Na mezaru majka plače,
i nišane ljubi.
Suze roni, bijele
prste lomi!
„Ja imadoh pet sinova,
ko pet gorskih vila.
A sada ih kabur-zemlja
skriva!
Da mi Allah djecu uze,
ni po moje muke,
već padoše od
dušmanske ruke!“
Zadnje riječi majka
zbori,
i na mezar pada,
jer joj srce prepuče
od jada!
/Jozo Penava/
Tako se obreh u plasteniku, kako moji Trošnjani
zvaše bajtu od malo gredica i najlona, a u kojoj su boravili. Naravno, našlo se
tu još i drugih, kako onih koji su bili sustanari, tako i onih koji su maksuz
došli čuti moju, našu priču.
Slušali su pažljivo, bez prekidanja. Svakako su
vjerovali, i sami su slično proživjeli. S tim da je naše putovanje trajalo duže,
te i obilovalo s više događaja. Nisam štedio riječi, znajući da je noć duga i
da ni ja neću ostati uskraćen za detalje koji mene zanimaju, a koje nisam
nikako, ili sam samo dočuo na Kljunima.
Jedini koji je prekinuo moju priču, bio sam ja
sam. U trenutku kad sam pomenuo nanu koju smo pronašli u blizini Mladog gaja.
Prisjetih se tada da nam je na Kljunima rečeno kako je večeras planirano da se
jedni povrate nazad. Još tada sam razmišljao kako bih trebao ići s njima. Čujem
da su već otišli, a i da je Mišo prenio informacije. Cio zadatak je skraćen,
sveden samo na rejon do Jelečkih katuna, zbog čega su i uključeni samo
Jelečaci. Nisam htio nagađati koliko je to imalo veze s našim dolaskom i
ostalim vijestima koje smo mi donijeli, ostajem vjerovati kako će Fahrovi učiniti
koliko budu mogli. Mislima ću se još vraćati tome. Pošto završim sa svojom, a u
pauzama njihovih priča.
Strpljivo su sačekali da završim cijelu priču, te
tek onda postavili nekoliko pitanja. Odnosila su se na period pošto smo prešli
Sutjesku, uglavnom za detalje koje nisam ni znao, kao što su koliko je
poginulih, kako smo mogli lutati oko Husada, zbog čega smo Bistrici sišli po
danu a nismo je odmah kanili prijeći, kako mi se moglo učiniti da smo izbili
čak u Jabuku...
Pitanje koje sam prvo očekivao, svjesno su
preskočili. Vidio sam da su put Džema pogledavali dok sam pričao o našem
razdvajanju, ali me na to sad ne vraćaše. I ja sam brzo preko toga prešao, pa
su kontali da ćemo to nas dvojica razjasniti u nekom narednom periodu. Na Džemu
sam vidio da to ne mora čekati, i sam sam isto osjećao, no oba smo znali da će se ta
tema sama nametnuti. Prethodno je vrijeme da ja čujem njih.
Tokom privođenja kraju svoje priče, namjerno sam
napomenuo nešto od onog što sam od Ade i ostalih na Kljunima već čuo. Kako bih
njihovu priču usmjerio na ono što oni nisu rekli, te pojašnjenja s njihove
strane nedorečenog.
Oni su se nadovezivali, nadopunjavali, negdje
poštujući hronologiju, negdje čekajući da prethodni završi svoj dio priče.
Uglavnom, imao sam priliku i vremena čuti svakoga od njih, pri čemu je bilo
sitnih razlika. Razumljivo, uglavnom su to pitanja slična onima na koje ja
njima ne mogoh dati konkretniji odgovor. Mi jesmo duže putovali, no je zato kod
njih bilo puno više događanja tokom same ofanzive.
Ništa posebno novo nisam čuo u vezi Azemove
pogibije, te ranjavanja Salka i Latifa. Od Latifa sam i samog čuo da je tek okrznut,
dok potvrdiše kako je Salkova rana teža, ali da mu noga nije u pitanju. Već je
upućen na Igman na liječenje, rehabilitaciju koja neće predugo trajati. Vrlo
skoro ga očekuju da nam se ponovo pridruži. O ovome su govorili s posebnim
namjerama, da mi se dodatno pojača nada kako će i s Mufom biti slično.
