Sanak snio lijepi
dilberu,
đevojka mu sanak
tolkovala:
„Dvore mi je voda
odnijela.“
„Što ti dvore voda
ponijela,
to su suze i tvoje i
moje.“
„Sam se đogo po
mejdanu šeta.“
„Što se đogo po
mejdanu šeta,
to je pamet i moja i tvoja.“
„I puška mi na četvoro
puca.“
„Što ti puška na
četvoro puca,
to je srce i tvoje i
moje.“
Nešto čujem. Neko šuškanje.
Ne
kontam. Najviše mi liči na nekakvu zvjerku. Pitam se, je li moguće da su
četnici dresirali kakve kerove!? Da ih nisu opasali kakvim eksplozivom...
Bar
sam udaljen dovoljno od kose, imam vremena sačekati da vidim o čemu se radi.
Puška mi je spremna...
Čudno
šuškanje, ne bi ker tako. A ne može biti da je neka divlja životinja, njih sada
u blizini nema. Pogledom probam držati što širi dio kose.
Ipak
me iznenadi, tačno ispred mene pojavi se ruka. Visoko dignuta, s bombom u ruci.
Ispod, to jedva krajem oka vidjeh, sijevnu gusta crna brada.
Zarih
glavu u zemlju, u lišće. Čujem kotrljanje bombe. Prema meni.
Ništa
ne mislim, samo čekam da eksplodira...
Puče!
Opet
ništa ne mislim, čekam da se geleri raspu. I neću ništa misliti, dok ne shvatim
da su svi pali na zemlju.
Mislim,
a ne mogu da vjerujem - nijedan me nije našao. Toplo mi jeste, ali od znoja -
ne od krvi!
Dižem
glavu, da povjerujem, da se uvjerim. Bomba je pukla, samo metar iznad mene.
Mala bomba, obična bomba!
Ne
gine se lako. Od bombe...
Stežem
pušku. Spremam se da uzvratim, ako ponovo pokuša. Ne brojim sekunde, strpljiv
sam.
Tek
usput osluškujem i ostalo što se dešava oko mene. Lijevo ništa, livada jednako
šuti, desno isto ništa, čuju se glasovi, pijuci, metci...
Zašušta
ponovo. To sam i čekao. Stegnutom puškom ciljam onaj isti grmen, ne bi valjalo
da me dva puta iznenadi.
Šuštanje
stade, a grmen miran. Pogled mi sam ode malo desno.
Ista
ruka s bombom, samo sada bolje vidim bradato lice četnika! Brzo okrećem i pušku
za pogledom, previše je blizu da ga mogu promašiti. Pritišćem obarač, čekam...
Umjesto
da vidim prvog četnika pogođenog iz moje puške, samo još jednom vidim i čujem
bombu koja se ka meni kotrlja.
Čuo
sam ja i „klik“ svoje puške, ali...
Glava
opet sama ide zemlji. Ne mogu da shvatim, ne mogu da povjerujem, samo se znojim
jače nego prvi put. Sad je još manje zbog bombe, ova se otkotrljala desetak
metara desnije. A već sam naučio da se od bombe poginuti jedino može ako ti
padne direktno na glavu!?
Dižem
glavu, očekivano vidim grmen ponovo prazan. Odšuštao je četnik nazad. Ovaj put
je i on vidio mene, vidio pušku uperenu u se. Pušku, koja nije opalila!
Zašto?
Zašto je zakazala, vjerovatno se sad obojica pitamo. Njega je vjerovatno i
manje briga što to nikad neće saznati, a mene nešto tjera da odmah nagađam.
Ja
bih najrađe rekao samo to da je ovaj četnik negdje golemu sadaku podijelio, ali
susret s pogledom Kečovim me uvjerava u nešto drugo. Biće da je u pravu, i on i
svi koji su me rezilili zbog toga što sam jedan od onih što najneredovnije
čistiše puške, municiju gotovo nikad. Nedavno s ovom gazih Neretvu, a i u
potoku ispod Variza boravismo u vlazi, i iz Ledića sam uzeo neke okvire, neprovjerene,
nikada mi se ne htjede, bilo pušku bilo metke malo suncu isturiti.
Možda
još nije kasno? Vadim metak koji me slagao, ubacujem sljedeći. Do maloprije su
pucali, možda je ovo samo slučajno. Ispucaću opet nekoliko, onako preko kose.
Jesam
jedan, drugi je opet slagao!
Pljujem
ispred sebe. Sad mi nije krivo što pušku ne čistih redovno, što Fadilu Barlovu
i ostalima uporno ponavljah kako svaka može izdržati do kraja rata! koliko što
zbog toga nikad uza se ne nosih ni pribor za čišćenje.
A
gdje da sad nađem ulje i krpu?
Neko
mora imati od onih na kosi, ne bih sada zadržavao ovu trojicu, a usput ću
vidjeti i da nam još neko siđe.
Ovaj
put ne pretrčavam, već pužem.
I
odmah mi nešto poče zapinjati. Još jače pljujem i psujem, još mi je krivlje.
Još će i dobro biti ako je onaj četnik sadaku dijelio, u suprotnom ne samo da
ću ja ostati pamćen kao lijen, već i kao glup. U prsluku sam držao dvije bombe,
mogao sam bar njima uzvratiti. Bio sam u boljem položaju od četnika, možda sam
ga mogao i direktno pogoditi...
***
Keču
i ostalima sam pojasnio razloge svoga odlaska, objasnio im da do pojačanja
motre i livadu, a uz piklić sam ustrčao.
Tu
me čekalo malo iznenađenje, više vojske nego sam očekivao. Poželjeh odmah da
pitam zašto neki nisu spuštani dolje, ali prethodno trebam opravdati svoj
izlazak. Ravno priđoh Fadilu, znao sam da on ima sav pribor.
- Ne
dam – grmilo je bjesnilo iz njegovih usta, s nastavkom teksta koji sam znao,
koji je i meni još u potoku zujao glavom – koliko sam ja, samo, tebi puta rek'o...
Ne
stigoh mu zamjeriti što me ironično odbi, a nemah potrebe slušati do kraja, Mujo
Humić mi ponudi svoj pribor.
Dok
sam puzao prema njemu pogled mi se na trenutak zaustavi na Eku Džamaliji. Kao
nikad me podsjeti na Bleka Stenu iz stripova, duga plava kosa, samo prsluk po
golom tijelu, žute čizme...
Ostavljam
ga da dalje ispaljuje tromblone, a ja Muju objašnjavam razloge zakivanja,
krivio sam nove, vlažne okvirove iz Ledića. Potom mu rekoh kako treba dolje
poslati par ljudi, navodim da dvojica od trojice nisu vojske služili, da Ibogovaca
i ima i nema.
***
Mujo
zatraži da mi on očisti pušku, a mene posla da od Lehe, koji se s grupom pružao
dalje desno, zatražim jedno odjeljenje.
- Kako
će ti puška zakovati, zašto je nisi čistio ? – Leha me dočeka kako se od njega
baš i nisam nadao.
- Jebi
je, svaka može do kraja rata!
