57 Koračam lagano

Iz kamena voda tekla, bistra studena,

iz zemljice cvala ruža, ruža rumena.

Tu djevojka ružu brala, pa je zaspala.

Tu se dala tanka staza, tanka tanana.

Po njoj šeće mlado momče, budi djevojče:
„Ustaj, ustaj djevojčice, što si zaspala?

Ruža ti je uvehnula, što si nabrala,

dragi ti se oženio kog si voljela!“

„Neka, neka, nek se ženi, sretno mu bilo,

ja ću ružu zaljevati, za njim plakati?!

Neka, neka, nek se ženi, sretno mu bilo:

vedro nebo zagrmljelo, grom ga ubio!

Crna zemlja raspuknula, u nju propao!

Ja ću drugu ružu brati, njom se kititi,

drugoga ću dragog gledat, s njim se dičiti!“

                            

Sjetih se malenog dječaka, iz Jablanice, ispred kino sale. Okolo su padale granate, a on se igrao sa svojim kamenčićima. Slika koja ostaje u očima, slika koja se javlja kad god mi je teško, ili nešto ne razumijem.

Sunce prži nad treskavičkim stijenjem, ja se osamio uz jedan veliki kamen, s nekoliko malih koje kotrljam. Da li bi se onaj dječak meni čudio, kao što sam se ja njemu. Bio začudio, potom ostao zadivljen.

Žal i želja

Na tvome tijelu
ima više izvora slatkoće
neg što u cijelom svijetu
ima izvora vode.

Uvijek žalim
zašto imam samo jedne oči
pa ne mogu nikako
sagledati svu tu ljepotu.

Ponekad poželim
da se napijem toliko
da te vidim četverostruko.
Bio bi to moj prvi
grupni seks u životu.

56 Nismo mogli odmah

Zasijala jasna misečina

po njoj šeće momče i divojče.

Al divojka viša od junaka.

Njojzi veli momče neženjeno:

„O, Boga ti, gizdava divojko,

il si rasla bora gledajući,

il jablana drva visokoga,

il oraha lišća širokoga,

il si bila jedina u majke?“

Njemu veli gizdava divojka:

„A, Boga mi, momče neženjeno,

nisam rasla bora gledajući,

ni jablana drva visokoga,

ni oraha lišća širokoga,

neg sam bila jedina u majke.

Plaho me je majka milovala,

rano me je u ložnicu slala,

kasno me je iz ložnice zvala,

kad ustanem iz mehka dušeka,

šećer šerbetom bi me pojila,

rumenom me ružom utirala,

prije vakta ručak bi mi dala,

prije vakta večerati dala““

Čim se na našem ratištu primiri onda smo bezbeli posvećeniji onome što se dešava na drugim ratištima. Katkada nam te vijesti dižu raspoloženje, čine da nam boravak ovdje bude lakši. To je kada slušamo o našim pobjedama. Međutim, naslušali smo se i drugačijih vijesti.

Teško je bilo slušati javljanja Mustafe Kurtovića iz Goražda, a kada smo i sami počeli sumnjati da će se uspjeti odbraniti. Pokušali smo pomoći, naša ofanziva ovdje je bila s tom nakanom.

*** (dva svijeta)

Društvene mreže su popularne iz jednostavnog razloga, što tu možete istovremeno lagati na stotine osoba. Dok u stvarnom životu, ne više od jedne. Mir između ta dva svijeta čuva jedno oko koje vam ne dopušta, čak ni da pokušate njega slagati. Ni u jednom, ni u drugom.

55 Zaviriti u oči

„Hajde, dušo, da ašikujemo!“

„Kako ćemo kad ne umijemo?“

„Ja ću tebe naučiti, dušo!“

„Kako ćeš me naučiti, dušo?“

„Sjed preda me, pa namiguj na me;

a ja ću se nasmijati na te!“

Jedan smo položaj pomjerili, u rejon Ljeljena. Fin plato, fino vrijeme, bez žurbe i većeg umaranja uređivali smo položaj. Bilo je dovoljno vremena da međusobno pričamo, dijelimo s drugima neke prethodno doživljene događaje. No, ni razgovarati se ne može stalno.

Ponekad se natjeram da razmišljam o sebi. Nastojim zaviriti u oči ljudi koji me okružuju. Vjerujem kako se ne pretvaraju, kako doista o meni imaju prisutno mišljenje. No, sigurno je da uvijek misle samo na određenu, trenutno im zanimljivu osobinu.

