30 Sept 2016

20 Za ludost i hrabrost nagrada je ista


Oj snašice, bijela vilo,
od goluba desno krilo,
neće sunce da ogrije
dok se snaša ne nasmije.
                                 24-27.mart 1993.
Gdje je snaša nogom stala,
tu je ruža procvjetala.                                                      
Naša snaša kada stane,
maramica drugim pane.

Naša snaša kad uzdiše,
kao cvijeće da miriše.
Od kad smo je isprosili,
s njome smo se ponosili.





Biće da je ovo i posljednja takva smjena bila. Tek da Salem i ja osjetimo kako je to „nekad“ izgledalo.
Iz Zenice su stigla puna dva kamiona, bataljon sada broji preko stotinu ljudi. Nas smijeniti, došlo ih je dvadeset i koji.
Nije to ta promjena. Većinom su to ovi novi, vidjelo se po njihovom ponašanju, njihovim izrazima lica. Oni su došli na položaj! A mi, mi ih gledasmo jednako kao svi ostali. Kao da smo ovdje najmanje od februara.

29 Sept 2016

*** (strpljivost)

Što više sabura danas, to više radosti sutra.



28 Sept 2016

19 Kokići i Palavre


Bugarka đevojka iz Bugara došla,
s bugarkom đevojkom finafes natukla;

Obrve navukla, silaj sulufice,
rumen jagodice, prebijelo lice:                                                                  
                                     21-24.mart 1993. 
„Nu iziđi, jado, na ta ašik vrata,
da mi vidiš dragu u zelenu bašču,
u zelenu bašču, pod žutu narandžu,
kako mi se šeće, kako mi se kreće.





               
Da nas je malo, shvatili smo čim smo došli, kao i da linija koju držimo ne može biti velika, ali smo i očekivali da na položaj ide malo više ljudi. Sve mi bi prilika da se prisjetim polovine decembra, Kapovine, pogibije Admina Hajdarevića.
Čovjek brzo zaboravlja čega se ne želi često sjećati, a lahko prihvata što mu se na prvi pogled čini dobrim. Tako i ovo, što nekad mislismo da u našem bataljonu nikada neće biti, da na liniju se ide dobrovoljno. Mada se može i drukčije reći, idu oni koji mogu. I objasniti, i shvatiti je jednostavno, jedini zadatak te linije je - održati, očuvati bataljon. Uspjelo se, pa se i Salem i ja radovasmo, te odmah prihvatismo naredna tri dana provesti na tim Varizima.

26 Sept 2016

18 Dastri ponovo jaše


Okladi se vila i divojka:
koja li će prije uraniti,
pomest dvore i doniti vode!
Vila meće krunu i bisera,
a divojka crne oči svoje.

Nasloni se vila na sokola,
a divojka na ticu slavića,
što do ponoć rujno vino pije,
od ponoći piva i popiva.
                               20. mart 1993.
Jošte nije zora zabilila,                                                        
ni Danica lica pomolila,
slavić budi gizdavu divojku:
„Ustan gore, mlađana divojko,
vila će ti na vodicu doći
prije zore i bijela danka!“

Kad to čula mlađana divojka,
brže skače na noge lagane,
brzo bile izmećala dvore,
pak uzima vidro okovano
te pohita za goru na vodu.




Jučerašnji smo dan znali organizovati. Hodali smo s kafe na kafu, s besjede na besjedu. Pred večer - kupanje, kasnije i ne sjediti predugo, te jutros dalje - prije pjetlova.
Još smo se mogli i manje sikirati, da smo znali kako ćemo imati toliko sreće, uhvatili smo prijevoz odmah po izlazu iz Krupe. Koji nas je odveo ravno do Grepka, tačnije do Kerleta Luku, gdje nam je bataljon ponovo smješten.
Od vijesti koje su nas dočekale, na prvu smo bili pripravni. Foča i Zelengora se gotovo i ne pominju. Nema ko! I na Grepku je prisutno osipanje ljudstva, dok je to ovdje i više nego evidentno.

* bosanska mudrost

Bosanca možeš zajebati jednom, dvaput, triput, pet puta... 100 puta... i - nijednom više!



24 Sept 2016

John Wayne

Hrabrost je biti smrtno uplašen, a opet uzjahati konja.



