Da imam dvije želje,
možda bi mi se
jedna i ispunila.
30 Mar 2017
19 Vođen svojim nijetom
Od kako sam sevdah
svezo,
jošte nisam rahat bio.
Od derta sam suze lio,
bukarom sam vino pio!
Hodio sam svud po svijetu,
kao pčela po cvijetu.
Vidio sam svijeta
dosta,
al mi na te merak
osta!
21. novembar 1993.
I na tvoje bijelo
lice,
i na čakmak od vrbice,
i na tvoje sitne
zjene;
šta uradi dušo s mene?
Ništa slađe nisam pio,
od šerbeta najslađega:
Što ga daju usta
tvoja,
čuj Merimo, dušo moja!
Više nismo žurili, ali nam se nije ni dangubilo.
Volja o upoznavanju Fojnice nije nas prošla, ali smo nakon šetnje od par sati
sve opet šaljivo otkomentarisali - izgubili smo nešto vremena, a zapravo
nemasmo šta upoznati...
Nigdje se zadržavali nismo, sem što smo usput
stigli dobiti upute kuda odavde lakše do Pogorelice spram puta koji je otuda
bio lakši.
Kraj Bakovića smo tek naišli, ali smo sada bolje
zakačili Bukovicu, Garež. Do nje je doveo jedan viši uspon, osjetniji zbog sveg
puta koji u ovih par dana prijeđosmo, te dijelom žalismo zbog suvišnog šetanja
Fojnicom. Dijelom i nismo, jer nas u Bukovici dočeka neki već polusumrak.
29 Mar 2017
18 Malena djevojčica
U Cazinu bijela kula,
od tri tavana,
u njoj sjedi lijepa
Fata,
kapetanova.
20. novembar 1993.
Njoj dolazi mladi
Mujo,
svake jacije;
donosi joj ogledalo,
od tri jazije.
„Ne treba mi ogledalo,
od tri jazije;
ja sam lijepa i rumena
bez ogledala!“
bez ogledala!“
Vraćali smo se putem, koji smo sada poznavali.
Na Majdan smo se popeli brže nego smo očekivali.
Imali smo vremena napraviti prvu pauzu.
Selo sada nije djelovalo onako čudno, iako smo
provjerili naše sumnje. Rekoše da nijedna granata nije pala u njihovo selo, ali
jeste u to neko susjedno. Istakli su i to da njihovi svi muškarci pripadnici su
Armije, i da nema kuće koja nema jednu ili više briga, odnosno kako već imaju
dva poginula. Znaju za rat, ali je dakako mnogo lakši način na koji ga
osjećaju, žive.
Tek što u svoje pamećenje htjednosmo ovo selo
upisati kao sasvim normalno, i koje se baš svojom normalnošću nama dojmilo
čudnim, na njegovome drugom kraju se ponovo zgledasmo. Kao da smo znali da neko
čudo još, ipak, morasmo vidjeti.
28 Mar 2017
17 Trebam biti ono što nisam
U čaršiju poslala me
nana,
da joj kupim kahve i
duhana.
Svu čaršiju obađoh do
podne,
gledajući momke mlade,
zgodne.
Sad se bojim nana će
me tući,
jer se sama ja ne
vraćam kući.
Jer uz kahvu i paklo
duhana,
evo, nano, vodim i
dragana!
/Nikola Škrba/
Kada god bi Šljivo zaćutao ja sam razmišljao o
Majdanu. U mojim mislima nije to više bilo neobično, nego nevjerovatno selo.
Zar ovakva još postoje...
Kotlina u koju se spuštasmo sve naglije, poče
odbijati misli od Majdana. Snijega više pod nogama nemamo, ali je i noć sve
sličnija sebi pa ni sam put nije lahko pratiti. A kako se primičemo Kaćunima to
i onaj neobični osjećaj slabi.