54 Da ne zaboravim

Ićindija, ja zadrijemah,

za večeru ništa nemam.

Osim vina i duhana

i na srcu mnogo rana.

Prva rana od jarana,

sa mnom ije, sa mnom pije;

Moju dragu pogleduje

i okom joj namiguje.

Il ću dragu ostaviti,

il jarana pogubiti.

Biti na izdvojenom položaju je nužda, zakon rata. Nije mu se radovati, mnogo je prednosti koje pružaju situacije kada je više vojske skupa. Manje je svih briga, i logističkih i sigurnosnih. Ali i ovi, izdvojeni položaji imaju nešto što je pozitivno.

Tada smo još bliži jedni drugima, bolje se razumijemo, lakše nadopunjavamo, ispomažemo. Rekao bih da u ovakvim situacijama biti komandir je samo ona ratna obaveza. S odgovornošću koja je proporcionalna broju ljudi, s obimom zadataka svedenim na obično pisanje, evidentiranje.

53 Kao mnoge druge

Pehlivani Savu preletješe,

u petak su Gradiškome došli,

u subotu tenjefe penjali,

u nedjelju vas dan preigrali.

Igru igra pehlivan Hasane,

gledalo ga mlado i veliko:

Dvij' unuke Cerić-kapetana,

prelijepa Borića Begzada.

I Ajkuna, kroz kitu ljubice,

i Fatima kroz zrno bisera!

                                  

Kao djeca smijali smo se pitanju šta je starije, koka ili jaje. Valjda sam tada mislio da je to jedina nerješiva dilema.

Uporedivo nije, ali eto dok razmišljam o trenutnim dešavanjima baš to mi pade na pamet. Jer puno puta osjećah kako su sve bitke iste, a otprilike i toliko puta kako nema bitke koja liči na neku prethodnu. Vjerovatno je i sve pitanje osjećaja.

52 Ono što nam je nedostajalo

„Hej, Munira, hej, Munira,

gdje ti je Muharem!?“

„Otišo je, otišo je

u Cazin na sajam.

Da mi kupi, da mi kupi

svile za dimija.

Da mu budem, da mu budem

slađa i milija!

Lipa cvića, lipa cvića,

naokolo Bišća,

sadila ga, sadila ga

Ajka iz Šturlića.

Lipa cvića, lipa cvića

 al nigdje mladića!“

Jesmo Armija, nismo više samoorganizovani narod koji brani gole živote, porodice, kuće i imanja, goleti i vrlijeti. Armija smo koja ratuje, koja se bori, koja oslobađa zemlju od agresora.

Armija koja je postala ravnopravna vojskama koje ju napadaju, i koja će ubrzo postati i nadmoćnija. Ali, da li nam sve to daje mogućnost da se rasplinjujemo.

51 Ne možemo nigdje stići

Pjevala je Šemsa mala,

kao slavuj iz behara.

Zbog njezine sevdalinke

pucale su čaše vinske.

Mnoge kuće i dućani,

i dragulji i đerdani,

otišli su na telala,

prodala ih Šemsa mala.

Bacali joj zlato sjajno,

kitili joj grlo bajno.

Narukvice i prstenje,

na bijele ruke njene.

Majke, žene i djevojke,

prolile su suze gorke.

Propili se momci, ljudi,

Šemsa pjesmom sve zaludi.

Prošli dan raspjevani,

kao poljem ati vrani.

Uspomene vrijeme briše,

ne zapjeva Šemsa više.

Nestalo je sevdah žene,

minule su pjesme njene.

Otišla je bez pozdrava,

niz drumove zaborava.

Otrgli je od dukata,

od bisera i od zlata,

od đerdana, od halhala,

bila jednom Šemsa mala!

    /Safet Kafedžić/

Nadžidžali smo se na kamion, pretijesan da bi svi posjedali na stolice. Zato je baš Pupi i morao ostati, siguran sam da nijedan drugi ne bi pristao da nam poslije svega ugađa, da komociju tražimo i po zadnjoj stranici, ali i sa strana, odnosno po prednjem dijelu kamiona.

Dervo je ostao u Tarčinu, za nas su odgovorni Liman i Tato. A oni su, znamo, i još jednom se uvjeravamo, i tolerantni i popustljivi. Rekao bih kako im se čak i dopalo, svidjelo da smo na put krenuli u duhu i ozračju toga kako smo izostali s helikopterskih letova.

