Dunjaluče, golem ti
si,
Sarajevo, seir ti si,
Baščaršijo, gani ti
si,
a Vratniče, gazi ti
si.
Oj Bistriče, strmen ti
si,
Ćemalušo, duga ti si, 2. mart 1994.
Latinluče, ravan ti
si,
Bezistane, mračan ti
si.
Tašlihanu, širok ti
si,
lijepa Maro, lijepa ti
si;
Dosta si me napojila,
od dušmana zaklonila.
Nagledasmo
se Sarajeva. Prođosmo uzduž i poprijeko cijeli slobodni dio.
Vidjeli
smo sve što se nije dalo ne vidjeti. Zaklona na mostu Željeznice i sličnih,
zgrada poput one Oslobođenja i RTV doma, neoštećene ne samo džamije nego i
crkve i sinanoga, razne redove i čekanja, pretrčavanja i iz potrebe i iz
navike, pijace s cijenama takvim da se neizbježno zapitaš ko to prodaje a ko
može da kupi... Do mjesta ispred kojeg sve drugo postaje nebitno uključujući i
nekad ljepoticu Zetru, kao i glavno igralište, a to je pomoćno igralište
stadiona Koševo. Tu leži najveća tuga, najljepša i najbolja mladost, i najveći
broj heroja - Sarajeva.
Kroz
priče upoznasmo neke od njegovih heroja, oživjesmo neka svoja sjećanja. Nije bilo
vremena dugo ostati u Švrakinom selu, ali dovoljno bi da i tu osjetimo dobri
duh Remzije Hajdarevića Džoa. Sjećah se operacije „Koverat“ i njegovih pogleda
s Trebevića, pogleda prema kući i porodici, koje nije ponovo vidio.
Trebević
čuva još ne dopričanu priču o Caci, ali kakav god da je njen nastavak on ne
smije zasjeniti priče o 77 šehida, među kojima ja znam za brata Edina Barlova.
Tu ispod je i priča o Žutoj, velikoj sarajevskoj herojini. Svaki put kada čujem
prve taktove Hankine pjesme njoj posvećene moram zaustaviti dah, kako bih je
odslušao tiho, s dužnim poštovanjem.
Kobilja
glava je pričala svoje priče. O momku koji je gore prvi poginuo, ali i o prvim
ranjenicima. Jedan od prvih je naš brat Fehim, datum 31. maja 1992. Poslije,
još tri ranjavanja. Ili pet, u jednome od njih je ranjen i dva puta tokom samog
izvlačenja.
Sve
rane je on prebolio, jednu cijela Kobilja glava neće nikada. Pogibiju svoga
junaka, prvog među najboljima, Ejuba Delalića. Htio sam čuti puno o njemu, samo
jedno nisam htio pitati. Da li je, i u kome svojstvu s Ramizom Delalićem Ćelom.
Ako sam na Jarčedolima razvezivao jezik, tu smatrah to zaista suvišnim.
O
Safetu Zajki i Enveru Šehoviću se pričalo svuda. Bilo kuda da prostrijete
pogled po Sarajevu činiće vam se da osjećate snagu čulih priča. I da dodate još
neku, o Smaji Šikalu, Dini Magodi, ili Ramizu Salčinu. Također, tu su i žive
priče o Vikiću, Ademoviću, heroje što ja znah samo sa spotova i pjesama, koje
ću odsad još bolje osjećati.
Za
Slavišu Šućura čuh priču, drukčiju od svih. Tenkista je, jedan od najboljih, i
najodanijih. Ko misli da još ima pravo sumnjati u borce Armije BiH drugih
nacionalnosti, treba ovu priču naučiti napamet. Krenula je akcija na kasarnu u
Neđarićima, kasarnu u kojoj je vjerovatno bio Slavišin otac. Slaviša nije želio
izostati iz te akcije...
Saša
Petrović nije imao takvih problema, i otac mu je tu, s nama. Za mene je
značajno i to što sam čuo da je živio ulaz do onog u kojem je boravio nam tetak,
u kojem i ja provodim ovih nekoliko dana. Nije isto nekoga poznavati i slušati
o njemu, ali ako shvataš i razumiješ te priče onda vremenom stvaraš sliku kao
da si ga poznavao. Ovih nekoliko dana nije mnogo, vjerujem da ću još neki put
dolaziti, i da ću svaki put prije nego uđem u tetkovu zgradu, pogledom obavezno
zahvatiti i ulaz do, i da će moje poznanstvo s pokojnim Sašom, odnosno s njegovim
herojstvom rasti.
