19 S njim me nije strah

Šta bi bilo s đuzel đula

da mu nije biser rose?

Šta bi dragom altun čelo

da mu nije kesten kose?

Šta bi bile usne rujne

da im nije alem sjaja?

Šta bi bila ljubav prava

da joj nije uzdisaja?

Šta bi, draga, sa mnom bilo

da te nisam upoznao?

Šta bi moje srce znalo

da te nije sevdisalo?

    /Mustafa Đelil Sadiković/

Otkočili smo puške, i krećemo kako nam Liman daje znak. Polazim odmah iza Remzije.

Uvođenje je drukčije nego na Trebeviću, sada znamo da nismo sami. Pogledom sam otišao desno, livadica je tek blago uzdignuta, ali slijedeći ove ispred ni ja se ne saginjem. Tako, do piklića.

Je li me iznenadilo, ili sam očekivao, bio spreman na to, na pikliću zatičem desetak ovih što su išli prije. Tu su u nekakvom došaptavanju s par diverzanata, a pokušavajući da i sam nešto čujem, puzajući ih obilazim.

Jesam li trebao ili nisam, nemam vremena razmišljati. Pogled mi se inertno spustio dolini s druge strane.

*** (saburli)

Ono što se nije dogodilo danas, objašnjava zbog čega postoji sutra.

18 Dosta mi je lutanja

Snijeg pade na behar na voće,

neka ljubi koji koga hoće.

A ko neće, nek se ne nameće,

od nameta nema selameta.

                                  18/19. juli 1993.

Da si sretan ko što si nesretan,
pa da dođeš u moje odaje.

                                             

Velik bih ti idžram učinila,

metla bih te među šiljtetima,

baš ko pašu među bimbašama.

Da ti ljubim tvoja medna usta,

medna usta, ostala ti pusta.

Slutnje, sumnje, nade ili strijepnje, šta je kome bilo u glavi, vrijeme je da s tim završava. Sazvan je hitan sastanak Komande bataljona.

Nismo ni očekivali da će nas dočekati posebno raspoloženje. Meni se doimalo da vidim i razliku, i to suprotnu među njima, ali i prema tome kakvi bijahoše ranije. Razumijevao sam kako je Zuhdijina ideja bila što smo ovdje, a da je Ćuza s početka ukazivao da smo previše izbačeni. Sada mi on djeluje neraspoloženije, zabrinutije, a Zuhdija vedrije, prirodnije.

Ćuza je rekao da idemo odavde, dok je Zuhdija naveo kako je to naredba Komande Divizije, ukratko i pojasnivši.  S Hojte će malo zalomiti Fahrovi i Trnovljaci, kako bi se spojili s Jahorincima. Naši diverzanti su se javili, postoji prostor koji se može pokriti, kojim mi možemo povezati Fočake i Jahorince.

17 Nema broja koji nije djeljiv

Sastale se tri tičice,

u šumici, na grančici,

jedna dugoj govorile

čijaj kajda ponajbolja!

Govorila lastavica:
„Mojaj kajda ponajbolja!

Kad zapjevam viš mehćeme,

svi ćitabi kalem spušte,

pa slušaju moju kajdu!“

Bulbul tica govorila:
„Mojaj kajda ponajbolja!

Kad zapjevam više dvora,

Sve đevojke đerđef bace,

pa slušaju moju kajdu!“

Govorila kukavica:
„Mojaj kajda ponajbolja!

Kad zapjevam viš mehane,

Sve bekrije čaše bace,

pa slušaju moju kajdu!“

Ispod je cijeli dan bilo žestoko. Čujemo, i osjećamo da se naši odlično drže. No, nikog ne zanima koliko je poginulih na drugoj strani.

Strijepimo, i brinemo o našim gubitcima. Formiraju se grupe koje pomažu pri transportima ranjenih.

Napravljeni su i prvi konkretni manevri. Diverzanti su u izviđanju područja ispod, Fahrovi su upućeni na Hojtu, Trnovskom bataljonu.

            S traženom logistikom ćemo još pričekati, kada su u pitanju konji i motorne pile. Uz večeru je stiglo nešto jednako važno.

