III - 20 / Suprug se treba voljeti, a sin mora

Hasanaga na kuli sjeđaše,

vjernu ljubu na krilu držaše:

„Vjerna ljubo, pravo da mi kažeš:

triput si se udavala mlada,

koji ti je najmiliji bio?“

„Prvi put sam za bekrijom bila;

U bekrije nigdje ništa nema,

samo jedna sedefli tambura,

sitno kuca, tiho mi pjevaše,

al' me alčak muški milovaše!

                                                        15/16. avgust 1992.

Drugi put sam za pašićem bila;

U pašića dosta pusta blaga,

dosta blaga – ostalo mu pusto,

jer me junak ženski milovaše!

Treći put sam za tobom Hasane,

sa tobom sam dva sina rodila;

Oba bi ih za bekriju dala,

a pašino zlato svo prodala,

pa bekriji za akšamluk dala,

pa bekriji vino kupovala!“

Sve manje mi se po glavi vrzma zbog čega smo ovdje i koliko bi se mogli zadržati. Više me ne čudi što novih vijesti o Fadilu Đozu nema, polako shvatam i sve koji o tome ne žele ni pričati, sam povezujem kako je to stvarni uzrok i izmjene našeg boravka ovdje, trudim se Fehima Jahića ostaviti njegovim mislima, a opet se sudbina pobrinu da i ovu noć počnem duboko zamišljen.

Ma kako slučajno da sam baš Adema Durića priupitao, nikako slučajno mi ta žena nije privukla pažnju, sama činjenica da je bila pokrivena šalčetom govorila je kako bi moralo biti da joj je neko poginuo, a što je jedan od muslimanskih običaja. U ovom vremenu je i najmanje čudilo sresti nekog takvog, ali sam dakako, ne baš brzo prihvatio Ademovo uvjeravanje kako se radi o bolničarki Radi, koju su neku noć i Marevci pominjali.

Fićo

Fićo je vozilo koje je obilježilo jedno vrijeme. Iako je bio predviđen za četvero, nije bilo nikakvo čudo kada bi se petero-šestero, pa i više odlučilo njime prebaciti negdje.
Posebno se za tjeskobu nije marilo ako se je više popilo, i ako se je negdje željelo u kompletnom društvu stići.
Adem Durić je bio šofer, među saputnicima je bio Edin Pekas. Adem je jedva na oči gledao, Edin je tvrdo spavao.

Koliba

Nije bila rijetkost čuti kako je u ta neka "stara vremena", tek par generacija prije nas, skoro normalnim bilo da se izrodi veći broj djece, od kojih pomrje polovina prije nego i završe svoje djetinjstvo. Možda smo mi nedovoljno o tome razmišljali, slušali smo neke od tih priča kao da se radilo o bajkama. Jedino nam je dolazilo da u bajkama neko dijete može vuk napasti i ubiti, ili da padne u vatru i izgori. A baš tako je u moje nene stradalo njeno dvoje...
Ipak, naše vrijeme je samo od sebe dalo neke odgovore.

III - 19 / Zidovi još stoje

Svaka gora svoga lista pita,

svaka travka svoga cv'jeta pita:

„Što li nam je sunce zakasnilo,

Livno polje dockan obasjalo?

Da je zašto, ne bih ni žalio,

već Ali-beg vjernu ljubu pušća,                                      

ljepote joj u svoj Bosni nema;

Što je bosa ispred dvora prošla,

bez fenjera i bez hizmećara,

raspletena pred bega izašla,

bez izuna bega gospodara.“

U međuvremenu smo, ne smislivši ništa drugo, poželjeli ponovo borovnice. Već smo dobro znali gdje ih ima najviše, a kako sada ni glad nije ono što nas muči, to se ni ovaj put nismo predugo zadržavali. Opet smo se dali malo „izviđati“, s tim da smo se odlučili za dio koji smo najmanje poznavali, onaj na suprotnoj strani ceste od Dragomilića.

Htjeli smo obići jedno od sela koje su naši nedavno zauzeli. Ali, sudbina nije htjela da nas popenje do tog sela. Zapravo, nismo htjeli s njom da se poigravamo.

Brzo smo shvatili da na nepoznatom terenu, bez potrebnih pomagala, ne snalazimo se baš najbolje. Put kojim smo mi okrenuli, nikako nije išao naviše. Vodio nas je ravno, i sve dalje od potoka, posljednje tačke koju smo mogli lahko prepoznati.

