Đugum kuje đugumdžija Mujo,
đugum kuje, daleko se čuje,
bakrom kuje, srmom odgovara.
Đugum kuje, đugumu govori:
„Moj đugume, moj bakreni sude,
tebe kujem devet godin dana,
niti imam fajde nit zijana.
Moj đugume, moj bakreni sude,
ko li će te na vodu nositi,
i sa vode kući donositi,
po mahali tobom jordamiti?
kraj decembra 1995.
Rad bih znati i fajde imati,
pa ću ići hodži na zapise;
Neka gleda u svome ćitabu
hoćel đugum nositi Hajrija,
Sumbulušom do sumbul-česama!
Ako hodža vidi u ćitabu
da će đugum nositi Hajrija,
sjutra ću je zaprositi od babe.
Ako hodža bude razvidio
da mi Hajra nije suđenica
salupat ću srmali đuguma
što ga kovah devet godin dana.“
Mir je. Stigoše konačno i naredbe o činovanjima. Čestita se,
primaju čestitke od drugih. A meni jedno nejasno, činovi stigoše tek pošto je
rat završen.
Svima nam je još nešto nejasno. Neki su izostavljeni. Među njima i
onaj koji je ponajprije trebao biti činovan.
Za Galiba se tako, valjda i očekivano, prepliće nekoliko priča. Od
one da je jednostavno izostavljen, ispuštan. Pa do toga gdje neki imaju
obrazloženje kako je to učinjeno namjerno, kao traži mu se mjesto u Korpusu s
kojeg će dobiti veći čin od onog kojeg nosi mjesto komandanta lahke brigade. Ja
u tu priču ne vjerujem, nije Galib od onih koji traži više nego mu se daje, pa
opet mi i ova prva pretpostavka ne ide kao mnogo vjerovatna.
Da li je i Galib među takvima, svejedno dopiru glasine da ima par
onih koji su lično, bunljivo tražili da budu izostavljeni. Odnosi se na neka mjesta,
poput komandira lahkih četa a koja su prema ovim novousvojenim formacijama neadekvatno
činovana. Možda je Sajo u pravu, mi smo rat izratovali kao brdska, koja je logika
da nas se na samom kraju pretvaralo u lahku brigadu?
Ne mogu a ne prisjetiti se noći kada je Suvad bio, kada samo pričali
o ovome. Mi smo završili tako da su prijedlozi otišli, i svi su uvaženi.
Kako se priča nije sve ni riješeno, pojedince su postavili na određena mjesta ali
bez prijedloga o činovanju!?
Moram se staviti i u pozicije njihove. Ni ja se nikada neću složiti
s činjenicom da po ovim „američkim pravilima“ položaj komandira lahke čete ne
nosi čin viši od natporučnika. Čin je nešto posebno, to i nije nagrada, zasluga
jeste ali koja podrazumijeva i neke ranije zasluge, kao i buduću odgovornost.
Sam sam bio protiv da ja budem proizveden u oficira, pa opet kada se poredim s
nekim drugima mislim da je to bilo baš glupo razmišljanje. S te strane čin
poručnika nikako nije previše za mene. A opet gledajući tog jednog jedinog
uokvirenog ljiljana i ljepše mi se čini nego da su dva...
***
Sva priča koja se o ovome vodila pokazala je i da smo prilično već
naviknuti na mir. Navikli smo se i na ovaj kasarnski, kao i na onaj gore na
položajima gdje je sada držanje linija svedeno uglavnom na šenlučenja. I same
smjene su u tom nekakvom tonu. Manje pješadijske grupe odlaze i vraćaju se s
položaja bez ikakvih pompi. Po povratku ih niko ni ne pita kako je bilo.
Ipak, jedni nam sada sami ispričaše. Bila je zadnja večer njihove
smjene. Šenlučilo se svaki dan. Taj dan se municija prebrojavala. Zapravo,
skoro da se hvalilo ko je ostao s manje. A većina je bila s manje od okvira.
Neki su imali svega dva-tri metka.
Taj dio priče me podsjetio na Dusinu. Tada sam ja zbog oklade, i
mladalačke gluposti, na položaj otišao - bez puške. A gore sam se dogovorio s
Adilom Barlovom da se „mjenjamo“ na njegovoj pušci.
