Rosna livada, trava zelena.
Tu je djevojka biser nizala.
Biser nizala, dragog čekala.
Zulumćari joj dragog odveli.
Gdje je nizala, tu je zaspala.
Dogovorili
smo se čekati neko naredno vozilo. Morali smo. Zbog Fahra, ne zbog sebe.
Trajalo
je duže nego nam se činilo, ni umor nije bio manji. Neki smo jedva stajali na
nogama, zbog čega i sjedosmo.
Zvuk
bolničkog vozila, njegovo zaustavljanje, neuspjelo ubjeđivanje da se okrene,
sve što se ovdje dešavalo, držalo je našu pažnju. Toliko da smo zanemarili ono
drugo što se čulo, i čuje, ne toliko daleko.
I
još smo zaokupljeni onim što nas je ovdje dovelo. Ono jedno vozilo je izgledalo
kao poklon sudbine, uz sumnju da bi uskoro moglo naići drugo.
Sumnja
brzo odlazi, ustupa mjesto nadi i vjeri, koje dolaze sa svješnošću koliko je
ovdje, na prilazu Bjelašnici živo. Mnogo življe nego je donedavno bilo na
Grepku i Rogoju!
Jasno
nam je da nije moralo, nije trebalo biti tako. Da je bilo življe gdje, i kada
je trebalo biti, vjerovatno da Fahro Kolar ne bi ni bio ovdje. I ne bi gledao u
nebo, tražeći odgovore koje mu mi ne možemo dati.
Nisam
stigao sračunati koliko nam odmora treba, da skupimo snagu i pokušamo ga nositi
dalje, Igmanu, zabrujalo je novo vozilo. Ovo, iz trećeg pravca. Džip, koji se
zaustavio tek toliko da onaj sa suvozačevog mjesta nešto priupita Lehu, koji
je, skupa sa Zećirom, stajao na sredini ceste, kraj Fahra.
Jedva
nam je Leha dobacio da se uvezuju linije podno Bjelašnice, da ih je on uputio
naniže, jurilo je novo vozilo. Iz istog pravca, ali ovaj put sanitetsko.
Uspjeli
smo ga zaustaviti. Ustao sam, vidjevši da je sada razgovor trajao kraće, sa
sretnijim ishodom.
Zećir
je otišao s Fahrom. Toliko je bilo mjesta u vozilu, šura će do Igmana pješke.
Vozilo
se okrenulo, i prije sljedeće krivine ponovo se zaustavlja. Negdje je i Zaim
smješten, a Halim se povraća do nas.
***
Dok
čeka novo vozilo, sanitet ili bilo koje drugo, iako nije ranjen i njemu je
potrebna lakša pomoć ljekara, prepričava nam nešto od onoga što se izdešavalo,
kako reče, u - njemu najtežem danu u životu.
Cijeni
i poštuje Zaima, zbog čega je pristao biti mu u pratnji pri uvezivanju linija
dolje. Bili su pošli presresti Trnovljake koji su se počeli povlačiti, vratiti
ih i ponovo uvezati s Kijevljanima, a potom Fočake i Jahorince, odnosno ako bi
bilo potrebno i naš bataljon. Ipak, bili su prekratki u vremenu.
U
magacin su svratili da se odmore, još ne znajući šta se dešava - odmah ispod. Taj
magacin ih je i spasio, intuitivno je Zaim pogledao kroz prozor i vidio vod
četnika koji je razvijen u strijelce upravo prilazio mu.
Dok
Halim priča, izraz njegovog lica potvrđuje koliko im je trebalo sreće, te dobre
procjene da u početnim metrima povlačenja koriste ugao koji je magacin pravio.
Prema četnicima, koji su prilazili sve opušteniji, uvjereniji da ih tu niko nije
smio čekati.
Magacin
nije dugo mogao biti zaklon. Od trenutka kada su viđeni šanse da se živi izvuku
nisu bile velike, imali su još stotinjak metara čistine, koje su morali prijeći
pretrčavanjem, i to na cik-cak.