Postajući, tako, svjesni da ne idemo kud smo pošli, plašeći se takvog rizika a želeći da na kraju našu šetnju ne proglasimo potpunim promašajem, zaustavili smo se na jednoj kosi. Odatle, teren ne samo da se nije penjao, već je obarao naniže!

III - 18 / Nije me lagao

Ja prošetah, Hano,

ja prošetah, dušo,

ja prošetah, ime moje,
Rahićkim sokakom.

Sve Rahićke, Hano,

šetaju sokakom.                                                        15. avgust 1992.

Samo moja, ime moje,

bere šeftelije.

Ja zaiskah, Hano,

jednu šefteliju.

Ona meni, ime moje,

dvije iz njedara!

Od sutra ujutro mi nećemo ići ni na postrojavanja. I to je poruka od Buljubašića. Zato smo uvijek prvi na doručku i na večeri, po dva puta repetiramo.

Održao je obećanje, odvojio je pola sata za susret s nama. Ponovio ono što je i meni, još dodao to u vezi postrojavanja, jednostavno ističući „kako nije potrebno“. Odbio je i našu ponudu da nam se da bar nešto da radimo, možda jedno stražarsko mjesto. Isto objašnjenje, ima dovoljno vojske.

III - 17 / Tȉ mene ne zanimaju

Dilber Ajka iz mutvaka,

mlad' Mujaga iz čardaka;

Otud ide mlad' Mujaga,

govori mu dilber Ajka:

„Svrn' ovamo, mlad' Mujaga,

teške su mi gošće došle:

Dvije age iz Rožaja,

tri pašića iz Tutina,

čet'ri bega iz Sjenice,

pet-šest mula iz Varoši,

soko Suljo iz Pazara.“                                                    

Njoj govori mlad' Mujaga:

„Lažeš, lažeš, dilber Ajko,

to su tebi svati došli!“

Njoj mi svrati mlad' Mujaga,

dvori njega diber Ajka,

na ruke joj krnli kana,

na glavu joj mrka boja.

Razljuti se mlad' Mujaga,

desnom rukom sablju vadi,

l'jevom rukom kosu grabi,

te posiječe dilber Ajku.

Na putu prema borovnjaku još jednom smo sreli Karadžića. Sreli smo i još jednu diverzantsku grupicu. U njoj sam prepoznao Nedžada Delića Ćenu. Jednoga čuh da osloviše s Profa, no ne mogoh se prisjetiti o kome bi se moglo raditi. Nisam dugo o tome razmišljao, gledajući za Ćenom glavom mi prođe nešto drugo.

Na Trebovoj, Vučevu, vrlo vjerovatno ni među Jelečanima i Borčanima, nigdje tu nisam ni očekivao vidjeti Fočaka. Onog pravog, iz grada. Svejedno, nije mi se dalo ni vjerovati kako su baš svi, koji su to uspjeli, izbjegli prema Goraždu. Ćeno je dokaz da sam bio u pravu. Usput mi to potvrdi Adem, on se već raspitivao o tome. Ima ih ovdje, ali ko prstiju na dvije ruke.

III - 16 / I ne služi u druge svrhe

Kad počesmo igru da igramo,

znali jesmo da nemamo s kime.

Lipsao nam jedan magro;

A šta ćemo s kožom radit'?

                                            14. avgust 1992.

Hasu ćemo dat' za ćurak;

A šta ćemo s glavom radit'?

Musi ćemo dat' za lonac;

A šta ćemo s trbuhom?

Jaru ćemo dat' za jandžik!

Još jedna noć u ladi, a vrijeme slično. Ipak, sve to će mi ovaj put lakše pasti, neka sam i malo ljut na okruženje. To što dan nismo iskoristili za traženje smještaja, nije bio razlog za nerazumijevanje onih koje sam stigao pitati. Skoro pa sam se zamislio - ima li iko noćas na položaju. 

Više me je naljutilo to što, kada sam se vratio, ne zatekoh sve. Jedino su me čekali Zaim i Alija, a pokušavao sam naći konak za svu desetoricu. Sebe sam mogao zbrinuti, možda i nas trojicu, ali...

III - 14 / Nismo se bunili

Hvalila se l'jepe Mare majka,

da joj mara zoru ne prespava.  

