Tamo dolje (niz mahalu)

Sviđamo se jednom drugom,
a ne voljesmo se.

Rastat ćemo se,
a ni sastali se nismo.

Plakat ćemo,
a radost ne osjetismo.

Umrijet ću.
A tebe neć imat
utješiti ko.

d22 Borci ginu u bitkama, čiji se ishodi dogovaraju

Još je veliki Napoleon davno istakao „historija je ono što se dogovorimo da se desilo“.

Nerijetko mi padne na um događaj koji je pričao jedan od najbližih Tuđmanovih saradnika. Naime, Tuđman je imao neki plan koji je htio držati u najvećoj tajnosti, te je na sastanak pozvao samo njih trojicu, sebi najbližih. Ipak, i s takvog sastanka su informacije procurile.

I prekrajanje historije, i petokolonaštvo itekako se osjeti u današnjim opservacijama operacije Koverat

A književnik Ivo Andrić jednom kaza da nije glup onaj koji ne zna čitati, već onaj koji misli da je istina sve što pročita.

Safet Isović

Sve sam naučio od Zaima rahmetli. Ali, ja sam živio u vremenu u kojem sam morao da se derem.

*** (promjenjivost ljudi)

Ni vrijeme ni ljudi se ne mijenjaju.
Vrijeme ide svojim tokom, a čovjek koji se "promijeni" - zapravo nikada nije ni bio čovjek.

sarajevska raja

Sima Pandurović

Bog, kada je htio kazniti neke ljude, dao im je dušu.

* (o samospoznaji)

Kada vas neko prvi put nazove konjem - prećutite.
Kada vas drugi put nazove konjem - ošamarite.
Kada vas treći put nazove konjem - vrijeme je da kupite sedlo.

d21 Samo sam htio umrijeti

U bolnici je bilo gore nego na frontu. Krv , krici, ranjena djeca, pakao na zemlji. Nije mi se ništa radilo samo sam je želio vidjeti. Smrad ljudske krvi i dječije oči. Dječak od 10 godina, invalid, ostao je bez ruke . Odsjekao je geler tenkovske granate koja je pala ispred njegove skole. Kratko je rekao: VOJNIK, I JA SAM RANJEN.

Poslije je pitao hoće li i on dobiti ljiljan . Hoće, mora, mislio sam jer ta djeca su heroji, cjela zemlja u mukama živi i umire i neće da se preda. Samir je došao. Mokar, blatnjav, odnekle sa položaja, bio je u borbama. Zagrlio me je kao brata . 

- Nisam ti mogao pomoći, mislio sam da te snajper ubio - rekao je krijući pogled - nismo ni znali da si živ, rekli su nam da je neko došao i odveo Mersu i mi smo otišli po nju.

- Veljko me pratio - gledao sam kroz prozor, kiša je padala i nebo je plakalo nad ovim narodom - gdje je ona Samire?

d20-6 Dženaza šehidima

Nastavio sam aktivnosti Komandanta bataljona u „Fatihu“ ali nije to išlo onako kako sam ja zamislio. Idejni tvorci jedinice su je željeli samo kao paravan, da je imaju pred sobom da bi kazali evo i mi imamo Muslimansku brigadu. Često se nama pripisivala nesposobnost kako nismo u stanju okupiti ljude, a i iz susjedne jedinice „Sultan Fatih“ dolazili su neki signali koji su upućivali na to da ni oni ne žele borbenu jedinicu koja će ići sa linije na liniju izvoditi akcije, već su počeli tražiti angažman na nekoj od sarajevskih linija. Tako se došlo i do Dobrinje. Dobili smo zonu u kojoj ćemo držati liniju.

