18 Jedan više

 

Imal jada ko kad akšam pada,

kad mahale fenjere zapale,

kad saz bije u pozne jacije,

kad tanani dršću šadrvani?

 

Aman, jada, kad akšam ovlada,

u minute kad bulbuli šute,                 27-28. septembar 1995.

kad bol sanja kraj đulova granja,

a dert guši i suze osuši!

 

Usne male kad šapću iz tame:

„Slatko gondže, dal još misliš na me?“

Draga dragog doziva bez daha:

„Aman, luče, mrijem od sevdaha!“

 

 

 

 

Na putu do Duranovića sam razmišljao o tome kako se Ada osjeća trenutno. Bolje rečeno kako će mu se osjećaji mijenjati kako vrijeme bude prolazilo.

U Duranovićima me je na kiosku na kojemu je radila Mirsada dočekao Edin Barlov. Krenuo je prema kasarni, pa svratio. Mislim da se prilično obradovao vidjevši me. Kako god da je imao nijet noćiti u kasarni neće mu biti mrsko ako i ne bude tako.

17 Tako je trebalo da bude

 

Njiše se zlatno klasje po rodnim poljima,

a sjenka tihe tuge popala po njima.

Mirišu pšenice zrele, leluja zlatni klas,

tužna su zelena polja jer tamo nema nas.

    O, rodni kraju,

ti si mi blago svo,

srce te želi, u tuđoj zemlji,

daleko, daleko

                                  27-28. avgust 1995.

Pod gorom viti jablan svija se granama,

tihi žubor vrela tuguje za nama.

Ne nose jutra rana zanosne pjesme glas,

tužna su zelena polja jer tamo nema nas.

    O, rodni kraju...

 

Staračke bore majke, prekrile lik joj drag.

Na licu mile, drage, prosutih suza trag.

Svako željno čeka povratka našeg čas,

tužna su zelena polja jer tamo nema nas.

    O, rodni kraju...

 

/Jovanović Rade/

 

 

 

 

Boravak u Jablanici, čak i kada je to zapravo ukradenih dan-dva i ma koliko imao onaj svoj uobičajeni slijed, nekako uvijek donese nešto novo.

Ovaj sam put od Mufa doznao kako ovih dana stiže prva grupa naših iz Turske. Kako mu je javljeno - na tom prvom spisku je i Azemina Barlov, Adina žena, s djecom.

Ne znam hoću li ikada zaboraviti način, tom kojim mi je govorio o tome. Ipak je to vijest koja raduje, koja više obećava nego što i govori, ali je to i radost koja mora biti propraćena uzdasima. Gutajući vlastite uzdahe, ko zna koliko puta ranije ponovljene u sebi, govori i ono što bi trebala biti zamjena za te uzdahe.

16 Izgledalo je kao slučajno

 

Ako želiš razgovora

dođi dragi u akšam.

U akšam je svaka draga

dragom najdraža.

                    24. avgust 1995.

Ako želiš razgovora

dođi dragi u ponoć.

U ponoć je svako staro

leglo, zaspalo.

 

 

 

 

Neke ljude i ne stigneš upoznati a stekneš dojam da se godinama znate. Meni je bilo zanimljivo kad sam čuo da se dvojica badžaju, pa kad mi je objašnjeno da su neoženjeni. Nego su toliko postali bliski, odnosno i bili toliko slični da su tako jedne pijanke odlučili da jednoga dana postanu badže. Dogovorom da će tražiti djevojku koja ima sestru, i ženiti se samo ako obje veze budu trajale.

Cijela ta, iako šaljiva priča meni je bila zanimljiva. Nisam se odbio uplesti u njihovu priču, učiniti je još komplikovanijom s obzirom da će navodna potraga biti sada proširena na tri djevojke. Uz to, ipak sam znao kako u moru sličnosti pluta i poneka razlika.

15 Više se nije moglo

 

Pogledaj me, nevjernice,

pogledaj u moje lice.

A na njemu tanke bore,

pipni čelo - kako gore!

 

Pogle ruke, suho pruće,

slušaj srce umiruće.

Ti si svemu tome kriva,

sahrani me u grob živa.

                        20-23. avgust 1995.

Uzmi kamu i ubij me,

svojom rukom sahrani me.

Sahrani me pored puta,

gdje prolaziš češće puta.

 

Sjećaš li se onog dana,

kad si rekla „Sve do groba!“

Tebe ljubim, drugu neću,

za te živim i umrijeću!

 

 

 

 

Sišli smo s Treskavice. Priča oko doniranog novca još nije zaključena. Što je razlog da je dobar dio nas ostao ovaj put u području Tarčina.

