40 Karakter

Lijepa je Đulsuma djevojka,

al uzalud Đulsina ljepota.

Đuslina su vrata kraj sokaka,

glava joj je vazda na pendžeru.

                           13. septembar 1993.

Ko goj prođe, očima je šarne,

il'se kahne, il joj namigne.

Il joj neki išaret predadne,

da ga čeka noću na sokaku!

Vrijeme navikavanja je iza, ono povratka se uveliko primiče. Vakat je i utiske sabirati.

Bilo je lijepo, ljepše nije moglo biti, taman da se čovjek strese pri pomisli koliko ga sada čeka drukčijih dana, prije nove prilike za par ovakvih.

Grad je takav da sam ga upoznao prvim obilaskom. Drugi put je ruta kretanja morala biti ista, s tim da sam se tada zadržao neko vrijeme na dva mjesta. Jedno je blizina čuvenog partizanskog mosta, gdje ponajduže razmišljah o tome kako se historije smjenjuju, novije potiskuju stare. Zadržao sam i na Koloniji, opet ne u dugoj priči s narodom gore, već ispod, u pokušajima da Jablanice vidim više nego je ima.

39 Tada mi je lakše

Pašihana, imaš li jarana?
„Mlado momče, ko je bez jarana?

Imam, mlada, četiri jarana,

kad mi dođu svašta mi donesu.

                                               11. septembar 1993.

Jedan nosi svilena pojasa,

drugi nosi srmajli jeleče.

Treći nosi od zlata košulju,

a četvrti fesče s dukatima.

Nek donose, neka se ponose,

Umihana ode za drugoga!“

Poslije i treće iste noći u Jablanici, konačno se nakanih da malo prošetam, upoznam grad. Uvjerio sam se kako je Mufo bio blizu istine kada mi je rekao, naravno ne u Fifinom prsisutvu, da tu i nemam bogzna šta vidjeti. Tada mi je Jablanicu i opisao kao gradić iz dva dijela, s dvije glavne ulice, onom što spaja Konjic i Mostar, odnosno drugom što Jablanicu veže s Prozorom. Završio je rečenicom kako ni broj sporednih ulica nije mnogo veći.

Da bih vidio sve znamenitosti Jablanice potrebno je tek sahatak vremena. Kroz prolazak zgrade, prve do kina, ravno sam izbio pred jedini hotel. Malo u produžetku je nogometni stadion, iza kojeg je muzej. Vratio sam se skoro do hotela, skrenuo lijevo kako bi prošao kraj par zatvorenih kafića, te kasnije uz neuobičajeno duge stepenice izašao na Koloniju. Gore je smješten veliki izbjeglički kamp, tu je i objekat koji danas služi kao centralno skladište humanitarne pomoći, objekat koji je pod ingirencijom Ramiza Salihovića. Pored je i poveće polje, za koje sam već upoznat kako se sije tek od ove godine.

38 Sergej Jesenjin

Kolika je pod Mostarom Cernica,

još je veća Efičina avlija.

S kraja na kraj đul-behartom procvala,
a na srijedi senabija jabuka.                             

                                         9/10. septembar 1993.
A pod njome od sedefa šćemlija;
Tude sjedi hadži-Jusuf Efica,

na krilu mu Kovagina Fatica!

Druga noć u Jablanici, druga fešta. Za mene je druga razlika u odnosu na sinoć što smo sad ipak sjedili u Mufovoj sobi. Prva je, naravno, što sam puno raspoloženiji za odsjesti.

Nije nas bilo ni blizu kao onda, pa prihvatih kako se radi o najodabranijem društvu. Neke sam vidio sinoć, ali je pravo predstavljanje tek uslijedilo.

Zapravo su počeli od tog jednog što je izostao i sinoć i večeras, a u prvi plan je izbilo da to nije neuobičajeno, da je prečesto počeo da se „gubi“, izostaje s najvažnijih sjedeljki. I pored dosta riječi hvale, pošto je predstavljen kao jedan od dvojice „polubraće po ugovoru“, to je presudilo da priča o Fadilu Makašu bude svedena na to da nikada neće postati pravi brat!

37 Vjera u nafaku

Ćemalušo, mali Carigrade,

u tebi su paše i veziri.

Car vezira kroz biser doziva,

vezir mu se kroz zlato odziva:

                                     9. septembar 1993.