Ja to nisam mogao prihvatiti. Suprotstavio sam se na referisanjima u Komandi brigade, iznio činjenično stanje da je ovo farsa, da nam se ne daju popuniti a nikome ovi borci nisu zaslužili da budu ikebane. Tako sam vrlo brzo bio smijenjen sa dužnosti Komandanta bataljona, a na moje mjesto imenovan Adem, zvani Dedo. Ja sam se još nekoliko dana zadržao u „Fatihu“, i da ne bih bio smetnja Dedi i ostalim u „Fatihu“ otišao ponovo preko piste na Igman. I to nekako tačno u vrijeme kada su razmijenjeni poginuli u operaciji Koverat na Jahorini. Tijela su bila izložena u kasarni u Čelebićima i trebalo je otići na identifikaciju. Tako sam se sa svojim saborcima iz „Crnih Labudova“ uputio ka Čelebićima. Ono što sam vidio na samom ulazu u jedan od hangara ostavilo me bez daha.

d20-5 Ako Bog bude dao lijeka

Naš stražar je prišao i pitao me: ‘Otkud ti tu’? Pokušao sam mu ukratko objasniti, na šta mi on kaže: ‘Pa zato smo mi u pripravnosti’. Naše linije su bile pune boraca iščekujući da mi sa Trebevića izvršimo proboj i da oni nastave sa širenjem koridora, na šta sam mu samo rekao: ‘Mirno spavajte, niko više neće probijati linije iz pravca iz kojeg sam ja došao’.

Poveo me u podrum jedne kuće gdje je bila kuhinja. Kuhar se potrudio da mi pripremi jelo. Bilo je graha vojničkog kojeg sam u slast pojeo, i baš tu na jednom slobodnom krevetu pokušao zaspati. Kada sam se probudio ujutru, imao sam problem. Noge su mi natekle kao somuni i jedva sam ih uglavio u čizme. Ujutru su me komandiri na toj liniji pokušavali ispitivati kako sam došao, kako ovo, kako ono. Meni je najmanje bilo do priče. Želio sam se malo osamiti, zaboraviti sve što je bilo. Molio sam ih samo da me prebace do baze Fatiha, što su i učinili. 

d20-4 Preko Trebevića u opkoljeno Sarajevo

Obraćam vam se ovom pričom, jednim ratnim događajem, koji je u mojim moždanim vijugama dobro zapisan i to nikad neću zaboraviti. Odlučio sam ovo ispričati, ne iz razloga da bih pokazao svoju veličinu ili hrabrost u ratu, da u mene gledate kao u čovjeka koji je napravio nešto veliko, već stoga da vidite kako Svevišnji Gospodar Allah dž.š. svoje robove stavlja na kušnju, da bi vidio koliko je neko od njih sposoban da u Njegovo ime izdrži i ono što ostali ne mogu.

Bilo je to 1992. godine u decembru mjesecu, kada je ŠVK Armije R. BiH donio naredbu o deblokadi grada Sarajeva. Mnogo jedinica se sakupilo na legendarnom Igmanu i tu su počeli razrađivati planove oko deblokade grada. Jedna od varijanti bila je i ta da se glavnina snaga uputi pravcem Trnovo-Jahorina-Trebević i da sa te strane izvrši proboj, s ciljem spajanja sa snagama koje su bile u Sarajevu.

Ja sam se nalazio sa jednom grupom iz ‘Crnih labudova’ i iz hotela na Igmanu smo krenuli u večernjim satima 19. decembra 1992. godine, kada je bio pokret svih jedinica ka Jahorini. Naša grupa je imala zadatak da ovlada raskrsnicom puteva Pale – Jahorina - Trebević. Marš ka tom odredištu trajao je punih dvanaest sahata. Ja sam na sebi nosio mitraljez ‘84’, koji je težak 10 kg sa kutijom i mecima i još nešto opreme. Sve je to lahko kada znaš da se boriš za pravu stvar i da si na Božijem putu. Tu nam se desilo ono što nismo očekivali. Peta kolona je radila svoj posao krajnje profesionalno. Tu smo razbijeni, ne zbog snage dušmana, već zbog nepripremljenosti jedinica.

To je početak ove priče.

d20-3 Pokušao sam pogledom ispratiti njegovu plemenitu šehidsku dušu

Pred večer došao je jedan vojni kamion gdje smo se nas 38 dobrovoljaca potrpali i pošli u pravcu Trnova, zatim ka Krupcu, ali kad smo prošli Trnovo i uputili se ka Delijašima, ja sam vidio da ovo već više nije šala i da nam slijedi Jahorina...

Prije Delijaša u jednom vikend naselju, pored jedne riječice vidjeli smo ulogorene Hercegovce koji su uz logorsku vatru pjevali neke pjesme iz svog zavičaja, a i pokoju patriotsku nastalu u protekloj godini odbrane od agresora.

