Nerazumna pjesma

Jednom se može desiti
da ti mene ne razumiješ.
Mogu i ja jednom
da ne razumijem tebe.
Svako zaslužuje treću šansu.

Četiri su jedino strane svijeta.
Koračaj pravo, i pamti...
gledaj lijevo i desno.
Što na istoku izlazi
to na zapadu zađe.
Što na jugu čekaš
to tebe ne čeka na sjeveru.

Ako pravo ideš,
lijevo i desno gledaš,
srest ćeš i onog što tebe čeka,
i onog što tebe traži.
Ako si zapamtio da
svako zaslužuje treću šansu.

* (o neodlučnosti, neiskrenosti, ili pohlepi)

Ko dva zeca goni, nijednog ne ulovi.

(narodna)

35 A ja svima pričam

Niko ne zna ničijega hala

do đevojke koja spava sama.

Sama spava, sama razgovara,

sama meće ruke na jabuke.

Obrne se s desne na lijevo,

nit je koga s desne, ni s lijeve,

studen jorgan oko sebe vije.

Tako je to. I nije prvi put. Jučer ti se čini da ti je sve jasno, danas da ništa ne razumiješ.

Čekali smo novac od nagrade, on je stigao, podijeljen je kako je podijeljen, sada nestrpljivo čekamo novi odmor, da ga potrošimo kako je ko planirao, ili kako kome dođe. Tek smo se vratili s jednog a već razmišljamo o novom odmoru, dok četnici pojačavaju ofanzivu.

Možda to i nismo spremni odmah priznati, može biti da nas taj novac žulja pa nam sve ovo izgleda dosadnije nego bi inače bilo. Neko zadovoljniji, neko manje, dičismo se međusobnim pričama što smo vitezovi postali, neko reče da smo to uvijek i bili samo nam je to tek priznato. Treskavicu smo držali dijelom, ovladavanje cijelom će sačekati. Umjesto da smo odmah nastavili mi se tek pripremamo.

34 Koliko košta rastanak

Mujo đogu po mejdanu voda,

prekrio ga zelenom dolamom

s obje strane do zelene trave,

a po glavi vezenom mahramom

što mu Ajka bajramluka dala.

Gledala ga...

Gledala ga Ajka sa čardaka,

gledala ga pa mu govorila:                                                   
„Bolan Mujo, opaši se kruto,

da ti ruža kroz pas ne propadne,

da ti draga...

Da ti draga drugom ne dopadne,

jer sam sinoć ružan san usnila:

tvoga đoga raznijeli vuci

a moj đerdan popiše hajduci,

bolan Mujo!

Ofanziva je prekinuta, u to više nema dileme. Neuvjerljivo zvuče priče da je u pitanju samo predah, da uskoro nastavljamo.

Sve i da nam je predah bio potreban četnicima je više dobrodošao. Ono što mi sada radimo liči prije na dobro utvrđivanje tekdostignutih linija negoli na obavezno, ubrzano  pregrupisavanje kako bi nastavak čimprije uslijedio. S druge strane, stižu vijesti kako se četnici vraćaju na svoju polovinu Treskavice, koja je sada doduše manja od naše polovine.

Ne bojim se ni posljednje čaše

Nije ljubav jedina bol
što čovjeka lomi.
Nit je vino jedina radost
koja te bole liječi.

Volio sam jednom.
Nije boljelo.
Volio još jednom.
I opet nije boljelo.
Volio sam dvadeset drugi put.
Kao i svaki prije.

Platon

"Dopusti mi da ti promijenim samo jednu notu u nacionalnoj muzici promijeniću ti vlast!"

- govoreći u svome djelu "Država" o bitnosti tradicionalne/nacionalne muzike za samobitnost jednog društva/države.

*** (o bitkama)

Male bitke biju ratnici.
One velike - dogovaraju vođe.

Život i snovi

Život nisam ni imao,
snovi se srušili...

Ostala si samo ti
u naručje drugome...

Nekada noću

Nekada noću
sjetim se našeg posljednjeg jutra.
Kao djeca mislili smo
da je život samo igra.

