Nigdje zore ni bijela
dana,
ni Danice da pomoli
lice.
Istom zora sa istoka
rudi,
siv' se soko pod
čadorom budi.
Sa jastuka glavu
podizaše,
mrkim okom sablju
pogledaše: 6. februar 1994.
„Sabljo moja, roditelja moga,
roditelja bega
Isaj-bega.
Dosta si mi počinila
jada,
dosta jada oko
Biograda,
a i muke oko Banjaluke!“
Ako
se izuzme priređena nam sramota s hranom, ostalo je išlo po navici. Tiho,
samouvjereno i sigurno, i tačno u planirano vrijeme smo bili na proplanku
upremase ustaških linija. Još je dovoljno bilo do svitanja, a snijeg je davao
potrebnu vidljivost. Još je bio i nemehak, ni mnogo tvrd, već taman za nečujno
kretanje.
Zadržali
smo se samo par minuta. Da svi skupa predahnemo malo, uvjerimo se u spokojnost
i čistoću zraka, te da se ostali grupišu. Od sinoć se znalo kako će, u koje tri
grupe ići. I da - ja i Salja negdje ovdje ostajemo.
Iskupili
smo svih osam predviđenih mina, od onih koji su ih nosili. A Dževad nam je
pomogao da izaberemo povoljno mjesto, gdje ćemo biti prilično prikriveni a opet
moći djejstvovati.
Nama
je preostalo samo da malo razgrnemo snijeg, udobno se namjestimo i čekamo.
Pošto smo zaželjeli sreću, i pogledom otpratiili ostale.
Straha
nema. Vjerujem u Galiba i ostale, ni u zraku ne osjećam ništa teško, a i Kojin
vic gledah kao poruku da se moglo i s manje ljudi i oružja poći.
Pokušah
misli okrenuti prema Jablanici, Hrasnici, Sarajevu. Razbacati ih i na Tarčin i
Visoko.
No,
nije se baš dalo. Jutro se nekako naglo trže, a pritisak u zraku posta teži,
hladniji. Shvatih da su to neke reakcije iz mene, neke koje ne mogoh definisati
ni kao one koje slute loše, ali ni potvrđuju da će sve biti u redu. Salji ne
govorim ništa, niti on meni, ali mi se čini kako dijeli isti osjećaj.
Nije
strah, nije zebnja. Nije ni olakšanje. Ne znam šta je, osim što ne da misliti
ni na šta drugo do na se.
Mislima,
koje će tek prekinuti pucnji. Pucnji, koji su sasvim jasni. Dolazili su odozgo.
I nije ih bilo mnogo.
Ustaše
su ih dočekale, primijetile. Mada ću lično teško ovaj put povjerovati u bilo
kakvu priču o izdaji. Niti je osjećam, niti mi ponašanje ustaša liči na to. S obzirom
da je pucnjava kratka, pravio sam u glavi scenario po kojemu su stražari uočili
naše, uzbunili najbliže, i sad zajedno upozoravaju da mi dobro razmislimo.
Čekam
šta će pješadija, a ja sam brzo odlučio. Ne vidim svrhu da se oglašavamo.
Planirani psihološki efekat je propao, a sve drugo bi bilo samo upropašćavanje
mina, s kojima i tako oskudijevamo. Teren je i na brdašcu na kojem su ustaše
snjegovit, pa i nisam siguran da bi ove lagane mine uopšte aktivirale. Da je
ona šesetka s postoljem, još bih se i posabitao potražiti neku od pokazanih
zemunica, ovako s ovom jurišnom to je potpuno besmisleno.
Sve
ovo sam na glas razmišljao, podijelio sa Saljom. Uz podrazumijevajuće da ćemo
postupiti drukčije ukoliko to bude traženo. Do tada pogled uglavnom držimo na
putu kojim bi se naši trebali povlačiti.
Umjesto
toga, začuše se pucnji i od naših. Sada još čudnije što ne bijahoše neki
smišljeniji, već sasvim nalik ustaškim. Čudnije, za nas koji nismo tamo.
Nije
nam previše trebalo da shvatimo kako ovakav naš odgovor, ipak ima smisla. Primijećeni
od ustaša, nisu svi mogli biti na sasvim bezbijednom mjestu. Neki su se morali
povlačiti, pokriveni od drugih.
Na
sreću, sve ne traja predugo. Rubom šume, s desnog kraja pa sve do nas, uskoro
su bile sve tri grupe. Bez gubitaka.
Počeh
tako tumačiti onaj svoj osjećaj. Akcija je propala, ali je bitnije da niko nije
ni ranjen.
Problem
je što se sam osjećaj teško potiskivao. Zapravo se povratio onog momenta kada
je postalo jasno da neće biti povlačenja.
Zaklonjeni
snježnom šumom nismo imali problema da komuniciramo s ostalima. Tačnije, Salja
je svako malo odlazio do najbližih. Prva vijest koju je donio jeste da je cilj
bio pokušati uzeti Kojsinu, a ako se ne mogne držati ih cijeli dan, jer je
glavni napad predviđen večeras, na nekom drugom pravcu. Kasnije informacije su
govorile da u simulaciji sudjeluje još i drugi naš bataljon, dok će Dusinjani
noćas napasti.