Tako
ću nekako hraniti tu nemogućnost da se lično može upoznati svaki bosanski
gazija, ali i tražiti bilo šta što će i u mojoj svijesti čuvati neka sjećanja
na njih. To može biti taj ulaz, ili budem li nekada gledao naš tenk kako
djeluje...
***
Ni
najveći dio umijeća preživljavanja neću stići sam iskusiti. Ne mislim da je
malo ono što smo mi prošli, od sela, preko Trebove i Vučeva, Grepka i Proskoka,
Voljevca i Dusine, do viđenog u Visokom, Zenici, Tarčinu, Jablanici, i sada
Sarajevu. Svugdje se dalo vidjeti nešto novo, drugo, karakteristično za
određeni dio vremena i područja. Na sreću se puno toga propustilo, nažalost dio
i doživio.
Nigdje
manje vremena ne provedoh a da ne osjetih da sam više propustio. Pregršt
ratnih, herojskih priča, koje mi ipak bivaše poznatim, nalik mnogim našim,
postajaše priče koje ću zadržavati u svome vanjskom osjećanju, bez želje, ili
prava da ih sam dalje prepričavam, ostavljajući to onima koji ih doživljavaše
iznutra. Samo onaj koji iznutra gleda, vidi tačno.
***
Zato
su tu, kao i svugdje, i one druge, manje ratne, odnosno ratno-borbene priče.
Ostaće brojne anegdote, pa i vicevi.
Vic
koji sam ovdje čuo, a koji jedva čekam pričati drugima je situacija u kojoj su
se našli, naravno Mujo i Suljo. Pretrčavali su nekuda, kada ih zaganja snajper.
Brzo su zalegli, poslije čega se Mujo ubrzo pridiže. Nešto je tražio po travi.
Pogledavši ga, Suljo primijeti kako je od snajpera ostao bez uha. Kaza to Muji,
koji odmahnu rukom i dodade „Ma znam... Ali jebeš uho, bila mi je cigara za
njim!“.
Ovaj
ne tipično sarajevski vic nosi u sebi sliku ovog nekog vremena u kojem su
cijene svega debalansirane. Ljudski život je vrijedan koliko ga sama sudbina
cijeni, dok su lijepa riječ, lijep gest, ili ta jedna cigareta dosegli neke
nadshvatljive visine - za neka druga vremena, koja tek dolaze.
Isto
možebiti čeka i brojne anegdote, stvarnim događajima kojima se sada divimo, a
koji će vremenom početi da se čine glupima. Nije nemoguće, čak i nama samima.
Kako
se štedi svaka kap vode, kako se čovjek može okupati samo s litar vode, ili
kako se na jednoj vatri da spraviti i doručak i ručak-večera, vatri koja nije
nužno od drveta ili uglja. Ovdje se tačno zna šta, i kako najbolje gori. Recimo,
koja marka cipela se pokazala „najkaloričnijom“. Zatim, kako je najbolje na
košulji napraviti čvor da bi vatra bila što duža. Svi su već bili pravi
majstori u tome, kako sav plamen usmjeriti na pravo mjesto. Štedilo se čak i
vrijeme, postalo je obično da se manje potrebni, a boljegoreći dijelovi
namještaja „spuštaju“ s viših spratova. Ispod samo čekaju oni što će pokupiti
već „iscjepana“ drva. Brzo je cio grad ostao bez drveća, čak je i vađenje
korijenja pri kraju. Tamo iznad Mihrivoda, poznatih „Sedam šuma“ preimenovano je
u „Sedam drveta“. Sarajlije su, tako, skontale kako se iz aviona vidi šta
držimo mi a šta četnici. Tamo gdje je sve golo, gdje drveća više nema, to je
slobodna teritorija. Još kažu, tako će se i pratiti kako se Sarajevo oslobađa.
Negdje na padinama ispod Trebevića, odmah iza boraca koji su se spremali za
uzimanje jedne čuke, spremni su čekali drugi, koji ne sudjeluju u akciji i koji
su puške odmah zamijenili sjekirama...