Gledao sam
kako odlaziš,
nisam ti rekao - Ostani.
Gledala si
kako ostajem,
nisi mi rekla - Pođi za mnom.

Ako se sutra vratiš,
i prazno mjesto nađeš,
osjetićeš da lutam,
da tebe tražim.

Nekada noću
sanjam
da si pored mene.

33 Ponajteže je sebe odvagati

Mladog petka mjeseca ševala,

drugog dana mubarek Bajrama,

zlatni paša po Sarajvu šeta,

i za njime Sarajski kadija;

na teferič, gradu na kapije,

i na onu Zmajevu jaliju.

Seir čine momci i djevojke,

a najviše momci ašiklije.

Gdje god nađe momka i djevojku:

momku daje stotinu dukata,

a djevojci za ruho sermiju.

Svakog momka na ponose pita:

hoćel uzet kićenu djevojku,

a djevojku hoćel za njeg poći.

Pa ih vjenča kod avlijskih vrata.

Od džume je pa do crnog mraka

učinio stotinu nićaha,

sto i prvi u akšam se svrši.

Niti žali kajzerli firala

hodajući uskijem sokakom,

niti žali žutijeh dukata

darujući momke i djevojke

i ženeći Sarajlije mlade.                                                           

Brže nego sam kontao odvojio sam se mislima od posljednje, zaustavljene operacije. Sada mi je još krivlje što se tako završilo.

Nije me obradovala ni vijest da je stigla novčana nagrada. Još manje da me se zbog toga zove na nekakav sastanak. Najmanje što na ostalima osjećam da je razlog poseban, veseo. Ali ja na sastanak krećem pod dojmom Titove pogibije, usljed čega će do izražaja još više doći moje nerazumijevanje toga razloga...

32 Pismo sestri

Poletjela ptica lastavica.

Nosila je dvije kapi vode,

da izvida rane u junaka.

Puče puška, nebu pod oblake,                                             17.juni 1995.

i ustrijeli pticu lastavicu.

On proklinje pticu lastavicu,

ona žali ranjena junaka

    /Asim Ćerimagić Kubanac/

                                                                                                                                                             

Novac od nagrada još nije uplaćen. Dobit ćemo ga na Treskavici.

Kamioni su nas dovezli dokle su mogli. Dalje nam je, kako smo najviše i navikli, pješke.

Na putu do našega logora prolazimo kraj Korpusnog saniteta. Jedno od onih mjesta gdje je kratki predah obavezan. Voda je tu blizu, živo je uvijek pa se i podrazumijeva.

Neko s nekim i progovori, uzme koju novu informaciju. Ovaj put se utrefismo u vrijeme kada su na radiju emitovane vijesti. I to u ona doba kada se htjelo čuti i „šta druga strana javlja“.

31 Zauvijek

Ja zagrizoh šareniku jabuku,

i poljubih Esmer-đuzel djevojku.

Ja kakva je šarenika jabuka,

još je slađa Esmer-đuzel djevojka.

                                      sredina juna 1995.

„Oj, djevojko, slatka moja sladijo,

ko je tebi takvo ime nadio? 

Il si melek il dženetska hurija,

il te majka kraj dženneta rodila?“

„Nit sam melek, nit džennetska hurija,

nit me majka kraj dženneta rodila,

već me majka ispod srca nosila!“

Odmor sam proveo u Zenici i Visokom. Nešto ranije sam se vratio, pošto smo očekivali novac od nagrade za zauzimanje Đokina tornja.

Prepričavao sam po Zenici i Visokom te zadnje događaje, ne znajući im objasniti zašto smo stali. U putu prema Tarčinu i sam sam neprestano razmišljao o tome.

Po dolasku u Tarčin, i uz piće i bez njega, razgovarao sam s mnogima na tu temu. To su zapravo bili nastavci razmišljanja započetih još gore, na Treskavici.

30 Ozbiljnije od izgovorenih riječi

Mehmed-paša tri cara služio,

zaslužio devet kula blaga.

Pa je sjeo misli razmišljati

kud će tolko blago djevati?

Il će blago sirotinji dijeliti,

il će blago popiti u vinu,

il će blago bacati niz Drinu,

il će pravit po Bosni haire,

nek se Bosna u pjesmama spominje?

