5 Jedan neprijatelj je poražen

Ivan se majci moljaše:
„Pusti me, majko, do grada,

do bila grada Budima;

u njemu mi je divojka,

po imenu lipa Margita.“

Majci se, s manje, ne može,

neg pustit njega do grada,

do bila grada Budima.

Kad dođe Ivan pod Budim,

triput je Budim obigro,

četvrtim u grad ulazi,

zaspalu nađe divojku.

Poče se Ivan misliti,

hoćel je iz sna buditi,

il bilo lice ljubiti.             9-10.avgust 1995.

Ne htje je iz sna buditi,

ni bijelo lice ljubiti;

Meće joj kupe na nidra,

jabuke zlatne u nidra.

Divojka, kad se prenula,

poče se ona misliti,

otkle joj kupa na nidrim',

te sama sebi govori:
„Da bi ja, rekla od Boga,

od Boga nisam dostojna;

Da bi ja rekla, od roda,

od roda nemam nikoga;

Da bi ja rekla od Ive,

Ivan je daleko od mene,

koliko nebo od zemlje!?“

Višestruko neobičan povratak na ratište. Boravak u Sarajevu je podsjetio da se i ratnik najbolje osjeća kada skine uniformu, neodlazak u Jablanicu naglasio kako čovjek koji o nečemu ne razmišlja na vrijeme kasnije možda i ne treba, a zov Treskavice provejava nepoznatošću šta nas ovaj put gore čeka, neprijateljska ili naša ofanziva.

Neobičnim smatram i to što na kamionu skoro da i nisam razmišljao ni o Sarajevu ni o Jablanici već o Treskavici, nepoznatom što nas čeka. Možda sam nekad čuo kako se budućnost može dokučiti razmišljanjem o prošlosti. Nisam trebao čuti, razmišljajući o prošlosti najčešće se uzdiše.

4 Znao sam da laže

Mujagu majka budila:
„Ustani, sanan Mujaga!

Sabah je zora, bijel dan,

tvoja se draga udaje!

Pod tvojim zlatnim prstenom,

pod tvojim žutim dukatim;

Na tvome konju đogatu,

na tvoju, Mujo, sramotu!“

„Nek ide draga, ne došla,

sa drugim sreće ne našla.

Ako me draga ne voli,

nek sa mnom hljeba ne lomi!

Neka je, nek se udaje!

Kad prvo jutro ustala,

sa svoga srca uzdahla:

Gdje si mi, dušo, Mujaga?“

Amidžić je otišao, moj brat će uskoro, od mene je i korektno da Salju ne napuštam. Sad, kada je raspoloženje tako ponijelo. Nisam ni htio, ali je lijepo što je to njegova sestra lično zamolila.

Trenutak u kojem se lomi naš uspjeh. Zadnja prilika da zabrljamo ali i da budemo prozrijeti. Zapravo bih ovaj trenutak mogao označiti na još jedan način, sad je Salja taj na kojem je glavni teret. Raspoloženje smo podigli na ljestvicu o koju se on ne bi trebao spotaknuti, ali to nam je ipak cilj.

3 Sestra

Djevojka je momku prsten povraćala:
„Na ti prsten, momče, moj te rod ne ljubi!

Ni otac, ni majka, ni brat ni sestrica!

Ni brat, ni sestrica, ni ja nesretnica!

Al me nemoj, momče, na glas iznositi;

jer sam ja sirota, nesretna djevojka.

Ja bosiljak sijem, meni pelin niče.

Oj pelen, pelenče, moje gorko cvijeće!

Tobom će se moji svati nakititi

kad me stanu tužnu do groba nositi!“

Predosjećaja u vezi putovanja nije bilo, nego sam nekako čvrsto vjerovao da neću zanoćiti negdje u šumi.

Samo što sam iskoračio izvan grada auto je stalo. Niti je vozač pitao mene dokle idem, niti ja njega dokle će on. Nakon par kilometara, a pošto sam samo stigao reći da sam od Foče, da sam tu bio kratko kod neke dalje rodbine i kako sad idem nabrzinu obići još neke rođake, to on reče da je stigao kući. Zahvalio sam mu se, meni je bilo svakako nastaviti dalje.

2 U dječjoj glavi

Oj ora je, ora je,

ustaj, mala, zora je!

Ustaj, mala, zora sviće,

nahrani piliće!

Oj ora je, ora je,

ustaj, mala, zora je!

Ustaj, mala, veći kera,

svanu zora bijela!

Oj ora je, ora je,

ustaj, mala, zora je!

Ustaj, mala, gasi svijeću,

jer ja doći neću!?

Kažu, često ono što se ne planira ispadne jako dobro. Zbog toga Sare i ja nismo mnogo pričali o tome šta ćemo po dolasku u Lašvu. Prepuštali smo se osjećajima, i trenutnim a i slutećim. Ono što se znalo jeste da se tu nemamo potrebe zadržavati, a da je prvo mjesto gdje ćemo sresti neke od naših ljudi - Radakovo.

Prijatnog kamiondžiju ćemo zasigurno dugo pamtiti, pa je manje bitno što ćemo se slabo sjećati kako smo se i s kim prebacili iz Lašve. Nećemo se sjećati pojedinosti ovog dijla putovanja ipak mjesta u memoriji mora biti za tmurniji ambijent koji nas je dočekao. Dodatno smanjen broj naših ljudi u ovoj školi znak je da su oni koji tu više nisu došli do boljeg smještaja ali nama to nije značilo neku važnost. Lošim raspoloženjem smo krenuli pa se ovo samo uklopilo.