Kolo igra na
Daltabaniku,
u tom kolu prelijepa
Ana.
Sve je kolo strukom
nadnijela,
i lijepim grlom
natpjevala.
Baš kad se je kolo
razigralo,
i lijepom pjesmom
raspjevalo,
u to stiže fra Ivane
fratre.
Svemu kolu naredi pokoru,
a najviše prelijepoj
Ani:
6. septembar 1993.
„Bosa hodi godinicu
dana!
Bosa hodi, mrku krpu
nosi!“
Kad je Ana saslušala
riči,
ljuto kune fra Ivana
fratra:
„Bog t ubio, fra Ivane fratre,
„Bog t ubio, fra Ivane fratre,
susrele te pašine
delije,
otele ti konja i
haljine,
i za tobom đaka
prenejaka!“
Bog Aninu kletvu
uslišio;
Fra Ivana susrele
delije,
oteše mu konja i
haljine,
i onoga đaka
prenejaka!
Dijelom mi se povratilo raspoloženje. Nasmijati
se, uvijek je zdravo. Onda, čovjek lakše sumira i sve loše što je bilo.
Tako se preksinoć u mislima bavih i brojkama.
Ovdje smo mjesec dana, a naratovasmo se kako neki
neće za čitav rat. Istina, svi ne jednako. Mislim tu, prije svega, na nas
trojicu, koji se nemamo pravo ni na šta žaliti. Prvih dana dijelismo sudbinu
bataljona, ali navikli smo i na gore nevolje. Ibraginu kolibu ćemo pamtiti, ali
je i to samo po sebi bolje nego da je upamtila ona nas. Sve ostalo, bijaše
takvo da najčešće kometarisasmo sa „samo nek potraje“. Ni u bataljonu, ni kod
Šeksa, manje a samostalnije jedinice niti je gdje bilo niti će biti...
Listajući dnevnik lahko opažam da nije svezano tri
dana a da neko nekog nije napadao, jali mi ustaše jali oni nas. Zapravo je
trenutni, i najmirniji period otkako smo ovdje. Da samo potraje još dva dana, i
da se i ja nađem na sljedećem spisku...
U Fojnici je poginuo Džo, kasnije Eso i još
četvorica, u Herama nekoliko Fahrovih, ovdje Šefa, Dževad i Mido, ukupno je i
petnaestak ranjenih. U odnosu na Proskok i Grebak, i neko vrijeme prije, i u
odnosu prema drugim jedinicama okolo, i posebno prema tempu i žestini borbenih
djejstava, pri tome svakako zanemarujući osjećanja njihovih najbližih, reklo bi
se kako i nije previše.
Opet, posmatrano samo kroz ukupno vrijeme od
mjesec dana, i da nije već pomenutih osjećanja i previše je naše krvi u
krajevima koji su daleko od naše Foče i Drine, Tjentišta i Sutjeske, Grepka,
Jeleča... Kada to pomnožim s našom željom da ovdje ostanemo do pobjede nad
ustašama, a ostanem svjestan da još ni Dobrošin uzeli nismo, brzo misli vraćam
na Vrbas, plažu kraj njega. I predakšamski korzo.
Zijada je ponovo bila u miniću, a skupa smo se
vratili, mi na kahvu. Usput smo se izvinili za nesporazum sa plaže, a uz kafu
sam sve manje mislio na druga sela okolo, čak se i neiskreno dvoumio po pitanju
odlaska na dopust.
***
Jučer ujutro se nisam iznenadio čuvši da je ratna
tišina opet prekinuta. Ustaše su napale iz pravca Dobrošina. Naša pješadija je
brzo stigla u ispomoć, a i nas trojica smo bili na artiljerijskom položaju.
Nije bilo potrebe da se uključujemo, što je samo
po sebi bio dobar znak...
Povratak u kasarnu je otkrio da gore i nije bilo
baš sve glatko. Jeste ustaški napad odbijen po izlasku naših, međutim to i nije
značilo kako su se ustaše odmah povukle. Tačnije, nekoliko njihovih snajperista
je ostalo u punoj pripravnosti, prisilivši naše da kretanje ograniče na rovove.
Kao i uvijek, među našima je bilo i onih koji neće previše mariti za slična
upozorenja. Jučer je jedan od tih bio Krnjo.