I da nismo znali osjećasmo kako je dolje rat ipak
prisutan. Iako se nadamo da nećemo, ne možemo biti sigurni da i prije ulaska ne
nabasamo na nekoga, cijelu liniju ili makar neku stražu. Nismo prvi koji ovuda
idemo, svejedno je i o tome razmišljati. Nikoga nemamo u Kaćunima, možemo reći
da idemo prema Zenici ili Visokom. Ako nam se ne bi tražile dozvole...
27 Mar 2017
16 Slično jeste, isto nije
Poletjela dva bijela
goluba,
pa su pala na dva bora
zelena.
18. novembar 1993.
Pitala ih dva pašića s
pendžera:
„Jel i sada dilber-Nefa u majke?
Nosil sada od džamfeza dimije,
Nosil sada od džamfeza dimije,
nosil sada od biljura
papuče?“
Danas nam se žurilo. Treba prijeći skoro dupli
put, a do iznad Dusine je sada i uzbrdo.
Normalno je da u Dusinu nismo namjeravali svraćati,
a ni na Pogorelici se duže zadržavati. Željeli smo što brže proći naše linije,
niz šumu do Bakovića. Tek smo i na Pogorelici, i usput nakratko zastajali, malo
predahnuti, provjeriti dalji put.
I kratko zadržavanje na Pogorelici je bilo dovoljno
za osjetiti susretljivost boraca tu smještenih, a s obzirom da smo imali
„šifru“ koja ovdje lahko prolazi. Dovoljno je bilo predstaviti se da dolazimo
iz bataljona „Sutjeska“, tog matičnog bataljona Džoa rahmetli, da nas se ništa
drugo ne pita. Nismo krili šta nam je u rancu, odnosno šta je razlog našeg
putovanja, ali to ovima nije bilo ni toliko bitno.
26 Mar 2017
15 Više istine nego laži
Poranila na vodicu
Zlata,
za njom Ibro ata
igrajući:
„Jesi li mi poranila, Zlato?“
„Jesam, Ibro, kad mi bilo drago!“
„Jesi li mi poranila, Zlato?“
„Jesam, Ibro, kad mi bilo drago!“
17. novembar 1993.
„Nemoj tako, kajaćeš
se Zlato!“
„Neću bogme ni žaliti Ibro!
Srma momci, a zlato djevojke;
Srma momci, a zlato djevojke;
hoće srma da se
pozlaćuje!“
Kako se je vrijeme opet popravilo, to se s vremena
na vrijeme neko i pojavi u jedinici. Večeras su došle dvije grupice, jedna iz
Tarčina, druga iz Fojnice.
Latif Kršo je stigao čak iz Zenice. S cijelom
famelijom, te još i sa šurom Adilom Barlovom. Ovdje će odmoriti par dana. Onda
nastavlja prema Tarčinu. Gdje će već naći, kako sam reče, bilo kakav smještaj.
Ako ga odmah i ne bude, kaže - napraviće bajtu. Možda bi to samo zvučalo
šaljivo, ali dakako ozbiljnijim zvuči kad doda kako će rađe odabrati da mu
djeca i žena umiru od zime nego od gladi. Svi koji smo proveli par dana i u
Tarčinu i u Zenici znasmo razlike te se ne čudismo Latifovom opredijeljenju.
Što možemo, još ćemo mu i pomoći. Pošto je s
brojnom famelijom, s malom djecom koja jedva podnosiše teškoće puta, a iz Zenice
se išlo preko Lašve, Kaćuna i Fojnice, odnosno brda između, odmor od nekoliko
dana je i nužan, smještaj svih iziskuje našu pomoć.
14 Odbacio je metlu
Mujezin se na munaru
penje.
On se penje, Boga na
spominje,
već spominje do tri
jauklije:
16. novembar 1993.
„Moja Umko, moja desna
ruko;
Moja Ajko, i otac i
majko;
Moja Fato, moja vjerna
ljubo;
Umrijet ću – preboljet
vas neću!“
Prođe akcija, o njoj se više ne priča. Sve sluti
kako naših pokušaja u dogledno vrijeme neće biti. Sasvim se orijentišemo na
odbranu.