50 To danas je došlo

Sinoć sam se premolila majci

da me ove zime ne udaje.

A ni ove, a ni druge, majko,

a ni treće kud mi srce neće.

Već četvrte kud je meni drago!

Jali Bišću, jali Golubiću,

jal Petrovcu u kojem sam rasla,

jal Vakufu, vodici studenoj!

Jutro nije svježe kao noć što je bila. Pamćenje još manje.

Osjećam rosu na sebi, prepoznajem Iza Zameticu pored sebe. Par minuta mi treba da razaberem da smo na proplanku, prema Trznju, a gdje smo jednom prilikom jagnje pekli. Još uvijek mi nedostaje u sjećanju kada, kako i, sem činjenice da nam nije bilo daleko, zašto smo odlučili ponovo ovdje doći. Do nozdrva mi nesigurno dolazi okašnjeli miris žari, pa mogu pretpostaviti da smo vatru ložili, crtam sebi pred očima sliku u kojoj se okreće par piladi, ali je posljednje čega se jasno sjećam drvena prodavnica.

49 Nikad se lakše nije

Ah meraka u večeri rane,

sastala se družba akšamlija

u šljiviku pod beharli granom.

Rahatluku nigdje kraja nema

gdje Fazila mezetluke sprema.

Od ištaha i behar se kruni                                               

u čašice pune šljivovice.

Podvriskuju akšamlije rane:
„Dođ' Fazila, mladosti ti tvoje,

natoči nam biser-suze svoje!

Bez sevdaha nema živovanja,

bez Fazile nema milovanja!“

Sam ulazak u Tarčin je na svakome koraku pokazivao sigurne znakove da su Vitezovi slavili svih ovih dana, dobar broj nije ni dangubio obilazeći porodice. A prodavnice su bile gotovo puste. Opet se da čuti kako nešto od toga nije ni plaćeno, ali kako neko reče dok je para bilo sve se plaćalo.

Prvih par prodavnica su mi izmamljivale upitan osmijeh, tačnije smiješno pitanje je li ja samo zazirem ili je sve završilo slično. Odgovori su me tek čekali, a ona tužnija slutnja zaustavila ispred jednog omalenog, improvizovanog kioska. Trenutno i zatvorenog.

48 Želja se neće ispuniti

Bulbul mi pjeva, zora mi rudi,

a moga dragog nema.

Da li boluje il' ašikuje,

Il' drugu dragu miluje?

                                              početak jula 1995. 

Eno ga, majko, u đul-bašči,

pod ružicom mi spije.

Da l' da ga budim il' da ga ljubim,

il' pjesmu da mu pjevam?

Nekoliko dana zadržavanja u Tarčinu samo po sebi je odredilo pravac za provesti ostatak odmora. A i „žuljanje“ novčanica koje smo dobili navijalo je za taj izbor. Foča ostaje u duši svakoga od nas, no sudbina nam različito bira neki drugi grad, koji nam Foču zamjenjuje dok joj se ne mognemo vratiti.

Jedan sam od nekoliko koji nemamo osnovno mjesto prebivališta, ali zato imam svoje razloge da nju osjećam tako. Odlazim i odlazit ću i u Sarajevo, i Visoko i Zenicu, zadržavati u Tarčinu, a jedino ću se vraćati Jablanici.

47 Nismo bili sumnjivi

Nejma hlada bez Moćevca grada.

Eno jada u Džematu gradu.

Đe boluje mlado neženjeno.

Oblaze ga svi redom jarani.

                                                                          

A najpošlje lijepa đevojka.

Donosi mu birane ponude.

Šećer s mora, smokve iz Mostara,

limunova iz Novog Pazara.

Uzeo sam dozvolu za odlazak u Jablanicu, s tim da sam znao gdje mi je najprije otići.

Spremajući se razmišljao sam o događaju od prije dvije godine kada sam nespretno kazao rahmetli Muju Andeliji kako mu nikada neću halaliti nekoliko minuta, koliko je pred rat produžio jednu turnirsku utakmicu kako bismo mi izgubili. Samo nekoliko sati kasnije sam se ujeo za jezik, Mujo je teško ranjen. Nekoliko dana potom je i podlegao ranama.

46 U pravo vrijeme

Kraj potoka bistre vode

šuma zelena.

Nevesela, zabrinuta,

sjedi djevojka.