Ja koristim priliku da se konačno nađem s Mustafom. Dževad i Sajo su ušli u neku napuštenu kuću u Budmolićima, i to u dijelu prema Duranovićima, tu su i njega prihvatili.

14 Povjerovali su i vratili se

 

Moj fesiću, na Bosni pašiću,

dok te nosim dotle se ponosim.

 

Kad sam bila jedina u majke,

svi me momci carem prozivaše.

 

A udovci carem i vezirom,

a moj dragi Šahin pehlivanom!

 

Udadoh se, uzeh brigu na se!

Jemenijo, do smrti galijo!

 

 

 

 

Desilo se nešto između. Trojka je izašla na Treskavicu, ali ne i uručila nam novac. Najprije se o tome šuškalo, potom sam ja istinu čuo od rođaka Dževada koji je bio sreće da se s Mustafom vidi.

Naravno da se nisam začudio, naša Komanda se usprotivila. Još dolje u Tarčinu. Žalila se kako nama dosta toga još nedostaje da bi toliki novac tek tako protraćali.

13 Koliko je istine

 

Sitan kamen do kamena,

zelen trava do koljena,

i u travi zumbul mavi.

 

Poslaše me da naberem.

Za dan, za dva stručak nabrah,

a za heftu nabrah kitu.

                              17- 18. avgust 1995.

I to cvjeće progovara:
„Ne dajte me nevjestama,

već me dajte djevojkama.

 

Djevojke me ljepše nose,

po vas danak u njeddrima,

a po noći u maštrafi!“

 

 

 

 

Prvi dio akcije je besprijekorno izveden. Razgovor, ako ga je bilo, između Drekovića i Muderisa nisam čuo. Ali jesam onaj koji je Muderis vodio s našim Bešovićem. To je bilo milina slušati. Povjerenje, međusobno uvažavanje, izvirali su iz svake izgovorene rečenice. A nije ih mnogo ni bilo.

Muderis je pitao, Bešović potvrdio da je prolaz preko naših linija prilično siguran. Detalje će mu lično reći kada dođe s jedinicom do njega, ako se odluči na ovaj pravac. Muderis se već odlučio. Objasnio je i zbog čega, riječima koje su potvrđivale sve ono što sam i ja ranije zaključio o Drekoviću.

Ostalo je bilo kako je jedino i moglo. Bešović i Muderis su se sreli, između njih je bila karta, ne Dreković. Treskavica jeste surova, no ima i pogodnosti. Mnogo tih uvala i vrtača, sve ih je uvijek nemoguće pokriti. Treba biti odličan vojni strateg, prepoznati one koje su nepokrivene, a to Bešović uistinu jeste, i treba biti dobar komandant, s dobro spremnom i iskusnom vojskom da sugerisano sprovedu u djelo, a to Muderis i njegovi dakako jesu.

Život

 Život treba živjeti...

bez strahova i sikiracija.

Do smrti je svako izdurao,

a dalje nije niko.

Na kraju čekanja

Sami biramo

jedini put kojim idemo.

Možemo izabrati

i onaj kojim ćemo skrenuti.

Iako živimo

život kako moramo,

tebamo priznati da

moglo je i drugačije.

Nisam ja morao

popiti nijedno piće.

Ni ono uz koje sam

upoznao te...

Mogao sam ja oženiti

neku drugu.

Ali živeći s njom

ne bih mogao čekati tebe.

Možda ne bih nikome

poželio život kao moj!?

Baš zato jer bi

živio ga drugačije!

Nije mi žao života,

čemu žaliti to što prolazi?

Ima nešto što je vrijedno,

čekanje koje traje.

Glupo je žaliti i

zbog ispijenih pića.

Jer svakako jednom

mora doći i ono zadnje!?

Zadnje piće ne mora

doći na kraju života.

Može se ispiti

na kraju čekanja...

Zadnjem piću

okus nije bitan.

Već jedino

ko će ga poslužiti.

12 Rješenje je bilo jedno

 

Blago suncu i mjesecu,

jer se sunce jutrom rađa,

a i mjesec često mladi.

 

A ja, jadna, već ostarih,

od zuluma svekrvina,

i jezika zaovina.                                                            

 

Zaova me opanjkala,

svekrva me istjerala,

ja pobjegla komšijama.

 

U komšije kolo igra,

ja s' uhvatih pa poigrah!

 

 

 

 

 

Sudbina kada negdje upliće svoje prste obično se prethodno pobrinula za sve detalje. Sigurno je da mi pogoduje što je Lojo jedan od učesnika, izostaće moguća neugodna pitanja. A i poslije će objašnjenja biti lakša, ukoliko ih uopšte bude.

