Rod rodile borovnice,
podno hrida, u ornice.
Brale su ih đevojčice,
brale Mejra i Ambera.
Mejra čizme izgubila,
na Hasana potvorila:
„O Hasane, Senjanine,
gdje su čizme Mejremine?“
„Ako sam ih k'o što nisam,
viđahu se pod oblake,
šarahu se na bajrake,
rezahu se na mizdrake!“
Potok
nije bio daleko. Tu nismo zastali kako bi odmorili, niti nam je trebalo vremena
da se orijentišemo. Još dok smo se približavali jasno smo uočili utabanu stazu,
stazu koja jedino može voditi kamo nam je rečeno.
Zastali
smo samo toliko da ispratimo ono malo preostale sumnje. Ipak je za nas ovo
nepoznato područje, i da nismo čuli mogli smo se uvjeriti da je preširoko za
broj naših boraca koji ga pokrivaju. To što se ljudi ovuda prilično slobodno
kreću, rezultat je veće vjere saborcima na razvučenim linijama nego spremnosti
četnika da iskoriste stvarno stanje. Mada nikog drugog nismo sreli, i ono u
Dragomilićima je bilo dovoljno da shvatimo kako događaj s Fadilom Đozom nije
ostavio više traga.
Ni
kod nas nije bilo straha od četnika, već od nepoznatog. Jedna pogrešna
procjena, pogrešno skretanje, mogu nas odvesti tamo gdje nismo pošli. Trenutnom
slikom pred nama takvu mogućnost smo polako pakovali u prošlost.
Lijepo
je gledati ovako ugaženu stazu. Kao da je toliki ljudi nisu gazili samo zbog
sebe i svoje želje za slobodom, već i kako bi nama pomogli u snalaženju.
U
upute dobivene u Dragomilićima nije nam se sumnjalo, zbog nekoliko sati u njima
provedenih, čistog uvjerenja da smo ih osjetili, i želje da se što više
obiknemo na trenutnu situaciju. Na sve se ne može uticati, čim smo ih stotinjak
metara ostavili iza leđa, opet nas je
nadvladavao osjećaj prisustva nepoznatog.
Koji
nije mogao potrajati, pa nam se ovako učini i bolje.
Postaje
nam jasno kako bismo se snašli i da u selo nismo svraćali. Možda u noći ne bi
prepoznali utabanu stazu, ali nam sigurno ne bi promakli ostali tragovi. U
potoku, i svuda okolo, bilo ih je dovoljno. Izobilje papira, kesa i raznih
dijelova i komada odjeće, igrački i drugih stvari, manje značajnih.
Kratki
predah koristim za upoređivanje s onim što smo gledali u i oko podigmanskih sela.
Razlika je bila jasna i razumljiva, prirodna i očekivana. Gore se radilo o
rjeđim, pojedinačnim slučajevima, o potvrdi surove borbe želje čovjeka da
uspije bez obzira na nedaće koje su ga stizale tokom te borbe. Ako smo
prepoznali bačenu kesu u koju je nekad bila spremljena hrana, prepoznali smo i
da se radilo o trenutku u kojem je želja popuštala pod nadmoćnijom glađu,
nedostatkom snage da se sačeka namjensko zaustavljanje. U takvim situacijama
nije bilo vremena da se tragovi uklone. Situacije su to koje su znale i za te
opasnosti, ipak uvijek postoji nešto što je dopuštano samo djeci - najvećim
brigama svakog konvoja. Dopuštano, odnosno opasnije i teže je bilo braniti.
Dječja cipelica, čarapa ili benkica, neka mala igračka, poneka maramica ili
pelena, ostajali su pokraj puta da svjedoče o čestim, neplaniranim dokazima sve
jačine roditeljskih ljubavi. Svaki je htio svome djetetu dozvoliti da ponese
sve što će poželjeti da ima sa sobom u danima i mjestima za koja nije ni
vjerovalo da postoje, a u kojima će provoditi svoje izbjegličke dane. Koliko su
se puta samo majke i očevi saginjali i vraćali djeci ponešene uspomene, ili
jednostavno hranili ih i presvlačili na rukama, ali uvijek nije bilo vremena!