Također, ono što je Remzija učinio, zajedno s
Džibsonom, ostalo je u okviru onoga što sam već čuo. Dodali su samo kako je
njemu to i pomoglo pa se, kao jedan od rijetkih naših, našao u prvoj turi za
obilazak porodice.
I Memo se našao među onima koji su otišli na
dopust. Njegovi su razlozi najopravdaniji, njegova je žena nedavno izašla iz logora,
a još se nisu vidjeli.
Dok sam ponovo slušao šta je Memo sve istrpio,
jednim detaljem me ponovo podsjetiše na nanu. Saznajem joj ime, a kako ga se
ja ne uspijevah sjetiti. Rekoše da je Fahro Nikšić odmah shvatio o kome je riječ,
pogađajući da se radi o Hankiji Nikšić, ženi njegovog sad već rahmetli rođaka.
Prekidam njihovu priču, bez namjere da slutim
kako ni Fahro neće uspjeti, da još
jednom istaknem naninu iskrenu odlučnost da će rađe i samrijeti nego da
je htjela nekome na teretu biti. Ako se to desi pamtiću njenu volju, i snagu za
životom. Kao i značaj svjedočanstva koje je nosila. Koje je djelomično
prenijela. Možda ja i nisam bio zaboravio na nju, već samo podsvjesno znao da
ni ja, ili bilo ko drugi od nas, ne bi bili kadri izdržati noćašnji put.
Sve do Fahrova povratka nana će mi povremeneo
posjećivati misli. A i poslije, bez obzira s kakvim se vijestima vratili.
Nastavljaju priču. Opisuju žestoke borbe, ističu
najhrabrije. Počinju od diverzanata, kako je i logično. Priupitah, mada sam
osnovno već znao, iz Mišove priče, kada su se s Trebove vratili na Sniježnicu,
o pomalo zaboravljenom projektu „plinska boca“, što oni ispratiše smiješkom.
Dođe na red priča koju trebam odslušati bez
prekidanja.
Položaj iznad Majorove kuće. Njih petorica. Na
jednome kraju, kod velikog stećka Ahmet Liković Lika i Enver Kovačević Liman.
Lijevo od njih Šeks Ožegović, Šefa Kovačević i Zijo Džamalija.
Neprijatelj brojniji, kao i na svim ostalim
položajima. Naši uzvraćaju hrabrošću. Ne dozvoljavaju četnicima da tuda prođu.
Odbijaju ko zna koji napad po redu. Jednako riješeni da odbiju i svaki naredni,
koliko god da ih bude. Ne razmišljaju, nemaju kad, da li će neko od njih
poginuti. Municija se mora štediti, sa životima nije takav slučaj. O mogućoj
pogibiji će se razmišljati kasnije, ukoliko se preživi.
Slušajući ovu priču uzdahnuh. Dva puta. I za
Likom, ali i za Crnim. Mi jednom, dva puta bijahosmo u ovakvoj situaciji. I
htjedosmo, pokušasmo razmišljati. Ne dade nam se. Sudbina je neumoljiva.
Razmišljao ili ne razmišljao ideš ka onome što ti je pripremila. Crnome je bilo
suđeno da pogine, mi ostali sada razmišljamo kako je mogao i bilo ko od nas.
Ovamo, na Trebovoj su stalno bivali u sličnim
situacijama. Azemu, kasnije, na Oštroj glavi, i Liki tada tu bi suđeno da budu
smrtno pogođeni.
A prvo je Liman ranjen. U jeku najžešćeg napada,
jedan je četnički metak pogodio. Limanova rana je teška, pogođen u nogu se ne
može pomjeriti. Svjestan je i da mu niko od saboraca ne može prići, niti
pomoći. Zato ih poziva, hrabri da oni izdrže.