( XXX )

Go far away... but don't release my hand.



*** (sjećanje)

Najduže se pamti, i najčešće prepričava ono što se samo jednom dešava.



22 Sept 2016

Arsen Dedić

Novac kvari čovjeka. Al ne kvari ženu.



*** (spoznaja istine)

Dok ne shvatiš, onako je kako si razumio.



Антон Павлович Чехов

Ako u prvom činu napišeš da na zidu visi puška, u drugom ili trećem činu ona apsolutno mora opaliti. Ako neće opaliti, onda nema razlog da visi na zidu.



21 Sept 2016

Miljenko Jergović FUDBALSKA KRAĐA

Imena nogometnih sudaca izgovarala su se uz neizostavan dodatak mjesta iz kojeg dolaze. Niko nikad nije rekao samo Dušan Maksimović, nego su svi uvijek govorili - Dušan Maksimović iz Novog Sada, pa Hamid Ihtijarević iz Sarajeva, Marijan Raus iz Varaždina, Stipe Glavina iz Klisa, Damir Malovinović iz Rijeke, Lado Jakša iz Ljubljane, Osman Jusufbegović iz Sarajeva...

tajna dugovječnosti


20 Sept 2016

17 Dodasmo još psovki

Ah moj Aljo, crne oči,
ti ne hodaj sam po noći.
Ti ne hodaj sam po noći,
ja ću tebi sama doći.

Ja ću tebi sama doći,
sama doći, do ponoći.
Na vrančiću kosmatome,                                                        
u odjelu bosanskome.

Moj se vranac uz brijeg penje,
nogom staje na kamenje.
Iz kamena vatra sjeva,
a moj Aljo pjesme pjeva.
Iz kamena vatra sjeva:
„Ah moj Aljo, što te nema!?“




               
Bar kilometar smo trčali. Toliko nam je trebalo da se odlučimo zaustaviti, svjesni da nas više niko, i ništa neće vratiti nazad.
Dadosmo sebi malo duži odmor. Da malo prezalogajimo, potegnemo kojiput, te da se čak i našalimo, kako rekosmo - da, konačno, bosanski prodišemo.
Možda smo i kraće trebali odmarati, ustajući osjetismo kako su nam se noge skroz ohladile, otežale. Nismo više ni vjerovali da će nam bilo ko stati, s tim da nam to sada nije ni bilo važno. Izdržaćemo i pješke, a zvekan nam je tako dobro došao, da svaki put nanovo zahvaljivasmo Kreševskim ustašama.

16 Sept 2016

16 Ne dozvolih da me odvrati

Vino piju dva mila jarana,
jaran Mujo i jaran Alija.
Ne piju ga čim se vino pije,
već leđenom, sudom bakrenijem.
Pola piju, pola konjma daju.

Otud ide kujundžija Salko.
„Bujrum, Salko, da pijemo vina!“
„Prođte me se, dva mila jarana,
nije meni do vašega vina.
Već je meni do mojijeh jada!

Sinoć me je oženila majka,
a jutros mi pobjegla djevojka.
Sa dušeka i desnice ruke,
ne ljubljena i ne milovana!“





Malu neprijatnost osjetismo još i ranije, negdje na pola puta između Kiseljaka i Kreševa. Bijeli mercedes nam stade, iako ga nismo zaustavljali.
Jedva se sagledasmo, te mirno pođosmo sjesti. Dva uglađena sredovječna čovjeka, po svemu sudeći su stali iz navike. Tek dok ulazismo vidješe da smo vjerovatno „armijci“, što i potvrdiše pitajući jesmo li iz Sarajeva. Iako su dobili negativan odgovor objasniše da oni jesu, te da su s te strane vrlo pogođeni novonastalim sukobom. Još su nam samo rekli kako oni neće dalje od Kreševa.
Sasvim dovoljno, pvi bismo punkt trebali proći u autu. Njihovi su papiri ovima bili sasvim u redu, dok su našima bili zbunjeniji od kolega u Kiseljaku. Ali nas poštediše dodatnih objašnjenja, tražeći samo da nam pregledaju rančeve.

15 Sept 2016

15 Između ludosti i hrabrosti

Svadili se orli i sokoli,
više Žepča, na Jeleč planini.

