III - 8 / Samo to nismo očekivali

Tuđe momče po Akovu šeće,
tumarajuć' traži dragoj vrata.
Tumarajuć' nalazilo vrata,
pa zakuca halkom na vratima.

Teška halka, a još teža vrata,
odliježe kula i avlija.

Trkom trči golubica b'jela:
„Ko to kuca halkom na vratima,
halka mu se o glavu slomila,
majku mi je zaboljela glava,
pa od glave ne može da spava.

Jedno imam stalno na umu, grešku kao s malinama, ne smijem ponoviti. Ponese me nekada da bih rado zagrabio šakom, ali se na vrijeme ispravljam. Polako otkidam jedan po jedan plod, skoro kako i navijam da rano ne dođemo do sočnijeg dijela.

Drugi nisu tako razmišljali. Vidim Senada da me rukom poziva. Pridružujem mu se i zajedno idemo prema onima koji su nabasali na najpitomiji dio. To je i jedino pametno, već smo se bili razvukli, bar ćemo biti svi na okupu.

Izgleda mi nevjerovatno. Toliko su rodile da mi se čini kako se čovjek može najesti a da se ne pomjeri. To, kad bi žurio, i imao razumniju mjeru. Mi se nismo time vodili.

Još osjećamo prilične posljedice cijelog puta, još se lako umaramo, a već procjenjujemo da ne možemo stići rano kako smo jutros predviđali. Sada nam je svejedno, dva-tri sata nam ne znače ništa. Pored toga, ne znamo ni kakvi su daljnji planovi s nama. Možda više nećemo ni biti u prilici sići ovdje, ko zna i kada ćemo opet moći sami određivati brzinu svoga kretanja. Sasvim dovoljno da opet jednako mislimo, da naizmjenično uživamo u sočnosti krupnih borovnica, odnosno tijelo i dušu odmaramo u tišini borovnjaka, na blagom i sigurnom podgrebačkom suncu.

Biće da smo se, makar i nehotice, malo preračunali. Slabo smo pratili vrijeme, a položaj sunca u odnosu na ovo mjesto - sam uspijeva zavarati.

Kada smo tek pomislili kako je vrijeme da nastavimo, domalo ćemo shvatiti koliko kasnimo za tom procjenom. Ne samo da je sunce već prevalilo pola neba, nego je bilo blizu i da počne zalaziti.

Zato nismo ni gledali kako ćemo formirati kolonu. Iza mene je bio samo Alija, ispred Ferid, pa jedan od Durića... a ko je bio na čelu, nije me ni zanimalo. Mislio sam da je jedino bitno što ubrzo izlazimo iz borovnjaka, i pogledom obuhvaćamo rub šume, našu stazu upraćamo kako se uvlači, skoro pa da počinjemo osjećati izvor.  Još smo uvjereniji kako je nebitno što nismo jutros još ranije ustali, što smo s Krnjom malo duže eglenisali, što smo išli sporije nego nam se i činilo, što smo svjesno malo dublje zašli u borovnjak, što ni sada ne žurimo, kao ni to da je svaki u kolonu stao slučajno...

 

   ***

Samo to nismo očekivali! Iz šume, kojoj se samo radovasmo, tik iznad naših glava, ispaljen je metak. Prije nego sam čuo njegov zvižduk, vidio sam Ferida kako se bacio na zemlju. Bar mi se tako učinilo.

U djeliću sekunde su i ostali tako postupili. Slučajno ili ne, svi sem Adema i mene. On je čučao, ja čak i stajao. Ne znam da li sam išta osjećao, ali mislim da me na nogama držalo uvjerenje da ovo može biti samo neka šala.

Mislim i kako sam podsvjesno bio počeo razmišljati da i ja zalegnem, da me Alija ne odbi od toga. On je, vjerovatno, na zemlji bio zbog reakcije većine. Ustao je. Manje od ostalih mu je trebalo da shvati kako se ovo desilo, ipak, tamo gdje nikako ne bi smjelo.

-          Stoj! – nismo dugo čekali na glas iz šume.

-          Stali smo! – odgovorio sam mirno, uprazno gledajući u pravcu glasa.

-          Odziv? – nakon nekoliko sekundi, glas se ponovo javi.

-          Ne znamo – očekivao sam ovakvo pitanje, zato sam brzo imao spreman odgovor – nismo odavde, mi smo sa Sutjeske. Dobili smo naređenje da se javimo na Grebak!

-          Hajdete gore – sada smo vidjeli jasnu i krupnu figuru čovjeka koji nas je ovako zaustavio.

 

Bez imalo razmišljanja i straha, krenuh ka nepoznatome. Alija me pratio, Adem također, pa i svi ostali.

Da bih nakon samo dvadesetak koraka, i sam mogao prepoznati i lice. To je bio Rasim Hadžimusić, jedan od poznatijih i uglednijih ljudi u našoj okolini. Ono što me je sad još bunilo je to što ga vidim s puškom u ruci i u ulozi običnog stražara.

-          Merhaba, Rasimaga!

-          Merhaba... – i on je bio iznenađen – merhaba svima!

-          Pa, šta je to? – nisam odolio, da tako ne počnem.

-          Ništa, šta je. Prijatelju, ovo je najbolje. Ja sam rek'o, čim sam doš'o ovdje, ja ništa drugo neću. Samo - pušku. Hoću da budem običan vojnik. Sve što ostali rade, hoću i ja. Nudili su oni meni četu, u Komandi, neću! Drugo je firma, drugo je vojska. Ima mlađih, lakših. A i, brate, časnije je ovako! Nego, odakle vas? Adema sam pozn'o, zato sam se malo našalio, moram priznati da ste me iznenadili, niste se prepali.

 

Opet ćemo zanemariti vrijeme. Lijepo je da nas dočekuje neko poznat, bez obzira što način nije prilagodio. Naravno da smo mu to stigli reći, rijetki su oni koji prvo pucaju pa onda zaustavljaju.

Toliko smo od dana već bacili na drugo, da možemo i pola sata odvojiti za njega. Ukratko smo ga upoznali s onim što je zadesilo naša sela, kao i nešto o onome što i sami znamo vezano za Zelengoru. Ni on nije ostao dužan, reći će nam još nekoliko riječi o situaciji ovdje.

U jednome nam nije mogao pomoći - niti je znao za naš dolazak, niti za bilo šta što bi se poklapalo s našim pretpostavkama.

To da smo logoru sasvim blizu, nije nam morao ni govoriti. Stražari se, još uvijek, toliko daleko ne šalju.

U uvjerenju da ćemo se, ako se zadržimo, još viđati, ostavljamo ga prije nego će njemu smjena doći, a sve nas skupa mrak poklopiti.

 

                                                       Grebak, rejon Smječe