Rijetki smo pri povlačenju svraćali u Kerleta luke, kuburimo sa svim dijelovima opreme, sve je dobrodošlo. I ne samo to. Onih nekoliko cigareta dobijenih u prvoj turi smo i razvlačili, i potrošili.

Isaac Asimov

Što znanje pokvari, neznanje neće ispraviti.

* (o predodređenostima)

Što mačka koti, to miše lovi.
(narodna)

16 Gdje treba da bude

Gine, vene srce u menika

što mi moja ne dolazi dika.

                                 18. juli 1993.

Prođi ,diko, i sa naše strane,

i naša je strana patosana.

Da znaš, diko, kako srce boli,

došo bi mi da ti kuća gori!

Razmišljao sam o onome šta je Remzija rekao, i strahovao od jutra.

Počelo je prema slutnjama. Granate padaju i po selima, ali smo glavna meta mi. Naginje na to da će danas biti bolje u rovu nego van njega. Prvi put mi se čini kako ih je premalo iskopano.

Bjelašnica je, na sreću, na ovome dijelu takva da debelih bukvi, stijena, i drugih prirodnih zaklona ne manjka. To su varljivi zakloni, pa se kreće s kopanjem skloništa. Tlo je tvrdo, više se improvizuje, pokušava zidati.

15 Održao je obećanje

Bosno moja, sirotice kleta,

po tvom nebu sunce se ne šeta.

Po tvom kraju pjetli ne čestaju,

po tvom raju ptice ne pjevaju.

Tvoja brda i tvoje doline,

pomrčale guste pomrčine.

                Prvi kojem sam javio bio je Remzija. On je okupio ostale Trošnjane koji nisu bili na položaju, te još neke, a svi su se vratili s viješću da je iskorištena još jedna noga, kao i da je dolje u međuvremenu stigla i treća grupa.

Stigao je i Murat Pejković, ali Remziju i mene to više nije zanimalo, radije smo nastavili s čitanjem.

Prethodno, a koristeći osjećaj mirnoga dana, odlučih malo listati, i dopuniti dnevnik. Još jednom se prisjetih Variza, Mahira, Sakiba Pača, svraćanja u Kerleta Luke, neobične večere u Gaju, lutanja sa Saljom i Pezom, kuće u Ledićima, Juka Ožegovića, Zaima Imamovića, Fahra Kolara, Nihada, Osma Đuderije, Zakarelija, Mungosa, Murata Pejkovića, mještana Šabića i Lukavca, Ade i Selća, te ražnjića u potoku.

Čitah, pišem, prisjećam se, a negdje ispod huči, ne prestaje. Pomalo osjećam i nekakvog stida, a dozivam da je, opet, ono najteže i najgore, već iza nas.

*** (sporazumijevanje)

I kada šamaraš nekoga, i kada pričaš s njim - rukavice skini!

14 Učimo na pogrešci

Kresni okom garava djevojko;

kresni jače, da palim cigaru.

                                 17. juli 1993.
Ostade mi šešir na astalu;                                                    

i pod šešir dvije čaše male.

Dvije male, ali otrovane;

otrovane, ali meni drage.

Sinoć je Murat još jednom dolazio. Sve je u haosu, pa i logistika. Mi smo jedina jedinica koja je odozdo izvukla poljsku kuhinju, dijelovi jedinica koje pristižu sa sobom ne vuku, hoteli su u funkciji, ali je i našu kuhinju bilo nužno staviti na cjelodnevno raspolaganje. Izbjeglice su još tu, nešto vojske još pristiže, jednostavno je teško doći na red. Za sada, nama to i nije problem. Mještani su još uvijek redovni.

Svanuće je donijelo nastavak noći. Svuda ispod nas se čuju pješadijske borbe, do nas doluta tek po neka granata.

Kada već nema borbi, to ima vremena da se reorganizujemo. Kao minobacačlije smo se ponovo iskupili, ali smo i uz Lučku četu. Fahrovi su konačno tu s nama, zbog malobrojnosti su uz Ćurevce. To je balans koji smo mogli postići, do daljnjeg smo svi na položaju, samo je linija podijeljena na dva dijela, unutar kojih se radi u dvije smjene.

13 Bili su lahka meta

Skoči alče na kolače,

gledaju te Ferovače.

Iza džama, sa pendžera,

preko peče, ispod oka.