S tim u vezi je odlučeno da se odmah vrati na
stari režim od svega tri smjene. Očekivano je vojska negodovala, ne toliko što
se rad tri-šest smatra napornim, već što se očekuju nova eskiviranja položaja
od strane pojedinaca. Ali je Komanda imala objašnjenja.
Okvirno je ovo možda dovoljno ljudi za više
odmora, međutim upravo kolebljivo i neizvjesno vrijeme ne dozvoljava drugačije.
Bolje je unaprijed računati s prehladama i drugim zimskim bolestima. Još je Eko
ponovio kako sve ostaje na savjesti svakoga od nas...
25 Mar 2017
24 Mar 2017
13 Jedno je zamišljati, skroz drugo doživjeti
Pod prozorom procvjetala
ruža,
na grančici uz prozor
se pruža.
Da ne bi trna ubro bih
je,
i na srcu nosio je.
Pod prozor ću miris uzdisati,
čarna ružo, ne smjem te ubrati.
14.
novembar 1993.
Jedno drugom kad nismo
suđeni,
zašto da smo tako
zaljubljeni.
Bolje da smo u
daljini,
nego što smo u
blizini.
Ako, ružo, nećeš moja biti,
ne ubrana ti ćeš uvehnuti!
Poranio sam, kada i akcijaši. Artiljerce sam
zatekao budne, ali s uvjerenjem kako niko normalan neće tražiti njihovo
djejstvo po ovakvom vremenu. Ali ako se to ipak desi, svi zajedno ćemo se
truditi da naš zadatak ispunimo koliko možemo i koliko znamo.
Lutvo Podrug je bio komandir grupe i na njemu je
bilo da se prema meni postavi najbolje što može. S jedne strane mu je laknulo
zbog stava koji sam zauzeo, a s druge je u mene morao i gledati kao u nekoga
koga je, ipak, Komanda poslala. Ja sam stekao dojam da sam od Galiba ne samo
najavljen nego da se njegova priča razlikovala od Ekove, i moje. Međutim, ja
sam se držao onoga što mi je Eko rekao, odnosno što mi nije ništa posebno
rekao.
Skoro jednako raspoloženi dočekasmo početak
ofanzive. Kroz mraz dopiraše tupi odjeci puščanih hitaca, suviše tupi da bi
slutili dobrom.
Oznake:
akcija,
artiljerija,
cijev,
dužnost,
hrana,
igla,
iskustvo,
memoari-XI,
mina,
minobacač,
mraz,
nišandžija,
ogledalo,
poginuli,
položaj,
sklonište,
stanica,
stodvadeska,
znoj
23 Mar 2017
12 Nije predosjećaj, već iskustvo
Mejra šeta, mermerli
sokakom,
zadjenula, ruke za
pojasom.
Gledao ju, dajko sa
pendžera,
gledao ju, pa joj
govorio:
13. novembar 1993.
„Što su, Mejro, ruke za pojasom?“
„Nevolja me, dajko, natjerala:
Mlad me prosi, za stara me daše!
13. novembar 1993.
„Što su, Mejro, ruke za pojasom?“
„Nevolja me, dajko, natjerala:
Mlad me prosi, za stara me daše!
Da sam znala, da ću
starog ljubit;
Otišla bih, u
čemer-planinu,
i nabrala gorku
čemeriku –
i mazala, svoje bjelo
lice:
kad star ljubi, nek mu
je čemerno,
nek mu trnu zubi!“
Vrijeme se malo smirilo, još minusi drže ali se
snijeg prilično slegao. I ne samo da se ponovo razmišlja o kretanjima ustaša,
makar i kroz krilaticu koja se tako često dala čuti „da samo ustaše znaju, što
ne znaju“, nego iz Komande dolaziše vijesti o mogućem našem napadu.