Nisam dugo razmišljao ni o momcima koji su oko mene. Znaju da smo ilegala, ali i da bez razloga ne bih radio nešto što nije uobičajeno. Već neko vrijeme nisam prenosio dijelove razgovora, ipak su mogli osjetiti napetost. Kojoj, bez obzira na okolnosti, upravo svjedočimo.

Možda je neko od njih u sebi katkad i požalio što smo se, iako sa starim, uobičajenim namjerama, bezobzirno prikopčali i na žicu Četvrtog korpusa. Ja ću opet reći da to nije bio samo naš nijet, da je to zapravo bio onaj šapat sudbine. Sudbine, koja o svemu vodi računa.

Sudbinski je bilo i prelomiti, otkriti se ili ćutati. Sudbinski, ili zapravo dileme nije ni bilo.

Da je to tako provjerit ćemo kasnije, nakon što nikoga iz Komandi ne bude zanimalo otkud mi u zatečenoj ulozi. Bitno je da smo se našli u njoj i da će to svima koristiti.

A kada je tako onda nije problem ni da ta uloga traje. Zašto tražiti neka druga rješenja dok se jedno pokazuje ispravnim. Međutim, manir sudbine je da nešto traje tačno koliko je nužno.

Siguran sam kako će vezisti već tokom ovog našeg uplitanja da razmišljaju iz svog ugla, neće trčati ispred Komandi, neće ometali ono što se ponudilo kao ispomoć, što je uklonilo moguće kritike na njihov rad, naprotiv to će znati cijeniti, kao i napore koje smo zbog toga podnosili. Zato će reagovati kada glavni zadatak bude ispunjen, u pauzi pred neke nove. Oni znaju kako smo mi odmijenili njihove centre ali nam to neće spočitavati, samo će poslije učiniti sve da za time prestane potreba. Pročistiće linije između sebe, i prema svim svojim učesnicima, oni su ti preko kojih će teći sva komunikacija i koordinacija. Ostalo je na našoj savjesti.

A naša savjest će ostati u niveli sa znatiželjom. Za početak ćemo odbijati navike onih neupućenih, koji će nas možda još htjeti doživljavati kao jedini pouzdani centar veze, ali se sami nećemo odreći te privilegije da smo stalno na izvoru informacija.

Otkopčaćemo se mi s linije Četvrog korpusa, ali će nam uši i nervi stalno biti spremni na novo kopčanje. Čim se dosluti nešto zanimljivo.

 

                                ***

Ovaj put smo se i prikopčali, ali i morali umiješati. Baš kada je pomalo nerazumni i dosadni, posredni dijalog dva generala produbljivao ta neka razmišljanja kako uopšte nismo trebali prekidati jamb kako bi slušali „šuplju“, uslijedit će ono što nikako nije moglo pod plašt dosadnoga, što je bilo posve razumljivo, makar se ja naprezah da uspjednem shvatiti.

Lojo je mirnim glasom prenosio to što je, rekao bih Karavelić jako trezveno pokušao reći - kako je napad s leđa ono što četnici još manje očekuju. Već ranije sam razumio Drekovića da je uporan s idejom frontalnog napada. Tako će i ostati, ako...

Trenutak je da se javim:

-       Kubanac je ovdje... ja, rođak, čujem i tebe, a i Četvrti korpus – dok sam stiskao slušalicu, u sekundi sam odlučio ne reći da čujem čak i generala Drekovića lično, a svjesno sam se prvo obratio Loju – nakon što provjerimo, mogu pokušati posredovati. Je li ti mene dobro čuješ?

-       Ja te čujem – Lojo je potvrdio brže nego sam i očekivao.

-       Čujem i ja – olakšanje s kojim je vezista Četvrtog korpusa dao svoju potvrdu je kakvo sam i slutio.

-       Odlično – odmah se dajem na posao – prenesi svom generalu da je naš, Karavelić pri uvjerenju kako četnici ne očekuju napad s leđa a što je faktor koji ne treba zanemariti.

 

Slijede upoznavanja generala kako mogu nastaviti razgovor, nakon čega je Dreković još jače povisivao ton negirajući takve tvrdnje na razne načine, ponavljajući nekoliko puta kako je on ispitao sve aspekte akcije i da je ovo najbolje i jedino rješenje. Pravio sam se da ne čujem direktno, pa pomalo žalio vezistu koji je bio u ulozi da te oštre i tvrde riječi unekoliko preoblikuje. Koje sam ja ravno prenosio ka Loju.

Zadržavajući tihi ton Lojo u jednom momentu naglasi kako Karavelić nagovještava da on ima prijedloge. I samo traži da ga ovaj sasluša u cjelosti.