Samim
time mi se sve ovo još manje dopadalo. Nekako je naša brigada pridesnija za
pravi napad, ne za simulaciju. Nisam to objašnjavao u cilju pravdanja što nismo
uspjeli, već onog mutnog osjećaja.
Nije
mi se dopadao ni način na koji smo glumili naš napad. Nisu to bili nikakvi
pokušaji da se ustaše doista zavaraju, nego nastojanja pojedinaca da spasu čast
cijele grupe. Prije svih su to bili Redžo i druga dvojica snajperista koji su
se odmjeravali s ustaškim. Kako mi je Salja prenio dvojica njihovih su se
negdje namjestila, odakle neumorno motre na rub šume. Što je dovoljno da
shvatim bar dvije stvari. Najpametnije mi je nikud ne micati od svoje busije, a
razumijem i zašto naši snajperisti odgovaraju.
Kroz
glavu mi prođe kako je ovo jedna od onih akcija u kojima nimalo ne žalim zbog
toga što sam artiljerac a ne diverzant, ostavih se svojih osjećaja te uslonjen
uz ranac odlučih malo i dremnuti.
***
Pokoji
ispaljeni rafal s obiju strana, potisnuo je i priču o snajperskom prepucavanju,
koje moje polubudno stanje nije registravalo.
-
Krilo poginuo – Salju sam, ipak, razumio.
-
Kad? Kako? – pitah po inerciji, iako sam sto puta
i sam rekao kako je ovo najgluplje pitanje koje se postavlja.
Zar
je bitno kada neko pogine, kako je poginuo. Bitno je da, bar ne bude uzalud. I
da ga mi, njegovi saborci, nikada ne zaboravimo.
Dok
slušah Saljinu priču, u glavi stvarah lik Krila Sulejmana. Jedva da sam ga i
poznavao. Tačnije, sve što znam o njemu je samo fizički izgled. A i to svedeno
samo na to da je bio prilično krupne građe, te da je nosio crni šešir. I, eto,
sada ću saznati kako je poginuo.
-
Uočili su grmen, drvo s kojeg je jedan ustaša gađ'o
snajperom. Krilo je bio dole skroz, s Nailom. I kako je gledao prema tom grmenu
vidio je odbljesak snajpera. „Odoh ga skinuti“, tako je rekao Jazu. I skočio sa
snajperom. „Ja gledam u njega, i čekam kada će opaliti“, veli Jazo, „kad, samo
vidim kako pade na koljena. Ni glasa nije pustio...“
Htjedoh
Salju priupitati, da li je baš poginuo od tog, ili onog drugog njihovog
snajperiste. Nisam. Zar je to uopšte važno.
Kao
što nije ni važno kako mi novi osjećaj govori da tog nekog stvarnog napada neće
ni biti. Naravno, iz nekih, još nebitnijih razloga.
***
Ni
naše reakcije na sve ne treba posebno tumačiti. U to neko vrijeme kada se već
sve drugo znalo Dževad Ćerimagić mi je prišao, sa željom da prije povratka u
Deževice ispalimo šesetke. Za Krila.
Smatrao
sam to odobrenjem Komande, pa nisam se protivio. A sam sam predložio da se malo
pomjerimo naviše, gdje bismo našli mjesto odakle bi se mogao zasuti predio s
kojeg je Krilo pogođen.
Nismo
imali problema da jedan baš takav brzo nađemo. I ovaj je uz rub šume, lako smo
raščistili snijeg.
Iako
sam ja nudio da Dževad ubacuje mine u cijev, izabrao je da on drži postelje.
Svejedno je.
Pošto
sam ga uputio u kom pravcu, i pod kojim uglom će držati cijev, kako će čučnuti,
te kad sam još i proučio „bismilu“ prva mina skliznu. I ču se detonacija jača
nego li sam i ja očekivao. Iz cijevi se, zbog oborene temperature zraka, dimilo
također neuobičajeno mnogo.
Crvenilo
na Dževadovom licu smatrah rezultatom što je ovo njega više iznenadilo. Tek
kada sam pošao s drugom minom, dok se dim polako razbijao vidjeh i ja da nije sve
kako je trebalo biti. Mali minobacač je skoro do pola bio uronjen u zemlju.
Dok
pitah Dževada zašto nije pustio cijev, on je to upravo činio. Ruke mu nisu
nimalo sagorjele, ali jesu pred oteklinom. Od udara.
-
Ode sat – vjerovatno to reče da ne iskazuje bol,
koje je moralo biti.
-
Jebeš sat... jeste da je šteta, da je bio
vrijedan...
-
I uspomena.
-
Jebiga.
-
A, što propade minobacač?
-
Što!? Mehko tlo.
-
E, jeboga ti...
-
Otkud sam znao. Vidio si da sam provjerav'o. Meni
se učinilo da će izdržati.
-
Tebi se učinilo...
-
Ništa, završili smo gađanje. Ja i Salja ćemo
izvući ovo malo govno, nadati se da nije sjeban. Ali, teren je ovdje vas
isti...