„Moj veziru, što mi doći nećeš?“

„Padišahu, kako ću ti doći,

kad ne mogu kroz sokake proći,

od ćošaka i od mušebaka!

Od momaka i od djevojaka,

od šargije Porčina Avdije,

a od šiše Hadžajlića Muše,

i od pera Hrgine Šerife,

od ljepote Fejzagine Šide!“

Budeći se, a kako je to u ratu i običaj, u sekundi se prisjećam gdje sam. Odmah primjećujem, a čemu se i ne čudim, Mufo je već ustao i otišao negdje. Koliko je sati, to u sobi koja nema niti jednog prozora, ne mogu ni nagađati.

Sljedeće čega se prisjetih je ono što mi Mufo pred spavanje pođe ispričati. Ovo jeste najmanja, ali je i najveselija od svih soba ovdje. Ona pamti mnoga sijela, posebno jedno u kojem ih je ukupno unutra bilo dvadeset i jedno. I nije im bilo tijesno, pa je jedini problem dolazio kada jedan iz ćoška treba „prazniti bešiku“, tada ih se desetak moralo pomjerati, odnosno izlaziti pred vrata. Drugi je problem, samo što bi se taj vratio - trebao je drugi ići. Ne znam, možda sam ga pitao da li je, s obzirom na takvu situaciju, moguće da ih svih dvadest i jedan nikada nije istovremeno sjedilo - osim na početku...

Ustajem, a pred vratima me dočekuje neočekivana praznina. Lijevo i ispred je, samo kanjon Neretve - i stijene.

36 Brat

Sarajevo, behara ti tvoga,

znaš li išta za dragoga moga?

Otišo je, već godina dana,

ja ga čekam tužna, uplakana.

Dođi, dragi, milovanje moje,

pa utješi bolno srce moje.

Uzalud je i otac i mati,

kad me, dragi, tvoj pogled ne prati.

    /Jozo Penava/

Od jutros sam o mnogo čemu razmišljao, o ovome trenutku ne stigoh. Koliko god su me oni požurivali, ja sam svojom mladošću nastojao produžiti ovaj predjesenski dan, do širina sreće, koja bi me u ovakvim situacijama morala pratiti.

Jablanica je grad koji ne bi trebao biti težak za snaći se u njemu, ali su noći svugdje iste. Kao što je umor uvijek nemilosrdan. Više nego po polasku, sada željeh da ono što sam od Fehima Gliba čuo, i to što ova dvojica znaju, bude i istina.

Tek što vidjesmo da prva svjetla koja smo opažali imaju i zgrade iz kojih dolaze, priče koje sam čuo postaju i nada da je naše druženje tu i privedeno kraju.

35 Ko bi pojašnjavao

Vrbas vodo, ne hukaj se,

ah, moj dragi, ne uzdaj se!

Ne uzdaj se, nisam tvoja,

nije moje majke volja!

Kad bi bila majke volja,

ja bih, dragi, bila tvoja!

Kad porastem biću tvoja,

to će biti moja volja!

Kruščicu počeh doživljavati kao dio svoje sudbine. Kao mjesto koje ću pamtiti samo po lijepom. Iako mi se njegovo sadašnje ukazanje ne ozrači punom radošću.

Sada je to ozračje kraja jednoga nadanja. Ali, može biti i početak drugoga. Ne mislim se tu zadržavati, ne bih trebao imati problema ne sresti djevojku koju sam upoznao pri dolasku, niti namjeravam žaliti što se neću stići vidjeti sa svojim poznanikom.

Jablanica me čeka, zove. Jablanica u kojoj kanim provesti osam lijepih, nikako i predugih dana, poslije čega ću pohititi opet ovamo. Gdje će me čekati jedno srce koje će sve vrijeme jednako kucati, odnosno odgovarati na otkucaje moga...

*** (o prikrivanju nedjela)

Usain Bolt je najbrži čovjek današnjice. Pa opet, ne toliko da bi stigao sam sebe.

*** (o sebi)

Mnogo je životinja na koje mogu da podsjećam. Ali sam siguran, nijedna od njih nije grabljivica.

34 Nema se šta ispriječiti

Lijepa Mara niz Bugarije siđe,

susreo je Mujo Sarajlija.

„Pobratime, Mujo Sarajlija,

prevedi me preko Romanije.