Orli vele: „Naša je planina!“
A sokoli: „Naša djedovina!“

Kako su se ljuto zavadili,
sve su bistre vode zamutili.

Ne mogoše bistra Kiseljaka,
njega čuva devet djevojaka.





Prebacih pogled s asfalta na ruksak. Na pridžepak.
Ispupčio se, vidi se. Čini mi se ne toliko da bi odmah bacao sumnju da je tu bomba. Svejedno, brzo sklanjam pogled.
Ne gleda mi se ni brkajlija u oči, pa pogled upirem u Salema. Znao sam da ne mogu vidjeti mirno lice, ipak se u sebi osmijehnuh. Djelovao mi je isto onako ljut kao i kada se mi dogovarasmo poći.
Možda je lud, i ja s njim, ali ni onda ni sada nije lagao. Ni sebe, ni druge.

14 Sept 2016

14 Još smo i drski

Pješke idem iz grada,
    hej, dušo moja draga,
preko tuđih livada.
Bio sam u Visoko,
    hej, dušo moja draga,
trgovo na veliko.

Prodao sam volove,
kupovo ti darove.

Bilo društvo veselo,
pa se malo popilo.

Što sam trijezan mislio,
to bih pijan činio,
rosnu travu gazio.





Skoro pa sam zaboravio na punkt na kojem sam onako srdačno dočekan u dolasku.
Vidjevši ga, prvo se zapitah o njegovoj sada opće svrsi. I na Salemu primijetih isto raspoloženje, pa se nemorasmo došaptavati o tome kako ćemo ga pokušati proći mirno, kao da i ne postoji.
Međutim, na poziv momka koji je izašao iz kućice morasmo se zaustaviti.

13 Sept 2016

AMRA Ruvejd Osmić

tekst Milenko Jakšić



11 Sept 2016

13 Mislio je da smo pogriješili pravac

Drag me gleda, a majka me neda,
evo vjera: Poći ću mu sama.
Zarekoh se, prevarih se mlada,
Neću sama, ne dam svoga nama.
                                     18. mart 1993.
Ne bih nama za pašaluk dala,
a jordama za tri agaluka.
Ne bih mlada bez svatova pošla,                                     
bez svatova, pašinih sinova,
bez jenđije, vezirove majke.

Dok je meni fesića na glavi,
ne bojim se cara ni vezira.
Ni džemata do carevih vrata,
ni muftije koji fetvu daje,
ni kadije koji krivo sudi.





Kada sam sinoć mislio da sam svojom odlukom uradio sve što je trebalo, u sobu je ušao tetak. Za razliku od prošloga puta sada je govorio umjerenije, čak i dirljivo. Moguće i da bih se ja predomislio, da nisam Salemu već obećao.
Tetkić nije ni dolazio, to mi i ostaje žao. Lijepo smo sobu dijelili duže od dva mjeseca, svakako sam se želio i s njim poselamiti.
Sa svima ostalima i jesam, osim s tetkom. Zapravo, on je svoje dvosatno razgovaranje sa mnom sinoć, završio prepuštanjem meni da odlučim. Uz pojašnjenje kako je umoran poslije dežure, da jutros ne može raniti ali da se nada kako će me kada ustane zateći u kući.

10 Sept 2016

12 I na glavi obraz

Karala majka Vasviju.
    Srma ćustek zelen ađem
    Do zelene trave,
    Vasvija, haj, šćeri majčina.
„Ne sjedi, blizu pendžera;
    Srma ćustek zelen ađem
    Do zelene trave,
    Vasvija, haj, šćeri majčina.
                                  17. mart 1993. 
Ne idi dockan na vodu!
Danas su momci alčaci,
danas su momci kopuci!

Mogu te uzet za ruku!
Mogu te odvest u goru!“





Ruka me boljela, osjećao sam kako sam malo i kost dohvatio. Ali ne i toliko da ne bih mogao izdržati. Pogotovo, poslije najnovijih vijesti koje dođoše do nas.
Prvo, s Grepka! Cijelo Visoko priča o tome kako se tamo već iskupilo preko hiljadu boraca, sprema se velika ofanziva prema Goraždu i Foči.
I iz Zenice su stizale dugoočekivane vijesti. Situacija s HVO je smirena, navodno je sve dogovoreno. Već je civilima omogućeno slobodno kretanje, a uskoro se očekuje potpisivanje dokumenta koji će isto omogućiti i vojnim jedinicama.