To dočula zelena livada:
"Što se hvališ, l'jepe Mare majko?             13.avgust 1992.

Tvoja Mara na livadi spava,

vezak joj se po livadi valja,

više zlata nego b'jela platna!"

Najmanje čudi što smo nas trojica prvi stigli na dogovoreno mjesto. Kiša je pred zoru stala, pa smo se željeli dosušiti i ogrijati uz kazan u kojem se kuhao čaj.

Kuhari nam to nisu branili, ali su jedva povjerovali da smo noć probdjeli u ladi. Posebno, što smo rekli da nam je bilo udobno.

Aljo je najmanje lagao. Kada smo se dijelili, iz dva razloga smo njemu dali zadnje sjedište. Najstariji je, ali i rastom najniži, jedini se i mogao pružiti čitav. Pošteno je i što je Zaima dopalo suvozačevo sjedište, za razliku od mene on se bilo kako pobrinuo za, makar i ovakav smještaj. To se sjedište dalo spustiti, utoliko mu je bilo bolje nego meni, bar je na trenutke mogao imati osjećaj da leži. Vozačevo, to nije pružalo. Jedino sam mogao presjediti, a ni to mi nije bilo udobno, stalno sam se morao okretati, zbog mišića i krvi koji su se kočili. To sam posebno osjećao ona tri puta, kada me san uspijevao po petnaestak minuta držati prevarenog. Bar nismo više kisli, nego ono malo koliko nam je trebalo s česme...

III - 13 / Ako je narodna mudrost tačna

„Oj djevojko, jesi li zaspala,

Jesi l' meni mjesta ostavila?“

„Jesam dragi, kako da nijesam,

po dušeka i pola jastuka!?

Po dušeka – moja kosa meka,

po jastuka – moja desna ruka!“

Ja sam i upozorio da nam je vrijeme krenuti, tražiti „očima konaka“. Čini mi se, šta god da sam poslije ovoga predložio, poslušali bi me bez pogovora.

Ostavljamo, tako, izvor da pjeva životinjama, ako ih ima u blizini. Mi se krećemo nazad, kroz šumu, sada još sporije. U međuvremenu je, tek, nastao potpuni mrak, a kako još uvijek dovoljno i ne poznajemo teren, krećemo se i prilično nespretno. Nekad zapne kamen, nekad grana, a nekad i cijelo drvo.

III - 8 / Samo to nismo očekivali

Tuđe momče po Akovu šeće,

tumarajuć' traži dragoj vrata.

Tumarajuć' nalazilo vrata,

pa zakuca halkom na vratima.

Teška halka, a još teža vrata,

odliježe kula i avlija.

Trkom trči golubica bijela:

„Ko to kuca halkom na vratima,

halka mu se o glavu slomila,

majku mi je zaboljela glava,

pa od glave ne može da spava.

Jedno imam stalno na umu, grešku kao s malinama, ne smijem ponoviti. Ponese me nekada da bih rado zagrabio šakom, ali se na vrijeme ispravljam. Polahko otkidam jedan po jedan plod, skoro kako i navijam da rano ne dođemo do sočnijeg dijela.

Drugi nisu tako razmišljali. Vidim Senada da me rukom poziva. Pridružujem mu se i zajedno idemo prema onima koji su nabasali na najpitomiji dio. To je i jedino pametno, već smo se bili razvukli, bar ćemo biti svi na okupu.

Izgleda mi nevjerovatno. Toliko su rodile da mi se čini kako se čovjek može najesti a da se ne pomjeri. To, kad bi žurio, i imao razumniju mjeru. Mi se nismo time vodili.

III - 7 / Najveća briga svakog konvoja

Rod rodile borovnice,

podno hrida, u ornice.

Brale su ih đevojčice,

brale Mejra i Ambera.

Mejra čizme izgubila,

na Hasana potvorila:
„O Hasane, Senjanine,

gdje su čizme Mejremine?“

„Ako sam ih k'o što nisam,

viđahu se pod oblake,

šarahu se na bajrake,

rezahu se na mizdrake!“

Potok nije bio daleko. Tu nismo zastali kako bi odmorili, niti nam je trebalo vremena da se orijentišemo. Još dok smo se približavali jasno smo uočili utabanu stazu, stazu koja jedino može voditi kamo nam je rečeno.