                                    8. septembar 1993.
Bez ljubljenja i bez milovanja,

i bez svakog muškog pomišljanja!“

„Lijepa Maro, moja posestrimo,

prevešću te preko Romanije.

Bez ljubljenja i bez milovanja,

i bez svakog muškog pomišljanja!“

Odluka da se štedi i na nafti, moj izbor mjesta gdje ću odmarati, ljubav sestrića prema tetki, sve se to poklopilo. Duga noć je za mnom. Preovladavalo je nestrpljenje zbog skorašnjeg susreta s bratom, ali sam osjećao i pritisak zbog onog što bi dan prije mogao donijeti.

Nikad manja i neobičnija grupica nije napuštala Voljevac, putem preko Zec planine. Ukupno nas je pet, sa istim, i posve različitim mislima. Svi želimo doći do cilja, obići neke nam drage ljude, ali se nekima žuri malo više, drugima malo manje.

Za razliku od dvojice Keča, jedinih još iz bataljona što jutros putuju u ovom pravcu, kojima to bi i jedina briga i misao, za nas se troje isto ne može reći.

33 Ne bih se trebao ogriješiti

Mislio sam svaki dan,

da se s tobom upoznam,

da srce i dušu

tebi ja predam.

                                   7. septembar 1993.

Mislio sam, mislio,

i u srcu žudio,

dok tebe kraj sebe

nisam vidio.

Skini prsten s prsta svog,

ja ću tebi s prsta mog,

nek se zna da su dva

srca spojena!

Već heftu dana stalno se vraćah onome što jednom morade doći. Nisam glasno pričao, jer sam želio sačekati da stigne kamion. Bez potrebe sam brinuo, tek nekoliko ih se nije vratilo, ali je bilo onih iz prve ture.

Desetak se minuta čudno osjećah. Izmiješaše mi se mnoga osjećanja. I tuge i radosti, ponosa i samoprijekora, do raspeća između dvije bratske ljubavi. Pri čemu misli neizostavno odu i do trećeg, najmlađeg, koji je po zadnjim informacijama, iz Sandžaka otišao negdje u Tursku.

U trenutku se opet pojavi ono - da nijednu priliku ne treba propuštati.

32 Neke se stvari mijenjaju

Kolo igra na Daltabaniku,

u tom kolu prelijepa Ana.

Sve je kolo strukom nadnijela,

i lijepim grlom natpjevala.

Baš kad se je kolo razigralo,

i lijepom pjesmom raspjevalo,

u to stiže fra Ivane fratre.

Svemu kolu naredi pokoru,

a najviše prelijepoj Ani:

                                     6. septembar 1993.

„Bosa hodi godinicu dana!

Bosa hodi, mrku krpu nosi!“

Kad je Ana saslušala riči,

ljuto kune fra Ivana fratra:

„Bog t ubio, fra Ivane fratre,

susrele te pašine delije,

otele ti konja i haljine,

i za tobom đaka prenejaka!“

Bog Aninu kletvu uslišio;

Fra Ivana susrele delije,

oteše mu konja i haljine,

i onoga đaka prenejaka!

Dijelom mi se povratilo raspoloženje. Nasmijati se, uvijek je zdravo. Onda, čovjek lakše sumira i sve loše što je bilo.

Tako se preksinoć u mislima bavih i brojkama.

Ovdje smo mjesec dana, a naratovasmo se kako neki neće za čitav rat. Istina, svi ne jednako. Mislim tu, prije svega, na nas trojicu, koji se nemamo pravo ni na šta žaliti. Prvih dana dijelismo sudbinu bataljona, ali navikli smo i na gore nevolje. Ibraginu kolibu ćemo pamtiti, ali je i to samo po sebi bolje nego da je upamtila ona nas. Sve ostalo, bijaše takvo da najčešće kometarisasmo sa „samo nek potraje“. Ni u bataljonu, ni kod Šeksa, manje a samostalnije jedinice niti je gdje bilo niti će biti...

31 Bio bi jazuk

Vozila se po Vrbasu lađa.

Sva je lađa srebrom okovana.

                                    4. septembar1993.

Vesla su joj od suhoga zlata.

A na lađi devet djeovjaka,

među njima vesladžija Mujo.

