53 Izdržati tri dana

„Salko, bolan Salko,

ja papuča nemam.“

„Hajd, ne luduj, bona Fato,

kupiće ti Salko.“

„Salko, bolan Salko,

ja dimija nemam“

„Hajd, ne luduj, bona Fato,

Kupio je Salko.“

                                             7. mart 1994.

„Salko, bolan Salko,

ja jeleka nemam“ 
„Hajd, ne luduj, bona Fato,

kupiće ti Salko;

stambol-jelek, bona Fato,

kupio je Salko.“

„Salko, bolan Salko,

ja konaka nemam“

„Hajd, ne luduj, bona Fato,

vodiće te Salko;

na Trebević, bona Fato,

odvešće te Salko.“

Na Salju i mene je život u Sarajevu ostavio traga. Bolje rečeno, život bez puške.

Kako smo kroz mnogo dana druženja istrošili priče o gotovo svim ranijim doživljajima to smo od Tarčina do Deževica govorili o minulim utiscima. Gdje u prvi plan spontano izbi ta odvojenost od puške.

U nedostatku nečeg pametnijeg okladismo se koji će da je kasnije ponovo zaduži. U istoj smo smjeni, pa sam mislio da su u pitanju minuti.

Međutim, slijeganje utisaka oko činjenice da smo se uredno, na vrijeme vratili, u konačnici nije sagledano jednakim očima. Bio sam više ljut nego iznenađen što na jutrošnjem čitanju smjene Salje ne bi na spisku. Nije me zanimalo šta je Eku lagao, iako nije teško pretpostaviti da se izvadio na neku lakšu prehladu, imao sam malo vremena za razmišljanje.

52 Sudbina se ne izvinjava

Kad ja pođem, draga,

iz Sarajva grada,

ti ne plači, draga,

ne daj srcu jada.

A kad čuješ, draga,

da sam poginuo,

kroz ordiju prođi,

na mezar mi dođi.

                                          3. mart 1994.

„Kako ću ti, dragi,

ja mezar poznati?“

Lahko ćeš mi, draga,

ti mezar poznati:

Na mome mezaru

dva bijela nišana;

Na jednom je, draga,

vezena mahrama,

a na drugom, draga,

burma pozlaćena.

Dođe vrijeme rastanka sa Sarajevom. Prema planu, dogovoru, obećanju. S mnogo novih, zanimljivih priča, te očekivanih, ali i dotad nepoznatih osjećanja. I s izostankom jednog.

Odakle sam god vraćao se bilo mi je dobrim dijelom žao. Očekivao sam sada bar toliko. Mislio sam da sam ne samo osjetio Sarajevo nego se i malo saživio s njim. Sem toga, Almu sam vidio samo jednom.

To je i jedino za čim se osvrćem. Pogled u pravcu Breke kazuje da ovo neće biti jedini dolazak u Sarajevo. Pogled po cijelom gradu traži dah slobode, koji će jednom sigurno doći, zahvaljujući prije svega onima što su već dali živote. Previše je takvih, da se to jednom ne bi dogodilo.

51 Kad svi budemo

„Tekla rijeka potokom i jazom.

Ženiću se samo sa mirazom!“

„Moj dragane, našla sam ti mane.

Nešto često ideš u mehane!

Ljub me dragi dok sam vjerenica.

Možda nisam tvoja suđenica!

Ne pij dragi, ne troši novaca.

Dosta ti je mojih poljubaca!“

Herojske, kao i tužne priče su da se pamte, ne zaboravljaju. One vedrije, komičnije, da se prepričavaju.

Naslušao sam se ne samo o građevinskim, izumiteljskim, nego i mnogim drugim neobičnim, čudnim, eksperimetnalnim sarajevskim ratnim vještinama. A posebno su mi se dopadale povrtlarsko-saksijski pionirski pokušaji.

