Bosno moja, sirotice
kleta,
po tvom nebu sunce se
ne šeta.
Po tvom kraju p'jetli
ne čestaju,
po tvom raju ptice ne
pjevaju.
Tvoja brda i tvoje
doline,
pomrčale guste
pomrčine.
Prvi
kojem sam javio bio je Remzija. On je okupio ostale Trošnjane koji nisu bili na
položaju, te još neke, a svi su se vratili s viješću da je iskorištena još
jedna noga, kao i da je dolje u međuvremenu stigla i treća grupa.
Stigao
je i Murat Pejković, ali Remziju i mene to više nije zanimalo, radije smo
nastavili s čitanjem.
Prethodno,
a koristeći osjećaj mirnoga dana, odlučih malo listati, i dopuniti dnevnik. Još
jednom se prisjetih Variza, Mahira, Sakiba Pača, svraćanja u Kerleta Luke,
neobične večere u Gaju, lutanja sa Saljom i Pezom, kuće u Ledićima, Juka
Ožegovića, Zaima Imamovića, Fahra Kolara, Nihada, Osma Đuderije, Zakarelija, Mungosa,
Murata Pejkovića, mještana Šabića i Lukavca, Ade i Selća, te ražnjića u potoku.
Čitah,
pišem, prisjećam se, a negdje ispod huči od pješadijskih borbi, ne prestaje.
Pomalo osjećam i nekakvog stida, a dozivam da je, opet, ono najteže i najgore,
već iza nas.
Tražim
rečenicu kojom bih zaključio današnji dan, vjerujući da se u njemu neće ništa
posebno bitno dogoditi.
Tražim
rečenicu, a ona ne dolazi, kao da čeka da se nešto dogodi. Čim ugledah Šabana
Andeliju, poturih olovku. Da lakše primim njegov tužni izraz lica.
- Pogin'o
Dževad – riječi su mu bile još tužnije.
- Koji
Dževad? – moje su misli najprije otišle prema mom rođaku, iako je to, s obzirom
na situaciju, bilo skoro nemoguće.
- Hanjalić
- Komandant Fočanskog bataljona. Poginuli su i Šilja, Alić, Durgut, Edo
Čaušević...
Imena
ostalih mi nisu zvučala poznato, ali je dovoljno da su bili, i poginuli s
Dževadom.
Slušajući
priče o njemu i Zakareliju, dugo sam mislio da su braća. Rođaci su, ali
bijahoše i više od braće, jednako dobri kao komandanti i kao ratnici, i jedan i
drugi uvijek sa svojim borcima.
Za
Dževada sam čuo da je mogao biti samo ispred, nikako iza svoga bataljona. A
kada neko pogine kao komandant bataljona, na liniji odbrane, suvišno je trošiti
riječi i olovku, svako može sam shvatiti kakav je bio, i kako se to dogodilo.
Ne
pitam ni ja Šabana, znam. Dževad je i prije dva dana sišao najniže, uvijek je
imao ljudi koji će ići za njim, on i Osman Đuderija su odbranili Proskok, Nihad
je sa svojima pomogao da ne padne u toku noći.
Dževad
je taj koji se zakleo da četnici neće preko Proskoka dok je on živ! Tri dana je
u prvom rovu, nije želio niti tražio smjenu, ni za sebe ni za bataljon.
Održao
je obećanje, zakletvu, četnici nisu uzeli Proskok za njegovog života!
Razmišljam
o čovjeku koji je Grepku značio što je Zelengori Bešović, nešto prizivam, od
drugoga bježim.
Sjećam
se dana na Trebovoj, znam šta bi se tamo desilo da su četnici napali kada
Bešovića nije bilo, pitam se hoće li moral Fočaka sada pasti, ili će proraditi
inat, koji bi možda i na Trebovoj proradio.
Jesu
Dževad i Zaim različiti komandanti, ali su slični ljudi. I jedan i drugi su
uvijek znali gdje im je mjesto, Dževadovo je bilo u prvom rovu. Samo tu je i
mogao poginuti, danas smo saznali i da mu je bilo suđeno. A noć koja se spušta
otkriće ima li ko ući u taj prvi rov.
Ja
sam siguran da ima, i ovdje je dosta takvih. Osjećam to, vidim. Svašta smo mi
već izdeverali, što bi sada Juko rekao - nema šta nas nije trlo, ali možemo mi
još. Ima u nama i devra, i snage i volje.
Noć
se spušta, drukčija od onih prije. Do sada smo vjerovali, nadali se kako će
novi dan donijeti bolje. Da će doći još novih boraca, svježijih, odmornijih, da
ćemo svi zajedno ovo zaustaviti, pa krenuti u kontraofanzivu.
Vjerujemo
mi još. Nema noćas više straha nego ga je bilo, ali se tuge množe. Najbolji
ginu, a još puno je tu dobrih. Ova noć je posebno tamna, s pitanjem - ko su
sljedeći?
Razbacivao
sam se pričom da sam odabran, za preživjeti, noćas šutim o tome. Jesam li počeo
sumnjati, ili slutim?
Slutim
li, tugujem li, stidim li se? Dolje se borci bore, ginu, ja čitam romane i
listam dnevnik.
Tugujem,
kao i svi, ako neko i progovori pomene Dževada, Šilju, Adnana... Zašto bi se
stidili, bilo šta sebi predbacivali, kada su možda među nama sljedeći!
Vraćam
se dnevniku, upisujem da je poginuo Dževad Hanjalić. Za većinu koji budu čitali
biće dovoljno, ali obećavam da ću i za one druge, kojima neće, ispisati
naknadno jednu stranicu, pošto od nekih koji su ga bolje poznavali dobijem
prave riječi.
Moj
dnevnik je o našem bataljonu, pa opet tražim posljednju rečenicu kojom bih
zaključio današnji dan, sad siguran da se danas dogodilo što se imalo dogoditi.
A, stid je često teško direktno priznati, obično se traže neka opravdanja.
- Sreća je još uvijek uz naš bataljon – dok pišem, govorim naglas jer je i Remzija upravo završio sa svojim romanom – a sreći se nije opirati.
- Ma, mene je strah da ćemo mi ovo jednog dana sve iskihati! – Remzija podijeli sa mnom svoja razmišljanja.
