Nigdje zore ni bijela
dana,
ni Danice da pomoli
lice.
Istom zora sa istoka
rudi,
siv se soko pod
čadorom budi.
6. februar 1994.
Sa jastuka glavu
podizaše,
mrkim okom sablju
pogledaše:
„Sabljo moja, roditelja moga,
roditelja bega
Isaj-bega.
Dosta si mi počinila
jada,
dosta jada oko
Biograda,
a i muke oko Banjaluke!“
Ako se izuzme priređena nam sramota s hranom,
ostalo je išlo po navici. Tiho, samouvjereno i sigurno, i tačno u planirano
vrijeme smo bili na proplanku upremase ustaških linija. Još je dovoljno bilo do
svitanja, a snijeg je davao potrebnu vidljivost. Još je bio i nemehak, ni mnogo
tvrd, već taman za nečujno kretanje.
Zadržali smo se samo par minuta. Da svi skupa
predahnemo malo, uvjerimo se u spokojnost i čistoću zraka, te da se ostali
grupišu. Od sinoć se znalo kako će, u koje tri grupe ići. I da ja i Salja
negdje ovdje ostajemo.
Iskupili smo svih osam predviđenih mina, od onih
koji su ih nosili. A Dževad nam je pomogao da izaberemo povoljno mjesto, gdje
ćemo biti prilično prikriveni a opet moći djejstvovati.
Nama je preostalo samo da malo razgrnemo snijeg,
udobno se namjestimo i čekamo. Pošto smo zaželjeli sreću, i pogledom otpratiili
ostale.
Straha nema. Vjerujem u Galiba i ostale, ni u
zraku ne osjećam ništa teško, a i Kojin vic gledah kao poruku da se moglo i s
manje ljudi i oružja poći.
Pokušah misli okrenuti prema Jablanici, Hrasnici,
Sarajevu. Razbacati ih i na Tarčin i Visoko.
No, nije se baš dalo. Jutro se nekako naglo trže,
a pritisak u zraku posta teži, hladniji. Shvatih da su to neke reakcije iz
mene, neke koje ne mogoh definisati ni kao one koje slute loše, ali ni
potvrđuju da će sve biti u redu. Salji ne govorim ništa, niti on meni, ali mi
se čini kako dijeli isti osjećaj.
Nije strah, nije zebnja. Nije ni olakšanje. Ne
znam šta je, osim što ne da misliti ni na šta drugo do na se.
Mislima, koje će tek prekinuti pucnji. Pucnji,
koji su sasvim jasni. Dolazili su odozgo. I nije ih bilo mnogo.
Ustaše su ih dočekale, primijetile. Mada ću lično
teško ovaj put povjerovati u bilo kakvu priču o izdaji. Niti je osjećam, niti mi
ponašanje ustaša liči na to. S obzirom da je pucnjava kratka, pravio sam u
glavi scenario po kojemu su stražari uočili naše, uzbunili najbliže, i sad
zajedno upozoravaju da mi dobro razmislimo.
Čekam šta će pješadija, a ja sam brzo odlučio. Ne
vidim svrhu da se oglašavamo. Planirani psihološki efekat je propao, a sve
drugo bi bilo samo upropašćavanje mina, s kojima i tako oskudijevamo. Teren je
i na brdašcu na kojem su ustaše snjegovit, pa i nisam siguran da bi ove lagane
mine uopšte aktivirale. Da je ona šesetka s postoljem, još bih se i posabitao
potražiti neku od pokazanih zemunica, ovako s ovom jurišnom to je potpuno
besmisleno.
Sve ovo sam na glas razmišljao, podijelio sa
Saljom. Uz podrazumijevajuće da ćemo postupiti drukčije ukoliko to bude
traženo. Do tada pogled uglavnom držimo na putu kojim bi se naši trebali
povlačiti.
Umjesto toga, začuše se pucnji i od naših. Sada
još čudnije što ne bijahoše neki smišljeniji, već sasvim nalik ustaškim.
Čudnije, za nas koji nismo tamo.
Nije nam previše trebalo da shvatimo kako ovakav
naš odgovor, ipak ima smisla. Primijećeni od ustaša, nisu svi mogli biti na
sasvim bezbijednom mjestu. Neki su se morali povlačiti, pokriveni od drugih.
Na sreću, sve ne traja predugo. Rubom šume, s
desnog kraja pa sve do nas, uskoro su bile sve tri grupe. Bez gubitaka.
Počeh tako tumačiti onaj svoj osjećaj. Akcija je
propala, ali je bitnije da niko nije ni ranjen.
Problem je što se sam osjećaj teško potiskivao.
Zapravo se povratio onog momenta kada je postalo jasno da neće biti povlačenja.
Zaklonjeni snježnom šumom nismo imali problema da
komuniciramo s ostalima. Tačnije, Salja je svako malo odlazio do najbližih.
Prva vijest koju je donio jeste da je cilj bio pokušati uzeti Kojsinu, a ako se
ne mogne držati ih cijeli dan, jer je glavni napad predviđen večeras, na nekom
drugom pravcu. Kasnije informacije su govorile da u simulaciji sudjeluje još i
drugi naš bataljon, dok će Dusinjani noćas napasti.