To da će se i ovog proljeća, još i više nego prošlog, saditi gdje se god stizalo bude, i ma kako mi ne priličilo Sarajevu, nije me čudilo. Mnogi brežuljčići, prostori između nebodera, pretvarani su u male vrtove. Nije čudilo, ali me je tako divilo to što je sve rađeno jako harmonično.

50 Duša je svjedokom

Dunjaluče, golem ti si,

Sarajevo, seir ti si,

Baščaršijo, gani ti si,

a Vratniče, gazi ti si.

                                             2. mart 1994.

Oj Bistriče, strmen ti si,

Ćemalušo, duga ti si,

Latinluče, ravan ti si,

Bezistane, mračan ti si.

Tašlihanu, širok ti si,

lijepa Maro, lijepa ti si;

Dosta si me napojila,

od dušmana zaklonila.

Nagledasmo se Sarajeva. Prođosmo uzduž i poprijeko cijeli slobodni dio.

Vidjeli smo sve što se nije dalo ne vidjeti. Zaklona na mostu Željeznice i sličnih, zgrada poput one Oslobođenja i RTV doma, neoštećene ne samo džamije nego i crkve i sinanoga, razne redove i čekanja, pretrčavanja i iz potrebe i iz navike, pijace s cijenama takvim da se neizbježno zapitaš ko to prodaje a ko može da kupi... Do mjesta ispred kojeg sve drugo postaje nebitno uključujući i nekad ljepoticu Zetru, kao i glavno igralište, a to je pomoćno igralište stadiona Koševo. Tu leži najveća tuga, najljepša i najbolja mladost, i najveći broj heroja - Sarajeva.

Kroz priče upoznasmo neke od njegovih heroja, oživjesmo neka svoja sjećanja. Nije bilo vremena dugo ostati u Švrakinom selu, ali dovoljno bi da i tu osjetimo dobri duh Remzije Hajdarevića Džoa. Sjećah se operacije „Koverat“ i njegovih pogleda s Trebevića, pogleda prema kući i porodici, koje nije ponovo vidio.

ĐAVOLJE VINO

Ljubav sa mnom,
đavolje je vino.
U dvje čaše što se služi!

Jednu piješ, drugu proljevaš...
Da me nikad nisi trijezna,
i da si me uvijek žedna!

NAŠA PJESMA

Izgorjelog niko ne zapali,
znamo i ti i ja.
Učili smo od Jesenjina.
Sagorio ja sam
u čežnji za njom.
Sagorio dušu,
sagorio srce.
Trebalo je skupiti pepeo svoj.

Tražio sam nekog,
da mi bude oči,
da mi noge vodi.
Našla si se,
tu kraj mene,
gdje si uvijek bila.
Samo te ja viđao nisam.

49 Pod snagom ljubavi

Ali-paša na Hercegovini,

lijepa Mara na Bišću bijaše.

Koliko su na daleko bili,

jedno drugom jade zadavali!

                                28. februar 1994.

Knjigu piše paša Ali-paša:

„Lijepa Maro, bi li pošla za me?“

S Bišća Mara njemu odgovara:
„Da me prosiš, ne bih pošla za te;

Da s oženiš, bih se otrovala!“

Mufo je noćio s Alijom, pili su, od ranije je bilo jasno kako nijedan od druga tri litra loze neće, također, biti prodata. Ja sam se vratio do tetke, sluteći Mufovo neraspoloženje da šeta još jednom do Breke. Moje druženje s tetićima garantovalo je kako će stariji, četrnaestogodišnji Muamer biti rad praviti mi društvo.

Ako ništa, dan bijaše mirniji pa jedino o čemu razmišljasmo bi to - kako naći ulicu, koja možebiti i ne postoji. Muamer jeste par puta ponovio što je od Mufa čuo, a kako naša potraga započe kao ona od prije nekoliko dana. Uprkos tome, vidio sam kod njega potrebnu upornost. Može sumnjati u tačnost informacija koje imamo, odustati prije mene neće.

