7 I mnogo i malo vremena

Pod Mostarom ta zelena livada,

s kraja na kraj đul-beharom procvala.

A na srijedi crvenika jabuka,

pod njom sjedi šahin Mevla ljepojka.

U ruci joj ogledalo i surma,

pa navlači kara-krzli obrve.

Ona misli da je niko ne gleda,

al je gleda mlad mujezin s munare.

Gledajuć je ne umjede učiti,

već on poče po munari pjevati:

„Ja kakve su kara-krzli obrve,

odnesoše moju pamet do mrve!“

Zabrinutosti je bilo malo. Kod mene. Kod Seda nije, činilo se kako on više vjeruje u mene nego ja sam.

Pričali smo o utiscima iz vožnje, komentarisali usput viđeno, ali su moji pogledi neizbježno tražili kraj šume.

Do kojeg je bilo manje od pola sata, dovoljno manje nego koliko bi mi trebalo da se više zabrinem.

Viša zabrinutost je uslijedila pošto smo izašli iz šume. Oko nas je bila jaka magla, kojoj se nikako nisam nadao. Jasna vidljivost je bila stotinjak metara, hodati se moglo fino, no stijene i vrhovi koji su se nazirali nisu bili prepoznatljivi mi.

6 Prevario sam se

Kad se ženi Ćurčiću Lutvaga,

on uzima Sidu Fjezaginu.

Poručuje Sida Fejzagina:
„Čuješ mene, Ćurčiću Lutvaga!

                                              sredina oktobra 1994.

Sreži meni bejaz anteriju,

pa mi kiti puca niz njedarca;

Česta puca, gdje no srce kuca,

sve od srme i od suha zlata;

Da ja vidim, Ćurčiću Lutvaga,

hoćeš li ih znati otkopčati!“

Prvi dio ofanzive je gotov. Oficirskim rječnikom rečeno vršimo pregrupisavanje snaga.

Slavnoj, Viteškoj i ostalim brigadama stigle su smjene. Ne svima, najelitnijim, diverzantskim vodovima nisu. Tako ni našoj brigadi.

Kao i oni, i mi smo samo povučeni na kraći odmor. Koji je pješadincima bio kraći nego je bilo planirano. Zbog četničke ofanzive na naš mali dio Treskavice, odmah su vraćeni nazad. Tačnije, oni koji su pristali, imali snage...

Mi u našem logoru odmaramo, čekamo, i pričamo o ovome dosad. Iako umjerenije, opet se krivica želi oboriti na mene i šesetku, kao da ja nisam prihvatio ne bi ni njih gonili na pješadijski položaj. Nisam se branio, samo ponavljao da je rat, da smo ratnici, u osnovi artiljerci, po potrebi, i znanju, sve ostalo.

5 Iglom i koncem

Rumena mi ruža procvala,

samo jedna staza ostala.

Kuda moj dragi prolazi,

i sa sobom ata provodi.

                                         6. oktobar 1994.

Veži ga ruži za grane,

neka mu ruža miriše,

neka moj dragi uzdiše!

Nije mi prvi put da se različito, pomiješano osjećam. Uvijek je lijepo, ugodno, ponosno biti u nekom centru pažnje, pozitivnom, ali bi čovjek uvijek se trebao pitati i koliko je to zasluženo. Neću ni ja sporiti da smo mi obavili svoje, najbolje što smo znali, najbolje što se moglo, ali želim prema sebi biti iskren i priznati da nije bilo ni nešto naročito teško, posebnije od mnogih drugih naših gađanja.

Drago mi je zbog Naneta, Seda i Sejdana, krivo i žao zbog pješadije. Galibove su riječi rekle jedno, sigurno da tu ima i gorke istine, ostaje ono što se zanemaruje, a ne bi trebalo, treba se zapitati kako je njima bilo gore.

Mislim tu i na Jakubove. Dok smo mi svi odbijali brzo se vratiti nazad, oni su dobijeno naređenje izvršili. Teško da su stigli i shvatiti gdje su, razumjeti šta se okolo dešava, neko se dosjetio da ih sve, ili dio vrati na Gluhaču. Treskavice nismo uzeli koliko je zamišljeno, za braniti i to bile su potrebne i stodvadeske.

4 Duša na mjestu

Dilber Ivka niz bezistan šeće.

Svakome se niz bezistan javlja,

samo neće Mašiću Mehagi!

Govori joj Mašiću Mehaga:
„Što si meni pleća okrenula?