Nek se Bosna u pjesmama spominje!

    Aman, aman, jaša

     jaša Mehmed-paša

Mehmed-paša tri cara dvorio,

izdvorio devet kula blaga.

Pa je sjeo misli razmišljati

kud će tolko blago djevati?

Neće blago sirotinji dijeliti,

neće blago popiti u vinu,

neće blago bacati niz Drinu,

već će pravit po Bosni haire,

a najprije na Drini ćupriju,

nek se Bosna u pjesmama spominje!

    Aman, aman, jaša

     jaša Mehmed-paša

I sagradi na Drini ćupriju!

Nebo se, mislim konačno umirilo. Kao da i ono čeka novu naredbu.

U svoj ovoj euforiji nisam zaboravio ni momka koji je s nama svih ovih dana. Sada nisam morao glumiti da slučajno prolazim kraj njega, krenuo sam mu izravno. Nije ni on glumio ni zbunjenost ni iznenađenje, odmah mi je pošao u susret.

Nije bilo potrebe da smišljamo početak, ni tok razgovora. I on je bio oduševljen razvojem situacije, nimalo kriv što se tu zadesio, sada ne više ljut što je to tako bilo. Neupadljivo je hvatao informacije koje smo prepričavali položajem, sigurno s pravom ponosan na sebe da je ranije prepoznao bolju polovinu ove priče. I više nije toliko željan da se što prije rastanemo, postupiće kako mu njegovi narede ali se neće buniti ako prije toga dođe do našeg pokretanja odavde.

29 Održati riječ

Pod Skočićem trava potrvena,

potrle je Zvorničke spahije,

igrajući, konje talumeći.

A najviše Derviš-begov đogo!

Da mu beže uzde ne priteže,

skočio bi gradu na bedeme.

Sa bedema dragoj pod pendžere,

sa pendžera dragoj u dušeke,

sa dušeka na bijele grudi!

I nebo je promijenilo boju. Osjećaj je to, koji se ne javlja slučajno, prividno. Umarali smo oči zureći gore, razmišljajući kada ćemo ugledati najavu dana, koji je konačno i došao.

Na drugom prijevoju Pašine planine vođene su žestoke borbe. Ima i među našima poginulih i ranjenih, puno više na suprotnoj strani. Toliko, da ovo postaje jedna od blistavijih naših pobjeda. Procjene su kako su njihovi gubitci takvi, da nemaju mogućnost ni postavljanja druge linije. To treba iskoristiti.

Ne sjećam se nečega sličnog. Proskok bi mogao biti uporedba, no tada smo se branili. Poginuli i ranjeni se nisu brojali, samo živi. S pitanjem, hoćemo li izdržati. Ono što smo tada trpili, osjećamo sada s druge strane. I s tom razlikom da neprijateljska odbrana brže popušta. Valjda neće biti i one druge razlike, oni su uspjeli. Mi smo u naletu...

28 Sad je prilika

Poletjela šarka ptica, perja šarena,

pa je pala na te dvore, Hamzi-begove.

Govori joj vjerna ljuba, Hamzi-begova:

„Oj Boga ti, šarka ptico, perja šarena,

selam ćeš mi Hamzi-begu, što je do cara.

Dvore sam mu sagradila, pa se bijele.

Atove sam podgojila, pa se igraju.

Kćeri sam mu razudala, sve za begove.

A sinove poženila, sve od pašića.

A ja sam se podmladila, kao djevojka.“

„Ako si se podmladila, ti se udaji,

i on ti se oženio, boljom od tebe!“

Traženo je da ispalimo nekoliko mina i na Đokin toranj. Pokušao sam biti što dalje od mjesta s kojeg Fahrovi kreću, ali i biti siguran da nećemo prebaciti ni na ovu stranu, po Keminima.

Za razliku od prošli put sada se nisam stigao zabrinuti. Procjene odozgo su bile da nema potrebe razasipati mine, ovih nekoliko im je poslužilo samo da se uvjere u ono što su već osjećali - Đokin toranj je prazan!

Nije teško povjerovati u to da su četnici odlučili napustiti Toranj, ipak je čudno zašto to nisu Kemini iskoristili.

