X - 42 / Kako zahvaljivati sudbini?

Sunce bi sjalo, sjati ne može.
Kiša bi pala, pasti ne može.
Ni jedno neće od teška jada.
Sve zbog žalosti Ibrahim-bega.
 
Ibrahim-bega svezana vode.
Svezana vode, da ga objese.
Ibrahim-beg se natrag okreće,
Ima l' ikoga od roda svoga.
 
Za njim pristaje bratac Alija:                   21. juli 1993.
„Brate Alija, pazi mi djecu.
Pazi i moju kao i svoju.
Kad svoju djecu vodiš u mekteb,
vodi i moju, brate Alija.
 
Kad svojoj djeci krojiš haljine,
skroji i mojoj kao i svojoj.
Svojoj crvene a mojoj crne.
Nek se poznaju da su sirota.
Sirota djeca, bez svoga oca!“

Svu noć nisam imao mira. Hladno u bajti, još hladnije u rovu. S Jasminom i Saljom sam se dogovorio da za san koristimo dan, a noć za priču, prisjećanja. Tako nam je prošla prva noć na ovom položaju, iako mirna okolo, tmurna u dušama.

U ovih nekoliko dana otišlo je dosta onih najboljih, za sada uglavnom oni koje smo slabije poznavali ali s čijom smo hrabrošću bili upoznati. Svjedočili su tome susreti s onima iz Fočanskog bataljona koji su pronosili jučer ranjene, na svakome se od njih još osjeća ponos na Osmana, ističu i njegovog pomoćnika Hasana Kolubaru, gdje je meni sada sve još draže, s obzirom da Hasana bolje poznajem, generacija smo. Od ponosa je jedino veća žal: za Zakarelijem, Mungosom, Dževadom...

Za Medinom Rahmanom! I on je poginuo tog prvog dana. Nisam ni njega poznavao, ali razumijem šta znači nemati ni punih osamnaest godina. Nije teško zamisliti njegovo nevino, skoro dječačko lice. Nisam ni ja puno stariji, nisam se ni ja života naživio, ali...

Razumijem sve koji uzdišu dok pričaju o Medinu.

Ni s mene se dugo neće izbrisati sjećanje na Remziju. U meni će ostati vječno. Poginuo je, dao život za slobodu, ostavio amanet svima koji ga poznavasmo i voljesmo, ali i svakome od nas ponovo otvorio i staro pitanje - Ko je sljedeći?

Misli mi se vraćaše Mahirovoj priči o drugom „pravom“ šehidu, ali mi se bježalo da pričam o tome. Svako zatvaranje očiju mi je u misli dovodilo sve jednog po jednog saborca kojeg znam, svakog bi mi bilo žao...

Uporno se vraćah priči sa Saljom i Traletom, kako Jasmin Čolpa reče da ga većina zove, ali me iz nje misli neprestano nanovo izvlačiše.

U jednom me času prenijelo, bio sam između prisustva s ovom dvojicom, povraćanja Ahmove reakcije na moje pominjanje imena Ismeta Pačariza, polusna u kojem mi se javio njegov lik, te nekog čudnog osjećaja koji je sve to povezivao.

Jedva sam čekao da svane, da me čudni košmar prođe. Nikako nisam želio vjerovati kako je to mogao biti „onaj“ osjećaj...

 

       ***

Jutro svanu mirno, ni nalik mojoj noći. Ali se ne mogu ni osloboditi svoga ružnog predosjećaja.

Iščekujem doručak, ali se i ne bunim što kasni. Bojim se da bi s njim mogla doći neka vijest u kojoj ću prepoznati prethodnu noć...

Fočaci ponovo nailaze, njih ponovo napadaju. Pronose mrtve i ranjene.

Ko bi sad osjećao glad, ko bi se i raspitivao što doručka nema. Ako je suđeno ginuti, svejedno je hoće li te to potrefiti sita ili gladna. Ako je i suđeno, samo da me ovaj osjećaj prođe...

Iznenadiše me kuhari, prestao sam se bio nadati da će išta donijeti prije ponovnog padanja mraka. Neka se magla navukla, nekako su se probili.

Sipaju nekakvu čorbu, i ćute. Ne pominju da je iko novi poginuo, ne otkrivaju sami tajnu moga predosjećaja. Ne znaju, vidim, ali im ne dam tek tako otići.

-       Nije, zar, da nam ništa novog nemate reći!? – pitam Latifa Odobašića.