Tu mogućnost podupire i činjenica kako su stigle
i određene količine hrane, cigareta čak više nego prvi put.
Odnekud su došle glasine kako je u pitanju jedna
šira akcija, odavde pa sve do Busovače i Viteza. Ono što se krije do zadnjeg
momenta a niko nije raspoložen ni nagađati je kuda ćemo mi napadati, odnosno
koliko će nas učestvovati.
Oznake:
artiljerija,
busovača,
deževice,
diverzanti,
dusina,
lopata,
memoari-XI,
minobacač,
ogledalo,
položaj,
rovovi,
šesetka,
snijeg,
vitez,
zemunice
11 Sve kroz lulu može proći
Kara majka Šećer
Selimagu:
„Sve što imaš, sve djevojci dade!“
„Sve što imaš, sve djevojci dade!“
„A šta sam joj, mila
majko dao?
Dvije dibe i dvije
kadife;
dvije niske drobnoga
bisera,
i dva ćurka srmom
izvezena;
12. novembar 1993.
Belenzuke, zlatne
tepeluke,
i dva jeleka,
džamfezli dimije;
I papuče zlatom
izvezene...
Ja joj ništa, majko,
nisam dao!“
Treći dan ne izlazismo iz kuće. Niti vodismo
računa o vremenu.
One noći kada smo se pomolili na vratima nismo
slutili da će ovako biti. A krenulo je od Ferida. Kažu, cio je dan prehodao uz
i niz sobu. Tek bi povremeno izšetao i do ulice.
Neka čudna nervoza je vladala njime. A bila je
tolika da nije čekao da rakiju prespemo u flaše, već je dograbio prvi kanister
i otpio nekoliko deca. Potom smo svi skupa sjeli za sto, a mi krenuli sa svojom
pričom. Ferid je stigao popiti još par čašica, ali ne i dočekati kraj naše
priče.
22 Mar 2017
10 Još deset minuta
„Kladnice, mori,
Kladnice,
vodo studena,
s koje si, more, s
koje si
strane Sjenice?“
8. novembar 1993.
S desne sam, mori, s
desne sam
strane Sjenice;
a s lijeve, mori, a s
lijeve
strane Javora.
Gdje majka, mori, gdje
majka
rađa sokola!“
„Vjerovao sam da mogu“ – nekoliko puta je Hajdar
ponovio, tokom čestih zaustavljanja.
Nismo brinuli. Nije nam se ni žurilo. Zavida ćemo
stići.
Vrijeme nas je skoro poslužilo. Snijeg je počeo
padati kada smo bili već sasvim blizu Dusine. Hajdar nas je usporavao, a i
mračni oblaci najaviše opet nešto ranije smrkavanje. Ali, prošla noć se dakako
ne može ponoviti.
Brizi mjesta nema, izdvojeni dio sela se ukazuje.
I Hajdar je odahnuo. Traži da se zaustavimo, svi predahnemo a on pokuša ovdje
konak naći.
21 Mar 2017
9 Dok pita baba
„Mogul, Hanko, noćiti?
Mogul, dušo, noćiti?“
„Moreš stići i kući,
još je rano do noći.“
„Nemoj, Hanko, Boga
ti,
nemoj, Hanko, dina ti;
Ja sam momak umoran,
Ja sam momak umoran,
ja ću odmah zaspati!“
„Prostrite mu na
bašči!“
„Nemoj, Hanko, Boga
ti,
nemoj, Hanko, dina ti;
More kruška opasti,
siromaha prepasti!“
„Prostrite mu na
čardak!“
„Nemoj, Hanko, Boga
ti,
nemoj, Hanko, dina ti;
čardak će se srušiti,
mene mlada ubiti!“
„Prostrite mu kraj
vatre!“
„Nemoj, Hanko, Boga
ti,
nemoj, Hanko, dina ti;
More žiga skočiti,
siromaha spržiti!“
„Prostrite mu kraj
mene!“
„Deder, Hanko, Boga
ti,
deder, Hanko, dina ti;
kraj tebe ću spavati,
ruse kose mrsiti,
bijelo lice ljubiti,
čarne oči mutiti!“
Ćutali smo, i gazili blato. Kiša nam se slijevala
niz obraze, nedajući očima da se otvore. Nije ni bilo potrebe, ionako se nije
vidjelo.