48 Inat životu

Sarajevo, što si potamnjelo?

Ili te je vatra pogorjela,

ili te je kuga pomorila,

il Miljacka voda poplavila?

                                             27. februar 1994.

„Da je mene vatra pogorjela,

bijele bi mi dvore ponovila;
Da je mene voda poplavila,

barem bi mi oprala sokake;

Već je mene kuga pomorila,

pomorila i staro i mlado,

rastavila i milo i drago!“

Pet dana, ovih sarajevskih, ispunjenih Sarajevom kakvo nije nikada bilo niti će nekad ponovo biti, bit će dovoljno da se sve stigne. Ništa nije toliko daleko da mu se brzo ne može doći. Mnoge su ceste za zaobilaz, ali je pregršt puteva i puteljaka, najbržih kamo želiš.

Grad nikada neće postati svjetska metropola, ali je zato, više nego ikad ono što je oduvijek duhom bio - jedna velika mahala. Nema avlije kroz koju ne možeš proći, nema čovjeka, žene, starca, djeteta s kojim se nećeš pozdraviti, koji ti neće otpozdraviti, uputiti kuda ti je dalje najlakše. Cijelo Sarajevo jedna mahala, svi u njemu jedna familija.

S razlikom prema drugim gradovima u kojima bijah, ovdje se nađe i podosta Srba i Hrvata, svi jednako i nama familija.

47 Stotinjak metara niže

Zbog Stambola, najljepšega grada,

rastaše se mnoga srca mlada.

Mnoge majke srca iščupaše

što se brat i sestra zauvjek rastaše.

A u gradu, ovdje na stanici,

plač se čuje ko u grobnici.

Za majkama srca popucaše,

mnoga djeca sirota ostaše.

Plače majka, za djecom tuguje,

njena tuga daleko se čuje.

Oj tuđino, tugo srca moga,

što rastavi milo od dragoga.

Bog ubio ko je naumio

da odseli prvi u tuđinu;

da odseli prvi u tuđinu,

i ostavlja svoju djedovinu!

Iako smo ostali sat duže od planiranog, na konaku nismo htjeli.

A skoro bez daha, bez progovorene riječi i najbrže što smo mogli, nađosmo se ispred prostorija radio-amatera. Provirio sam ovaj put i ja. Da vidim kako to tamo izgleda. Ne znam kako sam zamišljao, ali vidjeh da je još čudnije, zanimljivije. Prostor negolem, a i sve ostalo podsjeća na ljudsku košnicu. Svo to zujanje, toliko stanica i kablova, sve pretrpano, koliko da se samo unutra može normalno kretati. Svi pričaju glasno, kako bi svako čuo koga treba.

Ostalo je kao i normalno. Ne može biti urednije nego što jeste. Upravo ovakvo najbolje služi svrsi.

Ja se izvlačim iz gužve, i onako se pitam čemu su služili prije rata. Da se čuju s drugim radio-amaterima diljem svijeta? Je li to besmisleno, ako je već neko izmislio telefon? Je li ovo hobi kao i svi drugi, je li nekom draž uspjeti uspostaviti vezu s nekim koga niti poznaje niti će kada upoznati, samo zato što on trenutno plovi na nekom brodu. Ili je također u nekoj sličnoj prostoriji?

46 Nisam izdržao

Ferman stiže iz Stambola,

buruntija iz Travnika,

da uhvate dva hrabra mladića,

dva mladića, dva brata Morića.

Petak lijepi osvanuo,

nad šeherom silnim,

dva Morića džumu klanjali,

u džamiji Hadžimagribiji.

Uhvatiše dva Morića,

pa ih vode uz Sarače,

pa ih vode uz strme Kovače,

u tvrđavu da ih zadave.

Kad to čula pašinica, majka Morića,

da joj vode dva njena mladića,

iz halvata, kule bijele, leti,

grli noge i u ruke ljubi

pašu sarajskog, brata rođenog.

