62 Jedna stvar me dodatno ljutila

 

Očima se Fata zaklinjaše,

da je niko poljubio nije.

Osim majke, dok dijete bijaše.

 

Još se mlada Fata zaklinjaše:

Prje će Bosna presušiti rijeka,

neg će mlada poljubit jarana.

 

Al ne prođe ni nedjelja dana,

sebi Fata pronađe jarana

Teče Bosna ko što je i tekla;

Fatima se zakletve odrekla!

 

    /Živojin Ćirković/

 

 

 

Nismo znali da li nas čeka naporan dan, neizvjestan sigurno. Trebalo je dio noći i odspavati.

Nije bilo razloga da u bajti i ne bude tako. U našoj barakici misli su bile teže od mogućih napora. Bilo mi je drago da se završilo time što ćemo ipak svi ići. Bio sam sretan i zbog dobre glume, što i jeste dovelo do ovakvog rezultata. Ipak sam se još uvijek pitao da li je i ispravno.

61 Bili smo uvjerljivi

 

Konja vodim, pješke hodim,

da ja zlato ne probudim.

Zlato spava, mene sanja,

mene sirotana!

 

Dal će doći, il ne doći,

čekaću ga do ponoći.                                               

Zora svanu, sunce granu,

dragi na mejdanu!

 

Raspremio konja vrana,

da se odmori.

Noćas ćemo, s mojom dragom,

mome dvoru poći!

 

 

 

Novi komandant hercegovaca nije prijatan poput Hajdarevića, ali to mi i ne smeta. Dojmilo me kako je podjednako bio mrzovoljan zbog odluke koju je njegov prethodnik donio, kao i na činjenicu da nas ovdje uopšte ima. Taj ignorantski status znači da posebnih sastanaka neće biti, ali će nas na hrani dakako trpiti. Dok smo ovdje.

Noć je u našem dijelu logora bila vesela. Kakva bi mogla drukčija biti kada ne možemo osporiti činjenicu da nam i nije loše. Hrane nema viška ali i ne manjka, drva zasad ima sasvim dovoljno, vrijeme bi se uskoro moralo popraviti, a ako bude trebalo zaposjesti položaj ili barem održavati patrole, o tome ćemo se sikirati ukoliko do toga dođe. Prije nego odemo odavde. Što zapravo i predstavlja našu jedinu trenutnu brigu.

60 Ne pita se on

 

Čija li je ono djevojka malena,

što na Drini poji dva konja zelena.

Jednom tepa Zeko, a drugom Zelenko.

 

Sa bosanske strane, momče kod ovaca,

malenoj djevojci žute dunje baca.

A djevojka njemu jabuku rumenu.

 

„Oj, djevojko, mala, bijela i rumena,

pošto bi prodala dva konja zelena?

Ako žališ Zeka, prodaj mi Zelenka!“

                              sredina marta 1996.

„Pošto bi ti, momče, prodo svoje ovce?“

„Ne bih da ovce ni za zlatne dvorce;

Al bih za te, rado, dao cijelo stado!“

 

„Kad ti, momče mlado, daješ cijelo stado;

Ja bih laka, mala, oba konja dala,

al se ne bih kući ni vraćala!“

 

 

 

 

Smjena je pri kraju. Daleko od toga da smo umorni, iscrpljeni, da nam je odmor neophodan, svejedno smo se radovali kao i svaki put ranije.

Kada se sve sabere ništa se nije značajno dogodilo, pa opet je ovo smjena koju ćemo dugo pamtiti. Po bezbrižnosti, međusobnom druženju, ispričanim i odglumljenoj šali, po iznenadnoj posjeti Halima Alibašića. Polovinu koju smo vratili kućama pamtimo koliko da i nisu nikako ni bili s nama.

Prijepodne koje je trebalo da prođe u iščekivanju iznenada je okrenulo naša razmišljanja. A razmišljali smo o tome oko koliko će nam smjena doći, u koja doba ćemo biti u Mehinim Lukama, koliko ko ima izgleda da još večeras krene svojoj porodici. Procjene su išle da ćemo najvjerovatnije svi noćiti u Mehinim Lukama.

Kada me je Mirza pozvao krenuo sam smiren i bezbrižan, uvjeren da se radi o čisto informativnom razgovoru s Komandom. No, čim sam ponovo čuo glas Salka Softića nešto se u meni uzburkalo. Prije nego je bilo šta rekao zapitao sam se koliko to njih dolje u Komandi ima te je on svaki dan dežurni. Kada je počeo govoriti o tome da su se jutros čuli s Komandom Prve slavne doslućivao sam da ima nešto reći što nam se neće dopasti.

59 Brojao nas je

 

Grana od bora pala kraj mora.

„Hej, Marice, mlada krčmarice,

donesi vina!“

 

„Ne mogu ti ja, donijeti vina,

svud je rosa, a ja sam ti bosa,

zebu mi noge!“

„Skini nanule, obuj papuče.

Ako meni Dragi Bog pomogne

kupiću ti kundure!“

 

„Ne kupuj mi ti, ne trebaju mi,

imam oca, na moru trgovca,

kupiće mi on!“

 

 

 

 

Jedanaesti je dan smjene. Na one koje smo vratili kućama smo zaboravili. Vrijeme se opet pogoršalo, moguće da u našoj smjeni patrole više neće raditi.