9 Sept 2016

11 Ljubav, ucjena, iskušenje

Polećela dva vrana gavrana,
kroz čaršiju, ispred bazerdžana!
    Oj đerdane, moj đerdane,
    širi grane jablane,
    nedaj zori da svane.
                                     početak marta 1993.
Bazerdžani, redom čohu vežu,                                 
a moj dragi – svilu i kadifu!
    Oj đerdane, moj đerdane...

Porezah se po desnici ruci,
po zlu mjestu – po malome prstu!
    Oj đerdane, moj đerdane...





Dogovorenu heftu treba i izdržati. A svako ima svoje načine. Salemu, sve postaje opsesija. Koju nam dođe otkriti, a pošto iz Zenice donese najnovije vijesti o Džou. Nije prošao!
Nije prošao, ali se nije ni vratio. Zadržao se negdje u blizini Fojnice, priključivši se nekoj lokalnoj jedinici tamo, sa željom da im pomogne. Zapravo je presječen i put kojim se Džo htio probiti prema Igmanu.
Nagađali smo šta je od svega istina, ali bijahosmo jednoglasni da je to, ipak, ono što mi ne želimo. Tako je sada i ova naša hefta puno dalja od svoga kraja, više je i Salem prestao da joj broji dane.

8 Sept 2016

10 Sjetih se sebe

Vodu gazim – žedan hodim,
po vazdan, po svunoć,
što ja, jadan, ne pijem?

Kud god hodim, Boga molim,
po vazdan, po svunoć,
da se s dragom sastanem!
                           kraj februara 1993.
Hljeba nosim – gladan hodim,
po vazdan, po svunoć,
što ja, jadan, ne jedem?

Kud god hodim, Boga molim,
po vazdan, po svunoć,
da se s dragom milujem!





Sve pokušavasmo. Da sami sebi dokažemo ono što nije, da budemo spremni na ono što se dogoditi neće, te da zanemarimo ono što - mora da se dogodi. A samo smo u pravu u vezi onoga što - ne znamo.
Robovati vremenu nije lahko. Uživati u njemu, puno je ljepše. Čekanje ne odgađa ono što se čeka, a prihvata ono što se nudi.
Život nije samo rat. Samo što u ratu, i ljubav kao drukčije izgleda. Čovjek da može, jednim bi korakom na sve strane svijeta. Dževadu se dopadoše sve tri moje rodice, a ja - nimalo bolji. Za Sabinom čeznem, a ne bih se ni ostalima kao zamjerio.

7 Sept 2016

9 Počeli smo zaboravljati

Rasla je ruža do bijela dvora,
do bijela dvora mladog Omera.
Tu je mlad Omer konja potkivo,
s pendžera njega draga gledala.

S pendžera njega milo gledala,
iz sveg se glasa na njeg smijala.
Njojzi govori dilber-Omere:
„S pendžera siđi, lijepa djevojko.

Ukovah konja na te gledajuć,
gledajuć tvoje oko garavo!“
„To sam i htjela, moje gledanje,
da ga ukuješ – da ne putuješ!“





Možda sam se budio, možda nisam imao želje da ustanem. Znam da mi se išlo. Jednako kao što bijah svjestan otvarajući oči - da neću otići. Poodavno je bilo svanulo, kao što postajem svjesniji da me nisu ni budili. Bio sam bijesan, na sebe, ne na tetičnu koja je bila obećala. Njoj je svakako važnije ono što su joj tetak i tetka rekli, nego šta će o meni moji saborci reći.
Sebi se neću izvnjavati, tetku i tetki hoću. Neobično sam bio sretan kada već nakon par sati na vratima vidjeh Dževada i Salema, koji me ne dođoše koriti već upravo suprotno. Oni su mislili da iza moga nepojavljivanja na dogovorenom mjestu - stoji neka moja intuicija.

8 Ne želim teške uspomene

Od kad sam se u Travnik udala,
grohotom se nisam nasmijala.
Ni obukla džanfezli dimija,
ni pasala svilena pojasa.

Zbog svekrve, da od Boga nađe,                         
ona me je s dragim zavadila,
pa se dragi oženio na me.