Sa čardaka, sa visoka;

među sobom govorile:

„Ako stane podno ćoška,

nećemo se okrenuti;

Ako mine preko polja,

nećemo se pomamiti!“

Na kamionu je bilo dovoljno mjesta. S karoserije smo bili u prilici gledati drugi dio prisutnog haosa, onog prvog smo i sami akteri. Jutro je tek svitalo, opet je bilo mnogo budnih.

Teško je razlikovati ko je tu vojnik a ko civil, ko je poranio, ko noćio vani, a ko tek jutros stigao. U oči je upadala i stoka, bez čobana, ali s uvjerenjem kako nije sama ovdje došla. Nasmijasmo se na dvije krave, koje su se mirno sklonile da prođemo, ali potom dugo državši pogled na nama, kao da se i same čude nekome ko gorivo troši bez jasne predstave kamo ide.

Dva puta se kamion zaustavljao, okretao, prije nego je konačno dodao gas. Neko nas je uputio ka našima, one krave nas sada nisu čudno gledale.

Naredno zaustavljanje je značilo da smo na cilju.

12 Nije bilo načina

Ko je, srce, u te dirno,

što si tako sad nemirno?

Kao ptica u zatvoru,

za milim te želja mori.

Nije u svijetu nebo tvoje:

Miruj, miruj, srce moje.

                                15/16.juli 1993.

Ne udaraj boli jako,

razbit možeš prsi lako.

Preslabe su, izmučene,
pa da puknu bez koprene.

Bile bi – sve rane tvoje;

Miruj, miruj, srce moje.

Znam ja, ti bi mah na vrata,

poletjelo – tvoga zlata.

Nije mili tvoj sad više,

sve za drugu on sad diše.

Druga ljubi zlato tvoje;

Miruj, miruj, srce moje.

    /Petar Preradović/

Umor je učinio svoje. U nekim drugim okolnostima ne bi bilo moguće zaspati, uz sve što se okolo čuje, dešava.

Neki nisu ni ovako mogli, koji jesmo učinili smo to labava sna.

Prenuh se, razabirem kako se neko nama obraća, pita ko smo i šta ovdje radimo. Ne baš prijatnim tonom.

Leha je ustao, u jednoj rečenici pokušava objasniti i ko smo i kako smo ovdje dospjeli, a prije nego znatiželjnik to sam upita.

Ali, ko je on u stvari!? Otkuda mu pravo da nam se ovako obraća, da Lehu prekida u po rečenice? I drskost - da tek tako traži da odmah krenemo pomoći ovima što se bore?

11 Noć u koju vjerujem

Rosna livada, trava zelena.

Tu je djevojka biser nizala.

Biser nizala, dragog čekala.

Zulumćari joj dragog odveli.

Gdje je nizala, tu je zaspala.

Trajalo je duže nego nam se činilo, ni umor nije bio manji. Neki smo jedva stajali na nogama, zbog čega i sjedosmo.

Zvuk bolničkog vozila, njegovo zaustavljanje, neuspjelo ubjeđivanje da se okrene, sve što se ovdje dešavalo, držalo je našu pažnju. Toliko da smo zanemarili ono drugo što se čulo, ne toliko daleko.

I još smo zaokupljeni onim što nas je ovdje dovelo. Ono vozilo je izgledalo kao poklon sudbine, uz sumnju da bi uskoro moglo naići drugo.

Nada je došla sa svješnošću koliko je ovdje, na prilazu Bjelašnici živo. Mnogo življe nego je donedavno bilo na Grepku i Rogoju!

"JUTROS MI JE RUŽA PROCVJETALA" - svjetsko a naše

nema ljepše pjesme od bosanske sevdalinke,
niti bolje svirke, od one uz flaše pivske!

grupa Holanđana, na zanimljiv način izvodi našu sevdalinku "Jutros mi je ruža procvjetala"
(original: Ben je nat - RTL LATE NIGHT)

10 Golim rukama

Kad sam sinoć pošla iz dućana,

susrela me moga dike nana.

Ja joj rekoh: „Dobro veče, nano!“

Ona meni: „Živa bila, snajo!