Padali
su i prevrtali se, ali su i uspjeli. Zaim je lakše ranjen u ruku, dok je Halim
samo dobro izgruvan.
Podijelio
je Halim s nama dva trenutna osjećaja, da Zaim jednostavno izaziva smrt, a što
je i uzrok da će sam drugi put dobro razmisliti prije nego mu bude pravio
društvo na nekom sličnom zadatku.
Imamo
i mi svoje osjećaje. Žalimo što se ne možemo pridružiti ovima koji se bore, jer
nas sve doima kao historijska bitka, u kojoj će i najvažnije biti izdržati ovu
prvu noć. Ako su Grebak i Rogoj pali, Bjelašnica i Igman ne bi smjeli, ovo je i
noć u koju više vjerujem nego u Mahira...
***
Nakon
što i Halima ispratismo, bi nam vrijeme da se sasvim sklonimo s ceste.
Izabrali
smo jedno veliko drvo, s malo proplanka iza. Moramo se dobro odmoriti,
planirali smo - do povratka Zećira. Tek tada bi se mogli početi raspitivati za
naše.
Ako
smo od mraka i bili malo brži, od četnika nismo. Razgovaramo o tome, biće da
borbe sve vrijeme traju, da ih naša oslobođena čula tek sada doživljavaju
stvarno.
Nekoliko
minuta slušamo, borba postaje sve snažnija. Ne bi nas to toliko čudilo, da do
sada nije uvijek bivalo suprotno. Obično je ovo bilo doba kada su četnički
napadi jenjavali.
Nije
teško zaključiti razloge ove promjene, procijenili su da smo uzdrmani, da se
nismo imali vakta ponovo dobro uvezati, pa žele to iskoristiti, da nas pomjere
po drugi put u istom danu.
Ipak,
sudeći po ovome što razabiramo, neće sve ići ni kako su oni zamislili. Kroz noć
najglasnije dopiru zvuci njihovih topova, ali se daju čuti i naši ratni
pokliči. Bolnička vozila jesu stalno u pokretu, ali povremeno prođe i neko
drugo. Nekamo je prošla jedna haubica, stiglo je dva kamiona pojačanja, a i džipovi
svjedoče kako se ove linije namjeravaju odlučnije braniti.
Drvo
nam omogućuje dobar pogled na cestu, raskršće gdje iščekujemo Zećirov povratak,
ali i nudi mir koji nam je neophodan. Odmaramo se, razgovaramo, razmišljamo.
Imali
smo zadatak, koji nismo izvršili. Tako je dok ne saznamo šta je s Krnjom, šta s
ostalim našima. Jedino se možemo nadati da su svi dobro.
Uradili
smo nešto drugo. Vjerujemo da smo u tome uspjeli, čekamo potvrdu.
Oko
nas se dešava ono što dobro razumijemo, ali smo bez snage da u tome
učestvujemo. Nadamo se, i vjerujemo da ova noć može i bez nas proći.
Nogama
vladamo, pogled povremeno ide kosi ispred. Vuče me želja da se makar prošetam njome,
da jače čujem tekbiranje naših branioca, da se još više uvjerim kako ovo neće,
i ne smije pasti.
Vuče
me želja, ali snage nemam. Imam je tek da se probam šaliti, govorim Salji kako
je pametniji od Peza jer se i dalje drži mene, dok je ovaj - sad ko zna gdje.
Govorim i ostalima da se ne brinu, neće granata blizu mene, a svi znamo ako bi
ko od nas sad bio ranjen ne bi ga imao ko nositi čak ni do nosila.
Na
kraju Remziji čestitah na volji da nastavi s čitanjem romana, koristeći pri
tome slabe odsjaje od granata koje uokolo padaju. Ja snage nisam imao ni za
držati roman u rukama.
Zećir
se ne vraća, umor i san nas svlađuju...