„Pusti meni dva moja mladića,

dva mladića, dva moja Morića!

Daću tebi ključe i harače,

daću harač za sedam godina,

od kada se gradila Bijela tabija!“

Kada su ih davit stali,

Morići su zapjevali:
„Sarajevo, široko si,

 oj tvrđavo, mračna li si,

sultan care, proklet li si,

kad ti sablja pravdu kroji,

na zulumu carstvo stoji!“

Ne prestaše paše i veziri,

Bosnu moju niko ne umiri!

Prvo ratno sarajevsko jutro počelo je buđenjem granatama. Mojmilo je jutrošnja meta. Poslije će biti cio grad. Ali se ne gine kao na početku. „Sad je drukčije“, grad je jedan veliki, uređeni tranšej.

Ratno građevinarstvo nije samo svojstveno prilazu tunelu. Sve što su četnici uništavali na početku, odmah je nanovo korišteno. I Vukovar na televiziji, Trnovo uživo, slike su koje se sada vide u većem formatu.

Onaj most je jedan fin kadar, pravi dojam su tek, tramvaji i druge krupne mašine. Zgrada kojoj smo greškom došli, svojih bliznjakinja je unutra puna. No, i one najuništenije imaju svoju svrhu, koristi ih ovaj sarajevski labirint. Koliko je bilo moguće, i koliko se ko ima vremena pridržavati.

45 Biti žena, sestra, majka

Umorih se ruže trgajući,

dan izgubih dragog čekajući.

Kad ja vidjeh da mi neće doći,

ja izađoh na sokak na vrata;

ja na vrata, dragi mimo vrata!

                                            25./26. februar 1994.

„Ah, moj dragi, moje milovanje,

ubilo te moje uzdisanje.

Što te nije naučila majka,

sevdisati i ašikovati!“

Neđarići su bili tek mali uvod na ono što će se dešavati pola sata dalje, na Alipašinom polju, na Trgu ZAVNOBiH-a. A bio sam mislio da su duge suze vezane samo za početak rata, da su prošlost. Pogotovo, jer je amidža Ramo već tu, jer su priče iz grada i one izvan, već spojene. Ali svaki prvi susret je isti, možda samo još teži što kasnije dođe.

Fehima je sudbina, želja da vidi braću, još familije, izvukla iz grada prije nego je trebao, morao. I na cijelih dvadeset dana, puno više nego mi možemo ostati. I na vrijeme - da se mimoiđemo. A kada se to zna, onda se misli bore protiv straha da se to možda nikada neće ni desiti. Bitno je otjerati slutnje da sudbina još više može njemu nauditi.

Slušajući priče o njegovim ranjavanjima ne mogoh a ne poželjeti, ako je sudbina nešto novo već spremila, da to ovaj put bude sa mnom. Makar ovaj ulazak u Sarajevo tako značio dijeljenje posljednjih želja, i makar ta jedna ostala uskraćena. Ostaće uspomene, kao one koje ovdje prizivasmo, koje izazivaše sve te suze. Ostaće da sam htio, pokušao...

44 Što ni mrak ne može skriti

Nekad cvale bijele ruže,

u mom đulistanu.

A sad gledam mjesto ruža

suhu, golu granu.

Nekad, po tim stazicama,

šetah ja i zlato moje.

A sad gledam te stazice,

kako puste stoje.

Gledam, nebom sjajne zvijezde

kako divno sjaju,

pa ih molim da mi kažu

šta o dragom znaju.

Kazaše mi sjajne zvijezde:
„Dragi doći neće“;

pa proljevam gorke suze,

i zaljevam cvijeće!

    /Đelil Sadiković/

Oslobođeni paketa, lakše pratimo ostale. I ubrzo shvatamo da ni odavde nije lahko zalutati, bar neko vrijeme.

Izvjesno da se ovuda ne ide samo noću, da četnici odlično znaju za tunel i puteve do njega, otud prvi negativ novog Sarajeva.