Sticao sam utisak da Dreković razumije njegove namjere ali da ih svjesno izbjegava čuti.

Punih pola sata je priča stajala u mjestu. Konačno ju je Karavelić konkretizovao nudeći linije našega korpusa, i to one koje idu baš preko Fočanske, to jest naše brigade. Drekoviću nije padalo na pamet da spusti ton, da bilo kako promijeni priču, čak je potpuno iz priče isključio i Muderisa i svoj korpus, jedina imenica koju je koristio bila je „ja“.

Drekovićeva galama je bila takva da su svi u šatoru zašutjeli, više im nisam ja trebao ništa ni prenositi, niti potvrđivati jednom već izrečenu konstataciju kako sam do danas mislio da je Karavelić najsuroviji general kojeg naša Armija ima, ali kako sam od danas siguran da nije tako.

-       Karavelić je mila majka, kakav je ovaj Dreković! – ovom sam rečenicom završio svoju konstataciju – pri čemu sam dakako vodio računa da ne držim stisnutu slušalicu kada to nije pametno.

 

Da nisam griješio pokazaće kraj njihovog razgovora.

Biće da je i Karaveliću dosadilo da i vojnički i kolegijalno brani zauzeti stav, za koji je bio siguran da je ispravan, te je odlučio izreći rečenicu koja će objasniti i cjelokupno dotadašnje Drekovićevo držanje, a koju je, u to najmanje sumnjam, Lojo nastojao najvjernije prenijeti, što sam dakako i sam uradio.

-       Karavelić smatra da ga je vaš general izgleda sve pogrešno shvatio. Sve ostaje isto, samo se pravac napada mijenja. Muderis koristi naše, linije Fočanske brigade da neopaženo prođe četnicima iza leđa, sve vrijeme je samo s Drekovićem na vezi. Mi se uopšte nećemo miješati, prije nego što je i ranije bilo planirano. Mi, Prvi korpus, imamo svoj zadatak i njega se držimo, a Dreković je taj koji vodi cijelu operaciju. U ovome slučaju mi smo samo njemu na raspolaganju, zato sve ovo i govori. Da pomogne, ne da ti bilo šta čini iza leđa.

 

Sada je po prvi put i Dreković spustio glas. Nije pristao, ali nije više ni decidno odbijao.

Posredovao sam i dalje, sada uz osjetno olakšanje na svim stranama. Olakšanje koje je najavljivalo skori dogovor. Koji je već ostvaren, samo ga treba univelisati.

I ono što je meni u početku bilo neshvatljivo sada se u mojoj glavi razbistruje. Dan-dva kašnjenja u samoj operaciji, opravdano a iz razloga koje je iznosio prvo Muderis, nešto je što Drekovića nije previše zanimalo. On je imao svoju crtu, a to je prelazilo preko nje. Rješenje je bilo jedno, pri čemu nije želio lično da ga kaže.

Zato je, rekao bih veoma mudro, više nego spremno dočekao rečenicu koja je njega jedino i zanimala. Bitno mu je da je on taj koji upravlja cijelom operacijom, tek poslije kako će proći oni koji je izvode. Upravo su oni i poslužili da njegov pristanak ostane umotan.

Čut će se s Muderisom, pa ako i Muderis procijeni da prolaz preko naših linija je bolji od direktnog napada on neće imati ništa protiv.

Imao bi jedino ako bi se kojim slučajem situacija okrenula ka tome da nekom drugom mogući uspjeh bude pripisan. Uspjeh ove operacije je u drugome planu, u prvom je to ko je vodi. S komandnog mjesta.

Možda je i najvažnije to što operacija ipak ubrzo kreće, i to boljim pravcem. Zato se vezisti neće zamarati nama, iako mi hoćemo nekoliko sati sabirati utiske. Od čega ću ja u dnevnik upisati samo to da uglavnom niko od nas ne žali što nije član neke od ovih viših Komandi.

Puzim, i pogled na Treskavicu

11 Biti u središtu

 

Kradem ti se u večeri,

u večeri pod pendžere,

da ti bacim struk zumbula.

Da ti cvijet prozbori

koliko te silno ljubim,

a ja mrijem, dušo, za tobom.

                                     16. avgust 1995.

Ti ne haješ za bolove,       

vaj đuzele, za bolove.

Cvijet vehne, mlad se suši.

Sevdah ode u zaman.

Allah nek ti drugog dade,

a ja mrijem, dušo, za tobom.

 

 

 

 

Koliko sam puta do sada razmišljao o tome, obavezno se i drznuvši da to dijelim s ostalima, kako sam ja među odabranima da prežive ovaj rat! Odabranima od Allaha. Bez obzira što već duže vrijeme prisjećam se i Saljinog komentara kako su i mnogi već izginuli koji su jednako tako razmišljali.