Zastali smo samo toliko da ispratimo ono malo preostale sumnje. Ipak je za nas ovo nepoznato područje, i da nismo čuli mogli smo se uvjeriti da je preširoko za broj naših boraca koji ga pokrivaju. To što se ljudi ovuda prilično slobodno kreću, rezultat je veće vjere saborcima na razvučenim linijama nego spremnosti četnika da iskoriste stvarno stanje. Mada nikog drugog nismo sreli, i ono u Dragomilićima je bilo dovoljno da shvatimo kako događaj s Fadilom Đozom nije ostavio više traga.

Ni kod nas nije bilo straha od četnika, već od nepoznatog. Jedna pogrešna procjena, pogrešno skretanje, mogu nas odvesti tamo gdje nismo pošli. Trenutnom slikom pred nama takvu mogućnost smo polako pakovali u prošlost.

MEHA MAJKA LUDA OŽENILA - Zaim Imamović i Safet isović

ovu je pjesmu osobito volio zapjevati Suvad Barlov, moj kum

Sandokan

Cigo se jedan zvaše Sandokan Jovanović. Jedne ga prilike policija zaustavi, bi im nešto sumnjiv. Kako nije imao legitimaciju, tražiše da se predstavi i da adresu stanovanja. Cigo dade.
Jedan policijac ode provjeriti. Pozvoni na adresu, neki čovjek otvori.
- Je li ovdje živi Sandokan Jovanović? - pita policajac.
- Ne. Nema ovdje nikakvog Sandokana - odgovori onaj.
Kada se policajac vratio, ispriča šta je bilo. Kako se cigo opet isto predstavi, policajci ga počeše tući ne bi li tako priznao pravo ime i prezime, i adresu.
Nakon što su ga dobro izlemali, ponoviše pitanje. Ali, opet dobiše isti odgovor.
Skontaše policajci da postoji mogućnost da se njihov kolega nešto zabunio, te odlučiše uputiti drugog da još jednom provjeri. Na adresi, opet ista scena. Isti čovjek otvara vrata, i odlučno negira da ikakav Sandokan živi tu.
Po povratku drugog policajca, i na licu mjesta ista scena. Opet cigo dobi batine, ovaj put još žešće.
Povrh svega, i prenoći u stanicu. Bezbeli, bi i tu batina.
Ujutro policajci provjeriše podatke u opštini. I, pustaše cigu kući.
Dolazi cigo, i pred vratima srete komšiju.
- Joj, Sandokane, sinoć te policija dva puta tražila - reče mu ovaj - ima da me častiš, lago sam da ne živiš ovdje!

III - 6 / Naučio sam i od sebe da krijem

Po Taslidži pala magla, po vazdan.

Rek'o dragi da će doći, u akšam.

Dragi reče, pa poreče, ne dođe.

Čekaću ga c'jele noći, i vazdan.                           

                                                                         

Čekajuć' ga, kraj pendžera zaspah ja.

Kad se dragi iz mejhane povrati,

kroz pendžer mi b'jelo lice obljubi!

Više slučajno, Adem u jednom trenutku pogled vrati kući u kojoj smo razumjeli da je ona nana. Nije bila sama. Odmah mu se učinilo i da pozna čovjeka pored nje!

-          Boga vam, je li no on?

-          Ko? – pita nas nekoliko.

-          Kako ko, Krnjo. Ama, kad vam kažem, ono je on. Žutom ružnom bradom, serem mu se u nju, i svojom mahnitom glavom. Glavom i bradom - Krnjo. Serem mu se u oboje!

Možda Krnjo nije prepoznao nikog od nas, niti je čuo što je Adem govorio, ali je po našem ponašanju shvatio da mi njega znamo. Zato je odmah i krenuo ka nama.

-          Gle, gle, izbjeglica – oglasio se čim je dovoljno prišao.

-          Moreš ti Krnjo zajebavati – Adem je bio spreman – ali, beli ćeš i ti nama objasniti otkle i tebe ovdje!

-          Nije te stiid pitati – Krnjo je imao običaj malo da zamuckuje, bolje rečeno da sjecka, kad priča – samo da znaate kol'ko sam vas noćas traažio.

-          Bježi, ne mahnitaj, koga si ti tražio – Kemura je bio najupućeniji da Krnju nije puno vjerovati.

Ali se on na slične prigovore nema običaj obazirati. Zato puno više uživa da se rukuje i upoznaje, na to je sad potrošio bar pet minuta.