Prekjučerašnji dan sam proveo u spavaoni. Niti mi se gdje išlo, niti mi se igrala košarka, dok o novoj posjeti „Bećovoj“ biblioteci opet pokušavah da uopšte ne razmišljam.

Jučer, već nisam mogao izdržati. Istina, opet mi se nije ništa htjelo posebno. Jednostavno, samo mi se trenirao osjećaj da je akcija odložena na duže.

Na kraju, ubijedih Ahma i Gliba da prošetamo do naših bacačlija. Onako, da vide da ih nismo skroz zaboravili, da ne glumimo gospodu i da se tamo ne pojavljujemo samo kada treba nešto gađati. Tek sada ću stići s nišandžijom popričati o ona dva piva, već se uvjerio da mi nije ništa bilo, a kroz smijeh priznaje da su oni druga dva popili odmah za nama, čim su vidjeli kako to mi slatko obavismo...

30 Neka silna želja

Vrbas voda na valove dođe,

nit od kiše nit od bijela snijega.

Već od suza skopljanskih momaka,

jer ih neće lijepe djevojke.

                                     2. septembar 1993.

Jer ih neće lijepe djevojke;

Neće gore, vole ostat dole!

Od Mehmeda nema slađeg meda,

od Alije šećer gurabije,

od Osmana slađega bostana!

Sajova tableta mi je dala malo sna, ali kao ni drugima nije mogla dati mira.

Dvije dženaze, a treća još čeka. I mnogo, previše pitanja. Sva bole. I ona u nama, i ona oko nas.

Može li postojati nada da je Mido samo zarobljen? Može li postojati vjera da ga niko nije vidio pogođenog!? Ko zna, čovjek je takvo biće koje osjeti bol, zna za tugu, ali ne bježi ni od nade i vjere...

29 Bistar ili mutan, Vrbas teče nizvodno

Okreni se niz đul-bašču,

na vrelo kad pođeš.

Okreni se, nasmij mi se,

medna usta, crne oči, Zumro moja.

                                      29/30. avgust 1993.

Okreni se, pogledaj me,

ne ljuti se na me.

Okreni se, pogledaj me,

medna usta, crne oči, Zumro moja.

A sa vrela kad se vratiš,

ja ću te čekati.

Kraj đuguma, da ti ljubim

medna usta, crne oči, Zumro moja.

Mislim da sam ja bio uspio zaspati. Dok me nije trglo naglo otvaranje vrata spavaone.

Upalilo se svjetlo.

Pri svjetlu nije bilo teško prepoznati lice Admira Pača Čopa. A izraz njegovog lica je u potpunosti odražavao razloge njegovog naglog ulaska.

-          Je li ko vidio Mida Muslića!? – što će riječima samo potvrditi.

28 Poziv, kojem nije mogao odgovoriti

Salko kune šeher-Banjaluku,

Vrbas vodu, što odnese Hanku:

„Odnese mi srcu najmiliju,

kao čistu suzu hamajliju!

Kad bih znao da ću s Hankom biti,

neb žalio u Vrbas skočiti;

Nek nam nose zajedno dženazu,

nek se duše u džennetu nađu!“

Dio smo tišine. Cijeli bataljon. Ili, makar ono što ga trenutno čini.

Nikom se neće na spavanje. Kako zaspati, kad su dva kreveta prazna. Dva kreveta, jedan do drugog. Tek sam i čuo koliko su Šefa i Dževad bili blizak rod, jedan od sestre drugi od brata. Tuga time ne može biti veća, ali je tolika!

Vidim, Ćuzi je najteže. Sa Šefom je, također i s Dževadom, toliko toga zajedno prošao.

Jučer im je potpisao dozvole, večeras piše izvještaj u kojem mora navesti da su poginuli. I to, tu negdje u blizini Gornjeg Vakufa, daleko od Sutjeske koju su toliko voljeli.

Mao Ce-tung

Do visokih se ciljeva stiže sitnim koracima.

27 Kao sudbina

Draga dragom na ruci zaspala.

Dragi dragu alkatmerom budi:

„Ustaj, draga, draža od očiju!

Noćas sam ti čudan san usnio,

gdje moj fesić mutna voda nosi.

U krilu mi biser prosuo,

na četvero moj sahat salomio!

Draga dragom tiho progovara:

„Što ti fesić mutna voda nosi,

to ćeš otić na carevu vojsku!