Potok teče i protiče,

tiho žubori,

a djevojka zabrinuta

kroz plač govori:

„Vrati mi se, mlad junače,

mladi, mlađani,

da na tvojim grudma umrem,

grudma vatrenim!“

Čudan zeman, težak. Mrak steže, mi iz nekog razloga pokušavamo da vidimo kroz njega.

Mrak je nekad bio pojam za strah. Sad toga nema, kad sam blizu Majora ne bojim se ničega. A nema ni potebe, što je bilo bilo je.

45 Prvi put

Bosno moja, sirotice kleta,

po tvom nebu sunce se ne šeta.

Po tvom kraju pijetli ne čestaju,                                            

po tvom raju ptice ne pjevaju.

Tvoja brda i tvoje doline

pomrčale guste pomrčine.

Dan se primicao kraju. To što smo Sead i ja počeli komunicirati riječima, pritom se i ne slagati sasvim, već je moglo najavljivati kako se i situacija mijenja.

Meni se nije izlazilo ispod stijene, držao sam se motorole koja nije zvonila. Sead je vjerovao samo žici, tražio da se vratimo osmatračnici. S obzirom da je granatiranje ovdje značajno smanjilo to smo poslušali njega.

44 Previše smo opušteni

Šećer Mujo, i besjede tvoje,

di aman, aman, di aman, aman hej,

pale su mi na srdašce moje,

di aman, aman, di aman, aman, hej,

na srdašce moje, di aman, aman hej.

Da te meni tvoja majka dade,

ja bih tebi merak učinila.

Dušek bih ti ružom pokapala,

u jastuk bih karanfil metala.

Pokrila te granom miloduha,

da ti ne da po svu noć zaspati.

Od ljepote rumene ružice,

i od mene mlade djevojčice!

    

                             

Jezerce se više ne vidi, ali zato počinjemo osjećati to što je pred nama. Prestajemo misliti na ljepote prirode, slušamo poznati huk. Huk koji prave puške i puškomitraljezi, praćen ritmovima haubičkih, minobacačkih  i ostalih projektila.

Put se peo utabanom stazom, piklić kojeg smo se domogli morao je biti onaj koji su koordinate pokazivale. Sead je očekivao da ću zastati, okrenuti se, hvatiti karte i busole, odmjeravati što on i razumije i ne razumije, no nije se iznenadio da to nisam učinio. S piklića je omaleni puteljak vodio naprijed, i da je predložena osmatračnica gdje drugo pitanje je kako bi se snašli. I ovako nije nam lahko. Jasno nam je da je ovaj puteljak neko nedavno napravio, još jasnije da se nije trudio olakšati nekom sljedećem.

43 Životinje znaju uživati u prirodi

Eto doli jezerce vodica,

kraj jezera zelena travica,

u travici jagode maline.

Čuvala ih divojka Duvanjka.

U ruci joj zlaćana maštrafa,

u maštrafi jezerce vodica.

Otud jaši mlad junak na konju,

pa govori mlad junak na konju:
„Oj, Boga ti, divojko Duvanjko,                                             

beru li se jagode maline?

Pije li se jezrce vodica?

Ljubi li se divojka Duvanjka?“

„Ajd otalen, mlad junak na konju!

Za te nisu jagode maline,

za te nije jezerce vodica,

nit je za te divojka Duvanjka!

Ovo zlato drugom obećato,

ona ima dragana Ivana.“

           Kiša se je jučer ispadala. Kao da je nebo ukazivalo da je odmor potreban svima. Međutim, takvi predasi su i najave još oštrijih bitki.

           Četnici su se baš naljutili. Nisu ni oni više prebogati s minama ali danas su riješili da ih ne štede. Tuku po svim čukama i našim položajima. A i to ima svoje predskazanje, oni su pripremili nove pješadijske napade.

Svjesno ili ne, to kod nas mijenja planove. Bili smo nestrpljivi, željeli novo pomjeranje položaja, ipak nismo radi viješću da to ide na drugu stranu. Iako su upute jasne, položaj treba brzo i privremeno zaposjesti, pomoći u odbrani dijela gdje se očekuju najžešći napadi neprijatelja, gdje je naša pješadija već prebačena.

Svi događaji imaju neke logične slijedove. Javlja se i potreba za još jednom, novom osmatračnicom s obzirom da sad imamo ciljeve koje s ove ne vidimo.