-       Šta ćemo ti pričati kad se ništa nasigurno ne zna, ovdje su umanjili, ali su zato navalili na Ljutu i na Treskavicu. Ima nekih informacija da su tamo negdje i probili.

-       Ne vjerujem, gore je Zukina četa.

-       E, tu su i probili. Gdje su bili Zukini! Njih ti je, valjda, prvi dan puno stradalo, poslije su se povukli.

-       Onda i nije čudo, šta će ovi sami.  Ali, ja opet ne vjerujem. Čuli smo, mada ne znam je l' istina, da su Nihadovi povučeni s Bjelašnice. Bili onu noć, dvije, a onda negdje otišli. Ja pretpostavljam, vjerujem da su tamo. Pa, garantujem da im je došlo i pojačanje iz Bjelimića, Ismet Pačariz i njegovi...

-       Ama, ne dade mi se sinoć reći – Ahmo se ubaci – ali ja čuh tamo kod Ćuze, da je taj, meščini...

-       Je l' to onaj što vas je vodio kad ste bili pošli na Zelengoru? – paralelno se i Latif ponovo uključi – on je pogin'o preključe, kad i Remzija naš... Na Treskavici, na nekak'im Poljicama. Još čujem, pričaju, kad su pošli u ispomoć sretnu se s četnicima. I, eto, da se sporazume, ovi rekli da su Bešovićevi. Taj Ismet odmah pođe, rafalom ga pokosili...

-       E, onda je Ljuta pala! – izgovorih ovo prije nego proučih fatihu, i prije nego mi krenuše ne vidljive suze.

 

            ***

Ne znam dokle ću izdržati. Situacija mi pruža mogućnost da spavam, ono što dolazi sa strane ne da. Bojim se dana koji možebiti dolaze, u kojima mi spavati neće dati četnici. Trebao bih o tome razmišljati više, manje o onome što se ne može promijeniti.

Romane sam prestao čitati od devetnaestog jula, dana kada mi je pred očima ginuo jedan od najboljih drugova, nedočekavši vidjeti kćer jedinicu.

Istog je dana poginuo čovjek kojeg sam poznavao nekoliko dana a zavolio za čitav život, i za kojeg sam bio ubijeđen da ćemo se ponovo vidjeti...

Četiri dana nisu dovoljna da se neko sasvim upozna, ali je taman da se vidi njegova glavna odlika. Ismet je čovjek koji je imao srce, vjerovao da sam može odbraniti Treskavicu!

Noć je mirna, ili puca jače nego prije, ne obazirem se. Ja se stalno, i iznova borim sa svojim mislima. Iznenada me one šalju u Visoko. Ponavljaju mi što su mi govorili tetak i tetka, daidža, vodaju me s Perutca preko Ljetovika na Križ, pa pružaju do Liješeve i Radovlja, škole u Radakovu, u Zenici. Pitam se koliko je istine u tome što mi u Radakovu pričasmo, ako je istina da pomalo žalim što ne poslušah sve koji su me nagovarali da ostanem u Visokom.

I dalje mi nije žao umrijeti koliko mi teško pada što drugi ginu, čini mi se. Mrtav ne osjeća, živ u zemlju ne može...

Sudbina, sve uvijek njoj pripisujem. Ali, zar baš mora ovakva biti.

Prije mjesec je sve izgledalo drukčije, radovali smo se Zelengori. A onda nas je sudbina okrenula preko Bjelimića. Ismet nas je vodio, sudbina Musu navela na minu. Ona je morala nekome biti takva, da nije, da smo prošli, da smo se zadesili na Zelengori kada je počela ova ofanziva... Sudbina to nije dala, pitanje je kako bi se vratili. Pitanje je, da li bi se ijedan vratili!

Ježim se, ali kako da zahvaljujem sudbini? Nije pitala Remziju da pođe sa Šeksom, nego mene. Ovamo je vratila Bešovića, ali nam je zauvijek uzela Dževada i Zakarelija. Ismet mi je sad zabolio dušu, ali osjećam kako sudbina ni tu nije stala. Pitam se šta je sljedeće spremila, ko je sljedeći zbog koga ću se ovako osjećati!?

Možda sam ja sljedeći? Možda je ovo vrijeme da posljednji put razmišljam o tom drugom „pravom“ šehidu? Možda će rat završiti za koji dan, pa nikad neću ni saznati ko je baš bio taj? Zakareli, Medin, Dževad, Remzija, ili Ismet? Ili ja?

Ismet Pačariz