Što se biser u krilo sasuo,

to su suze i moje i tvoje!

Što ti pršte sahat na četvero,

to će naša srca popucati,

rastajuć se jedno od drugoga!“

Šeks me razumio, shvatio. Javio mi se odmah.

A za dvadeset pet minuta, tačno kako je bilo i predviđeno, akcija je krenula.

Zagrmilo je iznad nas. Zagrmilo i zatutnjilo, na sve strane.

Zvuk kose se kroz tu grmljavinu nije više mogao razabirati pa su Ahmo i Glibo pozvali mene i Sefira da očima ispratimo dva kosca kako praznih ruku bježe uz livadu.

26 Ibragina koliba

Oj sokole, moj sokole,

ne vij mi se iznad dvora,

ne budi mi dragog moga!

Trudan mi je, i umoran.

Kada mi se on probudi,

molit ću ga, moj sokole,

da me s sobom na put vodi.

Obdan ću mu za mornara,

noćcu za ljubovcu.

Ako njega veslo izda,

evo moja desna ruka;

Ako li ga jedro izda,

evo moja bila skuta;

Ako li ga konop izda,

evo moje žute kose;

Ako li ga jambor izda,

evo moga vitka struka!

Oj sokole, moj sokole,

ne budi mi dragog moga!

Za kera će se pobrinuti konjovodci, od trenutka kada smo konačno stigli do Ibragine kolibe. To je mjesto gdje se i mi razdvajamo.

Ispraćam ostale pogledom. Otima mi se uzdah. Nisam ispunjen slutnjom, nego svjesnošću koliko njih čeka veća opasnost!?

Kada mi ubrzo u polumraku nestaše i njihove polusjene, bacam se po rosnoj livadi.

25 Nemam s čime uporediti

Đurumlije iz Pljevalja kreću;

Bože mili, dobrijeh momaka!

                                     29. avgust 1993.

Svaka svoga cvijećem zakitila,

a ja moga vezenom dolamom!

Ovaj put se ide. Nema odlaganja.

Probuđeni smo negdje oko pola dva. Zapravo se može reći da smo zovnuti, da nismo ni spavali već samo oči odmarali. Iako sastanak nije dugo trajao, u svim jedinicama je slijedio nastavak.

Istina, kod nas u školi bi ponajtiše. Već je određeno dvadeset jedan za napad, računajući Mida koji se stigao prijaviti umjesto onog koji se razbolio. Imao je samo jednu, više želju nego uslov, trebala mu je jakna. Ova noć je znatno hladnija od vremena koje ga je ispratilo iz Fojnice.

24 Imao sam drugih briga

Sinoć Liku porobiše,

trudne konje dovedoše.

Svi konjići zob zobaše,

i Koranu vodu piše;

Agin dorat ni gledati,

već on gleda pod oblake!

                                 

Tuda idu tri djevojke:
„Ko ufati konja moga,

to će biti ljuba moja!“

Skočila je najstarija,

iznesla je vagon zobi;

neće konjić ni gledati!

Skočila je ona srednja,

iznesla je vedro vode,

neće konjić ni gledati!

Skočila je ta najmlađa,

kaže konju bijele dojke;

Ona konja ulovila!

                                               

Na sastanku nas i ne bi mnogo. Pri čemu, sastav pomalo neobičan.

Bešović je u Konjicu, ali su tu čuveni komandanti iz Bugojna Faruk Aganović Jupi i Goran Čišić, te još dvojica komandira četa, uz onog kojeg sam već imao priliku upoznati. Tu su i Ćuza i komandant ovdašnjeg bataljona, i uz svakog i komandiri diverzanata, gdje domaće predstavlja Šeks, naše Šefa. Zatim su tu i dvojica, predstavljeni kao glavni za logistiku, odnosno vezu. Obojica su odavde, kao i sljedeći što je na sastanku predstavljen. A što je ujedno i moj prvi susret s načelnikom artiljerije, za kojeg sam dosad jedino čuo da je profesor matematike. U svemu je i najčudnije što je Admir uz njega najavio i mene, i to kao - glavnog za artiljeriju, na ključnom pravcu napada!? Ostalih četiri-pet su i najavljeni kao vodiči.