Svejedno, ta vjera u sudbinu, u to da je sve što se dešava sada nekad ranije predodređeno, kod mene raste iz dana u dan, iz događaja u događaj. Nisam toliko razmišljao o razlozima zašto bih baš ja bio među odabranima, kao ni trudio se da svoje ponašanje prilagođavam svojim vjerovanjima. Ali ako bi u bilo kojem događaju bilo nešto neobično gledao sam kako da to nadovezujem šireći lepezu svojih uvjerenja.

Tako je i okolnost da se naš mali položaj našao na nekoj ultrafrekventnoj sredini cjelokupnog ovog ratišta u meni narastala do visina ponosa, zadovoljstva, i tih uvjerenja o probranosti. To je ono što nadmašuje cijenu koju zbog toga plaćamo.

Biti u središtu, prvi na izvoru svih informacija, biti onaj od koga mnogi čekaju čuti novosti, biti spona najvažnijih karika, biti taj bez koga bi operacije kaskale, i to više nego što to izgleda, vrijedno je ponosa, razumljivog je zadovoljstva, i sasvim je blizu razmišljanjima kako to nije baš slučajno. Upravo ovo posljednje je to pod čime će pasti u zaborav isprekidane noći zbog stalnih bdijenja uz telefon, koji je evo pretvoren u centralu.

Postoje pitanja koja nemaju odgovor, dok se sam ne kaže. Je li ispravno ovo što smo uradili, što smo radili i ranije? Mi smo običan minobacački vod, koji ima svoje zadatke. Na koje trebamo biti koncentrisani, bez ikakvih nepotrebnih težnji da se na bilo koji drugi način ophodimo spram njima sem u nastojanju da ih što korektnije izvršimo.

Ipak, radoznalost je svojstvena svim ljudima. Samo nisu svi uvijek u prilici dolaziti do ranijih saznanja.

Mi ovaj put jesmo, a ni vremena nam nije manjkalo. I ranije, ako bi bilo koja druga žica prolazila kraj nas nismo odolijevali iskušenjima da se, češće privremeno nego stalno, „ilegalno“ prikopčamo.

Ko god je služio bivšu vojsku a imao dodir sa sredstvima veze zna znanje kako i običan poljski telefon može služiti kao centrala. Ostalo je samo logika, ogoliti centimetar prolazeće žice...

 

                                ***

Prethodnih par dana je sve izgledalo posve normalno, na momente dosadno, naporno ili suvišno. Danas se situacija promijenila. Drugi su atributi, postaje malo smiješno a veoma tužno. Što je najbitnije, čini se kako baš danas ne bi trebalo da je ovako.

Nekoliko puta smo se kalemili na veze koje nam nisu pripadale, nikad s jasnom potvrdom da smo to i trebali činiti. Tu i tamo smo znali doći do nekih informacija, no uglavnom bi ih svakako i imali. Istina, nešto kasnije.

Tako je izgledalo i sada. Samo smo znatiželjom vođeni, ni nama nije bilo pri pameti da je sudbinom predviđeno i gdje će biti naš položaj, kao i da će žica od Četvrtog korpusa da prolazi tik kraj nas. A onda i da ćemo mi brzo doći na ideju da na naš telefon nakačimo i tu žicu.

Najava nove akcije je nešto što svakoga golica. Koliko god da su se neki bunili mi koji se više pitamo nismo bili u dilemi, nismo se htjeli raskopčati. Nismo išli protiv sudbine.

Pripreme je lakše slušati nego sami tok akcije. Bar sam mislio da je uvijek tako. Biće da i nisam najupućeniji kako to sve teče.

Sprva sam bio miran, ležerno sam ostalima prenosio ono što sam čuo i dokučivao, razumijevao. Oba Komandna mjesta, i Prvog i Četvrog korpusa su bili na Puzimu, doduše na suprotnim krajevima, a i njihova žična povezanost išla je preko njihovih zasebnih centara veze. Samim time, i preko nas.

Nešto što me je odmah iznenadilo je saznanje kako težište ove operacije neće biti na dijelu Treskavice koji je u našoj zoni. A akcija je zajednička, tako je i najavljena. Zašto se onda čuditi što je na čelu jedna elitna jedinica koja je zadnjih dana bila manje na udaru. Muderisova. Malo razmislim, i kontam da je donesena mudra odluka. O toj jedinici sam puno slušao, imao sam prilike i upoznati nekoliko boraca, sve ukazuje da će probiti, a tada će nastupiti ostali. Mi, Slavna i Viteška... Akcija mora uspjeti.