Posljednje u šta smo vjerovali je da će nas neko posjetiti. Što se, na našu veliku začuđenost, ipak dogodilo. Od čovjeka od koga se to i trebalo očekivati, no nas je svejedno vrlo iznenadilo.

58 Druga ideja

 

Tri snijega pala u Mostaru,

jedan lanjski, drugi onomljanski,

a treći je od ove godine.

 

Nigdje nije u njem okopnjelo,

već daleko na brdu visoku,

gdje no sjedi bratac i sestrica.

 

Seja bratu zarukavlje veze,

a brat seji ogrlicu niže!

 

 

 

 

Nakon nekoliko ružnih, surovo ispunjenih vijavicama i mrazom, konačno opet svanu jedan sunčan dan. Upućena je patrola, koja nije išla daleko od logora. Treba još sunčanih dana da stopi još snijega, još ga je nemoguće proprtiti, pregaziti.

Ipak, sunčan dan nas je makar izvukao iz baraka. Lopate su radile, prtine više neće biti jedino područje po kojem ćemo se kretati.

Pravljenje tog malo šireg platoa dalo je još jednu ideju. Kome drugom, do Izetu Mešku.

57 Niko nije lud

 

Telal viče od jutra do mraka:
„Ko j' u koga noćas na konaku,

nek ne ide rano sa konaka.

Utekla je pašina robinja

i uzela dva tovara blaga,

i ukrala sahat iz njedara,

i odvela ata iz ahara,

i povela Muju haznadara!“

                                       početak marta 1996.

Susreli je pašini kavazi:                                         
„Što pobježe pašina robinjo?

Što s' uzela dva tovara blaga,

što ukrade sahat iz njedara,

što odvede ata iz ahara,

što povede Muju haznadara?“

„Blago nosim da putem ne prosim,

sahat nosim da gdje ne zadocnim,

ata vodim da pješke ne hodim,

haznadara – da ne spavam sama!“

 

 

 

 

Bili smo puni misli kakav će osvanuti ovaj prvi, vjerovatno i najvažniji dan ovdje. Sličan jučerašnjem značilo bi kako će dobrovoljci možda i zažaliti. I u tom slučaju, razmišljao sam koliko bi imalo smisla da mi ostali budemo samo posmatrači.

Prohladno jutro se ipak razvilo u dan, kakav bismo željeli da bude svaki preostali. Ko imalo ima iskustva s radom u šumi dodao bi kako smo pripaženi. Od Boga. Od prirode.

56 Bilo je uživanje slušati

 

Lijepi li su mostarski dućani,

još su ljepši mladi bazerdžani,

a najljepši bazerdžan Mustafa!

Pošetala Suljagina Fata,

pošetala do Mostara grada.

Luta Fata po Mostaru sama,

ona traži Muju bazerdžana.

Nađe Muju u sedmom dućanu:
„Bolan Mujo, daj mi oku zlata!“

 

„Nemam, nemam, Suljagina Fato,

danas, Fato, ja ne mjerim zlato.

Tereziju nosili jarani,

pa se nešto terezija kvari.

Nego, uđi, magaza ovamo,

uzmi zlata koliko ti drago!“

 

Prevari se Suljagina Fata,

prevari se, žalosna joj majka.

Uđe Fata u magazu sama,

za njom Mujo zamandali vrata!

 

 

 

 

Kako je i najavljeno kamioni nisu mogli daleko. Već na Čakljama smo morali izaći i dalje nastaviti pješice. To sam javio motorolom, da znaju da dolazimo ali i koliko ćemo otprilike kasniti. Nakon toga sam ugasio motorolu, zbog preniskih temperatura, da bih je mogao uključiti ukoliko putem bude nekih problema.

Kretali smo se poznatom stazom, bilo je mjesta gdje je prćenje bilo naporno. Nastojao sam obezbijediti da i u tome budemo što ravnomjernije opterećeni.

55 Mozak na bezbrigu

 

Sinoć kad sam pošo u lov na jelene,

znaš kako si, mila, ispratila mene.

 

Slatko si me grlila, još slađe ljubila,

mjesto rujna vina čemer mi nalila.

                            kraj februara 1996.

Ostaviću tebe, moj premili cvijete,

koju ja zavoljeh dok bijah još dijete.

 

Ne sjećaj se mene, sunce mojih dana,

ne sjećaj se mene, ne pozljeđuj rana!

 

 

 

 

Zima je u svome jeku. Broj ljudi na položajima je iz smjene u smjenu sve manji. Nisu mi te takve okolnosti najjasnije, ali ih lako povezujem s primirjem koje kao da stvarno zaživljava. Već su i određeni datumi u kojima će doći do razmjena nekih teritorija, odnosno do preuzimanja s jedne, druge ili treće strane.

Odmarao sam i ja dvije smjene zaredom. Za to vrijeme stigao sam otići svuda, i Sarajevu i Visokom i Jablanici. Svuda se dao osjetiti početak mira. Na tim područjima vrlo je malo onih koji govore o pravdenosti ovakvog mira. Tek poneko pomene Srebrenicu...