Asfalt je i nema tranšeje, ali imaju zidovi. Zidovi, ne zidani od cigla i blokova, već od svega. Koliko se moglo korišteni su postojeći objekti, ali dovučene su i razne, sve druge moguće konstrukcije i limovi. Najviše je izgorjelih i poluizgorjelih automobila, te drugih mašina i aparata. Negdje je nedoteklo, tuda se pretrčava.

Tu su znaci, putokazi ka tunelu, odnosno gradu. Sve je polustvarno, do mosta na Željeznici. On je i stvaran, i veličanstven. Vrhunac ovoratne gradnje.

43 Da se drugi put ne poželi

„Sjajna zvijezdo, gdje si sinoć sjala?“

„Ja sam sjala više Sarajeva!“

„Kad si sjala, šta si ugledala?“

„Ugledala - šeher Sarajevo!“

Tunel će biti slobodan. No, do njega se ne može prebrzo doći. Noć je pala, pa je do ulaza u Butmir putovanje oprezno, makar iz navike.

A ulaz u Butmir nešto što misli teško opisuju. Potrefili smo noć kada struje ima, pa me sve neodoljivo podsjeti na Kiseljak. S razlikom da se Butmir, kao očigledno veći, povezan sa Sokolović Kolonijom i Hrasnicom, doima još čarobnije.

Drugu razliku shvatam s još većom nevjericom. I Kiseljak sam poredio s Las Vegasom, ali ovo nadmašuje. Nema puno zgrada kud idemo, kuda pratimo grupu koju smo pristigli, sve je kuća do kuće. Nekada bilo, to je sada sve - prodavnica do prodavnice.

42 Sutra može biti gore

Po Sarajvu duge staze,

ruzmarinom sađene.

Sadila ih moja draga,

a ja sam je ljubio!

                                          25. februar 1994.

Daj mi, draga, kitu cvijeća,
svakojakih boja.
„Ne mogu ti, dragi, dati,
karaće me mati!“

Ako kara tvoja mati,

bježi meni doveče:

Grliću te, ljubiću te,

zoru ćemo čekati!

Salja je bio spreman. Bio sam zaboravio na njegovo jučerašnje ponašanje, ali ga je mati tako ispratila da me to podsjetilo. Međutim, kako on nije ništa pričao ni ja nisam zapitkivao.

Žurili smo umjereno, koliko i da nas Mufo prati. Pri tome su teme za razgovor bile uobičajene.

Približavajući se Pazariću, odnosno prolazeći ga, a pošto su Saljine informacije govorile da nam je najbolje s ceste skrenuti kod podvožnjaka, neizbježno se vratismo skoro godinu u nazad. Pričom je to izgledalo drukčije, skoro mirno, ali mene osvajaše neki čudni osjećaji. Ne znam kako se osjeća krivac kada se vraća na mjesto zločina, ali bih se usudio djelimično porediti.

41 Što je jače, prevagne

Trebeviću, visoka planino,

de se sagni da se popnem na te,

da pogledam uz strme nizate.

Da ja vidim šeher Sarajevo,

i u njemu moga dragog dvore;

                                         23. i 24. februar 1994.

Da ja vidim šta moj dragi radi,

da li spava na mehku dušeku?

Ili spava, il se razgovara,

il govori svojoj staroj majci:
„De me ženi, moja stara majko!“

Duga zima, i neka je. Rano je počela, nek ne žuri s krajem. Nismo toliko željni rata i ratovanja.

Što nas je u jedinici tu smo. Funkcionišemo kao da smo puni. Logistika se potrudila koliko je mogla, kad bezbjednost i operativa nemaju posla to je i bolje, a dobro je što personal povremeno se zaposli.

Neka se praksa pokušava postaviti, da oko petine ide na dopust ma koliko da nas je u jedinici. Snijeg se smirio, slegao, može se i preko Radave i preko Pogorelice.