Samim time mi se sve ovo nije dopadalo. Nekako je
naša brigada pridesnija za pravi napad, ne za simulaciju. Nisam to objašnjavao
u cilju pravdanja što nismo uspjeli, već onog mutnog osjećaja.
Nije mi se dopadao ni način na koji smo glumili
naš napad. Nisu to bili nikakvi pokušaji da se ustaše doista zavaraju, nego
nastojanja pojedinaca da spasu čast cijele grupe. Prije svih su to bili snajperisti, koji su se odmjeravali s ustaškim. Kako mi je Salja
prenio dvojica njihovih su se negdje namjestila, odakle neumorno motre na rub
šume. Što je dovoljno da shvatim bar dvije stvari. Najpametnije mi je nikud ne
micati od svoje busije, a razumijem i zašto naši snajperisti odgovaraju.
Kroz glavu mi prođe kako je ovo jedna od onih
akcija u kojima nimalo ne žalim zbog toga što sam artiljerac a ne diverzant,
ostavih se svojih osjećaja te uslonjen uz ranac odlučih malo i dremnuti.
***
Pokoji ispaljeni rafal s obiju strana, potisnuo
je i priču o snajperskom prepucavanju, koje moje polubudno stanje nije
registravalo.
-
Krilo poginuo –
Salju sam, ipak, razumio.
-
Kad? Kako? –
pitah po inerciji, iako sam sto puta i sam rekao kako je ovo najgluplje pitanje
koje se postavlja.
Zar je bitno kada neko pogine, kako je poginuo.
Bitno je da, bar ne bude uzalud. I da ga mi, njegovi saborci, nikada ne
zaboravimo.
Dok slušah Saljinu priču, u glavi stvarah lik
Krila Sulejmana. Jedva da sam ga i poznavao. Tačnije, sve što znam o njemu je
samo fizički izgled. A i to svedeno samo na to da je bio prilično krupne građe,
te da je nosio crni šešir. I, eto, sada ću saznati kako je poginuo.
-
Uočili su grmen,
drvo s kojeg je jedan ustaša gađo snajperom. Krilo je bio dole skroz, s Nailom.
I kako je gledao prema tom grmenu vidio je odbljesak snajpera. „Odoh ga
skinuti“, tako je rekao Jazu. I skočio sa snajperom. „Ja gledam u njega, i
čekam kada će opaliti“, veli Jazo, „kad, samo vidim kako pade na koljena. Ni
glasa nije pustio...“
Htjedoh Salju priupitati, da li je baš poginuo od
tog, ili onog drugog njihovog snajperiste. Nisam. Zar je to uopšte važno.
Kao što nije ni važno kako mi novi osjećaj govori
da tog nekog stvarnog napada neće ni biti. Naravno, iz nekih, još nebitnijih
razloga.
***
Ni naše reakcije na sve ne treba posebno
tumačiti. U to neko vrijeme kada se već sve drugo znalo Dževad Ćerimagić mi je
prišao, sa željom da prije povratka u Deževice ispalimo šesetke. Za Krila.
Smatrao sam to odobrenjem Komande, pa nisam se
protivio. A sam sam predložio da se malo pomjerimo naviše, gdje bismo našli
mjesto odakle bi se mogao zasuti predio s kojeg je Krilo pogođen.
Nismo imali problema da jedan baš takav brzo
nađemo. I ovaj je uz rub šume, lahko smo raščistili snijeg.
Iako sam ja nudio da Dževad ubacuje mine u cijev,
izabrao je da on drži postelje. Svejedno je.
Pošto sam ga uputio u kom pravcu, i pod kojim
uglom će držati cijev, kako će čučnuti, te kad sam još i proučio bismilu prva
mina skliznu. I ču se detonacija jača nego li sam i ja očekivao. Iz cijevi se,
zbog oborene temperature zraka, dimilo također neuobičajeno mnogo.
Crvenilo na Dževadovom licu smatrah rezultatom
što je ovo njega više iznenadilo. Tek kada sam pošao s drugom minom, dok se dim
polahko razbijao vidjeh i ja da nije sve kako je trebalo biti. Mali minobacač
je skoro do pola bio uronjen u zemlju.
Dok pitah Dževada zašto nije pustio cijev, on je
to upravo činio. Ruke mu nisu nimalo sagorjele, ali jesu pred oteklinom. Od
udara.
-
Ode sat – vjerovatno
to reče da ne iskazuje bol, koje je moralo biti.
-
Jebeš sat... jeste
da je šteta, da je bio vrijedan...
-
I uspomena.
-
Jebiga.
-
A, što propade
minobacač?
-
Što!? Mehko tlo.
-
E, jeboga ti...
-
Otkud sam znao.
Vidio si da sam provjeravo. Meni se učinilo da će izdržati.
-
Tebi se
učinilo...
-
Ništa, završili
smo gađanje. Ja i Salja ćemo izvući ovo malo govno, nadati se da nije sjeban.
Ali, teren je ovdje vas isti...
Krilo
Sulejmen