Ni nama iz Crnih Labudova nije ostalo ništa drugo nego naložiti vatru i pokušati podići raspoloženje na što veći nivo. U čudu smo se gledali i u komandire koji ni sami nisu znali ni gdje smo ni zašto smo tu. Jer rečeno nam je da idemo ka Krupcu.

d20-2 Opsjednut Hurijama

Kako su dani prolazili bližio se i momenat odluke gdje koja jedinica da napadne, jednu večer pozvan je Ćato u Komandu i saopćeno mu je da “Crni Labudovi” trebaju ići na Jahorinu, izvršiti neka diverzantska dejstva, kao da se minira jedan od tornjeva veze, i jedna od baza četnika na Jahorini. Dok bi glavnina snaga udarila sa Golog Brda ka Hadžićima i neki od Zoranovića prema Krupcu.

Poslije sastanka vidio sam Ćatu utučenog i pred hotelom mi je pokušao kazati da mu se ovo ne sviđa i da zadatak koji mu je povjeren jednostavno naša jedinica nije u stanju u ovim vremenskim uslovima izvršiti, na šta nam je prišao Rađo i potvrdio konstataciju da je to obična glupost i da ne trebamo prihvatiti zadatak. Jer u snijegu od pola metra u decembru mjesecu vršti diverzantske aktivnosti i to u trajnju od nekoliko dana bilo je više nego glupost. Složili smo se da odbijemo zadatak i da tražimo da nas preusmjere na glavni pravac napada.

d20-1 Htio je poniziti Komandu

Početkom decembra snjegovi su još intenzivnije padali, na Igmanu i Bjelašnici su se počeli okupljati komandanti raznih jedinica, uvidjeli smo da se nešto sprema...

Jednu večer neko iz komande na Igmanu pozvao je Ćatu, da hitno dođe na nekakav sastanak, s obzirom da sam bio u njegovoj blizini i da sam veoma brzo zadobio njegovo povjerenje pozavao me da idem sa njim. Kada smo došli gore u hotel “Borik” na Igmanu bila je smještena komanda novoformirane “Operativne grupe Igman” na čije čelo je postavljen pukovnik Vehbija Karić, a na moje zadovoljstvo tu sam vidio i Rađu Dževada koji je također pridodat ovoj Operatvinoj grupi.

Na sastanku nam je saopćeno da se ovih narednih dana spremaju velike aktivnosti jedinica sa slobodne teritorije u pokušaju deblokade grada Sarajeva, biće često sastanaka, izviđanja a komanda se boji da ne bude opstrukcija posebno od strane Juke Prazine koji je izveo čitavu svoju jedinicu iz Sarajeva a da su mu četnici dopremili njegov džip preko Lukavice na Igman govorilo je da treba biti i oprezan. 

A Juka je pokazivao želju da zagospodari Igmanom, jer tu je bila kontrola puta ka Goraždu i svi konvoji koji su nosili hranu i oružje bili su od neprocenjive vrijednosti.

*** (šta reći na rastanku)

Na rastanku nemoj ništa reći.
Ako želiš da budeš shvaćen.

Kad sjediš u busiji

"Kad sjediš u busiji, ti dobro gledaj putnika koji naiđe. 
Ako vidiš da jordamli jaše a na njemu crven džemadan, srebrne toke i bijele tozluke, to je Fočak. Udri odmah, jer taj ima i na sebi i u bisagama. 

Vrijeme ne čeka

Tuga i samoća bole.
Ali, i ljubav
zaboljeti zna.

Oprosti.
Meni je kasno da se mijenjam,
a tebi je vrijeme
pravoga da nađeš.

d19 Posljednji čin drame

Operacija KOVERAT predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je operacija uspjela, historija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti, površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i krvi...