42 Nije ko ostali ljudi

Čarne oči da ne bi gledale,

sve gledaste, danas ne vidjeste!

Gdje mi dragi pokraj dvora prođe

i provede konja riđanoga.

I na konju brata rođenoga,

rođenoga, malo ranjenoga.

Nit od puške, ni od oštra noža,

već od kletog srca djevojačkog!

S obzirom da su četnička granatiranja nastavljena, a čujemo kako ponovo udaraju i pješadijom, čak i kada naša oruđa miruju mi smo na okupu, uz vezu. Nakon vijesti o ranjavanju Nermina spremno smo prihvatili obavezu ispomaganja pri izvlačenju.

Mekić je tražio osam dobrovoljaca koje ćemo odmah uputiti. S našega položaja ćemo dati četvoricu.

41 Lagao sam sebe sinoć

Zapjevala bulbul ptica, misli zora je,

u Fatime na pendžeru, misli doma je!

„Ustaj, Fato, ustaj, zlato, spremaj darove!“

„Ja sam luda, ja sam mlada, ja nemam dara!“

„Kad si luda, kad si mlada, što se udaješ?“

„Mene majka ludu dala, nisam ni znala!“

„Kad mi babo svilu rezo, mišljah Bajram je;

kad mi majka kose češlja, mislim petak je;

kad mi prsten natakoše, mislim šala je;

kad me svati povedoše, mislim tetki ću!

Kad uniđe svekar-babo, mislim otac mi;

kad uniđe svekrvica, mislim majka je;

kad uniđe đuvegija, mislim komšija!“

Nakon što smo propratili diverzante, uz onu šaljivu poruku „da nam čuvaju Nermina“, naizgled smo se ponašali normalno. Barem se meni tako činilo. Činilo, jer se ne sjećam da sam nekada bio u sličnoj situaciji. A zamišljao sam upravo ovako, kako je bilo prvih pola sata.

Onda su i misli i pogledi krenuli da lutaju. Najprije Jakupovi, Mirsovi, Lutvovi, Asima Kokića i Raska Šukala, onih koji su više vremena provodili s njim, koji su ga gledali kao mlađeg brata, o kojem je potrebno voditi brigu. Potom sam stigao vidjeti i da se Haris dao zamisliti.

Omer Pobrić

Najdalje stigne onaj ko ne zna kuda je krenuo.

40 Jednako pouzdan

Mene dragi ostavio;

a ja hajem i ne hajem,

hoću da se udajem.

Na Hiseta ponosita,

gdje se nose dugi ćurci,                                                          

dugi ćurci i fermeni.

I niz prsa zlatna puca,

niz čakšire zlatne kopče,

nek dušmanu oči iskoče!

Ovo je vrijeme kada i nesporazumi brzo padaju u zaborav. Pješadija se nekako snašla, i bez nas su se smjenjivali.

Četnička poluofanziva je zaustavljena ali nema predaha. Vrijeme je na nas. Na naš novi pokušaj prodiranja još dublje u Treskavicu.

39 Poći od sebe

Pod Mostarom tri debela hlada,

da je više Lakišiću jada.

Njega neće Silfitara Džehva,

dok ne vidi šta će dati dara.

Babi roba, a majci robinju,

za dva brata dva bijela ata,

dvije seke dvije terli dibe,

mladoj Džehvi behar hanteriju.

Uzmiče se beže Lakišiću:
„Imam roba, a imam robinju

imam ata za obadva brata,

imam dibe za obadvje seke.

Ali nema behar hanterije;

Sad behara nema ni u cara,

a kamoli u mene bećara.

Šta ću, jadan, od života svoga!?“

                                 

                                

Moral je visok, i mene nije iznenadilo, niti povrijedilo kada mi je Mekić javio da Bešović traži da ispomognemo pješadince na dva dana. Zamisao Bešovića je jednostavna i prilično korektna, nešto ranjenih i bolesnih je upitnim dovelo angažovanje u dvije smjene, naša dvodnevna ispomoć bi najvjerovatnije premostila tu prazninu, ispomoć koja podrazumijeva da polovina nas ide gore, dok bi druga polovina maksimalnim angažovanjem i dalje u cjelosti odgovarala našim redovnim zadatcima.

38 Skliske su naše litice

Moj' dimije, na zlo udarile,

na zle muke, na momačke ruke.

Šta je selu, pa je vika na me

što je dragi noćio uzame.

