Mislio sam svaki dan,
da se s tobom upoznam,
da srce i dušu
tebi ja predam.
7. septembar 1993.
Mislio sam, mislio,
i u srcu žudio,
dok tebe kraj sebe
nisam vidio.
Skini prsten s prsta
svog,
ja ću tebi s prsta
mog,
nek se zna da su dva
srca spojena!
Već heftu dana stalno se vraćah onome što jednom
morade doći. Nisam glasno pričao, jer sam želio sačekati da stigne kamion. Bez
potrebe sam brinuo, tek nekoliko ih se nije vratilo, ali je bilo onih iz prve
ture.
Desetak se minuta čudno osjećah. Izmiješaše mi se
mnoga osjećanja. I tuge i radosti, ponosa i samoprijekora, do raspeća između
dvije bratske ljubavi. Pri čemu misli neizostavno odu i do trećeg, najmlađeg,
koji je po zadnjim informacijama, iz Sandžaka otišao negdje u Tursku.
U trenutku se opet pojavi ono - da nijednu priliku
ne treba propuštati.
Požurio sam potvrditi Ćuzi svoje raspoloženje,
kada i konačno morah riješiti i svoju najveću dilemu. Na dozvoli sem pečata i
potpisa, te datuma, sutrašnjeg i sedamnaestog, kada bih se trebao vratiti,
dakako da treba stoji i mjesto gdje idem.
Srce me najprije snažno teglilo ka Sarajevu,
bratu rođenom, kojeg ne vidjeh još od marta prošle godine, a za kojeg sam imao
informacije o višestrukom ranjavanju. Ali, put odavde do Sarajeva je tako
dug...
Zato mogu do Jablanice. Tamo mi je Mufo. A ni
njega nisam vidio skoro godinu, od njegovog ranjavanja i našeg rastanka na
Grepku.
Znam da me izbor Jablanice može koštati, jer bi u
tom slučaju Sarajavo čekalo najmanje do proljeća. Ali svejedno, i tako se ništa
ne može predvidjeti.
Kao rijetko kada, bar sam podsvijest pobijedio.
Ona me je često, tamo nekad pred spavanje, navraćala da se odlučim za Visoko.
Nabrajala je da mi je prošli put tako lijepo bilo, kako me tamo mnogi
željno očekuju, nadaju se, podsjećala da sam im i obećao, dodavala da je sada u
tom pravcu ponajviše naših, kako bih usput mogao kojiput i do Zenice otići.
Smislila je da je to bitna prednost, jer gdje god drugo okrenem, uglavnom ću
biti na jednom mjestu, jednima na teretu.
Srce je pobijedilo. Njegova polovina, jer cijelom
nisam mogao udovoljiti. Osim što sam dao čvrsto obećanje da će prva sljedeća,
valjda i bolja prilika, obavezno da me okrene Sarajevu...
Izašavši od Ćuze, bijah dvostruko sretan.
Zadovoljan što donesoh tešku odluku, još zadovoljniji zbog osjećaja koji je
kazivao kako ni trena ne trebam strahovati da bih ja mogao biti višak na
spisku.
***
Kada je uvečer pročitan spisak, u tih desetak
sekundi nikog radosnijeg od mene. Poslije, i ta radost malo splasnu.
Otišao sam sa Saljom do naših malih prijatelja.
Tamo sam glumio da je jedino što osjećam - radost.
Navikli smo se jedno na drugo. Ja na Voljevac, on
na mene. Kao da sam tu rođen. Zato se nije lahko rastati, bez obzira što će to
biti samo na deset dana!?
Svjedoče tome male suze mojih malih prijatelja. I
dok se oni trudiše da ih prikriju, neko se dosjeti da bi i oni mogli
iskoristiti ovaj moj odlazak!
Zijadina majka ima još jednu sestru, u Kruščici.
A pošto put do Jablanice ide tuda, neki bi od njih mogli sa mnom. Sigurnije je,
običnije, posebno što su uvjereni da ću se vratiti, i to na vrijeme. Na toliko
mogu poslati Zijadu i brata joj.
Iako kod mene takva dilema ni ne postoji, sad
imam samo razlog više da se obavezno vratim. Obećao sam to ovim ljudima, a ne
bih trebao ogriješiti se o sve dobro što su dosad meni i Salji učinili, posebno
o povjerenje koje mi ovim ukazuju. Ne šalje majka kćer jedinicu s nekim tek
tako...
Salja je imao i svoje viđenje. Upozoravao je da
bi se moglo desiti da po povratku ne htjedne sa mnom više ni jedne progovoriti.
Ukoliko razočaram njega, ne njih!
Nisam mu odgovorio, ali je moj zamišljeni pogled
kazivao kako bih ja imao još manje protiv.
Ždrimačko
jezero, Ždrimci