Lika vjeruje da će mu pomoći. Liman ga odvraća,
on ne mari. Puzajući mu prilazi. Što je bio znak ostaloj trojici da ustanu, i
stojeći drže četnike pod vatrom.
Lika je uspio. Priljubio je ranjenog saborca uz
zemlju, lijevom rukom ga zgrabio za okovratnik, desnom se pomagao da otpužu
nazad.
Nakon što je ranjenog druga sklonio na
bezbjednije, odakle će ga preuzeti Šefa, morao se vratiti na položaj. I opet ne
razmišljati o mogućnosti pogibije.
Sad je položaj još teže odbraniti. Što je do
prije par minuta branilo pet momaka, sada moraju trojica. Vrijeme je da se
počne trošiti i dragocjenija municija. Iz erpegea Lika uspješno ispaljuje prvu
granatu. Druga je bila kobna. Nju nije stigao ni ispaliti. Pogođen je dok se
namještao.
Šefa je stigao Limana izvući do položaja gdje
trenutno nije bilo borbi, odakle je povučeno drugih par momaka. Organizovano je
izvlačenje i Like, a ni položaj nije pao.
Lika i Liman se ponovo sreću. Na Trebovoj, u
kolibi uređenoj kao sanitet. Krevet do kreveta. Držali su se za ruke. Jedan se
sa životom rastavljao, omogućivši drugome da živi.
Nije niko mogao spriječiti Likinu majku da
posjeti sina koji je izdisao. Koji nije imao moć da govori, ali koji je imao
snage da se s majkom halali. Učinio je to tako što mu se umjesto riječi jedna suza
otkinula.
U toj jednoj suzi bješe puno toga. Majka ga ni
mrtvog nije ostavila.
Ta jedna suza je pokrenula mnogo drugih. Ja od
svoje ne vidim ko mi ovo priča. Vidim Trebovu, i jedan mezar s dvije duše
unutra. I dijelove svih drugih, koji su Liku poznavali. Sigurno je najveći dio
Limanove.
Poznavao sam i ja Liku. Na Trebovoj ga vidjeh dva
puta. Prvi put se zapitah otkud on tu. Ako tada nisam znao, sad mi je jasno.
Znam, i Limanu je.
Lika je uvijek znao zašto je tu. Herojski je nama
ostalima objasnio.
Nisam planirao noćas spavati. Neću ni moći. Nemam
snage da tražim čuti još neku priču. Vraćam ih da prepričavaju ono što sam već
čuo.
Ja se mislima pružam vremenu, ne tako davnom,
kada niko od nas nije vjerovao da ćemo nekada jedni drugima ovakve priče
pričati. Prisjećam se Likinog kafića, u koji sam često svraćao. Najčešće s
Lehom. Posebno je sjećanja vrijedno vrijeme nakon što bi se kafić zatvorio.
I to je bio Lika. Dok je kafić radio, važile su
cijene. Kada god je raspoloženje tako tjeralo, nas par bi ostalo još malo, iza
zaključanih vrata. Kada se pilo po nabavnoj, kada je s nama sjedio i Momo,
Likin konobar, a svak sebe posluživao.
Ne mogu upravljati svojim mislima. Stigle su,
evo, i do Moma. Znam koliko su Lika i on cijenili, poštovali jedan drugoga.
Znam, ukoliko Momo preživi ovaj rat, i bude u
prilici da čuje kako mu je gazda poginuo, skliznuće i njemu suza niz oko.
Ipak, neću priču u dnevniku ovim zaključiti. Od
onog što sam do sada čuo o borbama na Trebovoj, herojstva diverzanata i posebno
ovih pet momaka prepričavala su se, širila, na kraju i proizvela to da su se iz
sata u sat na svakoj čuki pojavljivali novi Azemi i Like, novi Šeksi, Šefe,
Ziji, Limani, Eki, Ćuze, Čoli, Muse...
Mazoče, rodno selo Ahmeta
Likovića Like