I dok se čudih kako sam najavljen, malo više stidjeh čovjeka kojeg takva najava s pravom čini dobrano ljutim, uslijedi ono što me još više iznenađuje.

23 Četvrto doba

Cvati ružo, nemoj opadati.

Boluj Ahmo, nemoj umirati.

Jer te nemam nigdje ukopati,

vam da bih te u njedrim kopala.

                            28. avgust 1993.

Bolan Ahmo dragoj odgovara:

„Bolovat ću, pa ću i umrijeti;

Nemoj mene nigdje ukopati,

već me kopaj u tvoja njedarca,

u njedarca pokraj srca svoga.“

Ako i nije major, biće! Ko bi nas, inače, u izviđanje slao dva dana prije same akcije!?

Onaj jedan je njegov, što ćemo navečer i saznati...

Popodne sam proveo u školi, iako sam bio planirao otići do svojih malih prijatelja. Ovaj put im nisam namjeravao pominjati akciju. Međutim, i odlazak do njih će malo sačekati, zaustavio me jedan drugi događaj.

Još se jedna grupa vratila s dopusta. S njima i neki koji duže vrijeme ne bijahoše s nama. Posebnu je pažnju privukao Mido Muslić, iz prostog razloga što je prvi koji dolazi iz Fojnice. Džoove Fojnice.

22 Dva puta dugo, dva puta kratko

Smiljem gora ograđena,

mala vrata ostavljena,

kud Katica vodu nosi, 

vodu nosi i pronosi.

Za njom Ivo hodom hodi:

„Stan Katice, daj vodice!“

„Nit ću stati, nit čekati,

nit ću tebi vode dati!

                                   26. avgust 1993.

Ti se fališ jaranima

da si mene obljubio.

Kad, junače, Bog te ubio,

kad me nisi ni vidio!

Samo moju jeku čuo,

gdje kroz goru projekuje!“

Jučerašnji sam dan potrošio sumirajući dosadašnje utiske o Voljevcu, i svome ponašanju, snalaženju u njemu. Nađoh tu veoma prijatnih, ali i nekoliko  dana koje ću staviti u red onih koje ću zvati baksuznima.

Mogoh ja to pripisati nekoj drugoj strani sebe, opet se radovah onome što slijedi. Vjerovah da će akcija, sa svojim uspješnim završetkom, pomoći i da razbijem i te neke druge malere.

Odužilo mi se kako se o novoj akciji samo priča, a ništa ne događa. Skoro da prestajah vjerovati u Dobrošin, da mi se počeo činiti sve daljim. U tom slučaju, ovo samo može biti povratak te nade.

21 Sarajevsko

Zaljulja se mostarska munara,

potrese se mostarska ćuprija.

Mujezini učit prestadoše,

zašutješe softe u medresi,

kad zapjeva Lakišića Zlata.

Odjekuje po kršnu Mostaru,

pa niz luke i kadiluke.

Svak se divi Lakišića Zlati,

ponajviše do tri mujezina.

Karala je ostarjela majka:
„Zlato, šćeri, da od Boga nađeš,

jedna pjesma – stotinu harama!

Kad te čuju do tri mujezina,

uhvate ih derti na munari

pa ne uče namaskog ezana,

već slušaju tvoju pjesmu, Zlato;

Nemoj, Zlato, činiti harama!

Nemoj, šćeri, proklet će te majka!“

Progovara Lakišića Zlata:
„Ne kuni me, moja mila majko,

ja ne pjevam porad mujezina,

nit softama dertove razbijam.

Kad zapjevam s Luke na Carine,

pjesma ječi do carske tabije,

do onijeh carskijeh nizama.

Međ njima je gondže Mehemede.

Kad začuje pjesmu na tabiji,

on se sjeti svoje jauklije,

jauklije Lakišića Zlate.

Što ga čeka tri godine dana,

dok joj Meho iz askera dođe.

Kad me sluša gondže Mehemede,

njemu lakši carski asker biva!“

Od sela smo odustali, pa bi vrijeme našeg povratka trebalo biti ranije nego obično. Iako smo obojica sudjelovali u bježanju od psine, ja sam bio taj koji se u povratku više smiješio, koji je na sve cijelim putem podsjećao. Vidjelo se da jedva čekam i ostalima prepričati.

Salja nije protiv toga, ali je rekao da će, ako ovaj naš zadnji promašaj unesem u dnevnik, lično iscijepiti taj list.

