Tuđe momče po Akovu
šeće,
tumarajuć' traži dragoj
vrata.
Tumarajuć' nalazilo
vrata,
pa zakuca halkom na
vratima.
Teška halka, a još
teža vrata,
odliježe kula i
avlija.
Trkom trči golubica bijela:
„Ko to kuca halkom na
vratima,
halka mu se o glavu
slomila,
majku mi je zaboljela
glava,
pa od glave ne može da
spava.
Jedno imam stalno na umu, grešku kao s malinama,
ne smijem ponoviti. Ponese me nekada da bih rado zagrabio šakom, ali se na
vrijeme ispravljam. Polahko otkidam jedan po jedan plod, skoro kako i navijam
da rano ne dođemo do sočnijeg dijela.
Drugi nisu tako razmišljali. Vidim Senada da me
rukom poziva. Pridružujem mu se i zajedno idemo prema onima koji su nabasali na
najpitomiji dio. To je i jedino pametno, već smo se bili razvukli, bar ćemo
biti svi na okupu.
Izgleda mi nevjerovatno. Toliko su rodile da mi
se čini kako se čovjek može najesti a da se ne pomjeri. To, kad bi žurio, i
imao razumniju mjeru. Mi se nismo time vodili.
Još osjećamo prilične posljedice cijelog puta,
još se lako umaramo, a već procjenjujemo da ne možemo stići rano kako smo
jutros predviđali. Sada nam je svejedno, dva-tri sata nam ne znače ništa. Pored
toga, ne znamo ni kakvi su daljnji planovi s nama. Možda više nećemo ni biti u
prilici sići ovdje, ko zna i kada ćemo opet moći sami određivati brzinu svoga
kretanja. Sasvim dovoljno da opet jednako mislimo, da naizmjenično uživamo u
sočnosti krupnih borovnica, odnosno tijelo i dušu odmaramo u tišini borovnjaka,
na blagom i sigurnom podgrebačkom suncu.
Biće da smo se, makar i nehotice, malo
preračunali. Slabo smo pratili vrijeme, a položaj sunca u odnosu na ovo mjesto -
sam uspijeva zavarati.
Kada smo tek pomislili kako je vrijeme da nastavimo,
domalo ćemo shvatiti koliko kasnimo za tom procjenom. Ne samo da je sunce već
prevalilo pola neba, nego je bilo blizu i da počne zalaziti.
Zato nismo ni gledali kako ćemo formirati kolonu.
Iza mene je bio samo Alija, ispred Ferid, pa jedan od Durića... a ko je bio na
čelu, nije me ni zanimalo. Mislio sam da je jedino bitno što ubrzo izlazimo iz
borovnjaka, i pogledom obuhvaćamo rub šume, našu stazu upraćamo kako se uvlači,
skoro pa da počinjemo osjećati izvor.
Još smo uvjereniji kako je nebitno što nismo jutros još ranije ustali,
što smo s Krnjom malo duže eglenisali, što smo išli sporije nego nam se i
činilo, što smo svjesno malo dublje zašli u borovnjak, što ni sada ne žurimo,
kao ni to da je svaki u kolonu stao slučajno...
***
Samo to nismo očekivali! Iz šume, kojoj se samo
radovasmo, tik iznad naših glava, ispaljen je metak. Prije nego sam čuo njegov
zvižduk, vidio sam Ferida kako se bacio na zemlju. Bar mi se tako učinilo.
U djeliću sekunde su i ostali tako postupili. Slučajno
ili ne, svi sem Adema i mene. On je čučao, ja čak i stajao. Ne znam da li sam
išta osjećao, ali mislim da me na nogama držalo uvjerenje da ovo može biti samo
neka šala.
Mislim i kako sam podsvjesno bio počeo
razmišljati da i ja zalegnem, da me Alija ne odbi od toga. On je, vjerovatno,
na zemlji bio zbog reakcije većine. Ustao je. Manje od ostalih mu je trebalo da
shvati kako se ovo desilo, ipak, tamo gdje nikako ne bi smjelo.
-
Stoj! – nismo
dugo čekali na glas iz šume.
-
Stali smo! –
odgovorio sam mirno, uprazno gledajući u pravcu glasa.
-
Odziv? – nakon
nekoliko sekundi, glas se ponovo javi.
-
Ne znamo –
očekivao sam ovakvo pitanje, zato sam brzo imao spreman odgovor – nismo odavde,
mi smo sa Sutjeske. Dobili smo naređenje da se javimo na Grebak!
-
Hajdete gore –
sada smo vidjeli jasnu i krupnu figuru čovjeka koji nas je ovako zaustavio.
Bez imalo razmišljanja i straha, krenuh ka
nepoznatome. Alija me pratio, Adem također, pa i svi ostali. Da bih nakon samo
dvadesetak koraka, i sam mogao prepoznati i lice. To je bio Rasim Hadžimusić,
jedan od poznatijih i uglednijih ljudi u našoj okolini. Ono što me je sad još
bunilo je to što ga vidim s puškom u ruci i u ulozi običnog stražara.
-
Merhaba,
Rasimaga!
-
Merhaba... – i
on je bio iznenađen – merhaba svima!
-
Pa, šta je to? –
nisam odolio, da tako ne počnem.
-
Ništa, šta je.
Prijatelju, ovo je najbolje. Ja sam rek'o, čim sam doš'o ovdje, ja ništa drugo
neću. Samo - pušku. Hoću da budem običan vojnik. Sve što ostali rade, hoću i
ja. Nudili su oni meni četu, u Komandi, neću! Drugo je firma, drugo je vojska.
Ima mlađih, lakših. A i, brate, časnije je ovako! Nego, odakle vas? Adema sam
pozn'o, zato sam se malo našalio, moram priznati da ste me iznenadili, niste se
prepali.
Opet ćemo zanemariti vrijeme. Lijepo je da nas
dočekuje neko poznat, bez obzira što način nije prilagodio. Naravno da smo mu
to stigli reći, rijetki su oni koji prvo pucaju pa onda zaustavljaju.
Toliko smo od dana već bacili na drugo, da možemo
i pola sata odvojiti za njega. Ukratko smo ga upoznali s onim što je zadesilo
naša sela, kao i nešto o onome što i sami znamo vezano za Zelengoru. Ni on nije
ostao dužan, reći će nam još nekoliko riječi o situaciji ovdje.
U jednome nam nije mogao pomoći - niti je znao za
naš dolazak, niti za bilo šta što bi se poklapalo s našim pretpostavkama.
To da smo logoru sasvim blizu, nije nam morao ni
govoriti. Stražari se, još uvijek, toliko daleko ne šalju.
U uvjerenju da ćemo se, ako se zadržimo, još
viđati, ostavljamo ga prije nego će njemu smjena doći, a sve nas skupa mrak
poklopiti.
Grebak, rejon Smječe