Više za sebe pominjao sam Gornji Čažanj. Prvi je
utisak bio prijatan, ovo je tako ružno da čovjek lahko poželi da nikada više ni
ne čuje za ovo selo.
Još idemo ravno, još se ne odvažujemo hvatati
kakve prečice. Klizavo je, samo bi nam još trebalo da neko povrijedi nogu...
20 Mar 2017
8 Kada se izbora nema, brzo se dogovori
„Oj djevojko, mala
momo,
ja sam jedan, konj mi
jedan,
možel biti, dušo moja,
konak u tebe?“
„Oj junače, mlad
junače,
ti si jedan, konj ti
jedan,
težak će ti konak
biti,
ovdje u mene.
7. novembar 1993.
Težak, brate,
nepokojan
i sam od sebe;
Konju će ti zobi biti,
i bistre vode;
Tebi, mladu, nepokoja,
s večer do zore!“
Nismo širili priču, ali ni skrivali.
Tako nam se ujutro pridružio i Hajdar Kovačević.
On ne pije, ali ni ne puši. A planira obići porodicu.
Sam puta nije znao, drugi su ga izbjegavali zbog
nekog uvjerenja da sve što rakije otud donese treba i popiti. Nama nije smetao
ni on ni njegovi razlozi. A biće nam i običnije putovati. Važno je da nas
fizički može pratiti.
Ni mi nismo znali put, ali smo ga „snimili“
pomoću karte. Mirno smo od ukućana ispraćeni, s ličnim ubjeđenjem da nikako ne
možemo zalutati.
19 Mar 2017
7 Četiri puta po jednu
Kolo igra na sred
Sarajeva,
u tom kolu dvije mile
seje.
Starja plače, a mlađa
se smije.
Starju prosi pola
Sarajeva.
A za mlađu niko i ne
znade,
osim jedan Babić
Ahmed-beže.
Starja seja mlađoj
govorila:
„Daj ti meni Babić Ahmed-bega,
na poklon ti pola
Sarajeva!“
Odgovara mlađa
Đulbejaza:
„Ne dam, bogme, moja mila sejo,
vrjednije su oči Ahmed-bega
nego tvoje pola
Sarajeva!“
Budali je svaki dan bajram, još je jedna narodna
koja se često da čuti. U ovom vremenu ratnom, koje je i luđe i budalastije od
svakoga drugog, približiti se vremenu znači i opstajati u njemu.
Šale su postale nužnost da bi se ostajalo
normalnim. Koristi se svaka prilika da se ponovi neka poznata, još više da se
kreira neka nova. U tim šalama zlobe nema, smiju se jednako i oni koji ih zbijaju,
kao i oni na čiji račun budu.
Još vedriji su stvarni događaji, bez obzira
koliko nehotično se neko upleo u njih. Kao i koliko će neki od njih biti
preuveličavani prilikom prenošenja, odnosno hoće li biti shvaćani u tim nekim
budućim, normalnijim vremenima...
18 Mar 2017
6 Nismo svi isti
Kulu gradi Ljuboviću
mladi,
prema kuli age
Hasan-age.
Gledala ga s pendžera
Zlatija,
đuzel šćerka age
Hasan-age.
6. novembar 1993.
Gledala je, pa je
govorila:
„Ja kršna li momka za gledanja.
Kad je danju vaki za
gledanje,
ja kakav je noću za
ljubljenje?!“
Narednih će nekoliko dana prolaziti u
zaživljavanju novog bataljona, i iščekivanju na šta će sve na kraju izaći.