Posebno, ako je i dobro pripremljena. A sve miriše da je tako. Tako ja mislim, čim su tu oba komandanta korpusa, Karavelić i Dreković.

Malo je dosadno slušati priču za koju misliš da je suvišna. I koju teško uspijevaš razumjeti. Na pitanja ostalih o čemu se trenutno priča ponavljao sam samo jednu riječ „šuplja“.

Jedino što sam u ovome razumijevao je da se Karavelić kao raspituje o odabranom pravcu napada, te da Dreković govori kako je direktan napad ono što četnici ne očekuju i što kao takvo mora proći. Potom je Karavelić ukazivao na težinu koju takav napad nosi, kada je Dreković spremno odgovarao kako zapravo drugi pravac i ne postoji...

A onda, ono što nikako nisam mogao pretpostaviti. Uslijdit će prijekid veze. Da je film, rekao bih na najuzbudljivijem mjestu.

Moram prema sebi biti sasvim iskren, prva misao je bila da veza nije prekinuta već da jedan od generala ne želi da je nastavi. Vjerujući svojim pretpostavkama pokušavah rezonovati koji bi to bio. Bez valjane logike izmišljah one koje vuku čas na jednu čas na drugu stranu.

Možda kod mene i nije bilo stvarne želje da proniknem u mogući prikriveni razlog, možda sam samo navijao da je tako. Da ne bih došao u dilemu da li da se otkrijem!?

Ipak, pokušaji s obje strane su bili toliko iskreni da sam ja svoje sumnje ubrzano odbacivao. Jasno sam čuo Lojo Sulejmana, čovjeka na centrali naše brigade a koji je i bio posrednik, kako mirno Karaveliću odgovara da je već uputio ljude koji će provjeriti u čemu je eventualni problem, dok će on i dalje nastojati dozvati ove iz Četvrtog korpusa ukoliko je u pitanju privremeni gubitak veze, odnosno preopterećenje. Još jasnije sam slušao i glasove s druge strane. Dreković je grlato napadao svog vezistu, ne raspitujući se o razlozima, ne razmišljajući je li on, ili neko drugi krivac. Vezistu koji je imao avaza da se brani, ali ne i poziciju. „Razumijem“ u jednom, te pozivi u drugom pravcu, jedino je što je ovaj momak imao pravo izgovarati.

Često smo u situaciji shvatiti koliko dva ili tri minuta znaju biti kratka, povremeno osjetimo i njihovu dužinu. Za Loja sam uvjeren da ne zazire od onog što je sve očiglednije, ipak osjetim nelagodu kojoj je izložen drugi vezista, nelagodu koju niko ne bi poželio.

Mogla je biti dilema, želja da sakrijem ovo što radimo, međutim to više nije. Samo se radi o potvrdi da nešto što jest greška s jedne strane, može imati puno opravdanje s druge. I nije vrijeme da nagađam kako će se razgovor završiti, ako ni zbog čega drugog a ono zbog veziste Četvrtog korpusa, morat ću se uključiti.

Puzim, pogled s Visočice

Ne čekaj me

 

Ne čekaj me,

ja sigurno neću doći!

 

Ne čekaj me,

jer ni druge čekale me nisu.

Dok trošile su

moju mladost i sreću.

 

Ne proklinji moje riječi,

moja obećanja.

Nesretne i teške noge

srce da pokrenu neće.

 

Ne proklinji me,

ja čvrsto držim teret svoj.

 

Ne čekaj me,

potraži me!

Još uvijek sam,

i uvijek ću biti gdje poželiš.

 

Potraži me.

Ljubav novu mladost budi,

sreća se iz nesreća rađa.

 

Ne proklinji, potraži me.

Ne čekaj me,

znaš teško je.

 

Potraži me,

lako ćeš me naći.

Ja izdati neću svoja obećanja.

 

Ne čekaj me...

10 Prvi je progovorio

 

Star se Ćurčić pomamio,

bijelu bradu obričio,

a brkove namavio,

dok Almasu primamio!

 

Kad je bilo o ponoći,

stade Ćurčić leđa peći,

a Almasi suze teći:

„Uz koga ću jadna leći!?“

„Ali teći, al ne teći,

valja tebi sa mnom leći!“

                                    14-15. avgust 1995.

Al Almasa alčak bila,

jastuk slame naložila.

Jastuk slame naložila,

uz Ćurčića prislonila.

 

Kad se Ćurčić probudio

jastuk slame zagrlio:

„Oj Almasa, medna ti si,

Oj Almasa, slatka ti si;

Kam ti noge, kam ti glava,

kud si mi se odvaljala?“

Kam ti noge, kam ti glava,

u jastuku suha trava!