Jel istina da mi ljubiš sina?“

„Jeste, nano, ljubim ga odavno,

nije šala - tri godine dana!“

Nije me strah krvi, ali nisam bio ni pažljiv na časovima Prve pomoći. Gledam u ranjenika, najbliži sam mu, mislima lutam, kružim, do pitanja ima li iko drugi da mu priđe.

Zećir Odobašić je taj. Nije razmišljao, ni pitao se šta čekam ja, i ostali, progurao se između nas, i kleknuo kraj ranjenika.

Raspituje se o rani i lično je pregleda. Ranjenik, koji se predstavio kao Fahro Kolar, vlastitim kazivanjem potvrđuje da se osjeća dobro. Pogođen je na nekoliko mjesta, ali je uvjeren da ima izgleda. Ne može da miče nogama, ali ih osjeća. Zakačilo ga je i po jednoj ruci...

vikend akcija

zaista, samo kod nas!

9 Neke stvari tek liježu

Na jaliji rasla šeftelija,

tuda stoji od zlata skemlija,

na skemliji Mehmed efendija.

Kad sam bila od sedam godina,

molila sam Boga za svakoga.

A sad molim za jednoga,

za jednoga, crnomanjastoga!

Kad na nešto pristaneš dobrovoljno, onda se ni na koga drugog nemaš pravo ljutiti. Tako da nemah šta zamjeriti ni Remziji koji se nije bunio što je određen da bude najistureniji, odnosno što je za partnera umjesto Fadila odabrao mene. Već znam da ćemo naizmjenično osmatrati, odnosno čitati romane.

Znam koliko je to glupo, već neko vrijeme je sva huka prenešena podno potoka koji osmatramo. Jasno se razabira koliko je više pušaka koje strijeljaju u našem pravcu, o artiljeriji i ne razmišljamo, mi je nemamo dok četnici biju iz svih kalibara.

Opet, bez riječi prihvatih Remzijin prijedlog. Još dajem i da on prvi čita.

Ležim za grmenom, slušam, buljim naprijed, i razmišljam. Ne znam ni osmatram li u najboljem pravcu, počinjem zazirati da nam se može prići i odozgo. Ipak, sve dok se ispod pucnjava čuje, važnije je slušati.

8 Činilo mi se da me pamet služi

Vidjela sam što vidjela nisam:

gdje ribica nosi vodu hladnu,

gdje svekrva ljubi nevjesticu.

                                                                                             15. juli 1993.

Al to kratko vrijeme potrajalo:

opet voda nosi ribičicu,

a svekrva kara nevjesticu.

Jučer je u Ledićima bilo živo, bataljon se smještao, svako se bavio predmetima svoje trenutne zaokupljenosti. Tako sam se ja klonuo raspitivanja kuda su nam linije, ali sam zato čitao već treći roman...

Jutros je i življe. Vrijeme je stabilno, pa i zvuk okolnih borbi jasnije se čuje. Ne razmišljam o tome, još se divim kako smo se smjestili. Ipak, nisam protiv onih koji slute, dajem se i radovima oko kuhanja mesa. Odlučeno je da jutros pojačamo, zaklana su dva janjca.

Spremni smo, ukoliko zatreba. I odmorni. I odlučni, ovo ćemo braniti.

7 Sve, osim groma

O džamijo Karađoz-begova,

što mi u te grom udara često?

Jel u tebi stijena od Budima,

jel u tebi siromaško blago,

ili si se s haramom gradila?

                                  14. juli 1993.                                                           

Iz džamije nešto progovara:

„Nit u  meni stijena od Budima,

nit u meni siromaško blago,

niti sam se s haramom gradila,

već su u meni đerzi mujezini!

Pa se penju bijelu šerefetu,

i gledaju od vrata do vrata,

gdje će vidjet lijepu djevojku.

Jali djevojku, jali udovicu,

jali koju mladu pušćenicu,

jal nevjestu skoro dovedenu.

Zato u me grom udara često!“

Da li ćemo se držati dogovora nije bilo upitno, samo je trebalo nekoliko trenutaka da se uvjerimo kako ono noćas nije bio san. Na to je uputila harmonika koja je stajala gdje je Senad poturio, a koja je na svjetlosti jutra izgledala još ljepše. Mirovat će danas, kao i rezervna na tavanu, što se neće odnositi na nas.