Prvi put od kako postoji naša jedinica, za spiskove nije bilo gužve. Salja mi to reče i stade navraćati da pitam Eka da mene umetne na spisak. Opirao sam se toj ideji pozivajući se na još ono obraza što mi je ostalo, ali se iz duše probijala želja da se vidim s rođenim bratom.

40 Tako sam upućen

San zaspala Alta gospođa,

tri dana sama bez gospodara,

njoj se činjaše tri su godine.

                                             17. februar 1994.

Ona doziva Kumru robinju:
„Čini mi čini, Kumro robinjo;

neka mi bego doveče dođe!“

Čini joj čini Kumra robinja:

Omrče bego u Banjoj Luci,

u Banjoj Luci, Alti na ruci!

Sijela u Dusini su sva zanimljiva, svako donosi nešto novo. Prihvaćeni smo u ovim kućama i od domaćina, grijeh bi bio mijenjati bazu. Prihvaćenost treba i poštovati, pa su prijataljstva s djevojkama sada takva da se na nekim ljubavima i ne insistira.

Mi smo grupu i proširili na Ekova brata Adnela, sve češće nam se pridruže i Bajro Spirjan i Mirso Šljivo. Mirso se svojim simpatičnim vicevima, gegovima uklopio tako da nam je dolazio kao maskota. Tako smo se ophodili spram njemu, tako se njemu i dopadalo.

Toplina Dusinjana je jača od zime, koja i ne pomišlja odustati. Makar i sami oskudijevali, dijeliće što imaju. Nenametljivo, i simpatično je kada majka naredi kćerki da nekom borcu oplete rukavice. A pogodno Šljivu da se i tome našali, pitao je mogu li njemu oplesti različite, jednu s pet, drugu s tri prsta. Zbunjenost je brzo riješena, uzrok je njegovo ranjavanje. Dva krajnja prsta na desnoj ruci su mu ostala ukočena, savijena dlanu, pa bi mu na toj ruci normalna rukavica smetala, landarala...

39 Treba i da se zna

Mlad se Jusuf oženio,

do ponoći s ljubom bio,

od ponoći ferman stiže:
„Mlad Jusufe, car te zove!“

Carska hazna pokradena,

na Jusufa potvorena.

Stade Jusuf konja sedlat,

viš njeg ljuba suze ljevat.

                               15. februar 1994.

„Oj Jusufe, bolan bio,

još me nisi poljubio;

Oj Jusufe, lale moje,

s kim ostavljaš zlato svoje?“

„Ostavljam te s majkom mojom,

s majkom mojom tri godine.

Ne dođem li za četiri,

ti se udaj za drugoga!“

Nije nam bilo krivo što sve potraja samo tri dana. Naredni nam je bilo svakako ići na smjenu, a tog dana su stigle veće količine brašna. Opet će se hljeb sijeći na troje, a uskoro se najavljuje uvođenje i trećeg obroka. Preživjeli smo glad, preživjela je i brigada.

Nešto drugo će nam ostati krivo. Barem meni.

Ali je, valjda, tako i suđeno bilo, i moralo da bude. Da je bilo drukčije, vjerovatno da ne bih vukao želju da nekada nekome pričam o svemu.

38 Da li se lopovom može zvati ko krade hljeb

Šta se čuje u Kopčića dvoru?

Il je žalost, il golema radost?

Nije radost, već žalost golema;

poginule gaće Ajkunine!

Da su gaće kakono su gaće,

ne bi jadna Ajka ni žalila,

već su gaće čudnovata veza:

do koljena orli i gavrani,

viš koljena vuci i medvjedi;

Po gotluku mladi janičari,

na učkuru carev delibaša.

Potvorila lijepa djevojka,

na deliju, janičarskog agu.