Vrijeme će se popunjavati na razne načine, od igranja pokera do obilazaka i
pretraga onih par kuća u kojima niko ne stanuje.
Bez para i viška cigareta, s kojima bih se
zanimao za poker, zadovoljio sam se jednim brzim obilaskom nekih kuća, iz kojeg
sam donio mnogo starih sportskih novina „Tempo“. Što je značilo da neću mnogo
brinuti kako dalje popunjavati slobodno vrijeme.
Bio sam jedan od onih koji se nije puno bavio tim
glavnim problemom, kojeg nije mnogo zanimalo kako će se funkcije dijeliti. U
ovim vremenima pametnije je zadovoljavati se malim.
17 Mar 2017
5 Potpuno predani istini
Kolika je duga Foča kleta,
s kraja na kraj puna
djeovajaka.
Sve to ljubi gondže
Mehmed-aga.
Skupiše se po Foči
djevojke,
pa odoše paši pod
čadore:
4.novembar 1993.
4.novembar 1993.
„Aman, pašo, zemlji gospodare,
kolika je duga Foča
kleta,
s kraja na kraj puna
djevojaka.
Sve to ljubi gondže
Mehmed-aga.
Od zuluma duškat ne
možemo,
smakni nama našeg
zulumćara!“
Smjena koja nas je smijenila donijela je novosti.
Slutilo se nešto i po tome što su bili još i manje brojniji nego mi. Priča da
se prave čak četiri smjene zazvuča lijepo, no ne i sasvim realno.
Što već vjerujemo, u Deževicama je življe nego
ikad dosad. Danas se Jahorinci povlače sa svoga položaja. Valja sad preuzeti i
njihov preostali dio linije.
A šta se sve tamo dešavalo, ko zna da li iko tačno
zna. Čuli smo da ih je napustio i posljednji vojnik, bili su nezadovoljni
smještajem i hranom. Čuli smo i da su tome prethodili neki sukobi.
Oznake:
bezbjednost,
deževice,
glad,
jablanica,
jahorinci,
logor,
lopata,
maniri,
memoari-XI,
naivnost,
neopreznost,
ogledalo,
policija,
razmjena,
sloboda,
snijeg,
zarobljavanje
16 Mar 2017
4 Nije nas briga
Rasla trava ditelina,
ditelina do kolina.
Po njoj pasla dva
pauna
i četvero paunčadi.
1. novembar 1993.
Čuvala ih divojčica
u tananoj košuljici.
Nit je tkata nit
snovata,
već od zlata
saljevata.
Nakon boljih strana toga što prvu smjenu
preskočih, vratih se razlozima. Osjećaj bezbrižnosti vođenja smjene me je sve
vrijeme držao, što sam slušao i produbljivalo ga je, ipak sam negdje u sebi
malo zazirao. Nisam si mogao objasniti od čega, ali se ni sasvim osloboditi
pritiska.
Sastav smjene sam znao unaprijed, iznenadivši se
tek jednim licem. Još više iznenađenja bi usljed toga što mi to, Krnjovo lice
osta zagonetno kod moga pitanja zbog čega ja, a ne on, vodim smjenu. Pokušavajući
riješiti tu zagonetnost zaključujem kako bi bilo novih ubjeđivanja s njim od
strane Eka, da se ja nisam pojavio.
Na položaj se uvijek išlo normalno, nikada ni
veselo ni tužno. Nije ni sada bilo prisutne tuge, ali jeste sumornosti.
14 Mar 2017
3 Opravdanje je jako, kao sama laž
Druge moje, ne hodile
lude,
ne vjerujte nikakvom
bećaru!
Muška glava –
šušnjevita grana;
Udri granom po zelenoj
travi:
list opani, a grana
ostani –
E, taka ti je vjera u bećara!
29. oktobar 1993.
Danas, sjutra: Uzeću
te, draga!
Prekosjutra: Dok
upitam baba!