U prilog nam ide nevrijeme, koje je zorom pokazalo svoje oštro lice. Umirilo je malo, rekli bismo taman toliko da situaciju na linijama drži tišom, a nama daje dobre uslove za provođenje planova.

6 Siječe, reže

Mi smo momci Sarajlije,

ašiklije, meraklije,

sa čaršije Baščaršije.

Zapjevati umijemo,

od meraka bolujemo,

a za sevdah umiremo.

Nekada su naši stari,

uz sazove udarali,

šenlučili po mahali.

I bacali u pendžere,

đul-behare i katmere,

djevojkama na pendžere.

Sad nijedan momak više,

kad djevojku begeniše,

uz mušebke ne uzdiše.

Već curicu za ručicu,

uz ulicu, niz ulicu,

na Ilidžu, u Hrasnicu.

Kad smo momci Sarajlije,

ašiklije, meraklije,

sa čaršije Baščaršije;

Zapjevajmo sevdalinku,

uz Šerbinu harmoniku,

nek se ori po Vratniku.

    /Ismet Alajbegović Šerbo/

Razmišlja li čovjek uopšte? Ili samo iznosi svoja osjećanja, raspoloženja?

Zazirao sam od mirovanja, žalio što nismo u pokretu. Smetalo mi je sunce, njegova nestabilnost, slutnja nadolazećem nevremenu.

S padom akšama se pročulo da uskoro krećemo, bio sam prvi koji je opsovao. Odjednom mi je dosta hodanja, a noć mi se doima prijatnom. Još više negodujem, saznavši da ćemo u Lediće. Bunim se što to nismo odmah uradili.

5 Sunce se javlja i gubi

Prošetale tri djevojke,

sve tri Sarajke.

   lale smo, zumbuli smo,

sve tri Sarajke.

Jedna nosi zlatan đerđef,

hoće da veze.

    lale smo, zumbuli smo,

vezak da veze.

Druga nosi sitan biser,

hoće da niže.

    lale smo, zumbuli smo,

biser da niže.

Treća nosi bijelo platno,

hoće da bijeli.

    lale smo, zumbuli smo,

platno da bijeli.

                           

Nismo se žurili, s ustajanjem, s ispijanjem čaja, s polaskom. Ništa se vani nije čulo što bi nas tjeralo. Zadržavao nas je taj lagani razgovor s domaćicom. Informacije o stanju okolo manje, one o putu koji će nas sigurno svesti u Ledićke Luke svakako.

I devet je prošlo kada smo krenuli, nije mnogo daleko, vani se još uvijek ništa ne čuje, pa ni hodom nismo žurili.  Vrijeme je tmurno, jednako kao i upale mišića u našim nogama, a još smo i, za svaki slučaj, objašnjeni put pratili pogledom, krećući se uz samu šumu. Sve manje smo i razmišljali žuriti, sve se više čudeći što nastavak četničke ofanzive kasni.

Razgledavali smo okruženje, razgovorom tumačili to što vidimo, nagađajući kuda bi mogle ići te naše nove linije.

4 Ne vele nam konak

S one strane vode Sane,

platno bijeli dilber-Sajma.

U ruci joj hamajlija,

s njom se Sajma zaklinjaše:

                                12/13. juli 1993.                                                                        

„Jest, tako mi hamajlije,

neću ljubit jabandžije.

Već komšiju najbližega,

srcu mome najdražega.“

Zadnji metri su najteži. Najlakše se podnose, zbog osjećaja da je cilj za metar bliži od gubitka posljednje snage.

Tako, skoro iscrpljeni ulazimo u selo. I u trenutku kada ti osjećaji bivaju smjenjeni drugima. Radost nije kakva bi trebala biti, suviše je tiho. Razočarani smo, očekivali smo življe selo, neke vedrine u njemu.

Proteklih sam sati previše razmišljao, više mi se neće. Žurno nas vodim u dvorište prve od kuća. Gdje rukom ustavljam Salju i Peza, sam idem, a prije nego bilo koja vrsta straha stigne da nas pritisne, pokucati na vrata.

3 Što mi nismo znali, jeste mjesec

Nevesinje ravno, tamo mi je dragi,

skreni mi ga amo, šta mi radi tamo!

Što si tako neveso, kaži diko, je li?