Ja ga dvorim devet godin dana,
zbog hatera sina Sulejmana,
i hatera djevera Huseina.





Plan sam precizno napravio. Želim ponijeti što više uspomena, obavezati se da ponovo dođem.
Jednu malu, ali dragu, nosim i iz Zenice. Sve mi se čini kako nisam slučajno upoznao Josipa. Tamo je izuzetno popularan, posebno što se ne mijenja kako je i s Hrvatima počelo. Prijeratni boem, a trudi se isti biti u ratu. Koliko bude moguće, koliko izdrži. Osim boemskog ponašanja i razmišljanja, ističe se odorom. Maskirna uniforma i lovački šešir nadopunjuju njegov izgled, ali prioritetno mjesto zauzimaju dvije značke na šeširu. Jedan ljiljan, ali veliki, savršeno stoji uz šahovnicu. Kao da i sam prkosi gluposti koja se evo događa, koja nama ne da nazad.

biti hrabar kao lav


biti hrabar kao lav

4 najtežih kletvi

~ Sto godina živio, sve puzo ne hodio
~ Devetero djece imo, svako ti na drugoga ličilo
~ Sve ti djeca imala, sem baba
~ Dabogda ti Asim Bajrić na svadbi pjevo
~ Sve ti se sušilo, osim veša



6 Sept 2016

7 Neće nam se zamjeriti

Zeleni se, zoro,
zelena livada.
Zeleni se, zoro moja,
zelena livada.

Na livadi
bunar voda hladna.
                        sredina februara 1993.
Nemoj piti
vode sa bunara.

Tu su vodu
vile otrovale.
Otrovaće
i tebe i mene.                          





I normalan život je ironija, pa se ovom što nas snalazi nemamo pravo ni čuditi. Sa strana nas gledaju kao da smo mi krivi što smo još uvijek ovdje. Dolaze vijesti kako neki već odustaju od dogovora i da je sve više onih koji se priključuju drugim jedinicama. Izgovor je identičan, glad. Većina ih tvrdi da je to privremeno, samo žele sitiji dočekati dan povratka.
Ne znam, nisam siguran, i ne razmišlja mi se. Ali na pominjanje jednog imena ne ostajem ravnodušan. A i tako sam obećao još jednom posjetiti Zenicu.
Adil Tito Kovačević je iz Tarčina otišao odmah drugo jutro, u Zenici mu je sestra. Pred polazak me tražio, želio je vratiti kapu koju sam mu posudio. Ne idem tamo da je tražim nazad, samo želim porazgovarati s njim. Ako će s nama nazad na Igman, svakako mu treba, a ako je odlučio ostati, neka mu je za uspomenu. Ionako mu nemam šta drugo dati.

5 Sept 2016

6 Vrijeme zna sve odgovore

Sastali se Čapljinski tatari,
da doveče idu na kraj sela.
Da ponesu defe i tambure,
i muziku Kadragić Ahmeda.
                                     kraj januara 1993.
Do po noći pili i pjevali,
od po noći igru zametnuli.                                                                                         Igrali se igre svakojake,
ponajviše noža i handžara.

Tu zbodoše Kadragić Ahmeda.
Osta Ahmed samac u mehani,
i uz njega četiri jarana.
Svi hajduci zorom pobjegoše!





Čudno sam se osjećao. Čudnije nego ikad. Bilo mi je dosadno, a i nije. Bilo mi je krivo što još ne idemo odavde, a opet i nije. Ne može čovjek ništa sam poduzeti, pa bi mu trebalo da je i svejedno. Možda bi i bilo, da nije duše. Ona čezne za Igmanom.
Živ i normalan čovjek mora da razmišlja, o onome što je bilo, ali i o onome što tek treba da bude. Kao što mora i da živi ono što je sad. Da bi ostao normalan, ako mu je već živjeti dalje.
I da razumije ono što se od njega krije, te da od sebe skriva ono što razumije.
Vrijeme. Vrijeme je ono što zna sve odgovore. Vrijeme je ono čega čovjeku uvijek nedostaje, osim ako mu tako ne odgovara. Mi sada vremena imamo. I ničega drugog. I rado bi ga trampili za bilo šta drugo.