 

 

 

 

Borbena djejstva koja su u toku meni u glavi stalno vrte tu jednu novu misao. Karakter cijeloga rata se sasvim mijenja, sve manje smo inferiorni, postajemo u egalu prema četnicima.

Sada i jedinice iz gradova koje nisu pod direktnim udarima dolaze na druga ratišta, vojna industrija nam je u osnaženju, čini mi se kako su Komande postale ozbiljnije, s puno manje ličnih želja za slavom a sa više iskrenih namjera pomoći ka konačnom oslobođenju, opet i mi borci smo se još više uozbiljili, manje je dezerterstava, odnosno manje je odlazaka u jedinice za koje se vjeruje da lakše ratuju. Uvijek imam jednu rečenicu kojom zaokružujem novonastalo stanje, barem u ovome drugom dijelu koji se odnosi na ponašanja Komandi i boraca, prestala su razmišljanja da će rat trajati još nekoliko, rat je postao trajna kategorija.

Kao i uvijek, sudbina je odigrala svoju ulogu. Ginu oni koji srčano idu u borbu, ginu i oni koji od pogibije bježe. Od sudbine se uteći ne može. I nikada ne možeš znati šta je sudbina, i kome je narednom nešto spremila.

Prije par dana dobili smo novi kontigent mina. Naravno, sve domaća proizvodnja. Ovaj put ih je najviše iz Tešnja. Pakovane su u sanducima, ali i prepakivani u vreće. Računao sam iz potreba transporta.

Znatiželjno sam ih razgledao, provjeravao težinske oznake, odnosno jesmo li ponovo po tom pitanju dosta šaroliki.  Bio sam zadovoljan, nije bilo pretjeranih odstupanja. Posebno mi je važno bilo da je i situacija s punjenjima bila slična, odnosno da su ona precizno vagana, ne zahtijevajući od nas da tokom samog gađanja kalkulišemo s tim razlikama.

Sve skupa, na dobro uređenom položaju osjećao sam milinu raditi.

 

                                   ***

Major Bešović je tražio naše hitno djejstvo. Sam se uklopio u hitnost, nije lično skidao kooradinate već je opisno dao mjesto u koje je dvogledom gledao a koje je brzo prepoznao na karti.

Dotrčao sam do računačkog odjeljenja. Odmah sam prstom ponišanio u traženi cilj i Edina Barlova upoznao s nalogom da elementi moraju čimprije biti gotovi.

Ponovo sam istrčao ovih pedesetak metara i preuzeo slušalicu.

Major se već raspitivao zašto ne tučemo. Smireno sam mu kazao kako su računači pri kraju i da svakog trenutka treba očekivati prvo ispaljenje.

Spustio sam malo slušalicu i pogledom ciljao u Edina. Kamenio sam se na činjenicu da ne primjećujem njegovo pomjeranje. Srce mi je krenulo jače lupati u iščekivanju novog Bešovićevog poziva. Jedva sam odglumio mirnoću davši novo uvjeravanje kako smo pri kraju s elementima i svakog sekunda treba da uslijedi ispaljenje.

 Kod sljedećeg poziva „snašao“ sam se tako što sam kratko kazao da imamo nekih problema i da idem odmah lično provjeriti o čemu se radi.

 Meni se činilo da sam u svega nekoliko skokova već bio kod Edina. Koji je čuo moj dolazak podigavši glavu, iz koje je blještila neka čudna začuđenost. Ne mogoh odmah prosuditi da li je samo iznenađen činjenicom da sam ga došao provjeravati, jednostavno sam to i očekivao.

  Kada sam pogledao u kartu i papir ispred Edina, i vidio da je stigao samo upisati x=, sve mi postajaše jasno. Iz njega je zurila njegova, i samo njemu svojstvena odsutnost, na koju sad nemam vremena bacati psovke što ga baš sada spuca. Istrgao sam mu iz ruku kartu i papir. I lenjir, s kojim sam brzo poskidao makar približne koordinate ciljeva. I nisam imao vremena paliti digitron, iz glave sam došao i do približnih elemenata. Iste sam odmah proslijedio ovima na vatrenom položaju, potom i ponovo trčao ka telefonu.

 

                                    ***

Bešović je bio bijesan kao rijetko kada. Činilo mi se da je sve vrijeme moga odsustva jednako govorio, bolje rečeno galamio na telefonu. Tek ga je umirila dobro ispaljena mina. Ostao je pri tome da smo prealjkavi, priznati treba da za ovaj put je to apsolutno važilo, ali je sada dodao kako smo jednako precizni, te da ispalimo još tri-četiri, pedeset do sto metara desno.

