Mladog petka mjeseca
ševala,
drugog dana mubarek
Bajrama,
zlatni paša po
Sarajvu šeta,
i za njime Sarajski
kadija;
na teferič, gradu na
kapije,
i na onu Zmajevu
jaliju.
Seir čine momci i
djevojke,
a najviše momci
ašiklije.
Gdje god nađe momka i
djevojku:
momku daje stotinu
dukata,
a djevojci za ruho
sermiju.
Svakog momka na ponose
pita:
hoćel uzet kićenu
djevojku,
a djevojku hoćel za
njeg poći.
Pa ih vjenča kod
avlijskih vrata.
Od džume je pa do
crnog mraka
učinio stotinu nićaha,
sto i prvi u akšam se
svrši.
Niti žali kajzerli
firala
hodajući uskijem
sokakom,
niti žali žutijeh
dukata
darujući momke i
djevojke
i ženeći Sarajlije
mlade.
Brže nego sam kontao odvojio sam se mislima od
posljednje, zaustavljene operacije. Sada mi je još krivlje što se tako
završilo.
Nije me obradovala ni vijest da je stigla novčana
nagrada. Još manje da me se zbog toga zove na nekakav sastanak. Najmanje što na
ostalima osjećam da je razlog poseban, veseo. Ali ja na sastanak krećem pod
dojmom Titove pogibije, usljed čega će do izražaja još više doći moje
nerazumijevanje toga razloga...
