Kulu gradi Ljuboviću
mladi,
prema kuli age
Hasan-age.
Gledala ga s pendžera
Zlatija,
đuzel šćerka age
Hasan-age.
6. novembar 1993.
Gledala je, pa je
govorila:
„Ja kršna li momka za gledanja.
Kad je danju vaki za
gledanje,
ja kakav je noću za
ljubljenje?!“
Narednih će nekoliko dana prolaziti u
zaživljavanju novog bataljona, i iščekivanju na šta će sve na kraju izaći.
Vrijeme će se popunjavati na razne načine, od igranja pokera do obilazaka i
pretraga onih par kuća u kojima niko ne stanuje.
Bez para i viška cigareta, s kojima bih se
zanimao za poker, zadovoljio sam se jednim brzim obilaskom nekih kuća, iz kojeg
sam donio mnogo starih sportskih novina „Tempo“. Što je značilo da neću mnogo
brinuti kako dalje popunjavati slobodno vrijeme.
Bio sam jedan od onih koji se nije puno bavio tim
glavnim problemom, kojeg nije mnogo zanimalo kako će se funkcije dijeliti. U
ovim vremenima pametnije je zadovoljavati se malim.
A nama, iskreno, po mnogo čemu nikada nije bilo
bolje. Bolje i gladniji, ako oko glave ne zvižde meci i granate, a tada je
ponajmanje bitno ko komanduje.
Neka dešavanja su ipak zahtijevala da razmišljam
o njima. Samira sam brzo zaboravio, ali me čudilo postavljenje Saja Čorba za
komandira vezista. Ja sam u njemu uvijek gledao samo diverzanta.
Često se u narodu čuje kako nismo svi isti. Također,
da je i bolje tako.
A obično polazimo od sebe. Ja sam priliku da uđem
u Komandu bataljona imao još u Dragomilićima. Odbio sam. Uz svoje obrazloženje,
artiljerac sam i prirodno je da to i budem, gdje sam najkorisniji.
Tek sada i osjećam kako sam bio u pravu. Onda je
biti personalac u bataljonu izgledalo kao nagrada, dočim mi je sada drago što
nisam u koži Murata Fulurije. Bataljon kuburi s ljudstvom, ovi iznad nas su i
dalje gluhi na naše zahtjeve vraćanja odbjeglih, nije nimalo lahko vagati koja
su mjesta potrebnija za popuniti, kao ni kime. Ne znam kakav bi moj stav bio po
pitanju Samira, ali sam siguran da se ne bih složio s novom dužnosti Saja.
Do sada nisam znao za njegovu želju da bude
članom Komande bataljona. Mada je u svemu bilo smisla, sjećam se kako je još u
našem selu zagovarao ideju o pravljenju mini-centrale kojom bismo obezbijedili
struju za slučaj da elektrovod bude oštećen. Tada je spriječen samo činjenicom
da nije imao dovoljno potrebnog materijala.
Sada je osjetio priliku da svoje, za nas -
utopijske namjere konačno sprovede u djelo. U djelo, kojim će se s pravom
ponositi.
Mislim da ga je ta ideja odvela u Komandu.
Prethodno je samo vidio da je u susjednoj Dusini nešto slično već napravljeno.
S tim da je to tamo svedeno na pojedinačno postavljanje dinama s bicikala, čime
je svako domaćinstvo imalo makar po jednu sijalicu. Neki su uz to uspjeli
ostvariti dovoljno jak pritisak i za rad kasetofona.
A svi su se i dodatno zabavljali. Napravili su
privatne i primitivne telefone, s jednom posebno interesantnom posebnošću, kad
neko „zavrti“ - „zvoni“ kod svakoga. Tako da se „traženi“ prozivao glasom,
određenom šifrom.
Sve je ličilo na igru i zabavu, ali ne i bez
konkretne svrhe. Makar se to sastojalo samo u tome da je tim telefonima
naručivana muzika, od onih koji su imali dovoljno struje. Prozoveš, naručiš
kasetu, i slušaš...
Ono što po nas nije bilo povoljno, dinama se
teško moglo više naći. I dok je Komanda još pregovarala s Dusinjanima oko
izuzimanja nekoliko ih, Sajo je bio brži. Rječica koja je prolazila kroz
Deževice bila je slobodna, imala je potrebnu snagu, samo je trebalo odrediti
najpogodnije mjesto, te napraviti odgovarajući propeler. Radovi su krenuli
odmah, i brzo su napredovali.
To je Saja uvelo u Komandu, a meni pružilo
priliku da se u vezi toga i našalim. Pričao sam okolo kako je Sajo našem
bataljonu istovremeno ponudio dvije stvari: izgubili smo dobrog diverzanta, a
istovremeno dobili - lošeg komandira veze.
Nije mi prvi put da lično prosuđujem, a ranija
iskustva me tjeraju da brzo prekinem s tim. Isto sam govorio i kada su Musa,
poslije Ćuza, išli na dužnosti komandanata. A oni su ih obavljali bolje od
mnogih, bolje nego to neke vojne doktrine podrazumijevaju, usljed čega su
obojica teško ranjena.
Sajo je i s ovim prvim što je uradio, centralom
koja je proradila i zadovoljava sve potrebe Komande bataljona, već opravdao
postavljenje na novu dužnost. Umjesto da u dnevnik upišem svoj sud o njemu kao
komandiru vezista, podsjetiću na već naučeno - da u ratu glava uglavnom služi
da se izgubi ili sačuva, dok su osjećanja ono čime svi razmišljamo. A kako god
ko od nas razmišljao, na kraju dođe do onoga što mu je suđeno.
Suvišnim je slutiti, odnosno razvagivati
osjećanja nekoga drugog.
Deževice,
vrelo sv.Jakova
