54 Toliko je i trebalo

 

Sinoć kad je pao mrak

sjela cura na sokak.

A dragi je pored nje,

pa joj veli „Čuj, mene!“

 

„Čuj me, draga, čuj me ti,

šta na tvome srcu spi?

Il je tuga, il je jad,

il je neki momak mlad?“

                       sredina januara 1996.

Kad me pitaš, a ti znaj,

na mom srcu leži raj.

A u raju momak spi,

a taj momak to si ti!

 

„Kad na tvome srcu spim,

smjem li da te poljubim?“
„Smiješ, dragi, zašto ne,

samo pazi od mame!“

 

 

 

 

Malo su mi ova posljednja dešavanja čudna. Primirje kao traje, sve više ulazimo u zimu, broj ljudi na položajima se smanjuje, dio sredstava se izmješta u pozadinu, ali nikako da se sasvim povučemo.

A i sama smjenjivanja su bez nekih preciznih rasporeda. Više su povezana s povlačenjem sredstava nego sa samim čuvanjem linija.

Kada krećeš na smjenu ne znaš gdje ideš, do samoga kraja ne znaš ko te smjenjuje. Kao ni koliko ćeš dana biti na odmoru.

53 Brzinom ljudskih koraka

 

Đugum kuje đugumdžija Mujo,

đugum kuje, daleko se čuje,

 bakrom kuje, srmom odgovara.

Đugum kuje, đugumu govori:
„Moj đugume, moj bakreni sude,

tebe kujem devet godin dana,

niti imam fajde nit zijana.

 

Moj đugume, moj bakreni sude,

ko li će te na vodu nositi,

i sa vode kući donositi,

po mahali tobom jordamiti?

                      kraj decembra 1995.

Rad bih znati i fajde imati,

pa ću ići hodži na zapise;

Neka gleda u svome ćitabu

hoćel đugum nositi Hajrija,

Sumbulušom do sumbul-česama!

 

Ako hodža vidi u ćitabu

da će đugum nositi Hajrija,

sjutra ću je zaprositi od babe.

Ako hodža bude razvidio

da mi Hajra nije suđenica

salupat ću srmali đuguma

što ga kovah devet godin dana.“

 

 

 

 

Mir je. Stigoše konačno i naredbe o činovanjima. Čestita se, primaju čestitke od drugih. A meni jedno nejasno, činovi stigoše tek pošto je rat završen.

Svima nam je još nešto nejasno. Neki su izostavljeni. Među njima i onaj koji je ponajprije trebao biti činovan.

52 Na kraj peći

 

Draga moja, đe ti ljeto prođe,

cijelo ljeto ti k meni ne dođe.

 

Niti dođe, nit selama prati,

dragi ti se s dušom rastavljao,

rastavljao, na tebe mislio!

 

„Dragi mio, ti ne prebolio,                                       

Mene ljeto u planini prođe.

 

Čekajući i planinujući

i tebe se, dragi, nadajući;

 

Niti dođe, nit habera prati,

mogla sam ti triput umrijeti!“

 

 

 

 

Potpisivanje primirja je kod nas s još velikim upitnicima. Iako su već počeli konkretni potezi u njegovom sprovođenju. Ranije sam navikao da neke ovakve zadatke ja dobijam, ovaj put je Jakup odlučio drukčije. Odredio je drugu grupu koja će početi sa spuštanjem naših minobacača.

Izvršene su procjene, jedan od položaja sa Surdupa se može odmah evakuisati, drugi će sačekati još neko vrijeme. U sebi sam bio zloban, vjerovao sam kako će se to desiti upravo u toku naredne smjene pa to smatrah razlogom svoga trenutnog izostavljanja.

51 Bila, i ostala

Niz Olovo sitna kaldrmica.

Kud se šeće Fata ljepotica.

I sa njome Mujo sirotica.

Niz Olovo dućan do dućana.

U svakom je Fata naslikana!

 

 

Mir. Možda to tako lijepo, i nestvarno zvuči. I zato nam je još uvijek teško povjerovati.

Ipak jedno i sebi moramo priznati, osjeća se. A onda, nije problem razumjeti ni neka dešavanja koja bi se prije godinu, ili mjesec, možda drukčije promatrala. Ili da budem precizniji, makar bilo manje razumljivo, ništa se u nama nije promijenilo, već upravo oko nas.

50 Suviše je u meni

 

Karanfil se na put sprema, i pjeva,

a draga mu konja sedla i plače:

 

„Karanfile, cviječe moje, iz bašče,

ti odlaziš, mene mladu ostavljaš!?“                

                                   sredina novembra 1995.

„Ostavljam te mojoj majci i tvojoj!“

„Šta će meni tvoja majka i moja,

kad ja nemam tebe mladog kraj sebe!“

 

 

 

 

Teško je reći jesmo li se navikli na mir. I jesmo li sasvim povjerovali u njega, njegovo trajanje.

Ako i nismo, čini mi se da se navikavamo. Na dobro se uvijek bilo lahko navići. Zima nije još stigla, da se još sjediti vani, zabavljati se, zapjevati, popiti koju.

Borbi nema. Gdjegdje se čuje puščano šenlučenje, ja li nas ja li četnika. Nekako tako pozdravljamo vijesti s radija koje postaju monotone. Nema više ratnih javljanja na koja smo navikli, sad se sve svodi u dvije riječi - poštivanje primirja. Tu i tamo bude sitnih kršenja, ali i u njih baš mnogo ne vjerujemo. Kontamo, ni novinari da se naviknu na mir. Pa neko šenlučenje, slično našima, objavljuju kao kršenje primirja.

Dietrich Bonhoeffer

 Protiv gluposti smo često bespomoćni. Ni protestima ni silom ne da se tu ništa učiniti, razlozi tu ne vrijede; Činjenicama koje protuslove vlastitoj predrasudi jednostavno ne treba vjerovati. U takvim slučajevima i glupan postaje kritičar. Pritom je za razliku od zla čovjeka glupan sobom do kraja zadovoljan i postaje opasan jer se lako razdraži i prelazi u napad. Jedno je sigurno, glupost u biti nije defekt intelekta nego ljudskosti.

Dietrich Bonhoeffer (1906 - 1945)

Njemački teolog, sudjelovao u izradi "Barmenske deklaracije",

te u pripremi atntata na Hitlera,

zbog čega je ubijen u nacističkom logoru Flossenburg