4 Sept 2016

5 Opet će gazda biti gazda

Lijepa ti je u Alije ljuba.
Ljepote joj u svoj Bosni nema,
u svoj Bosni i Hercegovini.

Uzalud je sva ljepota njena,
kad Alija za nju i ne mari.
Već on ljubi Omerovo zlato.

To je zlato u kafezu raslo.
Ne vidjelo sunca nit mjeseca,
niti znade na čem žito raste!

Niti znade na čem žito raste,
na čem žito, na čem rujno vino.
Žito raste na tananu klasu,
rujno vino na vitoj lozici.





Susreti kod Mema završavali su se uvijek identično, dogovorom nas većine da budemo u toku, da slušamo vijesti, pratimo situaciju vezanu za nastale nemire između nas i Hrvata. Prethodno smo dočuli glavni razlog prvog produženja, odnosno zašto smo uopšte i otišli na kolektivni dopust. Još se ne usuđujem puno toga upisati u dnevnik, tek da se priča kako je na Igmanu nastavljeno što je bilo počelo, neki unutarnji sukobi, preciznije obračun s Jukom. Svašta se još priča, držim da može sačekati. Bitno je da smo mi izmaknuti iz svega toga, još bitnije ovo što se trenutno dešava.
Odnosi s HVO su zaoštreni, već je ranije bilo sporadničnih netrpeljivosti, ono što sada slušamo bliže je ratu i protiv njih. To se sad pominje kao osnovni razlog zadnjih produživanja naših odmora.
Mi se u našim okupljanjima obavezujemo da u svom strpljenju ne pokleknemo toliko da se požurimo priključiti nekoj drugoj jedinici. Po cijenu da, ako već ne bude nekog drugog načina, proboj do Igmana izvršimo sami, a pošto su već neki načuli za moguće puteve preko šuma i brda.

4 Krivo i na sebe, i svakog

Ne plač, mila, da te boli glava,
ne roni suze, ne kvari obraze.
Tamo će te lijepo dočekati,
rujnom bojom ruke kanosati.
A  medenim šerbetom pojiti,
s dobrim momkom u đerdek svesti.
                           sredina januara 1993.
Dragi dragu u đerdeku pita:
„Draga moja, tako ti imana,
Jel ti žao prvoga jarana?“
„Kad me pitaš, pravo ću ti kazat:
jeste, dragi, tako mi imana,
žao mi je prvoga jarana,
umrijeću – zaboravit neću!“





                Imalo je Visoko sličnosti s Kiseljakom. Doduše, bilo je daleko od Las Vegasa.
Cijene identične, izlozi puni. O ratu se priča i sluša na vijestima, osjećaj daleko od onoga koji sam ja dosad poznavao. Ne nedostaje ni noćnog života, samo što ja i dalje u džepu nemam ni dinara...
Zato imam familije, čak mi se učini - više nego je imah u Foči. Ipak, upravo me upoznavanje one najbliže podsjeti kako i ovdje rata ima. Najmlađi daidža Ramo je rahmetli.
Navikava se čovjek na ovakve priče. Gdje god dođe, čuće za sličnu sudbinu. A svaka smrt, sem prirodne, na svoj je način neobična.

3 Sept 2016

3 Nećeš ni vidjeti na vojsci

Da sam bogdo albati vodica,
ja bih znala gdje bih izvirala.

U avliji bega Smail-bega.
Nek me nose Smailove sestre.

Nek me pije Smailova majka,
ne bi li me u kahvi popila.

Ne bih li joj srcu omilila,
ne bil mene za sina uzela.




                                  
Dvojica u automobilu su bili u nekom započetom razgovoru, koji su završavali, davši meni tako vremena da na brzinu saberem utiske.
Tokom tih nekoliko kilometara poče da labavi pritisak koji sam osjetio sjedavši unutra, a kada je skupa sa mnom ušlo i sve ono što se izdešava zadnju heftu. Prisjetio sam se spuštanja niz Igman, noći koja ni po čemu nije ličila ovoj, makar se meni neka osjećanja podudarala. I sada vjerujem da idem na heftu, i sada se tek približavajući cilju počinjem pitati kako ću biti primljen.
Bježao sam od takvih sumnji, trudio se da izgledam kako uopšte ne slušam njihov razgovor, držim želju da ne budem ništa pitan do Visokog. Skoncentrisan na to uspijevam izvući jedine bitne zaključke, sasvim sam uvjeren kako ću na vrijeme i bez problema stići, te kako sve sluti da će mi i ovaj produženi odmor prijati.