27 Zadržavši za sebe

Zaklinje se Šarića kaduna:
„Načinit ću mećet i munaru,

i suviše sahat u Mostaru,

a na Buni popravit ćupriju.

Oženit ću brata kapetana,

đuzel ćerkom teman teftedara!“

Što je rekla, nije ni porekla:

Načinila mećet i munaru,

i suviše sahat u Mostaru,

i na Buni popravi ćupriju.

Oženila brata kapetana,

đuzel ćerkom teman teftedara.

                                

Umjesto poziva žicom uslijedio je poziv na motorolu. Poznajem i glas i šifru Fahra Nikšića. Daje mi koordinate cilja, čuke ispod koje su on i naši diverzanti, i traži da tučem, šaram i prebiram sve dok mi ne kaže da prestanem.

I dalje nisam sumnjao u Edina ali sam sam sebi priznao ushićenje zbog činjenice da je Fahro tražio mene lično.

Pročitavši koordinate, još pod ranijim ushićenjem pratim gdje će na karti da stane Edinova čiodica. Jedno ushićenje je smijenjeno drugim, vidjevši da je riječ o samoj Pašinoj planini, tačnije njenom najvišem vrhu. Ćutke ispratih i to kako je Edin odmah sam sebe provjerio, nije bilo dileme da se njegova zbunjenost uopšte ne razlikuje od moje.

~~ ( Svaki život isto promiče )

Svaki život isto promiče...
Svaki konj jednako žuri.

Razlika je samo u tome:
ko, i kako
dizgine drži.

26 Trebalo je odmah

Tešanj grade, moj veliki jade,

gdje u tebi moj alkatmer raste!

Trgaću ga, ako mi ga dadu,

kupiću ga, ako ga prodadu.

Ako mi ga i tako ne dadu,

ja ću ići gradu na bedeme,

pa ću bedem suzam' pokapati,

i sevdahom kule opasati.

Uzdahom ću maglu rastjerati,

a jadom ću Tešanj zapaliti,

neka gore svi redom dućani,

i mejhane, gdje se vino pije.

Nisam trčao kao Kemo ali sam žurio. Nije daleko do položaja ali nisam htio ništa da propustim.

Na trenutak sam razmišljao o pokušaju Harisa da nađe Keminu motorolu. Žbunjast teren ima i prednosti i mane, ima orijentire kako koji dio pretražuje, ali ih ima i takvih koji se ne mogu detaljno ni pretražiti. Ili će imati odmah sreće, ili će brzo odustati.

Misli ustavljam, pogled mi prati dešavanja na položaju. Ne mogu znati šta je tačno uzrok, ali je položaj oživio.

25 Dolazak neočekivanog gosta

„Ah, moj doro, dobri doro,

šta je tebi dodijalo?

Lahko sedlo šimširovo,

Il uzdica pozlaćena,

Il kandžija biserlija?“

„Ah, moj gazdo, dobri gazdo,

nije meni dodijalo:

lahko sedlo šimširovo,

nit uzdica pozlaćena,

nit kandžija biserlija!

Već je meni dodijalo,

svake noći putujući,

kad ti ideš u mejhanu,

mene vežeš pred mejhanom,

grizem travu iz korijena,

ližem vodu sa kamena;

to je meni dodijalo!“

Navikne se čovjek brzo, kao što se brzo i umori. Ponovo smo priču vezli do iza ponoći, ali se ovaj put nisam budio. Prije nego je bilo vrijeme da se obave uobičajeni jutarnji rituali, poslije kojih se pristojno raspoložen možeš uputiti ka osmatračnici.

Gore jutro, tmurno i maglovito. Sumorno poput rečenice koja se jučer i prekjučer najčešće mogla čuti, a govori o - podvlačenju Keminih.

24 Navikli smo

Bolna leži moja ljubav,

bolna leži na postelju:

Nit umire, nit ustaje,

niti Bogu dušu daje;

niti meni dozvoljava

da ja imam drugu ljubav.

Kolko mi je dobra bila,

kuću mi je raskućila;

Dućan mi je prodavala,

a jarane dozivala.