Zelen ora' rodio kraj mora,

što se voli to se ljubit mora!

                                 

Fizička izmorenost se da podnositi. Ne smeta mi sam trčati do osmatračnice, dočim mi je teško gore boraviti sam. U vrijeme kad nam oruđa šute.

I ne bunim se, razumijem zašto su svi koji su trebali navoditi to prestali. Četnički pješadijski napadi su pojačali pa naša pješadija nema vremena za to. Brigadna osmatračnica koju je Mido postavio pokrivala je raniji dio, odnosno onaj koji Mekićevi još gađaju. Divizijska, kao i Korpusna, imaju neke bitnije linije, i bitnije artiljerije.

Nikola Dumitrašković

Kada biste nasumice mogli nekog psa da pretvorite u čovjeka, dobili biste najboljeg čovjeka.
A kada biste isto nasumice nekog čovjeka mogli da pretvorite u životinju, velika vjerovatnoća bi bila da ispadne hijena.

Ciceron

Što je bliži kraj imperije, to su luđi njeni zakoni.

*** (treba vjerovati)

Čuda ne postoje. Postoji samo neočekivano.

zapis sa stećka (sretan 8.mart)

Ase leži Asta, Bogčina Zloušića kšći,
a ne leži mi se.

Kako bih rado sad pred vetče
s tebom krojz livade projšetala,
i onaj poljubac što si isko, a ne dobio, ti dala.
Pa da i nebo pukne.
Ne bi mi bilo žal, ni stid.

Namjerniče, ne tiči mi kam,
nek oni koji netčine
utčine tšto ja ne učinih;
jer ja tek sad znam
kako dušu perže neispunjena davanja.

1422 ljeta, kad se radovaše sretni a ja zmreh.

(zapis sa stećka, Radimlja kod Stoca)

37 Niko nije mogao prije

Došla Drina od brijega do brijega,

draga moja,

od brijega do brijega!

Il od kiše, il od bijela snijega?

Nit od kiše, nit od bijela snijega,                         23.jun 1995.

već od suza Zvorničkije cura.

Bog ubio Zvorničkog muhtara,

što otjera momke u soldate

pa ostaše cure neudate!

Sve ovo što se zadnjih par dana dešavalo na neki je način ostavilo traga na mene. Umorio sam se od ničega. Nisam više siguran da ima išta što ne mogu, a opet mi je sve postalo mrsko.

Preko volje se hvatam karte i računa, mrzi me otići po hranu ili po vodu, ne igra mi se kanasta, noću mi se ne da spavati a danju bih rado stalno ležao. Nije mi više stalo ni da često budem uz Hama, nekako mi je nebitno i sve to što se oko nas dešava.

I tako, propustio sam direktno čuti još jednu tužnu vijest. Okolnosti me, opet nisu zanimale.

36 Kanasta

Da je meni u Sarajvo doći,

da ja vidim mlade Sarajlije.

Kako nose đuzel-đeisije,

mor čakšire i gajtane zlatne.

                                                                                              

Džamadane i fermene sjajne,

tramboloze, nože okovane.

Na nožima zlaćane jagluke,

na jagluke varaju djevojke.

Tek nam postaje jasno da situaciju i nismo razumijevali. Koliko god da smo žurili, da se nismo štedili, iznenađeni smo pozivima da još požurimo.

I da imam vremena, teško da bih se sjetio kada smo brže zaposijedali neki položaj. Zapravo smo se i sami jedva snalazili. Ovi iz druge grupe, koji su nam pomagali, morali su trkom nazad. A i mi smo prvi minobacač smjestili u prirodno pogodnu vrtačicu, da bi dvojica odmah mogli djejstvovati iz njega. Oprezno, dok ostali adekvatnije pripreme, ukopaju drugi. Barem do izražaja dolazi to da trenutno, kao nikad ne oskudijevamo u minama.

Ostalo što shvatamo, i što nam se kazuje, nije tako povoljno. Prije našeg pokretanja, pokrenuta je i naša pješadija. Možda su dolasci drugih jedinica ohrabrivali, nama sve izgledalo sporo i aljkavo, tek je istina da se četnici sa svojom ofanzivom nisu šalili.

Tri tačke ...

Život je lijep

ako si već otvorio bocu
odmah baci čep.


Život nisu laži

ako ne možeš biti lav
lavicu ne traži.


Početak je gdje i kraj

kada ti neko tačku stavi,
samo još dvije dodaj. ..