Ne znam jesam li ono „razumijem“ rekao dok mi je slušalica još bila u rukama, ili pošto sam ponovo potrčao položaju. Razlog je što sam vidio kako se Edin Barlov ljutito udaljava od položaja. Nisam se imao vremena baviti njime, trčao sam pola puta, te zastao i dao smišljene koordinate korekcije. Uvjerivši se da su me poslužioci razumjeli, opet sam hitao nazad.

Eksplozije su se poklopile s mojim povratkom osmatračnici i telefonu. Bešovića više nije bilo na vezi. Bio je to znak da su i ovo bili odlični pogotci.

 

                                  ***

Shvativši kako slijedi pauza u gađanju krenuo sam položaju. S namjerom popričati s Edinom, objasniti mu da je Bešović bio nestrpljiv, da sam morao reagovati onako kako sam. Nije mi bilo strano Edinovo povremeno „odsustvovanje“, pričali su mi o tome, ipak je ovo nadilazilo same priče.

Nešto mi je govorilo da u ovakvim situacijama trebam biti mudar, s pedagoškim pristupom, da trebam prećutati tu pokazanu odsutnost, tačnije njenu dugotrajnost, kontao sam kako je Edinu u takvim slučajevima zasigurno poremećen i osjećaj za protok vremena. Puna iskrenost bi ga dodatno povrijedila.

Preduhtrio me je Izo. Izšetao je preda me, sluteći šta namjeravam i sugerišući da odustanem. Da sačekam da se Edin smiri, kada će već on prvi progovoriti sa mnom. Opširno je pojašnjavao koliko je ljut, koliko ga je ovo pogodilo, tim više što je došlo od mene. Slušao sam, pokušavao da razumijem, pokušao sam i Izu pojasniti da sam morao tako. Izo je klimao glavom, smijuljio se, davao do znanja da je njemu sve jasno ali da on Edina puno bolje poznaje.

Imitirao je nekoliko rečenica koje je Edin izgovorio a koje su jasno ukazivale da je Izo u pravu, kao i da su moje sumnje bile ispravne, sve je doživio na sasvim drugi način, kao da je njegovo odsustvo trajalo nekoliko sekundi, ne nekoliko minuta.

Sve u svemu brzo se složih s Izom. Na kraju, Edin je taj koji bi se i trebao izviniti.

Dogovor je bio da svi ćutimo, da niko ne pominje ništa u vezi ovoga. Kao da se ništa nije ni dogodilo. Izo se prihvatio da on upozori one koji moguće nisu upoznati s ovom Edinovom naravi.

 

                                   ***

Možda sam kontao da neću fino spavati, da će me podsvijest buditi, ali to se nije desilo. Razlog je kiša koja je cijelu noć nemilosrdno padala. Takvo je i jutro svanulo.

Kiša je toliko snažno padala da fakat nije dala izlaziti vani. Ko je kada morao činio je to umotan dobro u kabanicu. I jutarnju smo kafu pili unutar bajte. A s popodnevnom nismo ni žurili.

Nekad predvečer kiša malo utihnu. Signal da skuhamo kafu i popijemo je vani, za stolom.

Lijepo smo bili posjedali, jedni drugima pričali o razlici, o tome kako je samo ovo ćeif, ne onako unutra, u gužvi.

Tek što otpismo po gutljaj-dva kiša opet poče pojačavati. Odmah se ponovo pretvori u pljusak. Jedan po jedan se krenusmo sklanjati nazad u bajtu.

Htjedoh biti odgovoran komandir, biti zadnji koji će ući. Lijevom šakom sam prekrivao šalicu štiteći kafu od kiše.

Pogled s gužve na ulazu u bajtu inertno prebacih ka stolu gdje je još jedino sjedio Edin. U desnoj mu je ruci bila šalica, naslonjena na sto, a lijevom je šakom, na isti način kao i ja, štitio je od kiše. Gledah ga s polunevjericom, shvatao sam da se ni ne namjerava sklanjati bez obzira što ga je kiša svega natapala.

Mogli su se vidjeti sitni mlazovi s kape i s ramena. Znao sam da i ja isto izgledam, bilo je pitanje kada će voda protopiti i jaknu i košulju i majicu, i doprijeti do tijela. Koje se već ježilo, valjda je podsvijest i to sposobna.

Gledao je i Edin prema meni. Nije bio odsutan, tačno je slutio što ga namjeravam pitati.

-       Ja, vala, neću – prvi je progovorio – dok kafu ne popijem. Neću sebi da jebem ćeif.

-       U pravu si – govorih mu dok ponovo sjedah za sto – kisnuli smo i po gorem, i duže.

Konjska vrela, prilaz.. iza Ljeljen, Ilijaš, Zubovi