Ja se vratih iz čaršije,

sretoh dragu nose mi je:
Dvjesto dajem – nosite je

 trista dajem – spustite je.

Kolko sam se sažalio,

odmah sam se oženio.

Noć je bila hladna i mirna. Pomalo i nervozna, mada ne znam čemu tačno trebam zahvaliti zbog čestih buđenja.

Iako sam očekivao drukčije, Mido je tražio da ostane na konaku. Nije insistirao na tome, nije ni obrazlagao. Jednostavno, razumjeli smo se.

Silazeći s osmatračnice, nismo ni sekunda ćutali. Pričali smo o svemu, ovom što je u toku. Čini mi se kako ni s kim nikad nisam toliko dijelio razmišljanja.

23 Jedina mahana

Konj zelenko rosnu travu pase,

sahat pase, a dva osluhuje;

Gdje se ćerca majke molijaše:

„Ne daj mene, majko, za sarhoša!

Kad mi dođe sarhoš iz mejhane,

do po noći mene mladu bije!

Već me daji, majko, za ćatiba;

Kada dođe ćatib iz čaršije:

Do po noći bijelu knjigu piše,

od po noći u solufe diše!“

Ako je i od Korpusa, mnogo je. Ništa od priče da ćemo dati Kemi vod, svi smo mu na raspolaganju. I mi i sve ostale artiljerijske jedinice.

Ne znam šta bih mislio o svemu. Ja sam rat zamišljao drukčije, uvijek bi svi trebali svima biti na raspolaganju. Nedavno je Bešović tražio samo dvije haubičke granate, nije ih dobio.

A sada neko naređuje da glavnim pravcem napada jedinica Keme Ademovića, ostale brigade sadjejstvuju, dok se sve artiljerijske jedinice prepotčinjavaju njemu.

22 Sve je moguće

Bože mraka i tijesna sokaka,

da se sretnem s karali Hasanom.

Da ga pitam čija li je Hanka,

je li moja, ja li je njegova.

Ako kaže da je Hanka moja,

daću Hasi sva imanja svoja.

Ako kaže njegova je Hanka,

ne dočeka Haso drugog mraka.

Već dugo sve ovo traje. Toliko da počinju kružiti opširnije priče o razlozima. Teško je sad i razlučivati šta je od toga istina.

Što neki brzo povjeruju, ima nas koji nećemo, ne možemo nikako. Je li moguće da se neko u vrhu spori oko toga ko bi trebao ići na glavnom pravcu napada? Neću da povjerujem, a vrlo dobro znam da je sve moguće.

Te priče nisu bez osnova. Posljednje strukturalne promjene, stvaranje tih nekih manjih, pokretljivijih brigada, izvođenje dijelova njih ovdje, bar jednako kao i ovo gomilanje artiljerije, sigurna su potvrda da se ofanziva sprema. Pominjanje da bi Muslimanska mogla biti udarna, a ne mi, ili Slavna ili Viteška, ipak više djeluje kao šala.

21 U jednome smo se složili

„Hasanaga, jesam li ti draga?“

„Jesi, draga, kajno konju trava!“

„Nije svaka konju draga trava!
Već mi kaži – jesam li ti draga?“

„Jesi, draga, kajno moja majka!“

„Nije svakom svoja majka draga!

Već mi kaži – jesam li ti draga?“

„Jesi, draga, kajno moja duša!“

Ne mogu reći da je tako prvi put, međutim uvijek je osjećaj isti. Teže od produženja boravka nam pada što ne znamo do kada. Rekao bih, od same akcije teža je njena ovakva priprema. I hoće, i neće.

Prvo smo nešto kao čekali, pa se kao branili, sada opet nešto čekamo. Sumnji da se ništa ne sprema, ne da to pojačano isturanje novih jedinica.

Od svih koji su vanredno ovdje najviše pažnje su nam privukli Fojničani. Nije im prvi put kao brigadi, ali mnogima jeste. Sve što su o Treskavici čuli vezano je za nas Fočake. S te strane nije čudno da su nam se obratili da im pomognemo. Pješadija je što je trebalo naučila, artiljerci su na redu.