20 Nismo baksuzi

Oj livado, rosna travo, javore, javore,

ko po tebi ovce čuva, zlato moje?

Čuvala ih djevojčica, javore, javore,

od sedamnaest godinica, zlato moje.

Ovce čuva, pjesmu pjeva, javore, javore:

„Moj dragane, što te nema, zlato moje?

Što te nema ovih dana, javore, javore,

kad ja ovce čuvam sama, zlato moje!“

Nismo krenuli u selo nego u čobaniju. Okrenulo nas je nerazumijevanje lokalnog jezika, neraspoloženje zbog toga je trajalo.

Više puta pogledom pokušavasmo dohvatiti prve kuće, ali se one nikako da ukažu. Prije nego posumnjasmo u moguću grešku, a i prije nego se oči obradovaše onome što žele vidjeti, odlutaše ustranu.

19 Neko će nam objasniti

U Mostaru (a)šikli mejtef kažu:

U mejtefu trista djevojaka,

četiristo mladijeh momaka.

Hodža im je Omer-efendija.

Kalfa im je mlada Umihana,

pred njom stoji od zlata peštahta.

                                          23/24. avgust 1993.

Na peštahti tri nova ćitaba.

Hodža pita mladu Umihanu:                               
„Umihana, šta ćitabi kažu?“

                                                                                   

Tad govori mlada Umihana:
„Prvi veli – da se hodža ženi!

Drugi veli – nemoj sa daleka!

Treći veli – kalfu iz mejtefa!“

To je hodži vrlo milo bilo.

Uze kalfu za bijelu ruku,

pa je vodi svome bijelom dvoru.

Eto, i to se dogodi. Lagano zaspali, lijepo spavali i sanjali, sasvim zaboravili na vanjski svijet, iz kojeg nas niko nije budio. Zar je trebao?

Zašto se nije išlo u akciju, nismo ni pitali. Kada već znamo da će se, ionako ići za dan-dva...

A dan bijaše bez kiše, tek s jutra malo tmuran. Popodne je počelo razvedravati. Nije bilo za hodanja vani, ali posta još prijatnije za odmor unutar škole.

Neko, u grupi nas pet-šest, predloži da posjetimo onu, jedinu dostupnu biblioteku. Bećo nam preporučiva mnoge, a mi se opredjelismo za jednu knjigu s hadisima.

18 Ugodni doživljaji nisu za čekanja

Soko leti preko Sarajeva,

srebrenijeh nogu do koljena,

pozlaćenih krila do ramena,

biserli mu kruna nad očima.

Gledale ga Sarajke djevojke,

gledajući njemu govorile:

„Oj, Boga ti, siv-zelen sokole,

gdje si bio, koga si dvorio?

Ko je tebi noge oknivao,

ko li ti je krila pozlatio,

i ko ti je krunu nakitio?“

Odgovara siv-zelen sokole:

                        22. avgust 1993.

„O, Boga mi, Sarajke djevojke,

dvorio sam pašu Ali-pašu!

U paše mi tri šćeri bijahu;

Starija mi noge oknivala,

a srednja mi krila pozlatila,

najmlađa mi krunu nakitila.

Najmlađa mu najljepša bijaše,

često babi na ćošak iđaše,

i šećerli kahvu donosaše.

Nju mi babo Sevdi-đulom zvaše;

Mila majka – Sevdi-zlato moje;

Mio dragi – Sevdi-srce moje!“

Salja se već sinoć vratio s položaja. Zapravo, vratila se cijela jedinica. Priča se da se sprema naša najjača ofanziva do sada, u kojoj će naš bataljon igrati ponajvažniju ulogu, pa nas se hoće malo odmoriti.

Požurio sam ispričati mu doživljaj s Ahmom i Glibom.

U čemu me malo omeo Bećo Merdan, koji nam se pridružio. Njegova uloga ovdje je promijenjena. Kako je završio medresu, to nije mogao odbiti da ovdje mijenja mjesnog hodžu. Time je uskraćen za nešto drugo, za šetnje prirodom. O čemu sam ja baš pričao.

Isitna, dio priče sam iskrivio, nastojeći svoje izviđanje i potragu za kakvim drugim položajem prikazati uvjerljivijom. Zato, drugi dio pričah potpuno vjeran istini.