Postoji jaka sličnost između tih dvaju priča. U oba slučaja je
Fadil Barlov bio „zadužen“ da kori neodgovorne. Ni sada to nema neke veze s
novom šalom koju sam osmislio na njegov račun. Slično kako su neki prigovarali
Zeletu da se sam požurio vratiti bolnici to sam i ja peckao Fadila kako se u
bataljon vratio osjetivši da će biti potpisano primirje.
Fadil je volio šale, ali samo kada nema opasnosti od zbilje. Sada
se glasno protivio činjenici da se dozvolilo ostati s tako malo municije.
Podsjećao je na ono nepovjerenje u vezi samoga primirja. Pitao se, šta ako se
četnici ipak odluče napasti. Ako ovo nije primirje već njihov predah. Čiji je
jedan od ciljeva olabaviti, opustati nas. Smišljao je šta će u tom slučaju
učiniti, pucati samo na četnike ili i u onoga ko pokuša pobjeći...
Ovi su se sprdali s njim i njegovom pričom, puno više nego onda
Adil i ja. Za razliku od onda ovaj put je cijela priča dobila i nešto
ozbiljnijeg tona.
Kad je noć već se bila spustila dvojica koja su stražarila ispred
bajte ugledali su neku tupu svjetlost u daljini. Svjetlost se približavala
brzinom ljudskih koraka. Odmah su svi obaviješteni.
Brzo se shvatilo kako se najvjerojatnije radi o četničkoj grupi.
Dok je Fadil utrostručio svoje prijekore i psovke dotle su ostali nastojali
riješiti neobičnu enigmu u svemu ovome. Naravno, pitali su se zašto bi se
četnici služili baterijom. A jednako važno, i važnije je bilo kako reagovati.
Koliko pustiti četnike da se približe, da li pokušati skontati koliko ih je.
Šta ako ih bude previše...
Za početak je zauzeta linija odbrane. Vođeno je računa da se
neodgovorni promiješaju s onima koji imaju iole više municije. Drugo je,
nastojati odbiti četnike. I treće, biti pripravan za povlačenje ako drukčijeg
izbora ne bi bilo.
Šaputalo se cijelom linijom. Jedni su priznavali grešku, sad i sami
sebe koreći zbog neodgovornosti. Drugi su razmatrali ovu posljednju opciju,
bilo je pomena je li ju je trebalo isturiti na prvo mjesto, ali i razmišljanja
kako sve objasniti u logoru, je li ih odmah trebalo izvijestiti. Treći su
smirivali, već sluteći šta iza svega stoji.
Četnici su pušteni da se dovoljno primaknu. Nije ih bilo mnogo, pet
ili šest. I bili su jako oprezni. Zastali su i ugasili bateriju. Osluškivali
su.
Noć je bila dosta tiha, možebiti da je neki zvuk dopro do četnika.
Ubrzo su se okrenuli i krenuli nazad. Nešto brže negoli su išli odozdo. Nakon
nekog vremena su ponovo upalili bateriju. Naši su mogli fino vidjeti da su se
otprilike vratili odakle su i došli.
Odahnuli su na položaju. Krenula je ozbiljnija priča šta sada
činiti. Nije bilo dileme da se radilo o izvidnici, samo je stvar koji joj je
zadatak bio. Biće da su i oni s novim položajima dosta daleko, odnosno gdje bi
i trebali biti. Da šenlučenja s naše strane nisu mogli precizno procijeniti,
zbog čega su i uputili izvidnicu. Sa zadatkom koji naši pokušavaju odgonetnuti.
Jesu li samo išli prošetati, provjeriti gdje smo, jesmo li se možda povukli
više nego smo trebali ili odista nešto spremaju. Druga varijanta je poništena
zbog činjenice da su se služili baterijom.
To je bilo dovoljno da se odustane od telefoniranja u logor sa
zahtjevom za ispomoć, samo bi se bez potrebe uzbihuzurio ostatak brigade.
Svejedno je noć ostavila sve budnima. Iako nije bilo mnogo
vjerovatnoće trebalo je biti spreman i za eliminisanu varijantu. A nije bilo ni
toliko dosadno, Fadil nije prestajao opominjati kako se moglo raditi i o toj
drugoj varijanti.
Jutro i smjena su završili tu priču, po njihovom povratku se ona
uselila u moj dnevnik. Onako kako ju je većina prepričala.