Ako me je majka oženila,

u zemlju me nije ukopala;

Volim tebi pleća pogledati,

nego s Dišom dane danovati!“

Od konjovodca smo dobili samo po jedan američki obrok, što upućuje da nije predviđeno predugo naše zadržavanje ovdje.

Pauzu smo, osim za jelo iskoristili i za informisanje o trenutnoj situaciji.

U toku je četnički napad na prednji dio Đevigrada. Prethodno smo mi izvršili munjeviti napad na četnike, bez gubitaka smo vratili Voliju jamu, te uzeli Konjušnicu. Da je bilo munjevito može posvjedočiti to što su četnici kontraofanzivu okrenuli prema Đevigradu, svakako ostaje da je on ključ našeg opstanka na Treskavici.

3 Ni brige nismo ponijeli

Cvijeće brala u gori djevojka,

cvijeće brala, u gori zaspala.

Kad se mlada od sna razabrala,

al joj mlado lice obljubljeno.

Pa je mlada licu govorila:

„Blijedo li si, bilo lice moje.

Da ja znadem ko te obljubio,

sve bih cvijeće po gori pobrala.

Sve bih cvijeće po gori pobrala,

u hladnu ga vodu potapala.

Onom bih se vodom umivala,

da bi mi se lice povratilo.“

Sve drukčije bi noćas kada se vraćasmo, tek sada to i možemo reći.

Puta nije bilo, mi smo ga pravili, sada je takav da moradoh zastati na mjestu gdje sam kolonu gubio. Nije vrijeme da se čudim kako mi se to desilo, niti da nagađam koliko je onih koji su na ovome prijelazu posrnuli, vidljivi su znakovi padanja i proklizavanja, što i jeste učinilo da je prijelaz sada jasan i lako savladiv. Ne trudim se zagledati, ipak mi se čini kako je tu i friških tragova.

Nije vrijeme da razmišljam o tome, jer je i hava skroz drukčija. Dan se poodavno probudio, i mi smo već u području do kojeg dopiru huke borbi iznad. Čuje se i poneka detonacija. Četnička, naravno.

2 Četiri

Jedna mala nije znala,

šta je ljubav to.

Pitala je, svakog dana,

ko bi joj reko!

Susrelo je mlado momče,

visok kao bor.

On je njojzi na pitanje

dao odgovor.

                               4/5. oktobar 1994.

„Studena me kiša bije,

po vas dugi dan;

primi mene, krčmarice,

u svoj topli stan.

I donesi litru vina

iz podruma svog,

zagrli me, poljubi me,

imena ti tvog!“

Tek mi bi krivo što ne odoh za Bašićem, koji se priključio nekoj grupi koja tek izlâzi na Treskavicu i koji je polazeći pogled bacio upravo na mene.

Ne zbog njegovog pogleda, već što sada znam da ćemo i mi uskoro. Možda ne Sedo i ja, ali naša pješadija sigurno. Ionako nisu oni otišli na Gluhaču, nego u taj neki privremeni nam logor, poznat kao Ćumurane.

1 Niko ne može razmišljati tuđom glavom

Što no cvili u Mramorju gradu,

il je vila, ili ljuta guja?

Nit je vila, niti ljuta guja,

već je ono begova Emina.

                                    4. oktobar 1994.

Mladu su je Vlasi zarobili,

triput su je u crkvu vodili,

tri dukata na indžil turili;

Triput popa u ruku ljubila,

dok je Mina indžil naučila!

Gledam ovaj Đevigrad, smotrim ga i na karti. Nije isto. Po karti bi se reklo da je puno drugih, boljih prilaza, izlaza na Treskavicu, ovako bih se usudio reći da je ovo jedini.

Zubovi i Ilijaš su odmah tu, ukupno smo na samome početku Treskavice, ali ako mislimo dalje moramo odavde. Đevigrad nikako ne smijemo izgubiti.

Moramo se odmoriti, to je ono što je vojsci prioritet. Kompromisa nema, osim ako ovo višesatno izležavanje ovdje ne prihvatimo kao odmor.

Nisam bio siguran. Dok se sāmo ne kaza, sâmo se je čekao novi mrak pa da možemo bez rizika nazad na Gluhaču.

~~ (Znali bismo)

Istina je, draga,
znali bismo mi
našu ljubav iskovati.

Ali,
gdje da nađemo
to što nam fali -
Tebi malo ludosti,
meni pameti?