Volio je i puno da priča, ni sad nije gubio vrijeme:

-          Vi se sakrili, a mi vas čeekali. Dvaa debela sata. Odmah smo pošli, da se na vrijeme doofatimo Bistrice. Samo što smo se spuštali do šume, viidimo - vas nema. Kontamo, malo ste zaostali, stići ćete nas. Ookreći se, jes kurac, niđe vas. Nismo ni žurili, dolje opet sjeli, čeekali.

-          Ne seri, Krnjo! Koji ćete nas kurac čekati, što nas ne zovnuste? Bolje reci, pobjegli ste. „Ko nās jebe!“

-          Dobro, meni je jasno za Trošnjane, oni nikad nisu ni htjeeli u suru. Samo sam mislio da si ti, Ademe, pametniji. Čim si vidio da nas nema... Eno, onaj njihov Baarlov, Nail, budala je htio da se vrati. Nego, nešće niko s njim. Budale smo štoo smo ikako čekali. Čim vas nije bilo peetnaest minuta, znao sam ja... Zato veelim, vi hajte, ja ću se vraatiti. Naći ih i dovesti.

-          Đe nas ovo traži, kod nane?! Svaka ti čast. A što se tiče vođenja, ti nama ne trebaš. Mi smo odlučili, mi ćemo na Grebak. Nisi valjda slag'o?

-          Krnjo se s tim ne zajeebava! Samo sam mislio, možda ste se preedomislili.

-          Oko naređenja, nema predomišljanja.

-          Svaaka čast, momci!

Krnjo se baci na zemlju, pokazujući želju za nastavkom iznenadnog razgovora. Koji su ga bolje poznavali, znali su da će biti različitih tema. Ali smo svi znali da je ovo dobra prilika da puno toga saznamo o onome što se na Trebovoj dešavalo od kako smo mi otud. Naravno, kad pola od ovog što čujemo bacimo u vodu.

Nekoliko puta je naglašavao promjene po pitanju uvojničavanja tamo. Dovoljno je i ako je pola istina, pozitivno ćemo se iznenaditi kada se skoro vratimo. Obavezno je isticao kako je sve zasluga Majora, što smo i bez njega mogli znati. Sem pravljenja jedinica, četa i vodova, posebno je isticao pripreme za pojedinačna postavljenja.

Pustili smo da priča, šutili i u sebi razlučivali šta je moguće, a šta plod njegove mašte. Pri čemu ni jednome ni drugome nismo pridavali previše značaja. Na kraju smo htjeli biti toliko radoznali, pitali smo kakvu dužnost očekuje za sebe, na što nam je odgovorio u svom stilu - „čuuće se“.

Povremeno nas je i nasmijavao. Tako nam je „otkrio“ kako je on lično Majoru sugerisao da jednom Trošnjanu da četu!? Tu je priču potkrijepljivao hvalospjevima na naš račun, nabrajajući ono što smo dosad uradili, pomalo i pretjerujući, tako brzo zaboravljajući da ja maloprije rekao kako mi nikad u suru nećemo.

Nije nam se previše ni žurilo, a na momente je bio i zabavan. Adem ga je namjerno naveo da nam ispriča neke od svojih životnih priča, većine vezanih za njegova četiri ostvarena i bar nekoliko puta više neostvarenih, a jednako neuspješnih brakova.

Adem je nešto od toga znao, pa se jedno vrijeme izgubio, uvrativši se kod nane. Meni je sve bilo novo, ali sam u trenutcima kada bi mi se učinio predosadnim, znao kamo misli usmjeriti.

Sviđala mi se ideja o pravljenju četa, vjerovao sam kako bismo svi mi mogli biti u istoj. A, pošteno bi i bilo da neko od nas bude njen komandir. Tražio sam da pogodim ko bi to trebao biti.

Vrijeme Seja Barlova je prošlo. Ako je, ko god bude neće mu biti teško da bude bolji.

Nas najmlađe sam odmah eliminisao, čini mi se to neprirodnim. Hrabrost, spremnost i druge slične osobine, potrebne su za borca, za komandira je važniji autoritet.

Odmah mi se nameće jedini logičan izbor: prije Azema Barlova ne bi niko trebao! Možda jedino, da bude da on to, iz nekih razloga, ne bude htio, ili da ga rasporede s diverzantima. U tom slučaju, imam spremnih nekoliko zamjena.