Al se kune janičarski aga:

„Nisam, Ajko, ni vidio gaća,

tako mene ne ujeli vuci

kojeno si po gaćama vezla!“

            Da bih nastavio s insistiranjem na pojašnjenjima značilo bi da dovodim u pitanje pokazano povjerenje. Jeste da mi se najmanje dopadalo što sam u ovome u društvu Cikija, kojeg znam kao najškrtijeg s riječima, ali mi je ćutati. Što htjedne, nek mi kaže. Što mognem, sam ću kontati.

            Ako je na riječima škrt, važi i da je vrlo direktan.

-          Idemo ukrasti dva-tri hljeba – reče to sasvim mirno, a pošto i meni bi jasno kako prolazimo pored naše kuće i zapravo idemo prema kuhinji.

37 O čemu se govori, o tome se ne šapuće

Djevojka je na gradu klanjala,

klanjajući u Boga iskala:

„Daj mi, Bože, oči sokolove,

da preletim preko Šibenika.

Da ja vidim svoga suđenika.

Je li naki, ko što mi ga hvale,

jel mi lijep, ko što mi ga kažu?“

                               9. februar 1994.

Kod Boga joj magbul dova bila:

Bog joj dade oči sokolove,

i bijela krila labudova,

pa preleće preko Šibenika.

Ona vidje svoga suđenika;
Dragom Bogu šućur učinila:
„Bolji mi je nego što ga hvale,

livši mi je nego li ga kažu!“

Rođendan mi je. Dvadeset četvrti. Prethodni sam proslavio u Visokom, tetka se snašla i napravila kolače. Nedavno je i Alma slavila rođendan...

Danas sam skontao da je za radost najvažnije društvo. Našalio sam se s ukućanima, pitajući kako ih nije sramota da mi rođendan neće s poklonom čestitati. Kažu, stariji je običaj da ja njih počastim. Ne znam ko je u pravu, ali nam je očigledno trenutno gore nego izbjeglicama. S jedne strane.

Svo vrijeme provedeno u Deževicama, izuzmemo li poginule i ranjene, iako bi gdje drugdje i gubitaka više imali, bez obzira na nedaće s hranom možemo smatrati odmarajućim, i iskreno stalno ponavljati kako nam nigdje i nikada nije bilo lakše. Tako da ne pada teško ni kada se nekima, a zbog odmora akcijaša, smjena produži za jedan dan.

36 Da ga ne zaboravimo

Nigdje zore ni bijela dana,

ni Danice da pomoli lice.

Istom zora sa istoka rudi,

siv se soko pod čadorom budi.

                                           6. februar 1994.

Sa jastuka glavu podizaše,

mrkim okom sablju pogledaše:

„Sabljo moja, roditelja moga,

roditelja bega Isaj-bega.

Dosta si mi počinila jada,

dosta jada oko Biograda,

a i muke oko Banjaluke!“

Ako se izuzme priređena nam sramota s hranom, ostalo je išlo po navici. Tiho, samouvjereno i sigurno, i tačno u planirano vrijeme smo bili na proplanku upremase ustaških linija. Još je dovoljno bilo do svitanja, a snijeg je davao potrebnu vidljivost. Još je bio i nemehak, ni mnogo tvrd, već taman za nečujno kretanje.

Zadržali smo se samo par minuta. Da svi skupa predahnemo malo, uvjerimo se u spokojnost i čistoću zraka, te da se ostali grupišu. Od sinoć se znalo kako će, u koje tri grupe ići. I da ja i Salja negdje ovdje ostajemo.

Iskupili smo svih osam predviđenih mina, od onih koji su ih nosili. A Dževad nam je pomogao da izaberemo povoljno mjesto, gdje ćemo biti prilično prikriveni a opet moći djejstvovati.

7 GODINA

Kao jučer da je bilo.

A prošlo je
taman
koliko je trebalo,
da ne zaboravim.

Nehote sam
razbio ogledalo.
Puklo je
samo na dva dijela.
Taman dovoljno
da se sjećam.

35 Na dvojicu

Mujo se sprema na vojsku,

draga mu kuha lokume.

