Operacija KOVERAT
predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je
operacija uspjela, historija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno
drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti,
površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i
krvi...
Komanda na Igmanu je na osnovu procjena zaključila da su snage Armije u
operaciji dvostruko brojnije od Mladićevih snaga, ali da je neprijatelj
dvostruko naoružaniji, a čak 33 puta ima više artiljerijskog naoružanja i
municije. Zato je Karić svakodnevno tražio od Sefera da utiče na Rasima Delića
kako bi mu što hitnije poslao MTS. Karić se pozivao na naređenje predsjednika
Izetbegovića koji je 14. decembra u Jablanici zahtijevao da se najveći dio MTS
šalje na Igman. Delić je pisao Seferu toga dana kako je veliki pritisak sa
Igmana da im se dostavi 70 do 80 odsto MTS iz Visokog i Kanjonske rijeke. Delić
se žalio Seferu kako logistika ima malo MTS „za ovakav zadatak“.
Halilović je narednog dana poslao depešu Odsjeku ŠVK Visoko i to Rasimu
Deliću, Kadiru Jusiću i Enveru Hadžihasanoviću Đedi u kojoj traži da pruže svu
moguću pomoć „brdu“, „ali ne na štetu vašeg pravca“.
Naime, kako su borci 1. mehanizovane brigade pod komandom Envera
Šehovića, 2. motorizovane pod komandom Safeta Zajke i vogošćanskih odreda
oslobodili Kotu 850, Vis i Golo brdo na Žuči, Sefer je saopštio Rasimu, Kadiru
i Đedi da po procjeni Glavnog štaba više izgleda na uspjeh ima pravac prema
Vogošći. Tražio je od njih da snage na tom pravcu ojačaju sa „još jednim
bataljonom od Đede“, te napadnu na Paljevo, a da će sa Žuči energično krenuti
Prva mehanizovana, spojiti se s njima i „pada cijeli kraj“. Halilović je dodao
da je taj plan realan i njim se postiže iznenađenje zato što „četnici vrše
pregrupisavanje snaga prema „brdu“, jer su otkrili da se na tom prostoru vrši
koncentracija naših snaga, pa će tamo i ispoljiti težište“.
Dan uoči početka operacije Mustafa Gagula je iz Visokog na Igman
dopremio kamion MTS-a. Karić nije bio zadovoljan. Da bi naoružao i opremio
borce za bitku, kaže da je naredio da se iz magacina Logističke baze u Tarčinu
uzme MTS koji je bio namijenjen okupiranim opštinama u istočnoj Bosni.
Za ovu njihovu „hajdučiju“, koju je realizovala grupa na čelu sa
Mirsadom Čauševićem Bradom, nema dokumenata, osim što je komandant te
logističke baze Senad Šahinpašić Šaja naveo spisak oružja, municije, odjeće i
obuće koji su u decembru isporučene Osmoj brigadi i Komandi na Igmanu.
(Ali, postoji nekoliko dokumenata koji svjedoče da je grupa ljudi na
čelu sa Bradom 3. januara 1993. godine obila magacine u kojima je čuvana roba
za Goražde i Žepu i, uz pismene potvrde, preuzela MTS. Šaja se zbog toga žalio
Rasimu Deliću ističući da „taj čin ne služi na čast institucije koju gospodin
Čaušević predstavlja“. Tako je „opljačkan“ komandant Šaja.)
Operacija „Koverat“ na igmanskom pravcu počela je rano ujutro 18.
decembra. Komandant operacije Vehbija Karić nalazio se na osmatračnici iznad
Krupca i tačno u pet dao signal za napad. A signal je bio: „21-04-38“. To je
bio dan, mjesec i godina rođenja Vehbije Karića.
Evo kako je početak operacije opisao Medo Haznadar: „Jedinice su na
Igman pristizale kasno, neke čak i poslije početka borbenih dejstava. Tako da o
kolektivnoj pripremi jedinica nije moglo biti ni govora. Bilo je i jedinica
koje do tada nisu učestvovale u borbi. Čini se da je nekima bilo bitno samo
formalno ispoštovati naređenje o slanju jedinica, a manje se brinulo o njihovoj
opremljenosti , pripremi i učincima.“
Ni jedna jedinica HVO nije stigla na Igman. Nisu stigli ni Jaganjac, ni
Daidža. HVO nije posudio ni onih milion metaka i hiljadu pušaka. „Iskren da
budem , nisam se ni nadao da će oni održati riječ, jer sve što smo se do tada
dogovorili nisu ispoštovali“, kaže Karić. „Ali, htjeli smo da im damo šansu, da
kasnije ne kažu da im nismo ponudili da sa nama učestvuju u deblokadi Sarajeva.