Babo veli: Da pitamo
roda!
A rod veli: Dok rodi
pšenica!
Rodila mu ljuljom i
kukoljom;
ljuljala ga troljetna
groznica!
Da vidim Trošnjane radovalo me, ali sam očekivao
da će druženje s njima pričekati.
Novi komandant bataljona Eko Džamalija, koji je
zamijenio Ćuzu poslije njegova ranjavanja, na jutarnjem postrojavanju je
pročitao spisak naredne smjene na kojem mene nije bilo. To što smo dobri
prijatelji nije mogao biti razlog.
Zato sam zatražio objašnjenje zbog čega sam
„pošteđen“.
-
Mora mi neko
voditi narednu smjenu...
Oznake:
dezerteri,
dnevnik,
dusina,
grijeh,
hadisi,
istina,
izvinjenje,
jablanica,
kajanje,
krivica,
laž,
memoari-XI,
ogledalo,
opravdanje,
ranac,
raskrsnica,
smjena,
sudbina,
vođa
13 Mar 2017
2 Na jednoj nozi
Čoban tjera ovčice,
lakoj lane, diri diri
dane,
čoban tjera ovčice,
lagano.
Preko jedne rječice,
lakoj lane, diri diri
dane,
preko jedne rječice,
lagano.
27 i 28. oktobar 1993.
Sve mu ovce prjeđoše,
lagano.
Samo jedna ne može,
nikako.
Čoban uze grančicu,
lagano.
Pa pretjera ovčicu,
lagano!
Osim toga šta se trenutno ovdje zbiva mene je
zanimalo i šta se izdešavalo u Voljevcu od moga odlaska. O svemu će mi Macan
ukratko ispričati, a pošto i ja njega upoznah s onim što je njega moglo
zanimati a što mene proprati u Jablanici.
Ništa posebno! Akcija u kojoj je Ćuza ranjen i o
kojoj mi je i on sam dovoljno rekao bila je i jedina koja me tamo omaši. Ostalo
vrijeme se svelo na puko držanje linije i postepeno preseljavanje ovamo.
Nije bilo tako predviđeno, bio sam i sam tamo
kada je planirano naše zimovanje. Kasarnski život je trebao biti odvojen od
onog civilnog, sam Voljevac je rasterećen, obiđena su sva, i najudaljenija
sela. Samo za potrebe našeg bataljona je prikupljeno stado od preko stotinu
ovaca.
12 Mar 2017
1 Da se ne ugasi nada
Jesenje lišće već
opalo je,
ni travke nema, pustoš
je svud.
U srcu mome i duši
mojoj
još uvijek vlada
vječita stud.
26. oktobar 1993.
Uzalud bjehu sve nade
moje,
uzalud se nadah da ćeš
ostati.
Al sada vidim da zbilja ideš,
Al sada vidim da zbilja ideš,
i da se moram s tobom
rastati.
Sad idi, idi u svijet
daleki,
mira ti želim na putu
tvom.
A kad ti bude blistala
sreća,
sjeti se, draga, ti na
naš dom.
Na putu prema Dusini kao da se podijelismo u
dvije grupe. Njih trojica će uglavnom pričati, nas dvojica slušati. Oni su tamo
već bili, mi se spremamo za prvi susret.
Misli sam premorio posljednjih dana, nakon svega
mi se bježalo od njih. Barem ću, tako, usput podosta saznati o selu. Između ostalog
i da ne idem u Dusinu, već u Deževice. Manje selo, nekoć nastanjeno Hrvatima,
sad pusto do našega dolaska.
Progovorio bih i ja koju o Voljevcu, jedini sam
koji je gore bio, ali je to ono što njih trenutno ne zanima. Kao ni mene samog,
uvijek je važnije razmišljati o budućnosti, sjećanja na prošlost imaju više
vremena.
6 Mar 2017
2 Mar 2017
Subscribe to:
Posts (Atom)