                                             5. februar 1994.

Ne kuha ih draga s šećerom,

već s'svojim gorkim suzama.

Mogo bi ti Mujo ne doći.

Uh, jadna draga Mujina!

Što si, jadna, sevdah svezala?

Nešto brašna i hrane je došlo. I dalje će da se štedi, ali je ovo dovoljno za brži zaborav krađe.

Moglo je slutiti i da ima istine u tome da se sprema naša akcija. Ja sam lično sumnjao, još je vrijeme takvo da vlada nepotpisano primirje.

Kamionima se još ne može maći, konjima jedva, dok se ljude da natjerati. Nisu moje sumnje otuda, već što se, ovaj put, ne pominje ništa šire. Jedino to, da mi idemo na Kojsinu. Odnosno da je cilj potpuno oslobađanje Fojnice, nevezano za ono šta se dešava oko Busovače i Viteza.

34 Da smo bogdo

Fatima lozu sadila;

Sadila lozu vinovu.

Navadi joj se vran gavran,

Fatimi lozu pozoba.

                                           28. januar 1994.

Fatima bratu poruči:
„Spremi mi, brate, sokola!“

„Ne mog ti spremit sokola,

jutros je došo iz lova;

Dobar je lov ulovio,

desno je krilo slomio,

a lijevo putem izgubio!“

Ostaće dimnjak tajna neko vrijeme. Dok smo mi oklijevali neko je drugi izabrao jednostavniji metod.

Zijo Lojo je prijavio obijanje kuhinje. Od dvije, ukradena je jedna vreća brašna.

Jedno je bilo sigurno, niko iz Dusine nije se odvažio da to uradi. Prvi osumnjičeni su Krši i Jelečaci. Za Komandu bataljona.

Koja se odmah sastala, i donijela naredbu o formiranju odjeljenja vojne policije. Privremenog karaktera, ili za duže vrijeme, tek će se znati.

BEZ BOLA

Ni voljeli se nismo
ko svi drugi.
Ni rastati se nećemo tako.
Ne odlazi svako svojim putem,
ide svako sa svojim razlogom.

Mi se sutra rastajemo,
bez grijeha,
bez osjećaja krivnje.
Oboje smo bili u pravu,
makar pravdanje jednog
boljelo ono drugo.

A tamo,
gdje srest ćemo se opet,
bol ne boli.
Gdje voljeli se nismo,
tu opravdanja naša ostaju.

Gdje bol ne boli,
čekaju nas naše krivice.

*** (o navijanju)

Za Saraj'vo se navija,
Željo se voli...

a za Slobodu se gine!


(Če i Valter, zajedno)

33 Više od grijeha

„Ko se ono, kćerko,

po našem sokaku,

prozoru prikrada

s fenjerom u mraku?“

    „Ne znam, majko, ja,

    i mene je strah,

    da to nisu lopovi?“

                                         25. januar 1994.

Zašto šarov laje

uz naše prozore,

ko da zemlju grize

s večera do zore?“
    „Ne znam, majko, ja,

    i mene je strah,

    da to nisu lopovi?“

Sabah-zorom majka

doziva Hajriju:
„Ustaj, kćeri, dušo,

pometi avliju!“

    Kakva avlija,

    kakva Hajrija,

    ukrali je lopovi!

    /Jozo Penava/

U tešku zemanu došli njegovi najteži dani. Katkad nam se baš tako činilo.

U takvu zemanu, osjećanja se stalno smjenjuju. Povjeruješ da si iskusio sve moguće nevolje, očvrsnuo i postao imun na njih, pa se suočiš s nečim za šta se pitaš hoćeš li moći i to podnijeti. Nije rijetkost da za te nevolje kriviš sve i svakoga, a opet da iznad nekih metneš upitnik nijesi li ih sam tražio, izazivao.

Listajući dnevnik, iznova se dovodim u dileme. Jednom sam protiv sudbine, drugi put protiv sebe...