Priča
o ikaru je nešto što sam razumijevao, ali ne i sasvim shvatao. Mi, što smo izvan
grada, sretasmo se s mnogim konzervama, sa svih kontinenata, i od ko zna sve
kakvih životinja, odnosno biljaka i začina. Pamtiću cijeloga života konzervu
kojom smo dočekani na Kremencu s Vučeva, nešto mesa i previše guščje masti,
koju i gladan čovjek teško može bez napora pojesti. Zatim, na Trebević iznešene
velike konzerve od leblebije, tog kukuruza bez ikakvog okusa. Ili razočarenja u
španske nareske, prije svega zbog predrasuda da ono što je špansko mora biti
dobro, nareske koji odsustvom ukusa neodoljivo podsjećaše na pijesak. Tu su i
odvratne riblje konzerve s Kipra, koje se ipak davaše popraviti prženjem i
dodavanjem makar soli. Ili primjer onih bočica s vrgnjem i ko zna čime, koje su
nas trebale hraniti daleko u neprijateljskoj pozadini, čiju stvarnu vrijednost
tek naknadno slutismo, uistinu čuvajući samo njihov bljutavi okus... Naravno,
umjeli smo i hvaliti. Neke mađarske nareske, te posebno popularni narezak
„slovenac“. U svemu tome ikar ne zauzima mjesto u samom vrhu, ali svakako daleko
i od dna. Malo sam kinjio na kudače ikara, tvrdnjama da očito nisu dovoljno
sretali se s gorim.
***
Uz
dosta tih anegdota i događaja koji su se nesumnjivo desili postoje i neki čija
je tačnost upitna. Ne znam da li je baš Caco, ili bilo ko drugi odvodio Nazifa
Gljivu, Fadila Toskića i još neke, na liniju da kopaju rovove. Po onome što
znam o Caci to liči na njega, međutim ne i ono što znam o Gljivi.
I
dok me to manje zanimaše, ne mogoh a sarajevskim herojima ne dodati i imena
ljudi poput Igora Ražnatovića, Saše Lošića ili Perice Simonovića. Prvi će mi
najdublje ostati u sjećanju zbog te anateme prezimena, kojoj se i jedino mogao
oduprijeti bar dvostrukom hrabrošću, a
kojoj Sarajevo ne ostaje dužno. Saša Lošić je otišao iz Sarajeva, ali se
o njemu govori sa simpatijama, i zbog oca Dobrote u kojeg se prethodno kao
sumnjalo. Davorin Popović je tu, to nikoga nije iznenadilo. Lijepo se govori i
o Željku Bebeku, ono malo što je bio ovdje. Zato je Mladen Vojičić Tifa
zakletva svih koji su voljeli, ili vole sarajevski rok. Bosnu, pogotovo. Isto
važi i za ljude poput Milića Vukašinovića, kod kojih se cijeni i makar to da su
ostali, i ostaju u gradu. Za Pericu Simonovića kažu da nije stao samo na tome,
da je uz rame ostalim sarajevskim gazijama.
Ima
nešto u tim umjetnicima. I ne trebaju biti ljubmorni Bošnjaci koji su tu na to
što se o ovakvim Srbima i Hrvatima više govori. Ako će nekada neko biti
ljubomoran to su oni koji su otišli iz grada, mnogo više oni koji pucaju po
njemu, ali...
***
Razmišljah
često o tome. Slušam o tim nekim pjevačima, o nekima za koje i nisam čuo, i
pitam se zašto je sa sportistima malo drukčije. Predrag Pašić je tu, ali mnogi
nisu. Čak su i oni koji su se zadesili vani ili kolebljivog, ili pogrešnog
raspoloženja. Radmilo Mihajlović je u Bajernu uzeo BiH državljanstvo, još
poneki se fudbaler ili košarkaš odaziva na zvanične, ili humanitarne akcije.
Možda su šahisti najsvjetliji primjer, svi su ostali, i to je jedina BiH
selekcija u kojoj je trenutno više ne-Bošnjaka negoli Bošnjaka. Ali, davno pristah
uz one što šah odvajaše od sporta, malo ga više primičući umjetnosti. I sada mi
na um pade holandski velemajstor Jan Timan koji je na pitanje zbog čega nosi
dužu kosu odgovorio kako je to manir većine umjetnika.
Bile
manje brojne, ni te sportske priče nisu bez onih koje ću svakako dijelom oteti
od matičnih, sarajevskih. Jedna od njih nosi pečat Želimira Kelija Vidovića.
Već sam na radiju čuo za njegovo herojstvo, izvlačenje ranjenika iz Lukavice
prema bolnici na Koševu, kroz četničke barikade, kojom prilikom je i ubijen od
ruke svojih sunarodnika. Nisu svi Srbi četnici, ali ni četnici ne ubijaju samo
ne-Srbe. Nije im smetalo što je pokojni Keli bio Srbin, uz to što je bio i
Bosanac, smetalo im je što je bio čovjek.