I nakon tragedije boraca Četvrtog korpusa i „Crnih labudova“ na Jahorini, Komanda operacije „Koverat“ na Igmanu nije odustajala od deblokade Sarajeva. Vehbija Karić Amidža, Mirsad Čaušević Brada, Ismet Alija, Mirsad Ćatić Čuperak, Medo Haznadar, Hajro Hasanović i Arif Pašalić 27. decembra 1992. godine zaključili su da deblokada Sarajeva neće biti moguće bez jake manevarske brigade koja bi bila stacionirana na Igmanu i koja bi bila spremna da izvrši svaki zadatak. U depeši koju su istoga dana poslali nečelniku Štaba Vrhovne komande Seferu Haliloviću oni su predložili da jedan bataljon boraca izađe iz Sarajeva, a da se ostali bataljoni te brigade formiraju iz jedinica sa cijele slobodne teritorije. Takođe je predloženo da na Igman izađe tri do pet članova Glavnog štaba, te iz svih korpusa, osim Petog, po tri člana.

d18 Pobuna mudžahedina

Operacija KOVERAT predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je operacija uspjela, historija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti, površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i krvi...

Bez obzira na stradanje boraca 7.muslimanske brigade, odnosno borbenih muslimanskih grupa, u kojima je bilo najviše mudžahedina iz arapskih zemalja i Turske, niko na IKM operacije „Koverat“ u Bucima nije očekivao da će se dogoditi nova drama. U izvještaju koji je komandant Kadir Jusić 1. januara 93. godine poslao Glavnom štabu Vrhovne komande, piše da se Drugi bataljon 7. muslimanske brigade 28.decembra neorganizovano povlačio, i da su, zbog njihovog stava o ranjenicima, svi ostavljeni, tako da je „veći dio ranjenika ostao u borbenom rasporedu neprijatelja do kojih nije bilo moguće doći poslije povlačenja jedinica“.

d17 Sarajevo ili smrt

Operacija KOVERAT predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je operacija uspjela, historija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti, površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i krvi...

Komandant Trećeg korpusa Enver Hadžihasanović Đedo i njegov zamjenik Džemo Merdan pozvali su 25. decembra 1992. godine komandanta i emira tek formirane Sedme muslimanske brigade Mahmuta Karalića, načelnika Štaba ove brigade Asima Koričića, pomoćnika komandanta za logistiku Halila Brzinu i komandanta 2. bataljona 7. muslimanske Šerifa Patkovića i izdali mu naređenje da hitno uputi jedan bataljon u Visoko kako bi učestvovao u operaciji „Koverat“. Karalić je od najboljih boraca formirao jedinicu jačine bataljona na čije je čelo postavio Šerifa Patkovića. Iako je bio sastavljen od najboljih boraca svih jedinica 7. muslimanske, ovaj mješoviti bataljon se u dokumentima spominje kao Drugi bataljon. Istog dana izabrani ratnici Sedme krenuli su u Visoko.

Snage 7. muslimanske koje će učestvovati u borbama za deblokadu Sarajeva brojale su oko 400 ljudi.

U okviru ove brigade u borbu je krenulo i više samostalnih borbenih grupa muslimanskih snaga. Bili su to mudžahidi iz arapskih zemalja i Turske. Među njima bilo je i dosta bosanskih mudžahida.

d16 Knez protiv Malkića

Operacija KOVERAT predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je operacija uspjela, historija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti, površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i krvi...

Komandant Sprečanskog odreda Salih Malkić saznao je za pripreme za deblokadu Sarajeva i preko svog prijatelja iz PL Vahida Karavelića, tada zamjenika komandanta Prvog korpusa, urgirao da i njegov odred učestvuje u operaciji „Koverat“. Načelnik Štaba Vrhovne komande Sefer Halilović 9. decembra 1992. godine uputio je naređenje Željku Knezu, komandantu 2. Korpusa, da ujutro, u tri poponoći, u Visoko uputi Sprečanski bataljon i živiničke „Ose“ radi njihovog učešća u realizaciji plana „Koverta“.

Ali, Željko Knez odmah nije izvršio naređenje načelnika Halilovića.

d15 Harunova „deblokada“ Sarajeva

Operacija KOVERAT predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je operacija uspjela, historija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti, površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i krvi...

Prva komisija na čelu sa Mustafom Beglerovićem koja je od 23. do 29. decembra 92. godine istraživala uzroke tragedije na Trebeviću i Jahorini, tražila je i dobila izjave po nekoliko boraca i starješina iz svih jedinica koje su učestvovale u ovoj nesrećnoj operaciji. Tako su izjave dali i komandir čete brigade „Neretvica“ Zahir Hrnjica i borci Esad Hrnjica i Salko Boloban. Njihove izjave su šture. Spominju mrtve i ranjene, ali nema širih opisa stradanja njihovih saboraca kao što su to uradili komandiri i borci drugih jedinica.

