Na mezaru majka plače,
Nastavljaju priču. Opisuju žestoke borbe, ističu najhrabrije. Počinju od diverzanata, kako je i logično. Priupitah, mada sam osnovno već znao, iz Mišove priče, kada su se s Trebove vratili na Sniježnicu, o pomalo zaboravljenom projektu „plinska boca“, što oni ispratiše smiješkom.
Dođe
na red priča koju trebam odslušati bez prekidanja.
Položaj
iznad Majorove kuće. Njih petorica. Na jednome kraju, kod velikog stećka Ahmet
Liković Lika i Enver Kovačević Liman. Lijevo od njih Šeks Ožegović, Šefa
Kovačević i Zijo Džamalija.
Neprijatelj
brojniji, kao i na svim ostalim položajima. Naši uzvraćaju hrabrošću. Ne
dozvoljavaju četnicima da tuda prođu. Odbijaju ko zna koji napad po redu.
Jednako riješeni da odbiju i svaki naredni, koliko god da ih bude. Ne
razmišljaju, nemaju kad, da li će neko od njih poginuti. Municija se mora
štediti, sa životima nije takav slučaj. O mogućoj pogibiji će se razmišljati
kasnije, ukoliko se preživi.
Slušajući
ovu priču uzdahnuh. Dva puta. I za Likom, ali i za Crnim. Mi jednom, dva puta
bijahosmo u ovakvoj situaciji. I htjedosmo, pokušasmo razmišljati. Ne dade nam
se. Sudbina je neumoljiva. Razmišljao ili ne razmišljao ideš ka onome što ti je
pripremila. Crnome je bilo suđeno da pogine, mi ostali sada razmišljamo kako je
mogao i bilo ko od nas.
Ovamo,
na Trebovoj su stalno bivali u sličnim situacijama. Azemu, kasnije, na Oštroj
glavi, i Liki tada tu bi suđeno da budu smrtno pogođeni.
A
prvo je Liman ranjen. U jeku najžešćeg napada, jedan je četnički metak pogodio.
Limanova rana je teška, pogođen u nogu se ne može pomjeriti. Svjestan je i da
mu niko od saboraca ne može prići, niti pomoći. Zato ih poziva, hrabri da oni
izdrže.
Lika
vjeruje da će mu pomoći. Liman ga odvraća, on ne mari. Puzajući mu prilazi. Što
je bio znak ostaloj trojici da ustanu, i stojeći drže četnike pod vatrom.
Lika
je uspio. Priljubio je ranjenog saborca uz zemlju, lijevom rukom ga zgrabio za
okovratnik, desnom se pomagao da otpužu nazad.
Nakon
što je ranjenog druga sklonio na bezbjednije, odakle će ga preuzeti Šefa, morao
se vratiti na položaj. I opet ne razmišljati o mogućnosti pogibije.
Sad
je položaj još teže odbraniti. Što je do prije par minuta branilo pet momaka,
sada moraju trojica. Vrijeme je da se počne trošiti i dragocjenija municija. Iz
erpegea Lika uspješno ispaljuje prvu granatu. Druga je bila kobna. Nju nije
stigao ni ispaliti. Pogođen je dok se namještao.
Šefa
je stigao Limana izvući do položaja gdje trenutno nije bilo borbi, odakle je
povučeno drugih par momaka. Organizovano je izvlačenje i Like, a ni položaj
nije pao.
Lika
i Liman se ponovo sreću. Na Trebovoj, u kolibi uređenoj kao sanitet. Krevet do
kreveta. Držali su se za ruke. Jedan se sa životom rastavljao, omogućivši
drugome da živi.
Nije
niko mogao spriječiti Likinu majku da posjeti sina koji je izdisao. Koji nije
imao moć da govori, ali koji je imao snage da se s majkom halali. Učinio je to
tako što mu se umjesto riječi jedna suza otkinula.
U
toj jednoj suzi bješe puno toga. Majka ga ni mrtvog nije ostavila.
Ta
jedna suza je pokrenula mnogo drugih. Ja od svoje ne vidim ko mi ovo priča.
Vidim Trebovu, i jedan mezar s dvije duše unutra. I dijelove svih drugih, koji
su Liku poznavali. Sigurno je najveći dio Limanove.
Poznavao
sam i ja Liku. Na Trebovoj ga vidjeh dva puta. Prvi put se zapitah otkud on tu.
Ako tada nisam znao, sad mi je jasno. Znam, i Limanu je.
Lika
je uvijek znao zašto je tu. Herojski je nama ostalima objasnio.
Nisam
planirao noćas spavati. Neću ni moći. Nemam snage da tražim čuti još neku
priču. Vraćam ih da prepričavaju ono što sam već čuo.
Ja
se mislima pružam vremenu, ne tako davnom, kada niko od nas nije vjerovao da
ćemo nekada jedni drugima ovakve priče pričati. Prisjećam se Likinog kafića, u
koji sam često svraćao. Najčešće s Lehom. Posebno je sjećanja vrijedno vrijeme
nakon što bi se kafić zatvorio.
I
to je bio Lika. Dok je kafić radio, važile su cijene. Kada god je raspoloženje
tako tjeralo, nas par bi ostalo još malo, iza zaključanih vrata. Kada se pilo
po nabavnoj, kada je s nama sjedio i Momo, Likin konobar, a svak sebe posluživao.
Ne
mogu upravljati svojim mislima. Stigle su, evo, i do Moma. Znam koliko su Lika
i on cijenili, poštovali jedan drugoga.
Znam,
ukoliko Momo preživi ovaj rat, i bude u prilici da čuje kako mu je gazda
poginuo, skliznuće i njemu suza niz oko.
Ipak,
neću priču u dnevniku ovim zaključiti. Od onog što sam do sada čuo o borbama na
Trebovoj, herojstva diverzanata i posebno ovih pet momaka prepričavala su se,
širila, na kraju i proizvela to da su se iz sata u sat na svakoj čuki
pojavljivali novi Azemi i Like, novi Šeksi, Šefe, Ziji, Limani, Eki, Ćuze,
Čoli, Muse...