Najprije Zaim, ako mu ne bi smetalo to što je prije njega bio njegov brat!

Od ostalih, teško je nekome dati prednost. Nail i Salem, donekle i Džemo, malo su oštrije naravi, svi drugi preblage. Ako bi se dalo na glasanje, ja znam za koga bih digao ruku. Bez obzira što znam da bi se većina teško složila s mogućnošću da nas Kemura predvodi.

Ni među nama Ćerimagićima znam da takav nema. S tim da, kada smo mi u pitanju, osobine pojedinca postaju nebitne. Jednostavno, niko ko se tako preziva ne bi mogao komandovati Trošnjanima. Dovoljno je da se podsjetim jednog pitanja koje sam sebi često postavljao, na koje sam znao odgovor ali ga nisam pokušavao potpuno razumjeti.

Samo u djetinjstvu sam zbunjeno gledao na činjenicu da su u našem selu postojala tri groblja: srpsko, muslimansko i Ćerimagića. Kako sam rastao, to sam shvatao, prihvatajući i greške kojih se ni sami nismo oslobodili. Doselili smo se, i nismo prihvaćeni. Na kupljenoj zemlji smo napravili zasebno groblje. Tako je bilo do prošlog rata. Tada nam je država, u uslovima normalnim za to doba, koristeći činjenicu da su nam se većinom rađala ženska djeca, a što se i neki muški nisu ženili, pod pritiskom kojekakvih poreza, makar na papiru stajalo da smo nešto i prodali, pola naslijeđene zemlje oduzela i dala bezzemljašima, Crnogorcima. Ako smo to morali prihvatiti, ne znam zašto jesmo da nam ode i groblje. Nadali se da će nam te nove generacije dozvoliti da se i mi kopamo u „Grabeču“, kako se inače zove parcela na kojoj je smješteno trošanjsko groblje.

Otresam glavom, bježim od mogućnosti da razmišljam kako bi se o nečemu sličnom, možda, još jednom moglo diskutovati. Shvatam koliko je i nebitno što se ja zamaram pogađanjem ko bi od nas trebao biti naprijed, umjesto da samo molim da smo zajedno, jedan uz drugog!

Prvi put i na ono sinoć gledam malo drukčijim očima. Da li se Nail stvarno želio vratiti po nas? Kako su se on, Ada i Šemso uopšte izdvojili?

-          Šta ti misliš? – Krnjo me presiječe u razmišljanjima.

-          Ja mislim – tražih način kako najlakše da priznam da već neko vrijeme nisam s njegovom pričom – da je Nail bio u pravu, i da ste ga trebali pustiti da se vrati po nas. Ne znam za Adu i Šeru, ali on iskreno pripada našem društvu.

-          O čeemu to ti?

-          Šalim se. Nešto se zamislih, nisam baš u toku.

-          Pričali smo – Kemura mi odmah priskoči u pomoć – o mogućnosti da se sprema napad na Foču. Čim je Major bio riješio dati sto ljudi!

-          Sjećam se naše ispomoći Goraždu. Vascijeli dan smo vodani po onim brdima i čukama, niko nije znao šta se tad izleglo u Majorovoj glavi. Ali, i sad, isto k'o i onda, šta god da je smišljeno, ako je on upetljan, to je pametno. O tome se ja ne sikiram. Smijem se kladiti da nećemo biti zavaljeni. Vidovit nisam, ne znam šta se sprema, ali ako je baš nešto krupno u pitanju, ne bi me iznenadilo da mi na Grepku sačekamo ove što su sinoć otišli. Ako se nastavimo ovako izležavati, možda nas i stignu.

U međuvremenu se i Adem vratio:

-          Ništa, samo mi dade šolju mlijeka. Jadi se i ona, da je slabo obilaze. Nije mi drago ni što joj tražih, ali sam baš ogladnio.

-          Ih, tebe stid. Nee bi tebe bilo stid ni u ciganke iiskati!

-          Jebo me svijet, ko mi govori. Dobro nana nije dosad umrla od gladi, kad takve cigane u kuću prima!

Krnjo nije negirao, kiselo se smijao. Zato je pominjanje doručka uticalo na nas ostale, želudci se počeše oglašavati.

-          Za Asima i Kemuru mi je lahko – Ferid se prvi naglas pojadi, usput se prisjećajući našeg izlaska iz Trošnja – gledaj trave, mašala, oni će se napasti. Ali, šta ćemo mi, ljudi!?