2 Sept 2016

2 Dozvola pri isteku

Mi smo momci sa sela, narav nam je vesela.
Čim osvane nedjelja, mi smo prvi kod kola.
Djevojčicu za ručicu, tamburicu pod mišicu,
pa na Kiseljak, dok ne padne mrak.
    Haj, Kiseljak, Kiseljak, svaki momak veseljak;
Kiseljačke djevojčice, rumene ko jabučice.
    Haj, pogače, pogače, slatke kao šećerke;
Kiseljačani kuhaju, Sarajlijama prodaju.
    Pogače, kiseljačke
                               7. januar 1993.
Tamburice kucaju, mladi momci pjevaju.
Kolo igra veselo, znoj se lije niz čelo.
Kolo vodi djevojčica, lijepa, mlada seljančica,
lica rumenog, ruha vezenog.
    Haj, Kiseljak, Kiseljak...

Ponedjeljkom, znade se, kopa se i ore se.
Momci žanju i kose, snoplje vežu i nose.
Djevojčice predu, tkaju, do nedjelje ne prestaju.
A nedjeljom, opet po starom.
    Haj, Kiseljak, Kiseljak...

   /Jozo Penava/



                                  
Kraj odmora okrenu misli ozbiljnijim situacijama, odnosno bližoj stvarnosti. S tim da iznenađenja nikada, pogotovo u ratu, ne treba isključivati. Kao što i niko ne mari kako sve naši osjećaji mogu na njih reagovati. Hoće li nas sve to odvesti novim, nekim drugim iskušenjima. Nas, eto, kao i nije trebalo čuditi što se ni razlozi ne znaju, kao ni to koliko bi taj produženi odmor mogao trajati. Nagađanja pominjaše još jednu heftu.
Previše - za ostati ovdje. Ramo i Sakib mi neće uskratiti gostoprimstvo, ali sam vidio kako ni njima nije lahko. Osim toga, i Remzija je tu. Pa svakako bih da se riješim osjećaja kako sam im na teretu. Doduše, po glavi se motala opcija da tu heftu rasporedim na ostale komšije, prijatelje. Ipak, vjerovah u nova dolaženja, pa sračunah kako obraz treba čuvati za to vrijeme.

1 Sept 2016

1 Ko se našaliti zna, snađe se u svakoj zbilji

Šta ću kući tako rano,
šta me čeka tamo?
Drage nemam da me čeka
kraj dušeka meka.
                                     6. januar 1993.
Draga me je ostavila
sve zbog rujnog vina,                                                        
a ja pijem svake noći
baš za inat svima.
                                                                                            
Neću niko da me žali,
neću tugu kriti.
Dok je vina, dobre pjesme,
ljubavi će biti.





                Da je ko drugi donio tu vijest, teško bih povjerovao. Ovako, ostaje mi samo da sam izaberem kako na nju odreagovati.
Iskreno, ovdje mi se i ne ostaje. Ne mogu reći da mi je bilo loše, nasuprot. Lijepo i prelijepo, toliko da se upravo te ljepote i plašim. Tačnije, da bih se mogao na nju navići toliko da bi mi povratak teško pao.
Moje su želje bile jasne, po isteku šestoga dana, koliko je naš dopust trebao trajati, jedino sam se i vidio na Igmanu. Sjećanja na neuspjelu deblokadu Sarajeva su još svježa, posebno događaji i okolnosti Adminove pogibije. Niko nije isključivao mogućnost novog pokušaja deblokade, a u tom slučaju je moje mjesto svakako uz bataljon.

iz povijesti porijekla Ćerimagića

Risan

Risan je pao pod tursku vlast 1482. godine i ostao je pod njom sa kraćim prijekidima do 1687. godine. Po zauzeću Novoga i Risna od strane Mlečana, došlo je do migracije stanovništva. Mletački providur Đirolamo Korner je naseljavao stanovništvo iz hercegovačkih i crnogorskih krajeva. On je rekao, da se svim silama trudi da naseli što više stanovništva jer je zemlja pusta, pošto su je napustili starosjedioci. U Risnu su pridošlice smještene u kuće iseljenih muslimana. Zaslužne porodice i pojedinci iz Perasta (Mazarovići,Zmajevići,Štukanovići...) dobivaju najbolju zemlju i kuće izbjeglih muslimana. Mlečani su napravili katastar gdje se vidi čija je bila zemlja i kome sada pripada.