Ja sam zbog toga insistirao kod Sefera da i Daidžu imenuje u Komandu operacije.
Sefer mi je tada rekao: „Od njega ti neće biti nikakve koristi, ali neka ti
bude!“
„Ali“, nastavlja Karić, „iznenadilo me da se u borbu nisu uključile
Zukina i Jukina jedinica“.
Prvog dana operacije glavne borbe su vođene za Hadžiće i Kasindolsku
ulicu. Krenulo je srećno, ali se završilo mučno. Četa iz Jablanice učestvovala
je u bici za Hadžiće, ali se poslije ranjavanja jednog borca, samoinicijativno
povukla.
„Kako je tih dana“, pisao je Haznadar u izvještaju, „bila često u opticaju
priča da se neko mora uhapsiti i strijeljati, Mirsad Čaušević naređuje da se
uhapsi komandir jablaničke čete. Taj zadatak izvršava Nihad Bojadžić sa
nekoliko boraca iz njegove jedinice.“
Mirsad Čaušević Brada, koji sada živi u Americi, kaže da ne voli ni da
se sjeća tog događaja, jer je bio šokiran kada je vidio Jablaničane kako stižu
na Igman, a trebalo je da budu na ulazu u Hadžiće.
„Pretjerali smo“, kaže i Vehbija Karić.
A komandir jablaničke čete bio je Senad Džino, koji se kasnije proslavio
u mnogim bitkama i, nažalost, poginuo septembra 1993. Evo kako je Džino u
izvještaju opisao taj događaj: „Po stizanju na Igman, javio sam se pukovniku
Kariću, koji nas je, ne znajući da su se sve jedinice povukle, nazivao
izdajnicima, kukavicama, prijetio strijeljanjem i naredio Nihadu da me
razoruža. Nihad je skupio par momaka, besposličara oko hotela i naredio im da
da dovedu Jablaničane pred „Borik“, a mene zatvorio u vozilo. Nisam mogao
pratiti šta se događa u „Boriku“...”
A borac Enver Zebić opisao je šta se događalo u hotelu. On je u svojoj
izjavi naveo: „Dalje maltretiranje preuzeli su Čaušević Mirsad i Nihad sa
petnaestak „specijalaca“. Alikadić Zlatan je rekao: „Ja imam 43 godine, kući
ženu i dvoje djece i treba da nas saslušate šta se desilo prilikom akcije“.
Tada se Nihad zaletio, izvadio pištolj, prislonio ga Zlatanu na sljepoočnicu,
udario ga i poveo da ga strijelja za primjer ostalim borcima. Potom su nas istjerali
vani, vrijeđali, psovali... Počeli su pucati iznad naših glava, a momak koji je
bio na PAM-u ispalio je kraći rafal. Natjerali su nas da trčimo dva kilometra
prema „Mrazištu“ sa rukama na potiljku kao najveće četnike... Ovi događaji su
bili najveće poniženje u mom životu. Izgubio sam moral i vjeru u komandu i
čitavu našu borbu.“
Sa svojim borcima, držeći ruke na potiljku, trčao je i Senad Džino.
„Zaustavili su nas na „Mrazištu“, gdje su došli Mirsad Čaušević i Džeki”, zabilježio
je Džino ,,nudeći nam da ponovo pokušamo napad, na šta smo mi pristali. Poslali
su nas da uzmemo oružje.“
Džino je opisao i kako je narednog dana, 19. decembra, izgledao susret
Jablaničana sa komandantima operacije „Koverat“. „Pomirljivim tonom“, pisao je
on, „pukovnik Karić je porazgovarao sa borcima nastojeći izgladiti incident.
Obratili su nam se i Mirsad Ćatić i Arif Pašalić, koji su djelomično priznali
grešku.“
Tada su Jablaničani dobili novi zadatak – da se priključe jedinicama
koje su se spremale na marš prema Jahorini i Trebeviću.
autor Šefko Hodžić, ratni novinar i izvještač
izvor