Po kom selu hodaš, moj golube bijeli?

                                                                                           

Ja ću tebe ljubit, i srcem i dušom,

i tobom se dičit, ko proljetnom ružom.

Bolan bio, dragi, ne grdi mi dagma,

da se sutra mlada, ne stidim jarana!

Nije bilo dogovaranja. Iznio sam svoje zaključke, po osnovu viđenog na karti, Salja je od onih koji bolje pamte puteve kojima prolaze, njemu za iste karta nije ni trebala, Sead je od početka opredijeljen slijediti. Bio je zaustio nešto pitati, ali neću saznati je li ga zanimalo pretpostavljamo li da li je još onih koji razmišljaju kao mi, ili to zašto sam se s Bosanske međe držao ceste a sada je izbjegavam. O prvome nisam razmišljao, samo sam uvjeren kako nisam jedino ja pametan, odnosno Salja pamtljiv, a drugo sam naglašavao, s Bosanske međe cesta je bila jedini put koji znam, sada gledam da uhvatimo prečicu. Zajedničko je, imati sreće.

Nije sve sreća, nešto je i do nas. Ostavili smo cestu, idemo livadama, ćutke nam je zbog kocentracije. Hođa je fina, mrak ne smeta toliko, brzo bismo trebali doći do potoka, uvale odakle ćemo se odbiti lijevo...

2 Nije nam vrijeme

Pošetala Adila na vodu,

za njom pristo delija na konju.

Za delijom Adilina majka:
„Vrat se nazad, delija na konju,

otišla je Adila na vodu!

Luda mi je i nejaka mi je,

hoće mi se dijete prepanuti!“

„Hajd otalen Adilina majko,

kako ti je luda i nejaka?

Sinoć mi je na krilu sjedila,

brojila mi puca niz njedarca,

a ja njojzi po grlu đerdane!“

Možda smo imali sreće što večera ne bi obimnija, ko zna da li bi, i ko od nas živ izašao iz sela. Ovako, ubrzo smo pristigli ostale. U stjenama povrh sela. Zatekli ih u jedinoj mogućoj dilemi, jer je do mraka bilo još oko sat vremena.

Nadamo se da bi tada moglo prestati granatiranje, ili makar smanjiti. Kao i obično u sličnim situacijama, krivce tražimo i među sobom. Oni koji su prvi krenuli, i ovuda prošli, odnekle su primijećeni. Četnici su počeli tući selo, ali i cijeli put. Ove stijene su dobar zaklon, a do sljedećih je prilično mnogo. Slično je i dalje naprijed.

Ono čemu se svi čudimo je da do sada još niko nije povrijeđen, bar dokle čije uši mogu čuti. Samo za ovom stijenom nas je blizu stotinu, iako nas četnici ne vide ne može se isključiti da nas neće svjesno tražiti. Još je i dobro dok su uglavnom zaokupljeni selom iza.

1 Bilo bi glupo

Rekli su nam doći

Jajčani momci.

Na debelim konjima,

na srebrnim sedlima.

Jadi moji pečeni,

šta ćemo im večeri?

                                  12. juli 1993.

Mala koka – malo je.

Malo janje – žao je.

A pita – sramota je.

Nabrat ćemo kopriva,

posut ćemo mekinja,

eto njima večera.

Mamiti ih hoću,

poći im neću!

Babo me daje

tri godine dana.

Babini dukati,

mamini sanduci,

šehini jagluci;

Hej, moja lipoto!

Rijeka Željeznica, most na njoj, trenutno ne spajaju nego dijele. Prošlost ostavljamo, preko je naša budućnost. O kojoj ne znamo ništa, osim da nam prvi koraci ka njoj vode preko mostića.

Čim sam ja za Seadom Pezom prešao, svi skupa smo pojurili niz polje ispred. Treba se što prije hvatati šume s ove strane!

Kao da smo jedni drugima govorili kako bi sada bilo baš glupo poginuti. Osmjesi koje pritom međusobno dijelismo zamjenjiva osjećaj da smo konačno uspjeli.

44 sekunde

Sutra,
kad zadnji put se pogledamo,
znam,
tebi će biti puno teže.
Ti si mene
i voljela i mrzila.

Pola tvoje patnje
ja imati neću.
Ja sam tebe
samo - volio.