Naime, izšetao se ispred zemunice, pri čemu mu
nije padalo na um da puže, ili makar da se saginje. Ali je uz tvrdoglavost,
ovaj put imao i puno sreće, u najsretnijem trenutku mu je ispao dvogled iz
ruku.
Sageo se baš u momentu kada je metak prozvrljao.
Kada se kasnije magla malo navukla, rado je rekonstruirao događaj. Da je znao,
i sam bi ga ispustio. U suprotnom, cijeli bi događaj prepričavali oni što su bili skupa s njim.
Ovako, on je sinoć nekoliko puta ljubio onaj dvogled, ponavljajući stalno „Da
njega ne bi, sad bi Krnjo bio manji za glavu!“
Zadatak ustaških snajperista je bio držati pažnju
naših do akšama, kada su kanili ponovo napasti. Ili, što bi Šeks rekao, opet
glumiti napad.
U svakom slučaju, sve se završilo kako je jedino
i moglo. Naši i Šeksovi diverzanti su također čekali akšam. I nisu nam trebali
snajperi, ustaše su otjerane.
Mi nismo imali gubitaka, dok su dvojica ustaša
ubijena. Noć je iskorištena da im se tijela izvuku, u vremenu ispred će se
nastojati saznati puna istina o Midu...
***
Još se neke stvari mijenjaju. Situacija okolo je
relativno mirnija, ciljevi nisu ostvareni, a boravak i drugih jedinica se
osjetio na logističkoj snabdjevenosti. U toku je niz sastanaka, kako ovdje,
tako i u Konjicu. Oko jednoga nema dilema, dogovoriće se novi pokušaj
oslobađanja planiranih područja.
Vrše se djelomične reorganizacije,
prestruktuiranja. Nema me na ovim sastancima, pa i ne razumijem sve o čemu se
trenutno govori. Možda i zbog toga što više osluškujem ono što se šuška u vezi
predviđenog upućivanja nove grupe na dopust.
Bataljon je suočen s činjenicom da se nad njim
ponovo nadvila opasnost ubrzanog osipanja. Sve što nam se dešavalo na Grepku i
Proskoku, posebno ono što je pratilo ta dešavanja, kao snažan žig je obilježilo
i prve dane ovdje. Dio onih koji su išli odmoriti, vidjeti svoje porodice, nije
se vratio.
Trenutna situacija opominje, prijeti da bi trend
mogao biti nastavljen. Ipak, naša Komanda je odlučna, ne smiju ispaštati oni
koji smo još uvijek tu. Iako su situacija i želje, laički gledano,
nepomirljive, neka su rješenja nađena.
Bataljon se privremeno objedinio s ovdašnjim. Ne
znam kako će to funkcionisati, ono što sam razumio je da je sada težište
organizacije na nama, a ono što se unaprijed znalo je da će isto biti i s težištem
odgovornosti. Te me taj segment i još manje zanima.
Borci su najnezadovoljniji što izostaje
snabdijevanje cigaretama. Šverceri su digli cijene, nama poodavno nestalo para.
Pojedinci su se već odlučili za cigarete dati i vreće za spavanje, koje su ovdje
prava rijetkost, a mi ćemo, dok smo ovdje, i dok je ljeta, izdurati nekako i
bez njih.
To je problem koji će, po svemu sudeći, još da traje.
Obećanja smo dobili za onaj prvi, Ćasara i Liman su naši ljudi koji će koordinirati
s vojnim policajcima, s primarnim zadatkom rada na sastavljanju spiska svih
koji su, od početka rata, iz jedinice otišli s dozvolom a u međuvremenu se nisu
vratili...
Sekundarno će imati i zadatak bolje
snabdjevenosti jedinice, u segmentima gdje je to moguće. Nekorektnim je što je sudjelovanje
u tome sve do sada bilo isključivo na principu dobrovoljnosti, vakat je i u tome
uvesti reda. Nekorektnim, jer je zbog blizine mahom najviše osjetio upravo Voljevac.
Izvršit će se ažuriranje dosadašnjih donacija, te shodno tome i obići sva sela,
uključujući i oba hrvatska koja su pokazala lojalnost.
Sada će opterećnost biti ravnomjerna, i uz uredne
potvrde i pečate.
Privor,
dio s Pridvorcima