Dok su se neki smijali, ja ovaj trenutak prepoznah kao pravi da se zarovim na dno ruksaka. Izvadio sam malu, zavezanu, providnu  kesicu.

-          Odakle ti to? – Adem je zurio u suhe šljive, koje je glad lahko prepoznavala.

-          Drug moj, čuo si, iz sela sam izaš'o skroz nespreman. Jeo lišće i travu. Sad sam naučio, vidiš, da i od sebe krijem. Kada smo se na Trebovoj pakovali, metn'o sam ja dvije kese. U većoj je, za koju je i Aljo znao, inače smo mi hranu zajedno nosili, bilo preko tri kile. A ovo sam nagur'o na samo dno. Znaš kako sam ih bio opr'o, posebno. Vidi sad, opet se sve bijele, ušećerile se ponovo. Tačno ima trideset komada, Aljo i ja bi s ovim sami mogli preživjeti pet dana. Ovako, nas deset i Krnjo...

-          Mene ne računajte, ja o sebi briinem!

-          Bujrum! Ali ako već nećeš, onda je još bolje, taman nam dolaze po tri. Što ti je sudbina.

-          Bolje bi bilo da nas je zapalo po četiri ili dvije – Zaim otkri nešto od svog neobičnog sujevjerja –  sudbina s brojem tri mi se ne sviđa.

-          Najbolje bi bilo – Alija je znao bolju teoriju – da smo svi ovako uradili, svak po kesicu šljiva, ili teglicu nečega...

Nismo više pričali, dok i posljedja košpa nije pala na zemlju. Odmah smo se osjetili spremnim nastaviti, samo je Adema zanimalo kuda će Krnjo.

-          Ja imam svoj zadaatak – drugo nismo ni očekivali – vas sam našao, rekoste daa ćete na Grebak. Ja moram nazad, naa Trebovu.

-          Sam ćeš? – Alija je sumnjao u Krnjovu ozbiljnost.

-          Sam sam i doošao!

-          A, majke ti, koji je to tvoj zadatak? – Adem nije htio tek tako rastati se s njim.

-          Kad bi ga taakvima govorio – ovaj put ni Krnjo ne osta dužan – ne bi ga viiše Maajor meni povjeravao!

Ipak, prijateljski se rastajemo. Ponovo se izrukovasmo, međusobno zaželismo i svu potrebnu sreću.

Najduže sam otresao travu s pantalona i mantila. Pogledom sam uspio dva puta prijeći preko svih. Na Krnju ništa novo nisam vidio. Zato sam se uvjerio u raspoloženje ostalih.

Od sinoć su ostale vjera, nada i odlučnost, a ono malo kajanja što je bilo, s izlaskom sunca potpuno se istopilo!

tmurno nebo iznad Zelengore

III - 4 / Suočavamo se sa svojim izborom

Dockan pođoh po akšamu,

vaj, đuli-moma, vaj.

Po akšamu, po sabahu,

vaj, đuli-moma, vaj.

                                     11/12. avgust 1992.

Sretoh dragu na sred mosta.

Šarnusmo se okom malo.

To nam bješe ogledalo,

da se malo ogledamo.

Adem je predložio da odemo do sela, potražiti konak. Njegov prijedlog, njegova i odluka da odustanemo od njega. 

Dragomilići nisu bili blizu kako smo se nadali, noć bliža nego nam se činilo. Sve drugo, onako kako smo očekivali.

Uzalud smo se nekoliko puta okrenuli. Ništa se više nije moglo izmijeniti, suočavamo se sa svojim izborom. Bez razloga da se zbog toga kajemo, ali opravdano razočarani. Postupkom saboraca. Kako god su lako odlučili ostaviti nas, još lakše će tamo sliku o nama predočavati kao želju da se pokažemo od njih hrabrijima. A, kažu, da je većina uvijek u pravu!?

III - 3/ Dvije riječi su dovoljne

Mladica je goluba nivila,

kosu kitmi te goluba kiti,

suze roni te goluba poji,

pak je njemu mlada besjedila:

„Moj golube, moje mladovanje,

ne nivim te da te preprodajem.

No te nivim da te u rod šaljem,

da ti vidiš je l' mi živa majka,

da ti vidiš ostarjela baba.