Zemlja od Risna i njegovog okruga.
         Obradiva oranica sa porušenim zidovima je od Ivana Kaluđerovića, i on je radi, a bila je od Ćerimagića. Obradiva oranica na kojoj ima i drveća i dva porušena zida je od Stjepana Milutina Popova, i on je obrađuje, a bila je od Ćerimagića, kao i kuća i uz nju vrt.




Kostanjica

Kostanjica se nalazi na domak Morinja i ime je dobilo po šumama kestena tj. "kostanja", kako se na lokalnom dijalektu kesten naziva.
          Obradivu oranicu od kapetana Tripuna Štukanovića iz Perasta kupio je Ilija Tomić iz Risna, a nju radi Nikola Ivanov, a bila je od Ćerimagića.
Zemlja sa kolcima za vinovu lozu, dijelom obradiva, a dijelom nije dobra, je od kapetana Ivana Mazarovića iz Perasta, radi je Ilija Dabović, a sve je bilo od Mustafe bega Ćerimagića. Zemlja se sastoji od vinograda, neobrađenog polja i oranice sa porušenim zidom.




Gornji Morinj

Gornje Morinje je na mirnoj lokaciji i udaljen je nekoliko desetina minuta hoda od Donjeg Morinja.
Oranica sa puno kamena i kolcima od vinove loze je od kapetana Ivana Mazarovića iz Perasta, radio je Miho Vukašinov, a bila je od Mustafe Ćerimagića.
Obradiva oranica sa kolcima od vinove loze i stablima smokava je od kapetana Ivana Mazarovića iz Perasta, radio je Ivan Vukov, a bila je od Mustajbega Ćerimagić.
Neobrađena oranica sa puno kamena sa ogradom i vinogradima i smokvama je od kapetana Ivana Mazarovića, a radili su Đuro Petkov, Petar Pavlov, Vuko Vučić, Miho Vukašinov, a bila je od Mustajbega Ćerimagića.
Oranica sa kolcima od vinove loze stablima smokava je od kapetana Ivana Mazarovića iz Perasta,a radio je Miho Vukašinov, bila je od Mustajbega Ćerimagića.
Iz ovih krajeva Ćerimagići se naseljavaju u Lastvi i Donjem Grančarevu.



Selo Morinj Donji

Kuća sa avlijom opasana zidom obradiva zemlja i oranica dobivena krčenjem stabala šume,zemlja sa zasađenom vinovom lozom i nekoliko stabala smokava je od kapetana Ivana Mazarovića,zemlju radi Vučić Vukov, a bila je od Mehmedage Ćerimagića.
Oranica sa puno kamena je od kapetana Ivana Mazarovića iz Perasta, a radio je Ivan Jovanov, a bila je od Ćerimagića.
Obradiva oranica nastala krčenjem stabala šume je od kapetana Ivana Mazarovića koju je radio Vučić Vukov, a bila je od Mehmedage Ćerimagić.
Obradiva oranica je od nadbiskupa Zmajevića iz Perasta, a radi je Miho Berber, a bila je od Ćerimagića.
Obradivu oranicu koja je od kapetana Ivana Mazarovića iz Perasta, radio je Miho Berber i Đuro Damijanović, a bila je od Ćerimagića.



Ubli

Ubli su malo mjesto blizu Morinja, a udaljeni od Herceg Novoga 20 km.
Ubli - obradiva oranica, neobrađena livada i mali pašnjak sa dva porušena zida i dvije seoske kuće pokrivene kamenom i slamom i jedna mala kućica od slame je bila od Ivana Mazarovića iz Perasta, a od njega je kupio kapetan Draško Pavković, a zemlju radi Jovo Savina. Sve je bilo od Ćerimagića (oranica, polje, livada, neobrađeno polje, pašnjak i kuća sa vrtom).


~~~





Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...