Zaustavljali bi tako njihov plač, koji je sam prestajao ako bi se neka
stvarčica dalje otkotrljala, ako bi se to desilo na mjestu toliko teškom,
razumljivom i njihovim osjećajima, koja se u ovim vremenima i brže razvijaju.
Možda im nije ništa bilo jasno kada su na ovaj put kretala, kad su se prvo
začudili otkud topli roditeljski zagrljaj može biti još topliji, ali se zato
nijedno dijete nije čudilo tome kako je stiglo na Igman. Jednako su vesela bila
i ona što su ostala bez neke omiljene igračke, kao i ona koja su stigla bosa
ili gologlava.
Ovo
je drugo. Ovdje su sklanjani s Grepka, valjda je zaklonjenije od mogućeg
granatiranja. Ovdje su sačekivani naredni, pravljeni brojniji konvoji. Odavde
se nije žurilo, ali se znalo da dalje jeste manje opasno, ne i lakše. A ovo je
bilo posljednje mjesto gdje se razumu može dati još jedna prilika. Ako je sa
Zelengore izgledalo da se od kuće može ponijeti onoliko koliko se očima vidi,
da je džak uspomena manji od leđa koja ga nose, odavde je pogled bio
umjereniji, prilagođen leđima. Mislim da nije bilo nikog ko to nije shvatio, ko
vrijeme čekanja nije i tako iskoristio.
Otud
slike koje gledamo. Na kojima se nećemo duže zadržavati, nego koliko nam je za
predah dovoljno. Imamo i mi svoj put, a on se nastavlja uz šumu. Kamo nas
usmjerava i ova slika nedavnog oslobađanja svega onog što se pokazalo suvišnim,
a čega mi, dakako, nemamo!
Komentarišemo
što smo vidjeli, potvrđujući kako smo konačno riješeni svih sumnji, jer odavde
„nikako ne možemo zalutati“. Nadovezujemo i ona osjećanja koja se javljaju.
Ovo
je donedavno bila prilično divlja šuma. Njome su mogle proći rijetke životinje,
možda i poneki lovac za njima. Zato su oni koji su ga za ove potrebe trasirali
ostavljali jasne tragove početnih neizbježnih greški. One su svakom novom
kolonom ispravljane, tako da se mi sada komotno krećemo, vjerovatno i idealnom
trasom. Tako, još manje osjećamo potrebu za žurbom.
***
Pa,
ipak, iznenađujemo se brzim izlaskom iz šume. Nema više tragova odbačenih
stvari, ali je staza kroz poljanu još jasnija, put je uži ali i tvrđi,
sigurniji. Drži se i prati šumu, kako bi bili izbjegnuti veći usponi, što nama
i odgovara, s obzirom na prisutni, skroz nepotisnuti osjećaj gladi.
Pričajući,
potiskivamo osjećaj da nam se put odužuje. Jednu za drugom brinu prelazimo, ali
nikako da ugledamo onu koja bi trebala označiti ponovni ulazak u šumu, odnosno
primicanje pomenutom izvoru. Umjesto toga, poljana se pretvara u borovnjak.
Kratko
se poznajemo, ali sasvim dovoljno da izbjegnemo dogovaranje. Ionako nam se sve
manje žuri, zašto još malo ne zastati? Ko zna i da li će nam gore odmah dati da
jedemo!? Borovnice nas neće najesti, ali hoće pomoći da bar o gladi više ne
razmišljamo.
Svi
smo već znali tajne borovnjaka. Uvijek imaju mjesta koja su bogatija, samo ih
treba pronaći. Osim toga, ovo kraj puta je vidljivo posjećivano, vjerovatno od
vojske s Grepka. Bez dogovora, bez komande, razvismo se skoro u strijelce.
Ja
sam prvu pažljivo pojeo. Osluškivao sam svoj stomak. Odahnuo sam, pomisao na
maline mi se gadi, ali ovaj ukus srećom ipak prija.