Desilo
se to na početku rata pa je mene zanimalo da li je, i koliko to herojstvo
zaboravljeno. Bilo mi je drago znati da nije, i neće. I ko ne navija za
Sarajevo, i ko ne prati fudbal, za Kelija je čuo. Novi detalji koje sam čuo
jeste da se i deklarisao, i stavio na raspologanje braniocima ako grad bude
napadnut, te da nije poslušao naredbu da se ne vraća tada nazad u Lukavicu.
Podsjećali su ga da ono što je već činio, i čini, ne garantuje mu sigurnost
tamo. Vratio se, jer je vjerovao da tamo može još nešto učiniti, na smirivanju
nesmirivih ratničkih tenzija, te možebiti nekim novim sličnim gestom, kao što bi
taj s prevoženjem ranjenih. Da je stigao do kuće, vjerovatno bi i učinio. Da je
stigao, da mu zlikovci ne uzeše život. Uzeli su mu život, ali nisu dušu. Dušu
je dao voljenom gradu, voljenoj zemlji. Nije ostao, jer mu je od života važnija
bila duša. Više od verbalnih i fizičkih suprotstavljanja četnicima, i
spašavanje ove grupe ranjenika, ostaje sve to što je nosio u duši. Život su mu
uzeli, dušu nisu. Priča se da je od četnika traženo da mu se tijelo razmijeni,
da ni to zlikovci još nisu pristali učiniti. Ali dok tijelo čeka da bude i ono
vraćeno gradu, duša je svjedokom ko je i kakav je Keli čovjek bio.
Razmišljam
o Keliju, kompletiram priču o njemu, i pitam se je li neko baš treba poginuti pa
da mu se veličina i ljudskost priznaju.
Ne
znam zašto, ali upoređujem pojedine priče o poginulima, s nekim o preživjelima.
Da li bi, možda, Kelija zadesila sudbina nekih drugih. Da se vratio u Lukavicu,
i poslije ne mogao ponovo ovamo, ja vjerujem da četničku krvavu odoru ne bi
navukao na se, ali bi možda otišao nekud vani. I, možda, nezasluženo postao
zaboravljen.
Otresam
glavom, koliko puta sebi moram govoriti da ne trebam razmišljati o nečemu što
se desilo kako se desilo, nečemu što se nije moglo drukčije desiti.
***
Prestajući
razmišljati o Keliju pada mi na um Vladimir Srebrov. Čujem, zna se da je ostao
nepokolebljiv. Sudbina slična Kelijevoj. Keli ubijen, Srebrov zatočen na Kuli.
Zloglasnoj Kuli, iz koje rijetki razmjenjeni svjedoče o najsvirepijem ponašanju
prema zarobljenim Bošnjacima i Hrvatima, ali i jednakosvirepom prema Srebrovu,
i još nekima poput Srebrova i Kelija. Ta svjedočanstva kazuju kako je malo vjerovatno
da će Srebrov doživjeti dan razmjene, kao što je već sasvim sigurno da neće
biti pokoleban u svojim patriotskim, ljudskim osjećanjima. Ne znam, opet se
vraćam onome što se nije moglo desiti, i pitam se je li ovo znači da je Keliju
možda i bolje što je odmah ubijen!?
Na
kraju me prilično zanimala i priča o Miodragu Simoviću. Neko vrijeme se na
radiju moglo čuti za njega, da je ostao u Sarajevu. Na mjestu potpredsjednika
Vlade, posljednji i jedini iz redova SDS. Da mi bude čudnije, radi se o Fočaku.
Otud sam i primjetio kako se prestalo pominjati njegovo ime na našim vijestima.
Iako
tetka ne smatrah kao nekoga ko može dati pouzdane informacije vjerovao sam kako
je bar nešto čuo. Zapravo sam bio najspremniji čuti da je prebjegao na drugu
stranu, iako vjerujem da bi neka takva vijest čula se u našoj brigadi.
Ukoliko
je tačno što je tetak znao, istina je da je već odavno izvan grada. Ali nije u
pitanju prijelaz na drugu stranu, čak ni klasično bježanje. Po srijedi je neki
dogovor, odnosno dopuštenje naših vlasti. Iz razloga bezbjednosti šire
Simovićeve porodice.
Naravno
da je tetak pomenuo i neke špekulacije da je Simović izgirao taj dogovor, da je
ipak završio na Palama. Što se odmah dopunilo mogućnošću da je to prije samo
bio izdajnik. Bilo kako bilo, nekad će historija kazati odgovor. Do tada neka
stoji da je i jedan esdeesovac, i to Fočak, proveo šest mjeseci u sarajevskom
paklu.