Da ti vidiš moju milu braću,

jesu l' mi se braća oženila,

jesu l' mi se sestre poudale,

jesu li mi dara ostavile?“

„Nijesu ti dara ostavile,

nema dara dalekoj odivi!“

Ubrzo izbismo na jedan proplanak. Idealan za duži predah, za ručak. A bilo je i krajnje vrijeme.

Gdje se ko zadesio, tu je i sjeo. Jedino je Abida neko odazvao naprijed.

Izvadio sam ono hljeba što mi je od nane ostalo, i podijelio s Feridom i Senadom. Alija je, također, odnekle imao sačuvan komad, on je dijelio s Kemurom i Zaimom. Iza nas su bila četvorica Durića, a to što su i oni imali hljeba nije čudilo. O njihovoj snalažljivosti se naširoko pričalo, više nego o našoj. A nisu se ni slučajno držali blizu nas.

Nas deset se potrefilo s jedne, svi ostali s druge strane brijega. Nismo se mogli vidjeti međusobno, ali nije ni bilo potrebe: priču smo čuli, a o pokretu ćemo biti obaviješteni!?

III - 2 / Istihare

Hasanaga ikindiju klanja,

siv mu soko na serdžadu pada.

Nema kada ni selama dati,

već on pita sivoga sokola:

„Siv' sokole, sivo perje tvoje,

jesi l' skoro pod Ložnicom bio?

Je li zdravo pod Ložnicom vojska?“

„Svi su zdravo, dva su poginula!“

Kad to čuo aga Hasanaga

od žalosti na serdžadu pade;

kako pade, s dušom se rastade!

Ostavili smo iza sebe sela iznad Kijeva. I Kijevo, i Trnovo. Krećemo se u pravcu Grepka, počinju se kolonom pružati prijedlozi da ipak svratimo, kada nam već otud ne bi suđeno. Mnogi su već bili, u pratnji zbjegova, neki i kao dio njih, ali svi uglavnom noću i bez vremena da ga bolje upoznaju, tek smo nešto glasniji mi kojima bi ovo bilo prvi put.

Toliko smo, preko radija, slušali o Grepku. Doživljavali smo ga kao naš Bastion. Tu je najviše Fočaka, a i lakše im je nego nama. Igmanu su bliži, a ne moraju ni preko Bistrice. Istina, ni naš put nije trebao biti ovako dug. Za pet dana možemo do Igmana i nazad, računajući i dan potreban za preuzimanje pušaka. Da nas nije pratilo to što jeste...

III - 1 / Nisam se zaboravio zahvaliti

Oj golube, moj golube,

ne padaj mi na maline.

Maline su još zelene,

jošte nisu za zobanje.

Kad maline zrele budu,

i same će opadati.                                                     

Kao suze djevojačke,

djevojačke i momačke.

Kad si htjela ti plakati,

ne bilo se udavati.

Prve noći u đerdeku,

suze sreće tad poteku.

                Luda čovjeka je teško shvatiti. Da se raduje, kad nema razloga za to.

                Iako nisam poludio, okusio sam taj osjećaj. Uzbuđenje, radost, ostvarenu želju, sačuvanu nadu i potvrđenu vjeru, sve to nosim u grudima. 

                Drugi oko mene su još srećniji. Dovoljno je što smo od Bjelašnice odmakli samo kilometar, da se to tako osjeti. Do sada niko nije ni riječ progovorio, pa sam i ja svoje ćutanje lakše podnosio.

            Zora se primiče, vrijeme je nestabilno, put nas spušta padinama, uvlačeći čas u dolinu, čas izbacujući na brine i vjetrometinu. Što meni nikako ne odgovara!

            Jedini trčim, ili i nemam vremena da registrujem kako i Kemura čini isto. Napadi u mom stomaku su sve češći. Moje kretanje je svedeno na probijanje prema pročelju kolone, iskorak dva-tri metra u šumu, privremeno umirivanje propuha u crijevima, izbijanje na začelje, sustizanje kolone i novo nastojanje da preteknem što više njih kako bih spremniji prihvatio naredne turbulencije u stomaku.

            Sretan sam što sam još uvijek dio ove kolone, koja se vraća s uspješno obavljenog zadatka, i što sve ono što prethodnih nekoliko dana doživjesmo i proživjesmo, sada ostavljamo iza sebe. Osjećam da bi svi oni sada vrisnuli od radosti, kao što bih i ja isto učinio - od muke.