Daj mi, Bože, plaha
vjetra
s one planine,
da probudim dvoje
mlado
s one doline.
Što spavaju bez dušeka
i bez jastuka.
Podno dvije vite jele,
vite, zelene.
Što ne čuju ljetnju
kišu
kako rominja,
što ne vide jarko
sunce
kako plaminja.
Sem te odluke, o ponovnom dijeljenju u dvije
smjene, sve drugo kao da se mene i Seada Peza nije ticalo. Mi smo već drugi dan,
opet dobili onaj isti zadatak. Šesetka, i šator podno Ploče.
Ipak su značajne razlike u odnosu na ranije.
Sasvim smo naviknuti. I više od toga, oko nas je umnogo življe.
Istina, nisu svi dani jednaki. Ali kada se čovjek
navikne, haman da mu je svejedno. Znamo ako je dan vedriji da se ne trebamo
nadati prolaznicima, odnosno kako trebamo biti spremniji na znatno življe noći.
I obratno, ako je dan tmuran, maglovit, ostala vojska to koristi za dnevne,
ipak lakše pokrete, čime nas dvojicu lišavaju svake dosade, usljed čega dođu i
još brže noći. Ukupni osjećaj je kako je baš najbolje što je to tako nejednako.
Ni dosadno, ni umorni, a uvijek u toku svih
dešavanja. Čujemo kada četnici ne miruju, po potrebi i sami doprinesemo da i
oni znaju kako ni mi ne spavamo. Ujedno pratimo kako teče naše utvrđivanje.
Iza nas, završeno je probijanje puta. Na samome
izlazu iz šume se pravi taj naš novi brigadni logor.
Tu negdje, još malo iza, na Šljemenima, određen
nam je glavni, položaj stodvadeski, tu se gradi i objekat za nas. Tačnije, tu
jednu grupu. Druga bi trebala na konaku bivati s pješadijom. Za sada. Sve to,
kada se novi objekti završe. Do tada je još uvijek kao kada smo silazili.
Sedo i ja smo sa šesetkom na starome mjestu,
ostali naši na rubu šume ispod. Pješadija je, također dok se novi logor ne napravi,
još niže, u Ćumuranama. Naravno, uz to da dio pomaže logistici. Što dakako važi
i za nas, s izuzetkom mene i Seda.
Kada se sve sabere to je i najveća osjećajuća
razlika spram prošlog boravka. Onda su ostali pomalo prezrivo gledali na nas
dvojicu, s čvrstim uvjerenjem da se nikako ne bi mijenjali s nama. Što je
graničilo s prijezirom, sada dodiruje zavist.
Mi smo bili zadovoljni što je tako, lakše nam je
na ovome varljivom vremenu biti stalno na položaju nego se još mučiti s balvanima
i daskama. U prilog nam ide sam položaj, činjenica da se zvuk ispaljenja
slijeva niz potok, odnosno da četnici nikako ne mogu otkriti gdje smo. Njihovo
nagađanje je za sada bezopasno.
***
Tako smo dali valjan zadatak ostatku baterije.
Bolje rečeno, ideju.
Mjesto gdje su sada je ono s kojeg smo nas četiri
jednom već gađali, ali je ono pružalo mogućnost postavljanja samo jednog
minobacača. I dok su odmah odabrali Šljemena kao položaj za stodvadeske, to su
za osamdesetdvojke išli našim primjerom.
Prije nego će sa svojim dijelom baterije otići na
novi odmor, Jakub je preuzeo odgovornost u vezi s tim. Koristio se kartom, ali
više prirodom. Zapravo je bit postao da taj položaj bude kamo ga četnici
najmanje mogu očekivati.
Polazište je brdo Javor. I onaj ko poznaje
Treskavicu, i onaj ko poznaje kartu, baš bi ga tu negdje očekivao.
Zato je idealno naći mjesto dovoljno udaljeno od
Javora a da pritom zvuk odbija ka njemu. Što jedino daje široki, blagi usjek
podno stijena a povrh šume, direktno u pravcu Javora.
Sa svojom manom da će tu položaj biti dosta teško
iskopati. Jer taj dio više liči na ostatak Treskavice nego na kakvu ledinu.
Mnogo kamenja, krupnog, oštrog, ali i dovoljno prostora da se na par mjesta
može postaviti nekoliko minobacača, te par rovova za ljudstvo i za mine.
I sa drugom manom, nešto većom šemom negađanog
prostora.
Ali naša bezbijednost je odlučujuća, kada se u
obzir uzme predviđena koordiniranost s vodom stodvadeski, odnosno sa mnom i
Pezom. Sveukupno, pokrivaćemo cijelu liniju koju će naša brigada u ovome
narednom periodu čuvati.
***
Jakub je artiljerijskom busolom odredio sve bitne
tačke, za sada mjesta za dvije, kasnije još dvije osamdesetdvojke, te te nužne
rovove. Neobičnost je što svaki minobacač neće jednako pokrivati sve dijelove
linije, usljed čega je i busolu ostavio na pažljivo odabranom mjestu a kako će
povremeno biti nužno provjeravati osnovne pravce.
Problem osmatračnice nije riješen. Tačnije,
predložili smo da bude onaj ratni, svojstven američkoj i NATO vojsci, tačnije
da bude sa samih pješadijskih linija. Dijelom je to i ranije bila naša praksa,
prihvatali smo zahtjeve za vatru koji su dolazili od naših pješadijskih snaga,
samo što će sada i zadatak navođenja biti na njima. Naravno, ukoliko se bude
tražilo da i neko od nas ide s njima - prihvataćemo.
A i preustroj brigade, valjda uskoro slijedi. I najavljeno
proširenje naše baterije. Kada ćemo i lakše podnositi novoiskrsle zadatke.
Dok sve to ne zaživi, dok je ovo neko međuvrijeme,
iako prepolovljeni bit će nas na pet mjesta. Dvojica profesionalnih motorista
su s logistikom, jedna posada je uz stodvadeske, dok se ovi ispod smjenjuju,
jedni su uz osamdesetdvojku koja je još tu dok drugi dan provedu iznad Javora,
pazeći na još dvije osamdesetdvojke, a boreći se s treskavičkim kamenjarom.
Upravo je to ta razlika, što ova rasparčanost jedino
nas dvojicu nije dotakla. Znam da su na Gluhači i Sianovićima logori pravljeni i
uz pomoć gatera, sad jedino znamo da se motorke pale s početkom hladnog jutra, i
gase s dolaskom ništa manje hladne večeri. Sa Šljemena se stodvadeske ne ispaljuju,
ali se ispomaže oko barake. Ovi na osamdesetdvojkama, koliko god vjeruju potrebnoj
bezbijednosti, sve više spoznaju i razliku između tla na Gluhači, i ovog ovdje.
Ja i Sead Pezo smo tu, gdje je šator dovoljan, a šesetka
ne traži bolje ukopavanje. Te o svemu ovome samo slušamo, kada se mi malo
spustimo do ovih ispod, ili češće neko od njih izšeta do nas.
rub Treskavice, šumski pojas