20 Mi to nećemo tražiti

Crn oblače, ružan ti si,

moj sevdahu, tužan li si.

Moj sevdahu, moj uzdahu.

Kraj pendžera sama sjedim,

u zvjezdano nebo gledim,

puna aha i sevdaha.

A kad rujna zora rudi,

male zvijezde kad se gase,

ko moj uzdah što se gubi

kad mi dođe ko me ljubi.

Moj sevdahu, moj uzdahu.

Naša smjena se davno završila, i Jakupovi su tu, ono što znamo jeste da je naš red da idemo na dopust. Kada će to biti, još je rano da o tome razmišljamo.

Četnička ofanziva je zaustavljena, naša tek treba da krene.

Prisjećam se zauzimanja Đokina tornja, prve akcije. Tada smo se prekratko zadržali, uspijevši jedino ostati na Đevigradu i Volijoj jami, odnosno Zubovima i Ilijašu.

Kasnije je bilo priče o novom pokušaju, onome bez borbe, kada je samo trebalo biti brži od četnika i jači od surovosti Treskavice. Ni krplje nisu pomogle da se nadvlada ovo drugo.

Treća je bila sreća. Na Đokinom tornju je pobodena zastava, zapjevan bećarac i napravljeni historijski snimci.

19 Još nisu načisto

Otputovah u daljine,

u tuđi svijet,

ostadoše svi jarani 

kao rumen cvijet.

Ostadoše s djevojkama

dane provodit,

a ja tužan i nesretan

s tugom govorim.

Šetajući ulicama

da se utješim,

željan da se dragoj vratim,

da je usrećim.

Dan za danom brzo leti,

snage nestaje,

sve se gubi, sve se ruši,

tuga ostaje.

Nema moga Sarajeva,

grada voljena,

oko mene strani ljudi,

srca kamena.

Strani su ljudi srca kamena.

                             

Kada smo ovamo kretali, zamišljali smo sve kao laganiju šetnju, nije nam se žurilo. Put nas je okrenuo, zaustavio ovdje, gdje svakim novim minutom iščekivanja raste naše nestrpljenje. Protiv kojeg se boriti razgovorom, šaputanjem.

Sead i ja pričom dođosmo do zaključka da su ovi gore, koliko god ih je, odlučili da jedan ode do nekog svog komandira, dok drugi, ili ostali, nas „drži na nišanu“.

Borimo se i dalje s vjetrom, i smijemo situaciji u kojoj smo. Nagađamo kako će sad taj neko da nas ispituje o imenima naših, možda i njegovih komandanata, što će odmijeniti činjenicu da lozinku ne znamo. Izdržati nam je, bolje i tako nego da su ove budale odmah zapucale. Budale, baš tu riječ smo upotrijebili, jedino njome opisujemo nekoga ko ne razumije da je do ovakve situacije moglo doći. Ili, možda oni nisu navikli da njihovi vezisti rade išta drugo do održavaju vezu.

18 Nismo toliki baksuzi

Pokraj Lašve zelena livada,

po njoj pasu konji Atlagića.

Pripinje ih Atlagića seka,

lijepa seka dilber Umihana.

Zlatnom žicom za srmali konje.

Gdje joj zlatne žice nedostaje,

tu dotiču ruse pletenice:

kose reže, ljute konje veže!

Gledalo je momče sa pendžera,

gledalo je pa joj besjedilo:
„Ne rež kose, seko Atlagića!

Vrjednije su tvoje pletenice

već sto braće i stotinu konja!“

Prethodnih nekoliko dana pamtićemo kao drukčije nego svi raniji, stalne borbe i naša angažovanost nisu nam dali da razmišljamo, brinemo, strahujemo. Osjećali smo šta nam je obaveza, dužnost, konačno bili u prilici da i adekvatno odgovaramo. Vjerovali smo kako se situacija neće mijenjati dok trajuću bitku ne dobijemo.

Ovakvo naše angažovanje osjećamo na još jedan način, četnici su se baš naljutili. Ne samo da su granatama zasipali naše pamiste, i usput nas, nego su tukli uz kompletnu pješadijsku liniju i sve moguće prilaze njoj.