Međutim, borci iz Neretvice najviše su stradali. Poginulo ih je 14, a devet se vodi kao nestali. Poginuli su: Mustafa Ahmić, Rešid Boloban, Ibrahim Džino, Halis Jahić, Nihad Kezo, Asim Mustafić, Ismet Miljević, Ibrahim Nezić, Mirsad Padalović, Nesib Perva, Enver Turković, Ćazim Veljković, Suljo Žiko i Arif Karić. Još se ništa ne zna o sudbini Elvira Čustovića, Rašida Kurtovića, Ismeta Zatege, Junuza Šabanovića, Ejuba Nefera, Alije Poturovića, Muje Šoljića, Nusreta Šore i Senada Šišića.

d14 Haos u noći

Operacija KOVERAT predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je operacija uspjela, historija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti, površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i krvi...

Izgubivši svaku nadu da će ubijediti borce da krenu ka Sarajevu, Fehim Bibić je sa Trebevića uspostavio vezu sa Vehbijom Karićem koji je bio na Igmanu i javio mu: „Stigao sam nadomak cilja, ali doživio sam nešto što nisam mogao ni zamisliti. Ne idemo ka cilju. Vraćamo se nazad!“

                Iako je u maršu vodio i komandovao, u povratku je bio obični borac.

„Taj pokret nazad na sve je više sličio nego na organizovan marš vojske“, pisao je Bibić. „U mraku niko nikog ne vidi i ne sluša. Nema nikog da poveže konce, da ovlada masom. Korora nastoji da on to uradi, ali ne polazi mu za rukom. Bijes, jad i tuga što se vraćam skoro sa cilja u meni rastu“.

d13 Drama pred ciljem

Operacija KOVERAT predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je operacija uspjela, historija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti, površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i krvi...

Glavna kolona, na čelu sa Fehimom Bibićem, nastavila je put „u duhu dobijenog zadatka“ prema Trebeviću. U tri popodne, kako piše vodič Mujo Hodžić, stigli su na Veliki Stupanj. „Saopštio sam majoru Bibiću da smo nadomak Trebevića i da se 700 metara od nas, desno, nalazi Jasik.“

A Jasik je bio cilj njihovog marša, odakle je trebalo da krenu u proboj.

Na Velikom Stupnju su jeli i posmatrali Trebević. Nakon gotovo 20 sati marša, stigli su nadomak cilja. Spuštali su se lagano niz opasnu strminu prema Malom Stupnju. „Cilj mi je bio prebaciti se na Borje“, piše Bibić. Ali, kako je prostor između Velikog Stupnja i Borja uglavnom otvoren, Bibić je poslao izviđače Senada Konakovića Badžu i Juku Kruščicu da osmotre teren i procijene kuda je najbezbjedniji put. Badžo i Juka su otišli u izviđanje. Kolona je stala i čekala njihov izvještaj. Bilo je to kobno izviđanje.

d12 Bitka kod Bistrice – stradanje Jablaničana i „Crnih labudova“

Operacija KOVERAT predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je operacija uspjela, historija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti, površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i krvi...

Komandant Fočanske brigade Fehim Bibić, koga su zvali Major, odlučio je 19. decembra 1992. godine da sam stane na čelo kolone koja će marševati preko Jahorine i Trebevića da bi s leđa napala srpske snage i u sadejstvu snaga iznutra, deblokirala glavni grad. Dan ranije, kada je počela operacija „Koverat“, njegova brigada je imala izvanredan uspjeh u bici za Ulobić, Orčeve vode i Tvrdimiće. Ali, komandanti bataljona i komandiri četa uveče su vratili jedinice na odmor.

d11 Varka preko Trebevića

Operacija KOVERAT predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je operacija uspjela, historija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti, površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i krvi...

