i u tome nešto neobično. Mi nismo vjerovali toliko u primirje da smo mine štedili. Četnici kao da su uvjereni da će ovo primirje prerasti u trajni mir pa su riješili da ispale sve zalihe.

40 Vijesnik kraja

 

Banjaluko, vatrom izgorjela,

u tebi me cura zanijela.

 

Zanijela garavim očima,

bijelim licem i mednim ustima.

                                                                                           

Garavušo, kad bi moja bila,

moja bi se želja ispunila.

 

Mila majko, dovešću je sebi,

biće mila i meni i tebi.

 

 

 

 

S radija stižu vijesti o potpisivanju novog mirovnog sporazuma. Zapravo se radi, onako kako sam ja to shvatio, o nekakvom predprimirju.

Koliko smo razumjeli više se radi o željama stranaca negoli o volji naših i srpskih političara. I hrvatskih. Države Hrvatske. Uključena je i ona. Upravo njeno uključenje daje jednu od prvih nada da bi moglo biti nešto od ovoga, Hrvatska je svoju teritoriju zaokružila i sada je bezbeli spremna na prijekid rata.

39 Suprotno od naviknutog

 

Seja kose raspletala, brata žaleći

što na mutnoj Drini pade, Bosnu braneći.

    Drino vodo, valovita, bučna, ponosna,

Bosno moja, bregovita, zemljo junačka!

 

Vodio je div junake ljute Krajine,

prolazio mutne vode, lovne planine.

                                        3-4. oktobar 1995.

A na Drini kad je teška borba vođena,

tu je seja izgubila brata rođena.

    Drino vodo, valovita...

                                                                                     

Spleti guste pletenice, sejo ponosna,

koga rodi kršna Bosna taj umrijet zna.

 

A sa gora slobodnijeh or'o širi let,

Bosno moja, zemljo mila, za te vrijedi mrijet!

    Drino vodo, valovita...

 

    /Rade Jovanović/

 

 

 

 

Čudno se osjećam. Glavom mi zuji kako je ovo sasvim normalno, i da je samo stvar u tome da ja nisam navikao na tako.

Sinoć smo došli s odmora, a rano jutros je krenula naša ofanziva. Cilj je Lupoč, i još neke kote okolo. Čuo sam od nekih da je sada, odjednom Lupoč ključ, bez njegovog uzimanja ni ostalo nema smisla. Dakle, prvi cilj je osloboditi Lupoč, pa tek onda i još te ostale kote u blizini.

Nije izostajanje tih sporednih napada ono što je meni neobično, što mi nedostaje. Upravo je tok glavnog napada ono na šta nisam navikao.

38 Blato je uradilo svoje

 

Tamo dolje, niz mahalu,

omilje mi komšinica.

 

Ni bog šta mi ne omilje,

već što mi se često javlja.

 

Moja kono, sandži boljo,                                    25-26. septembar 1995.

da mi te je prevariti,

u  svoj čardak namamiti!

 

Da mi treptiš po čardaku,

kao zlato na ćagetu,

da mi gledaš staru majku!

 

 

 

 

Konačno smo ponovo sišli s Treskavice. Dobili smo kraći odmor, svega sedam dana. I zbog toga nisam imao nikakvih dilema, pravio sam društvo Adi Barlovu. Preko Budmolića i Duranovića brzo smo stigli u Odžak.

Usput smo, naravno, na kiosku kupili flašu konjaka. Ne mnogo poslije će nam se pridružiti Nail i Ramiz. Donijeli su i oni flašu. Negdje pred akšam će nalutati još neki, također s flašama.

Ambijent je bio takav da nisam očekivao puno prilike da popričam s Azeminom. Ipak se grabio minut po minut, rečenica po rečenica.

37 Cijev ide lijevo

 

Oj, djevojko, ni ti pravo nećeš,

što ne kažeš kuda ovce krećeš?

 

Ovce krećeš kud je šuma gusta.              23. septembar 1995.

 

Šuma gusta, a planina pusta,

tu se ljube djevojačka usta.

 

 

 

 

Zadnjih je dana, mjeseci bilo je više neobičnih situacija. I posjeta našim položajima, i naših odlazaka na druga. Bilo je mijenjanja karata, a i iznenadnog susreta s američkom nišanskom spravom. Što je bila prilika kada sam mogao naše kružne mrežice upotrijebiti normalno. Mogao, ali me je to opterećivalo.

Stvorio sam malu zbrku u svojoj glavi. Sjećao sam se rada u bivšoj JNA, kao računača na VBR-u, američke mrežice i američke nišanske sprave. Simpatičnih razgovora s haubičarima koji su koristili ruske, i mrežice i nišanske. Tog nekog zadovoljstva što smo mi koristili američku podjelu, koja je nešto preciznija. Učili smo i tada kako se snalaziti u ovakvim, situacijama kada jedno nije originalno, odnosno pripada drugoj podjeli.