Na sreću, krvavih posljedica nije bilo. Ipak su nam napravili jedan problem, negdje su nam prekinuli žicu.

17 Manje vremena

Konja kuje brate Sulejmane,

sestra Safa dodaje mu čavle.

Desnom rukom čavle dodavala,

a lijevom lice zaklanjala.

„Sestro Safo, bratu odgovori,

kakva patnja tvoju dušu mori,

pa ti svoje lijepo lice kriješ,

lice kriješ, suzama ga miješ?“

„Prođi me se, brate Sulejmane,

zar ti ne znaš, majka me udaje.

A ja jadna imam voljenoga,

pa ne mogu poći za drugoga!

Dadoše me, života mi moga,

ja ne znadoh kome, ni za koga!“
„Mila sestro, ti se majke prođi,

koga voliš, ti za njega pođi!“

Jutros su rano diverzanti prošli s Volije jame. Vidio se umor na njima, iscrpljenost, prividno je bilo i razočarenje. Rekao bih dvostruko, prvo od lične iscrpljenosti, drugo od situacije gore, koja nije najpovoljnija. Nisu bili raspoloženi ni za kakva pitanja, a i tako su njihovi izrazi davali sve odgovore.

Vidjelo se koliko im je odmor potreban, a slutio sam da neće dugo trajati. U svakom slučaju barem bi jednu noć trebali provesti u logoru, nekada sutra ponovo nazad.

Dok oni odmaraju mi radimo punom parom. Kao da smo mi dobili zadatak da njih odmijenimo. Sada smo mi ta dodatna podrška pješadiji gore. Znam da oni više vjeruju kada su diverzanti s njima, ali znam i da ih ni mi nećemo razočarati.

Najvažnije je da bude dovoljno mina. To je ono što čekamo cio rat, što smo dočekali i što moramo iskoristiti.

16 Tri učesnika

Tuzlanka se Sarajkama fali,

da je goru okom zapalila,

da je suzom vodu zamutila,

a ljepotom bega zanijela.

Govore joj Sarajke djevojke:
„Ne fali se lijepa Tuzlanko!

Lijepa jesi, al toliko nisi,

da bi tolka čuda počinila!

Nit si goru okom zapalila,

nit si Drinu suzom zamutila,

nit si bega okom zanijela,

već si, bona, divan san usnila!“

Nije bilo nimalo bezazleno. Bolje rečeno, imali smo dosta sreće. Dvostruko.

Sead je prvu pauzu iskoristio i našao komad rasprsnute mine, koji mu je profrndao nekoliko centimetara pored glave. Ni Lato se nije smirio, dok nije pronašao „svoj“. A i ostali smo se dali u pretraživanje, uspjevši skupiti ukupno desetak.

Bili su različitih veličina, od sitinijih za koje smo nesigurno utvrđivali porijeklo, do poprilično velikih komada, a koji su potvrdili i pretpostavke o uzroku raspadanja, ali i opasnosti koja ih je, koja nas je mimoišla. Ja nisam osjetio da je neki toliko blizu mene proletio, ali vraćajući osjećaje s trenutka dešavanja, položaj u kojem sam se zadesio, jasno je kako smo sva trojica što smo tada bili ispred, mogli biti zakačeni nekim od nekoliko desetaka tih rasprsnutih dijelova, gelera kako ih među sobom zvasmo.

15 Da imamo bilo šta

Poletjela dva goluba

iznad mojih dvora.

Jedan pade u đul-bašču,

drugi na moj pendžer.

                kraj maja 1995.

Koji pade u đul-bašču,

on mi cvijeće bere.

Koji pade na moj pendžer,

on je gledo mene.

Stajali smo Lato, Pezo i ja skoro jedan do drugog. Nekako je četnička ofanziva umanjila, tako i artiljerija, pa smo bili slobodni stojeći pratiti kako naše dvije posluge trenutno gađaju one četnike koji kasne s povlačenjem.

Brzi nije prešao u kontraofanzivu ali je pomjerio našu liniju odbrane. Do kada će on izdržati ispred, hoće li biti nekog spremnog da ga zamijeni, to su pitanja čiji odgovori neće poremetiti još jedan njegov hrabri poduhvat.