Prvog dana operacije „Koverat“, 18. decembra 1992. godine, komandant Prvog korpusa Mustafa Hajrulahović Talijan uputio je zapovjedništvima HVO Kiseljak, Fojnica, Vareš i Kreševo poziv za učešće u zajedničkoj operaciji za oslobađanje Sarajeva. „Gospodo“, pisao je Talijan, „kucnuo je posljednji čas da jedinice – postrojbe ARBiH i HVO stanu u jedinstveni stroj protiv zajedničkog neprijatelja. Pripadnici 1. korpusa ARBiH izražavaju punu spremnost za deblokadu Sarajeva, što i od vas, pripadnika HVO, s pravom očekuju. Zajedno smo jači, a vrijeme more biće mnogo kraće. U vašu spremnost na zajedničku borbu ne sumnjamo... To je imperativ sadašnjosti i budućnosti koju nam valja zajednički graditi.“

d10 Kažnjavanje Jablaničana

Operacija KOVERAT predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je operacija uspjela, historija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti, površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i krvi...

Komanda na Igmanu je na osnovu procjena zaključila da su snage Armije u operaciji dvostruko brojnije od Mladićevih snaga, ali da je neprijatelj dvostruko naoružaniji, a čak 33 puta ima više artiljerijskog naoružanja i municije. Zato je Karić svakodnevno tražio od Sefera da utiče na Rasima Delića kako bi mu što hitnije poslao MTS. Karić se pozivao na naređenje predsjednika Izetbegovića koji je 14. decembra u Jablanici zahtijevao da se najveći dio MTS šalje na Igman. Delić je pisao Seferu toga dana kako je veliki pritisak sa Igmana da im se dostavi 70 do 80 odsto MTS iz Visokog i Kanjonske rijeke. Delić se žalio Seferu kako logistika ima malo MTS „za ovakav zadatak“.

d9 Deblokada po svaku cijenu

Operacija KOVERAT predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je operacija uspjela, historija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti, površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i krvi...

Vehbija Karić, Mirsad Čaušević Brada, Alija Ismet i Medo Haznadar 13. decembra 1992. godine šifrovano su sa Igmana poslali Seferu Haliloviću na odobrenje odluku za napad na igmanskom pravcu operacije „Koverat“. U odluci je detaljno razrađen plan napada na pet pravaca od Hadžića do Jahorine i Trebevića. U kratkoj depeši oni su plan operacije sveli u dvije rečenice.

„Naša osnovna zamisao“, pisali su oni, „za predstojeća dejstva je sljedeća: glavni pravac napada izvodimo preko Jahorine i Trebevića... Pomoćni pravac... Butmir – Kotorac - s. Gatrovići i Vrelo Bosne – Ilidža – Nedžarići.“

d8 Varnice u Mostaru

Operacija KOVERAT predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je operacija uspjela, historija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti, površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i krvi...

Nakon pregovora u Ženevi, predsjednik Izetbegović je 11. decembra 1992. godine došao na Igman da se uvjeri kako teku pripreme za deblokadu Sarajeva. S njim su bili Arif Pašalić, Jasmin Jaganjac i Armin Pohara. Vehbija Karić je u hotelu „Borik“ na velikoj karti Izetbegoviću izložio osnovnu zamisao operacije „Koverat“ i rekao mu da Sefer Halilović po svaku cijenu traži deblokadu grada prije Nove 1993. godine. Prema sjećanju Ismeta Alije, Izetbegović je u početku predlagao da se operacija odgodi dok prođe zima, ali je, na kraju, prihvatio Seferov stav o deblokadi prije Nove godine.

Juka Prazina je nekoliko puta motorolom tražio da Izetbegović posjeti njega i njegove borce u hotelu „Famos“. „Predsjednik me pitao šta mislim da li treba da ode kod Juke“, sjeća se Karić. „Ja sam mu preporučio da ode, jer bi se Juka, ako mu ne ode, mogao još više uzjoguniti. Kako sam prije nekoliko dana ubjeđivao Juku da se okani hajdučije, nego da uđe u sistem komandovanja i brani zemlju, sugerisao sam predsjedniku Izetbegoviću da mu i on kaže isto. Tako smo svi otišli kod Juke, koji se smjestio u Samaranovoj i Mikulićevoj vili. I ručali smo kod njega. Tada je predsjednik Izetbegović rekao Juki isto što i ja prije nekoliko dana. Juka je obećao da će ga poslušati.“