69 I posljednji put

 

Ukrade se od zlata jabuka

sa džamije Čejvan-Ćehajine.

 

Sve se jamči jedno za drugoga,

a sarhoši po dva za jednoga.

                           kraj maja 1996.

Za Aliju jemca ne bijaše,

za Aliju, imamova sina.

 

Za nj se jamči lijepa djevojka,

lijepa Hanka gradskoga dizdara!

 

 

Nisam se premišljao. Otići ću i do Jablanice. Vozovi su sada redovni, idu direktno, mogu se isti dan vratiti. A to je grad koji sam zavolio, osjetio nešto čime me je ispunjavao i kad sam najneraspoloženiji. Ovih dana mi je to i potrebno.

Da se opet vidim s Mufom, Majdom, djecom. Planirao sam se isti dan vratiti ali sam ostao na konaku.

Što su imali ispričati već su to učinili. I zbog toga čeznem za dnevnikom. Razgovorima s Majdom sam mogao zaokružiti cijelu ratnu priču o Trošnju.

68 Čudan zeman

 

O jeseni, tugo moja,

kišna i oblačna,

i danas je moja draga

od žalosti plačna.

 

Znam i danas ko i juče

čekaš dal ću doći.

Ali ja sokakom tvojim

više neću proći.

                                sredina maja 1996.

Nit ću proći, nit ću doći

tebi ikad više.

Što je bilo među nama

zaborav nek zbriše.

 

Srce drugoj pripalo je,

oprosti, Jasmina.

Sada volim moju Almu,

i našega sina.

 

    /Nikola Škrba/

 

 

 

Posljednji vjesnik da je rat završen je to što se na licima svih da vidjeti svjesnost te činjenice. Svih, ili barem na licima većine.

Ponovo sam bio u Sarajevu. Osjećaj me vodio da je to grad u kojem će promjene biti najvidljivije. Sarajevo me nije razočaralo, ipak se ja vraćam pomiješanih osjećanja.

Neke se stvari nisu promijenile. Ponovo sam zagledao drvo na zajedničkoj terasi, koja još nije došla na red za čišćenje pa je i njegov život još malo produžen. Ne znam, da se ja pitam ostavio bih ga. Ipak, znam da oni koji se pitaju takvo što neće učiniti. Zato sam se nanovo divio ostalom drveću s Grbavice.