Jeste,
gledaćemo se nijemo
neko vrijeme.
Dok se pola tebe
ne umori.

66 Obećasmo ga nositi dalje

Djevojka je zelen bor sadila,

bor sadila, boru govorila:

„Rasti, rasti, moj zeleni bore,

da se penjem tebi u vrhove.

Da ja vidim Ravne i Konavle, 
da ja vidim Dubrovčane mlade.

Da ja vidim mojega dragana,

da ja vidim šta moj dragi radi.

Da ja vidim šta moj dragi radi,

da li pije ili drugu ljubi.

Ako pije, nek' se ne propije,

ako ljubi, nek' se ne zaljubi!“

Lato i Ahmo su odnijeli torbicu i artiljerijsku busolu, od ručne se, kao i jedne karte nisam odvajao. Za njih je uvijek mjesta u mome, donjem desnom, džepu pantalona.

Na prvom se zaustavljanju ja raspitujem zna li neko od njih mjesta na kojima ćemo prijeći cestu, odnosno kasnije i rijeku. Šaban se javlja objašnjavajući da je to pilana, a pomaže mi da je zajedno i pronađemo na karti.

Prisjetih se, ali i odmah odgurnuh to prisjećanje na Husad. Tada je vrijeme bilo loše, i kišovito i maglovito, orijentiri dalji, a pojavio se i višak puteva. Taman mi ovo dolazi dobra prilika da pokažem i sebi da nisam dobar samo u teoretskom poznavanju topografije.

65 Zvižduk

Čekala me moja draga,

na kapidžik izšetala.

Čekajući zaspala.

A ja, jadan, nisam znao

da sam dragoj obećao

da ću doći do ponoći.

iskradoh se svojoj dragoj,

skidoh fesić s dukatima,

što padaju niz obraze.

Podigoh joj crne kose,

što padaju niz obraze.

Poljubih je, zagrlih je.

S poljupcima bijah suze

što su tekle niz obraze.

Bijah dragoj tople suze,

što su tekle niz obraze.

Tepah dragoj „pile moje“,

ona meni „zlato moje“.

Zanavjek se rastat moramo.

Iznenada planu zora,

zanavjek se rastat mora!

Sead nije imao šta uzeti iz vikendice, samo ju je obišao. I ubrzo bio pored mene.

Nije sjeo zbog mojih uspomena, već zbog slike ispod. A zbog koje ni meni nije žuriti. Znam da me Sead neće odbiti, ponijeće moju vreću, pa ću sem borbenog ranca ja nositi i ruksak, bolje opskrbljen krenuti na put, koji ne znamo gdje će se završiti. Nisam pretjerivao, pa se uskoro pridružujem Seadu u promatranju toga što se dešava ispod.

Osjećanja su mi pomiješana. Nikako mi u glavu ne ide ponašanje Grepčana. Bez obzira što se kolona ne prekida, sve mi nekako presporo izgleda. Naviknuti smo na četničko ne žurenje, ali kako se pojedinci ponašaju sve mi je izglednije da će nas ovdje biti i pošto četnici završe i s doručkom i s kahvom.

64 Tišina tuge

Jutros rano podranila Danica,

za Danicom ogrijalo sunašce.

Bekri-Meho na kraj sofe sjeđaše,

lijepu Ajku na kriocu držaše.

Pa je ljubi kraj desnoga solufa,

ona njega kraj mrkoga fesića.

Usta Meho, hitro čizme oblači,

Ajka mu se u njedarca uvlači.

Ma koliko da sam znao kako Luke nisu daleko, razočaravao sam se brzinom kojom je jutro smjenjivalo zoru. Najveća utjeha je što se od ovog raskršća, a u ovom pravcu, ovih dana nije vidjelo sela koja su gorjela.

Ibogovci su nam pokrili leđa, pa uprkos svemu dosta se mirno primičemo Kerleta Lukama.

Zaustavljam nas na mjestu odakle bi Esov vod trebao krenuti u osiguranje naše desne strane, strane gdje su sada sve naše tajne, neizvjesnosti, strijepnje, svi naši mogući problemi. A sam jedva čekam da koraknem do mjesta s kojeg ću moći pogledom obuhvatiti prvi dio Luku.