Bosno moja, sirotice
kleta,
po tvom nebu sunce se
ne šeta.
Po tvom kraju pjetli
ne čestaju,
po tvom raju ptice ne
pjevaju.
Tvoja brda i tvoje
doline,
pomrčale guste
pomrčine.
Prvi kojem sam javio bio je Remzija. On je okupio
ostale Trošnjane koji nisu bili na položaju, te još neke, a svi su se vratili s
viješću da je iskorištena još jedna noga, kao i da je dolje u međuvremenu
stigla i treća grupa.
Stigao je i Murat Pejković, ali Remziju i mene to
više nije zanimalo, radije smo nastavili s čitanjem.
Prethodno, a koristeći osjećaj mirnoga dana, odlučih
malo listati, i dopuniti dnevnik. Još jednom se prisjetih Variza, Mahira,
Sakiba Pača, svraćanja u Kerleta Luke, neobične večere u Gaju, lutanja sa
Saljom i Pezom, kuće u Ledićima, Juka Ožegovića, Zaima Imamovića, Fahra Kolara,
Nihada, Osma Đuderije, Zakarelija, Mungosa, Murata Pejkovića, mještana Šabića i
Lukavca, Ade i Selća, te ražnjića u potoku.
Čitah, pišem, prisjećam se, a negdje ispod huči,
ne prestaje. Pomalo osjećam i nekakvog stida, a dozivam da je, opet, ono
najteže i najgore, već iza nas.
Tražim rečenicu kojom bih zaključio današnji dan,
vjerujući da se u njemu neće ništa posebno bitno dogoditi.
Tražim rečenicu, a ona ne dolazi, kao da čeka da
se nešto dogodi. Čim ugledah Šabana Andeliju, poturih olovku. Da lakše primim
njegov tužni izraz lica.
- Pogino Dževad – riječi su mu bile još tužnije.
- Koji Dževad? – moje su misli najprije otišle
prema mom rođaku, iako je to, s obzirom na situaciju bilo skoro nemoguće.
- Hanjalić - Komandant Fočanskog bataljona.
Poginuli su i Šilja, Alić, Durgut, Edo Čaušević...
Imena ostalih mi nisu zvučala poznato, ali je
dovoljno da su bili, i poginuli s Dževadom.
Slušajući priče o njemu i Zakareliju, dugo sam
mislio da su braća. Rođaci su, ali bijahoše i više od braće, jednako dobri kao
komandanti i kao ratnici, i jedan i drugi uvijek sa svojim borcima.
Za Dževada sam čuo da je mogao biti samo ispred,
nikako iza svoga bataljona. A kada neko pogine kao komandant bataljona, na
liniji odbrane, suvišno je trošiti riječi i olovku, svako može sam shvatiti
kakav je bio, i kako se to dogodilo.
Ne pitam ni ja Šabana, znam. Dževad je i prije
dva dana sišao najniže, uvijek je imao ljudi koji će ići za njim, on i Osman su
odbranili Proskok, Nihad je sa svojima pomogao da ne padne u toku noći.
Dževad je taj koji se zakleo da četnici neće
preko Proskoka dok je on živ! Tri dana je u prvom rovu, nije želio niti tražio
smjenu, ni za sebe ni za bataljon.
Održao je obećanje, zakletvu, četnici nisu uzeli Proskok za
njegovog života!
Razmišljam o čovjeku koji je Grepku značio što je
Zelengori Bešović, nešto prizivam, od drugoga bježim.
Sjećam se dana na Trebovoj, znam šta bi se tamo
desilo da su četnici napali kada Bešovića nije bilo, pitam se hoće li moral
Fočaka sada pasti, ili će proraditi inat, koji bi možda i na Trebovoj proradio.
Jesu Dževad i Zaim različiti komandanti, ali su
slični ljudi. I jedan i drugi su uvijek znali gdje im je mjesto, Dževadovo je
bilo u prvom rovu. Samo tu je i mogao poginuti, danas smo saznali i da mu je
bilo suđeno. A noć koja se spušta otkriće ima li ko ući u taj prvi rov.
Ja sam siguran da ima, i ovdje je dosta takvih. Osjećam
to, vidim. Svašta smo mi već izdeverali, što bi sada Juko rekao - nema šta nas
nije trlo, ali možemo mi još. Ima u nama i devra, i snage i volje.
Noć se spušta, drukčija od onih prije. Do sada
smo vjerovali, nadali se, kako će novi dan donijeti bolje. Da će doći još novih
boraca, svježijih, odmornijih, da ćemo svi zajedno ovo zaustaviti, pa krenuti u
kontraofanzivu.
Vjerujemo mi još. Nema noćas više straha nego ga
je bilo, ali se tuge množe. Najbolji ginu, a još puno je tu dobrih. Ova noć je
posebno tamna, s pitanjem - ko su sljedeći?
Razbacivao sam se pričom da sam odabran, noćas
šutim o tome. Jesam li počeo sumnjati, ili slutim?
Slutim li, tugujem li, stidim li se? Dolje se
borci bore, ginu, ja čitam romane i listam dnevnik.
Tugujem, kao i svi, ako neko i progovori pomene
Dževada, Šilju, Ada... Zašto bi se stidili, bilo šta sebi predbacivali, kada su
možda među nama sljedeći!
Vraćam se dnevniku, upisujem da je poginuo Dževad
Hanjalić. Za većinu koji budu čitali biće dovoljno, ali obećavam da ću i za one
druge, kojima neće, ispisati naknadno jednu stranicu, pošto od nekih koji su ga
bolje poznavali dobijem prave riječi.
Moj dnevnik je o našem bataljonu, pa opet tražim
zadnju rečenicu kojom bih zaključio današnji dan, sad siguran da se danas
dogodilo što se imalo dogoditi. A, stid je često teško direktno priznati,
obično se traže neka opravdanja.
- Sreća je još uvijek uz naš bataljon – dok pišem,
govorim naglas jer je i Remzija upravo završio sa svojim romanom – a sreći se
nije opirati.
- Ma, mene je strah da ćemo mi ovo jednog dana sve
iskihati!
